ISTINITA PRIČA: 'Osvećivala sam se za nevjeru, zabranila sam mu da viđa kćer i istjerala ga iz stana!'

Onoga dana kada sam pukim slučajem svoga supruga Davora ugledala s ljubavnicom, srušio mi se cijeli svijet. Nikad neću zaboraviti šok, a odmah potom i tugu koju sam osjetila ugledavši ga kako na parkiralištu trgovačkog centra strastveno grli i ljubi nepoznatu ženu. Oči su mu skrivale velike tamne naočale, ali svugdje bih prepoznala njegovu tamnu kosu i široka ramena koje sam toliko voljela.

Bio je petak i upravo sam se nakon odrađene smjene u banci žurila u obližnji trgovački centar. Premda smo se Davor i ja dogovorili da ćemo navečer zajedno otići u kupnju, pomislila sam da bismo tu večer ipak mogli iskoristiti na kvalitetniji način. Primjerice, naručiti pizzu te zajedno s Tarom pogledati neki dobar film. Ionako smo u posljednje vrijeme rijetko na okupu, razmišljala sam toga dana na poslu.

Dok sam stajala u mjestu i promatrala kako, potpuno nesvjestan moje blizine, nježno miluje po kosi drugu ženu, bol koju sam osjećala bila je toliko jaka da sam pomislila da ću se onesvijestiti. Šokirana i ponižena, dok su mi suze u potocima curile niz lice, promatrala sam kako potpuno nesvjesni ikoga i ičega oko sebe zaljubljeno izmjenjuju nježnosti. Muškarac s kojim sam dijelila život i bračnu postelju, za čiju bih vjernost još do jučer stavila ruku u vatru, pred mojim je očima, za vrijeme radnog vremena i usred bijela dana, ljubio drugu ženu.

Dok mi je srce mahnito udaralo, grlo mi je bilo potpuno stegnuto. Željela sam kriknuti, učiniti bilo što kako bi me primijetili, no nisam mogla ispustiti ni glasa. Ni danas ne znam kako sam smogla snage sjesti u auto i vratiti se kući.

- Mama, pa ti plačeš! Što se dogodilo? - trgnuo me glas moje kćeri Tare čim sam kročila u hodnik.

- Bože, Tara, ne bi li još uvijek trebala biti u školi? - neugodno sam se iznenadila pritom žustro otirući suze.

- Zaboravila sam ti reći da ću se danas ranije vratiti. Profesorica iz kemije je bolesna i zbog toga nismo imali posljednja dva sata - pojasnila je prodorno me pogledavši. - Ali, pusti sad to. Bolje mi reci što ti se dogodilo - nastavila je.

Nekoliko sam trenutaka panično smišljala što bih joj odgovorila. A tada, i prije nego što sam uspjela razmisliti i odvagati cijelu stvar, iz mene je provalila gorčina.

- Ništa osim što sam upravo vidjela tvog oca s drugom ženom. Zamisli, ljubili su se nasred parkirališta - rekla sam prasnuvši u histeričan smijeh.

- Mama, jesi li dobro? - zabrinuto je upitala. - Možda to nije bio tata. Možda si ga zamijenila s nekim. Znaš, ima puno sličnih ljudi - pokušavala me utješiti.

- Tara, prestani ga braniti, nisam ni glupa ni slijepa. Sigurna sam da je to bio pokvarenjak od tvoga oca. Pritom se činio prilično sigurnim u sebe. Okladila bih se da to nije prvi put da me prevario. Gospodin je na poslu, ha ha, kako da ne! Ne želim ga više nikad vidjeti! Gad! Ali dobro, neka mu bude kad je tako odlučio. Vidjet ćemo tko će iz svega ovoga na kraju izići kao pobjednik - iz mene je iznova provalila gorčina popraćena bujicom suza. Tarine krupne plave oči prestrašeno su zurile u mene.

- Mama, molim te, nemoj učiniti neku glupost. Strpi se dok tata dođe doma. Razgovarat ćete i sve će se razjasniti, vidjet ćeš - preklinjala me dok sam drhtavim rukama nakon punih sedam godina nepušenja uzrujano pripaljivala jednu od Davorovih cigareta koje sam pronašla u ladici komode.

- Nemoj mi samo reći da si ponovno počela pušiti. Znaš koliko je to nezdravo - šokirano je rekla moja kći dok sam žudno povlačila dim. Premda mi se nakon godina apstinencije već od prvog udaha snažno zavrtjelo u glavi, nisam odustajala. Što se mene ticalo, mirne duše sam istog trenutka mogla i umrijeti.

- Draga moja, samo ti moje zdravlje prepusti meni. Trenutačno mi je ono najmanji problem - sarkastično sam odbrusila premda mi to nije bila namjera. Tarine oči istog su se trenutka ispunile suzama. Premda mi je bilo jasno da sam pogriješila uvlačeći je u svoje bračne probleme, nisam si mogla pomoći. Moja povrijeđenost i bijes u tom su trenu bili jači od zdravog razuma. Baš sam pripaljivala novu cigaretu kad se napokon začulo otvaranje ulaznih vrata.

- Bok, cure, doma sam! - povikao je Davor iz hodnika. Nije mi promaklo kako se na zvuk njegova glasa Tara prestrašeno zapiljila u mene. Na sreću, ovaj sam put bila dovoljno pametna da je zamolim da ode u sobu. Činilo se da je moja kći to jedva dočekala.

- Hej, Marina, što se događa? Mislio sam da si prestala pušiti - rekao je Davor kad je nekoliko sekundi kasnije ušao u dnevnu sobu i zatekao me u naslonjaču s cigaretom u ruci.

- I, kako je bilo na poslu? - zajedljivo sam mu se obratila fiksirajući ga pogledom. Učinilo mi se kako sam svojim pitanjem uspjela zbuniti Davora.

- Uobičajeno, ništa posebno. Uglavnom sastanci. Prilično sam iscrpljen - oprezno je odgovorio.

- S obzirom na prekovremeni rad na parkiralištu, nije ni čudo, zar ne? Želim znati tko je plavuša koju si danas onako zdušno ljubio? - počela sam bez uvoda. Istog trenutka Davorovim je licem preletjela sjena, a potom ga je oblilo rumenilo. Bilo je više nego očito da ga je moje pitanje zateklo nespremnog.

- Koja plavuša? - propetljao je, a lice mu je postajalo sve crvenije.

- Davore, ne pravi se blesav. Danas sam na svoje oči vidjela kako ljubiš drugu. Zar doista nemaš ni toliko poštovanja prema meni da mi napokon sve priznaš i time olakšaš i sebi i meni? - upitala sam na rubu suza, nakon čega je nastupila podulja stanka. Činilo se da Davor napregnuto razmišlja o nečemu.

- Dogodilo se. Nisam te želio povrijediti, kunem se - napokon je procijedio zarivši lice u dlanove.

- Ah, da? E, pa, dragi moj, na to si trebao misliti prije nego što si zaskočio prvu fuficu koja ti se našla na putu.

- Aleksandra nije nikakva fufica, već žena koja me razumije bolje od ikoga! - žestoko se pobunio zadavši mi time konačan udarac. Bilo bi mi puno lakše da mi je rekao kako mu avantura s tom Aleksandrom ne znači baš ništa, kako se samo malo zanio i kako će istog trena prekinuti svaku vezu s njom, no Davor je očito imao nešto drukčije mišljenje o svemu. Tko god da je bila ta žena, prema uvrijeđenom izrazu njegova lica shvatila sam da je moj suprug smrtno zaljubljen u nju, što me potpuno dotuklo.

- Kad bolje promislim, to zapravo više i nije važno. Nadam se da razumiješ da ti ovo ne mogu oprostiti. Želim da se još večeras iseliš iz stana. Moj će ti se odvjetnik javiti ovih dana - odlučno sam dodala.

- Marina, uistinu mi je žao što je sve moralo ovako završiti. Namjeravao sam ti reći, ali…

- Nemoj se ni pokušavati ispričavati. Jednostavno me ne zanima, u redu? Nas dvoje više nemamo o čemu razgovarati. Bit će najbolje ako odmah spakiraš stvari i odeš toj svojoj Aleksandri ili kako već - neumoljivo sam dodala okrenuvši glavu kako ne bi vidio moje suze.

- Da, mislim da će tako biti najbolje. Navratit ću sutra kad se malo smiriš kako bih popričao s Tarom. Dovoljno je velika i ima pravo znati što se događa - tronuto je dodao ustajući iz naslonjača.

- Mooolim?! Nije ti dovoljno što si meni lagao sve ovo vrijeme, sada isto želiš učiniti i našem djetetu?! Što ćeš joj reći? Da se, dok njezina majka ništa ne sluti, već mjesecima vucaraš s drugom. Može te biti sram! Dragi moj, bojim se da to neće ići. Da joj se nisi usudio približiti, je li ti jasno? - bijesno sam mu se unijela u lice. - A sad odlazi, da te moje oči više ne gledaju! - povikala sam dohvativši vazu sa stola i bijesno je zavitlala prema njemu. Davor se izmaknuo u posljednji tren.

- Zaboga, Marina, što to radiš? Mislio sam da ćemo ovo riješiti kao civilizirani ljudi, a ne….

- Proklet bio! Gubi se već jednom! - zaurlala sam.

Sada mi se već cijelo tijelo treslo od srdžbe. Davor je očito shvatio da je vrag odnio šalu i doslovce je istrčao iz sobe. Sada kad sam napokon mogla dati oduška svojoj boli, spuznula sam na pod i zaridala poput ranjene životinje.

Čak i nakon trinaest godina braka još sam silno voljela Davora. Dok su mi tijelo potresali grčeviti jecaji, zaklinjala sam se u sebi da se neću smiriti dok god Davor ne osjeti istu bol kakvu sam trenutačno ja osjećala. Željela sam ga povrijediti, poniziti onako kako je on ponizio mene i natjerati ga da pati. Što je bilo najgore od svega, znala sam kako ću to postići.

Već se spustila noć, a ja sam i dalje neutješno ridala. U stvarnost me vratio tek glas moje kćeri.

- Mama, dođi, skuhat ću ti čaj. Prehladit ćeš se tu na podu - nježno me uhvatila ispod ruke.

- Baš me briga. Više mi ništa nije važno. Ona svinja od tvog oca me napustila. Očito je da mu je njegova mlađahna, izblajhana ljubavnica puno važnija od nas - zajedljivo sam rekla otirući suze.

- Što? Želiš mi reći da tata više neće živjeti s nama? Ali, to jednostavno nije moguće, uvijek mi je govorio da me puno voli - u nevjerici je zavrtjela glavom, a u očima su joj zablistale suze.

- Ha, ha, jake li ljubavi! Bit će najbolje da što prije prihvatiš činjenicu da je tvoj otac najobičniji lažljivac i bijednik - opsovala sam i ne promislivši što time činim Tari. Kad je tiho zajecala, na trenutak me zapekla savjest.

- Ali, zato imaš mene. Sada kada tvoj otac više ne živi s nama, nas se dvije moramo držati zajedno - naglasila sam pomilovavši je po kosi.

Idućih dana u našem je domu vladalo tmurno raspoloženje. Davor se nije javljao niti je dolazio. Unatoč tome, izjedala me ljubomora i živjela sam za osvetu. Kako se činilo, ni Tari nije bilo puno bolje. Često je bila tiha i zamišljena. Znajući koliko su njih dvoje bili povezani, nitko mi nije morao reći da joj silno nedostaje otac. Premda sam se svim silama trudila oraspoložiti je, bilo je nemoguće prodrijeti do nje. Otprilike tjedan kasnije noću je dobila visoku temperaturu. Posumnjala sam na virozu koja je bila vrlo aktualna tih dana i odlučila sam kako je najbolje da toga dana ne ode u školu. Budući da sam u devet morala na posao, ustala sam nešto ranije kako bih joj skuhala čaj i ispekla palačinke.

- Dušo, nadam se da ti je bolje. Pripremila sam tvoj omiljeni doručak. Kako bi bilo da siđeš u kuhinju i nešto pojedeš? - nježno sam upitala ulazeći u sobu. Suprotno svim mojim očekivanjima, Taru se baš i nije pretjerano dojmio moj trud.

- Nisam gladna. Pusti me na miru - bezizražajno je odgovorila uvlačeći se još dublje pod poplun.

- Ali, Tarice, moraš jesti, inače bi se mogla ozbiljno razboljeti. Dođi, pomoći ću ti da se odjeneš - rekla sam prilazeći krevetu.

- Koliko ti puta moram ponoviti da nisam gladna! Osim toga, nisam beba, znam se i sama odjenuti. Umorna sam, želim spavati. Jest ću kasnije, u redu? - promumljala je okrenuvši mi leđa. Nekoliko trenutaka sam stajala ondje i bez riječi zurila u nju. Kad sam napokon shvatila da se moja kći neće predomisliti, nije mi preostalo drugo nego da izađem iz sobe.

Pola sata kasnije, na moje veliko iznenađenje, Tara je sa školskim ruksakom na leđima ipak ušla u kuhinju. Dok je izvlačila stolac kako bi sjela za stol, nisam se mogla načuditi njezinoj promjeni. Bila je vedra i dobro raspoložena, a u očima joj je blistao neki čudan sjaj.

- Mogu li sada dobiti te palačinke? Umirem od gladi. Budući da mi je puno bolje, mislim da ću ipak otići u školu - rekla je posegnuvši za čajnikom. Baš sam spuštala pred nju tanjur s palačinkama kad joj je zazvonio mobitel. Istog trenutka Tarinim licem je preletjela sjena.

- Zar se nećeš javiti? - upitala sam.

- Naravno da hoću - pomalo nevoljko je odgovorila zacrvenjevši se. A tada je napokon posegnula za mobitelom.

- Dogovorili smo se tek za pola sata. Ne mogu sad razgovarati. Nazovem te kasnije, u redu? - bez pozdrava je promumljala nekome u slušalicu i brzo prekinula vezu.

- Tko je to bio?

- Nitko - odgovorila je prije nego što sam uspjela dovršiti pitanje. Podigla sam pogled s novina koje sam dotad imala pred sobom i susrela se s Tarinim uplašenim očima.

- Dobro, a zašto si onda odjednom tako uznemirena? - oprezno sam upitala premda sam već naslućivala o čemu je riječ. - Tara, tebi govorim - opomenula sam je kad je šutke spustila pogled.

- Tata. Bio je to tata - tiho je odgovorila pogleda uprtog u pod.

- Besramnice mala! Kako se samo usuđuješ razgovarati s njim meni iza leđa kada dobro znaš što mi je učinio? - prosiktala sam poskočivši sa stolca. - Mislim da sam bila dovoljno jasna kad sam rekla kako tog čovjeka više ne želim u našoj blizini. Nikada mu neću oprostiti ono što mi je učinio, je li ti to jasno? Ili ti je lažljivac od tvog oca ipak važniji od mene?! Samo da znaš da si me jako razočarala. Mislila sam da si barem ti na mojoj strani! - zaurlala sam, a na oči su mi udarile suze.

- Ali, mama, dobro znaš da to nije istina, samo….

- Ne želim čuti više ni jedne jedine riječi! Od danas je ime tvoga oca zabranjeno u ovoj kući, jesmo li se razumjele? - histerično sam povikala. U tom sam trenutku bila toliko bijesna da me nisu uspjele dirnuti čak ni suze na Tarinu licu. Dok je skupljena u stolcu tiho jecala, poput luđakinje sam pritrčala njezinu ruksaku i stala ga prekopavati. Kad sam pronašla ono što sam tražila, srce mi je napokon bilo na mjestu.

- Tako. Od danas za kaznu više nema mobitela ni skrivenih poziva - pojasnila sam kad se lica umrljanog suzama u nevjerici zagledala u mene.

- Mama, da sam znala da ćeš se toliko naljutiti, ne bih mu odgovorila na poziv - preklinjala je briznuvši u još grčevitiji plač.

- Dobro, jesi li ti već zaboravila što sam maloprije rekla. Ne želim da spominješ toga gada! Nikad mu ovo neću zaboraviti! Nikad! Shvaćaš?! - povikala sam, na što se Tara još više stisnula u stolcu.

- U redu. Kako želiš. Mogu li sada u školu? - slomljeno je upitala otirući suze.

- Idi, i pamet u glavu - dodala sam podrhtavajući od bijesa.

Čim su se za Tarom zatvorila vrata, zaplakala sam poput ljute godine. Bože, zašto mi je ovo morao učiniti? Zar mu moja ljubav nije baš ništa značila? Proklet bio!

Idućih dana Tara se, ako je to uopće i bilo moguće, još više zatvorila u sebe. Gotovo smo prestale razgovarati. Činilo se da mi moja kći puno toga zamjera, no nastavila sam se praviti da to ne primjećujem. Postala sam opsjednuta osvetom i cvjetala pri samoj pomisli na to što zabranom da viđa kćer činim Davoru. Neka pati, to je najmanje što zaslužuje, razmišljala sam namjerno odgađajući odlazak odvjetniku i pokretanje brakorazvodne parnice. Učinit ću to kad ja to budem htjela! Dotle će skupo plaćati svoju laž i izdaju, puna gorčine uvjeravala sam samu sebe i ne pomišljajući što time činim Tari.

Jedne večeri baš sam se krenula tuširati kad je zazvonio telefon. Tara je bila u svojoj sobi i nije mi preostalo nego javiti se.

- Bok, Marina. Nadam se da nećeš prekinuti vezu. Samo sam htio čuti kako je Tara. Zaboga, opameti se, molim te. Ne možeš mi dovijeka braniti da je viđam. Ne ponosim se onim što sam učinio, ali ona je i dalje moja kći. Volim je i jako mi nedostaje. Pokušaj me shvatiti - umalo mi je ispala telefonska slušalica iz ruke kada sam s druge strane začula Davorov preklinjući glas.

Njegov poziv, ali i riječi potresli su me i više nego što sam si to željela priznati. Dok mi je srce udaralo kao da će iskočiti iz grudi, bila sam potpuno nemoćna progovoriti. I protiv moje volje navrle su mi uspomene. Prisjetila sam se ne tako davne prošlosti kada bi Davor nazvao s posla samo da bi provjerio gdje su i što rade njegove cure. Taru bi uvijek silno razveselio njegov poziv i još dugo bi ostali na liniji čavrljajući.

- Tata, što ćeš mi kupiti kad se vraćaš s posla? - bila je njena omiljena poštapalica kad bi napokon odlučili razgovor privesti kraju.

- Ovisi što moja princeza želi. Visosti, vaša želja moja je zapovijed - dreknuo bi u slušalicu, a Tara bi istog trenutka prasnula u neobuzdan smijeh. Bilo je to dovoljno da i meni, ma kakav dotad bio dan, odmah postane ljepši. Sada se više nisam mogla ni prisjetiti kad sam zadnji put svoju djevojčicu vidjela nasmijanu.

Istog trenutka na oči su mi navrle suze. Priznala ja to ili ne, Davor mi je još uvijek silno nedostajao, a njegova nevjera boljela me više od ičega. Gdje smo se to izgubili? I zašto je sve moralo završiti ovako kad ga toliko volim, odnosno voljela sam ga, brzo sam se ispravila u mislima.

Ne, ne smijem mu dopustiti da me uhvati na sentimentalnost. Više mu nisam važna. Zacijelo sve ovo čini samo da bi pridobio Taru na svoju stranu, podsjetila sam se odlučno otirući suze.

- Marina, jesi li tu? Reci nešto, molim te - tiho je zamolio. Premda sam u trenutku dok mi se grlo stezalo od tuge, a suze iznova navirale na oči prezirala samu sebe, znala sam što moram učiniti. Drhtavom rukom odmaknula sam slušalicu od uha i bez riječi je poklopila. Potom sam se, vjerujući da će tuš barem djelomično isprati moju tugu, brzo vratila u kupaonicu.

Kako je vrijeme odmicalo, Tara je postajala sve mršavija i bljeđa. Potpuno se zatvorila u sebe. Iz nekad vedre i razigrane djevojčice postala je pravi mrgud. Uvjeravala sam se kako je njezino tmurno raspoloženje povezano s neprekidnim učenjem i čestim ispitima jer se bližio kraj školske godine, ali kad sam jednom prilikom posjetila Tarinu razrednicu, moram priznati da sam se neugodno iznenadila onim što sam od nje čula.

- Gospođo Marina, žao mi je što vam to moram reći, ali više ne prepoznajem vašu Taru. Ne samo da su njezine nekad izvrsne ocjene sada doslovce ravne katastrofi, nego joj se i ponašanje pokvarilo. Nekoliko mi se profesora požalilo na njezine nepodopštine za vrijeme sata. Zato sam vam prošlog mjeseca i poslala onaj poziv po Tari da dođete u školu kako bismo zajedničkim snagama vidjeli što i kako dalje - ozbiljno je započela.

- Poziv? Žao mi je, ali Tara mi nije dala nikakav poziv - zbunjeno sam odgovorila, iskreno šokirana onim što sam upravo čula. Moja kći je ili zaboravila na to ili mi je, što mi se s obzirom na okolnosti sada činilo puno realnijim, naprosto odlučila zatajiti svoje probleme u školi.

E pa, mlada damo, ovaj put si stvarno prevršila svaku mjeru! Da mi je samo znati što radiš zatvorena u sobi po cijele dane dok meni prodaješ priču o knjigama i učenju?! - bijesno sam pomislila.

- Vaša kći je doista bistra djevojčica. Pokušajte porazgovarati s njom i vidjeti što je muči. Dosad sam je štitila kod drugih profesora, ali bojim se da to neće biti moguće još dugo. Vjerujte mi, bila bi prava šteta da Tara izgubi godinu - zabrinuto je dovršila. Nakon što sam joj obećala da ću što prije popričati s Tarom, poželjela mi je puno sreće.

Kad sam napokon napustila školu, bila sam silno uzrujana. Vani je puhao lagani povjetarac, ali ja nisam primjećivala ništa od toga. Na umu mi je bio samo Davor u zagrljaju druge žene, a sada se toj slici u mojoj glavi pridružila i moja "razmetna" kći Tara. Besramnica mala! Kako se samo usuđuje zatajiti mi onolike jedinice u imeniku i još pritom praviti probleme u razredu?! Čini se da bi joj netko stvarno trebao pošteno isprašiti tur, uzrujano sam pomislila paleći automobil.

Neko sam vrijeme besciljno vozila gradskim ulicama kako bih se malo smirila. Kad mi je to napokon pošlo za rukom, okrenula sam automobil i zaputila se doma. Ništa ne sluteći, približavala sam se zgradi u kojoj stanujemo. A tada sam već izdaleka ugledala prizor od kojeg mi se zaledila krv u žilama. Na parkiralištu, u sjeni krošnje stare lipe, držeći se za ruke, stajali su Davor i Tara i, kako se činilo, vedro raspravljali o nečemu. Unatoč tome, nije mi promaklo kako se moja kći, očito u strahu da se ne pojavim, svako malo diskretno osvrtala oko sebe.

Istoga trenutka ponovno mi je skočio tlak, a suze bijesa i nemoći udarile na oči. Kako se samo usuđuje pozvati Davora dok me nema doma?! Kao da mi i bez toga već ne stvara dovoljno problema! E, pa, sad će me oboje čuti, pomislila sam i poput luđakinje nagazila na gas. Kad sam se uz škripu kočnica zaustavila pokraj njih, poput furije sam izjurila iz automobila. Ugledavši me, Tarine su se oči raširile od straha.

- Dakle tako. Dok mačke nema, miševi kolo vode, zar ne? Nisam li ti već stoput rekla kako tog čovjeka više ne želim u našoj blizini? - sarkastično sam upitala Taru unijevši joj se u lice.

- Marina, prestani tako razgovarati s Tarom. Ja sam kriv. Pozvao sam je na sladoled. Upravo smo se vratili iz slastičarnice. Zaboga, otac sam joj. Doista ne vidim u čemu je problem - mirno je rekao Davor primivši Taru za ruku.

- Oh, baš zanimljivo! Šteta što nisi razmišljao o tome da si nečiji otac dok si ljubio onu gusku. Nakon onoga što si mi učinio, nemaš pravo na moju kćer! Pusti je na miru i gubi se da te ne vidim! - povikala sam grubo privlačeći Taru k sebi.

- Marina, pusti dijete i urazumi se već jednom, molim te. Besmisleno je što joj ne dopuštaš da me viđa. Možda sam pogriješio, ali ne možeš me ovako kažnjavati za to. Tara je i moja kći, ne možeš mi zabraniti da je volim! - odvratio mi je istim tonom.

- E pa, vidjet ćemo! Samo da znaš, zatražit ću na sudu potpuno skrbništvo nad Tarom. Ne zaboravi da si ti taj koji je iznevjerio nas. Nimalo ne sumnjam da će pravda biti na mojoj strani. Kad završi brakorazvodna parnica, uz malo sreće i dobrog odvjetnika, nećeš se smjeti više ni približiti našoj kćeri! - histerično sam se nasmijala, na što je Davor ostao potpuno miran.

- U tom slučaju, bojim se da bi se mogla razočarati. Ne bih želio da pomisliš kako ti prijetim, ali budeš li i dalje tjerala pravdu manipulirajući našom kćeri, jamčim ti da ću poduzeti ozbiljnije korake - zaprijetio mi je.

Istoga trenutka krv mi je šiknula u obraze.

- Gade jedan! Ti ćeš meni prijetiti?! - prosiktala sam podrhtavajući od bijesa. A potom sam, izgubivši kontrolu, učinila nešto čega se i danas sramim. U nekoliko koraka stvorila sam se pokraj Davora i izgovarajući mu najgore pogrde svom snagom šakama navalila na njega. Dugo zatomljivani tuga, bijes i gorčina napokon su provalili iz mene. U stvarnost me vratilo Tarino vrištanje.

- Mama, prestani, molim te! Ubit ćeš ga. Ako se tati što dogodi, znaj da ću i ja umrijeti - zaridala je kad sam se sva zapuhana napokon odmaknula od Davora. Premda je bio raščupan i obilno krvario iz nosa, činilo se da Davor ipak nije bio ozbiljnije ozlijeđen. Ugledavši Taru onako prestrašenu i blijedu, kako u šoku zuri u nas, osjetila sam se posramljeno kao nikad u životu.

- Oprosti mi, dušo. Oprostite mi, molim vas. Sve ovo je jednostavno previše za mene - slomljeno sam pojasnila, smeteno petljajući po džepovima kako bih negdje pronašla rupčić. Pronašavši ga, bez riječi sam ga pružila Davoru. Spuznuvši na tlo, zarila sam lice u dlanove i napokon dala oduška svojoj boli. Dok su mi suze natapale lice, a ramena podrhtavala od jecaja, osjetila sam Davorovu ruku na nadlaktici.

- Marina, ustani, molim te. Nadam se da ti je napokon postalo jasno da ovako dalje ne ide. Ako se slažeš, idemo gore kako bismo u miru porazgovarali o svemu - predložio je, a ja sam prihvatila.

Dva sata kasnije, nakon poduljeg razgovora s Davorom, napokon sam postala svjesna koliko je moje dotadašnje ponašanje bilo besmisleno.

- Marina, znam da sam te povrijedio i, vjeruj mi, jako mi je žao zbog toga. Neću ti reći da bih volio vratiti vrijeme jer bi to bila laž. Volim Aleksandru i nakon razvoda planiram se oženiti njome. Žalim jedino zbog toga što nisam imao dovoljno hrabrosti da ti na vrijeme sve priznam. Svjestan sam da mi je to najveća pogreška jer si unatoč svemu oduvijek bila dobra žena i nisi zaslužila da za Aleksandru doznaš na onakav način.

Pretpostavljam da je upravo tvoja povrijeđenost bila razlog zbog kojeg si mi zabranila viđati kćer, ali moraš znati da to nije rješenje. Upravo je njoj ovakva situacija najteža. Naša kći zaslužuje ljubav i potporu oba roditelja. Ne znam što vrijeme nosi, ali možeš biti mirna. Dok sam ja živ, ne smije vam ništa nedostajati - rekao mi je Davor te večeri nakon što smo, baš kao nekad, zajedno otpratili Taru u krevet.

- Da - zamišljeno sam prošaptala. - Tek sada shvaćam da sam svojim ponašanjem silno povrijedila Taru. Nadam se da će mi jednoga dana moja djevojčica to ipak moći oprostiti - sjetno sam dodala, svjesna da ću puno toga morati promijeniti na sebi.