ISTINITA PRIČA: 'Podlegla sam čarima mladog ljubavnika! Ucjenjivao me da će sve otkriti!'

Već dvadeset i nešto godina, koliko imam vlastitu tvrtku, prije odlaska na posao imam svoj mali ritual: prvu jutarnju kavu popijem u kafiću ispred ureda. Tek da se pozdravim s Asjom, vlasnicom koja mi je već dugo godina i prijateljica, ispričam s njezinim suprugom koji radi kao konobar i dođem k sebi uz najbolji espresso na svijetu.

Još do prije nekoliko godina sa mnom bi dolazio i moj suprug Zlatko, ali otkako je u mirovini draže mu je dulje spavati ili otići u ribolov. Zlatko je, naime, dvadeset godina stariji od mene. Iako su me svi upozoravali kako ćemo jednoga dana osjetiti tu razliku u godinama, do danas se njihove zlokobne riječi nisu obistinile.

Moj muž i ja slažemo se i volimo kao i prvoga dana. Imamo samo jednog sina, Matiju, a ostao je jedinac zbog mene. Kako sam, naime, morala čuvati trudnoću i ležati svih devet mjeseci, suprug i ja odlučili smo ostati samo na jednom djetetu. No nismo zato našeg jedinca razmazili.

Ravnopravno i s puno ljubavi oboje smo brinuli o njemu, iako je Zlatko zbog čestih poslovnih putovanja nerijetko bio zakinut za neki detalj njegova odrastanja, primjerice prve zubiće, prve korake. I baš da nema našeg jedinca, ni Zlatko ni ja ne bismo ni primijetili kako vrijeme leti. Nismo se ni okrenuli, a već je postao gimnazijalac.

– Tea, ljubavi, je li moguće da smo toliko ostarjeli? – upitao me jedne večeri.

– Nismo baš ostarjeli, ali slažem se da više nismo ni pupoljci – nasmijala sam se.

Kad je nam je najavio da će studirati u inozemstvu, oboje smo ostali zatečeni. Nije nam bio problem platiti mu školovanje, ali očekivali smo da će nas barem upitati za savjet. Ostim toga, nadala sam se da će Matija upisati studij ekonomije pa se, kad diplomira, zaposliti u mojoj tvrtki.

Namjeravala sam se tada povući i prepustiti mu direktorsku fotelju u već uhodanoj firmi. Moje su lađe potonule kad nam je jasno rekao da se doma nema namjeru vraćati ni kad završi koledž, osim tijekom blagdana i godišnjih odmora, da nas posjeti.

Ni Zlatko ni ja nismo željeli utjecati na njegov životni put, nismo ga htjeli sputavati. Matija je imao svoje planove, a Zlatko i ja smo tu, smatrali smo oboje, da mu damo dobar vjetar u leđa.

Znala sam da će moj suprug teže podnijeti sinov odlazak jer je upravo otišao i u mirovinu, a svoje je umirovljeničke dane, znala sam, zamišljao drugačije. Nadao se da će sa sinom u ribolov, koji put u obilazak kafića. Nabrajao mi je sto stvari koje će njih dvojica raditi, ali sebe samoga doma u svojim maštanjima nije vidio.

Kako je predamnom još dobrih deset godina do mirovine, supruga sam obradovala novim kompletom štapova za pecanje. Znala sam da ga samo to može dignuti iz depresije u koju je upao. Neko vrijeme sam zbog njega čak propuštala svoj jutarnji ritual ispijanja kava u omiljenom kafiću. Zlatko bi ujutro ustao pa bismo omiljeni crni napitak ispijali zajedno, no onda je Asja počela nazivati:

– Zašto si ju zatvorio u kuću? Ako si ti u mirovini, ne znači da Tea ne može s nama ispijati kave. Ne budi sebičan!– zadirkivala ga je.

Zato je moj suprug smislio kompromis. Nije više doma kuhao kave, ali u Asjin bi kafić zvao svako jutro, tek toliko da mi poželi ugodan dan. Bilo je to tako redovito da su mi nakon mjesec dana Asja i njezin suprug počeli govoriti:

– Tea, javi se, sigurno je Zlatko.

Ne znam objasniti čar tih jutarnjih razgovora, ali baš zbog njih osjećala sam da sa svojim suprugom proživljavam drugu mladost. Kao u danima kad smo se tek zaljubili. On bi potom odlazio u ribolov, a ja na posao. I kad god bi nazvao, obradovala bih se i smješkala mu se s druge strane žice.

Čak i kad su se pojavili mobiteli, nismo odustajali od naših rituala. U sedam i petnaest, kad bi se oglasio telefon, znala sam da me zove moj Zlatko. Asja mi je nekoliko puta rekla kako me muž sigurno provjerava, a ja sam se uvijek smijala.

– Krivo ti je što tvoj muž to ne radi!

– Samo mi još to treba. Zar nije dovoljno što ga po cijene dane gledam ovdje – nasmijala se.

Iskreno, nisam je razumjela. Voljela sam svog Zlatka i da naš sin nije otišao u inozemstvo, vjerojatno bih mu prepustila tvrtku i dane provodila sa Zlatkom. Ovako sam nastavila raditi, a baš zbog tog posla i mojih rituala dogodilo mi se nešto neobjašnjivo.

Ni kao mlada djevojka nisam bila sklona flertovima. Imala sam samo dvije veze prije nego što sam upoznala Zlatka i kad sam ga prvi put ugledala, znala sam da je za cijeli život. Osjećaji su bili obostrani, bila je to ljubav na prvi pogled.

Koliko god su me i drugi momci gledali, za mene je postojao samo Zlatko. Bila sam opčinjena njime, a tako se osjećam i danas. Prvu i jedinu veliku krizu u naš je brak unio mladi konobar. Asjin se suprug razbolio, a on je uskočio kao pripomoć. Toliko se trudio udovoljiti gostima da smo mi, stalni, govorili Asji kako ga treba zadržati zauvijek. Nije znao za moje telefonske razgovore pa me od ponedjeljka do petka ljubazno pozivao:

– Gospođo Tea, neki gospodin vas treba!

– Gospodin je moj suprug. I nema potrebe da to ponavljam svakog jutra, već ste do sada mogli shvatiti. I ne morate toliko vrištati! – u petak više nisam mogla izdržati.

– Ne vičem nego imam grlen glas pa vam se čini.

– Malo iritira kad ga povisiš – odgovorila sam, platila kavu i otišla.

Sljedećeg tjedna činilo mi se da je njegov početni elan nestao. Prvo sam deset minuta čekala da mi uopće priđe, a onda još sljedećih deset da mi donese kavu.

– Mogao si i sporije. Čemu žurba? – peckala sam ga.

Učinilo mi se da mi je nešto htio odgovoriti, a onda se ipak predomislio i slatko mi se nasmijao.

– Nije smiješno. Moja prijateljica je vlasnica, pa ako nastaviš raditi kao puž, plaću vjerojatno nećeš ni dobiti.

– Tko još danas živi od plaće? – bezbrižno mi je odgovorio.

Koliko god te plaćaju, previše je, pomislila sam, ali nisam izgovorila.

U tom je trenutku zazvonio telefon. Po inerciji sam se krenula javiti i požurila da me konobar ne preduhitri. No njemu nije bilo ni na kraj pameti javljati se. Grintavo sam odmahnula glavom i javila se svome mužu.

– Halo, ljubavi! Prekidam te u ispijanju kave? – javio se moj Zlatko.

– Zapravo je još nisam ni okusila. Današnja usluga malo kasni pa ću i ja očito kasniti na posao – rekla sam dovoljno glasno da me konobar čuje.

Ali taj se nije dao isprovocirati. Dok sam ja pričala sa Zlatkom, listao je neki sportski časopis, a ostali su gosti kolutali očima čekajući da dođe po narudžbu. Kad sam završila razgovor, obratila sam mu se:

– Zar ne vidiš da gosti čekaju? Naručili bi piće!

– Jeste li vi dobili svoju kavu? – drsko je odgovorio.

– Jesam.

– Zašto se onda bunite? I gurate nos gdje mu nije mjesto?

– Smjesta pozovi Asju – nisam ga više mogla ni gledati ni slušati.

– Odmah! – činilo mi se da je prošlo dobrih deset minuta prije nego što je moja prijateljica ušetala u kafić.

Kad sam je napokon ugledala, učinilo mi se da dan ponovo sviće.

– Gdje si? – upitala sam ustajući sa stolca.

– Otkud ti u ovo doba? Nisi li već trebala biti u uredu? – odgovorila je i pogledala na sat.

– Jesam, ali usluga ti je jutros malo usporena – pokazala sam joj očima na konobara.

– Ne zamjeri, malo sam ga duže sinoć zadržala – znakovito se nasmijala.

– Kako si ga zadržala kad nedjeljom ne radiš? – upitah naivno.

– Želiš da ti nacrtam? – ponosno me obgrlila oko ramena.

– Pa ti si luda! Ne mogu vjerovati da si to učinila!

– Možda, ali tako lakše podnosim onog svog doma!

Osjećala sam se kao da me netko polio hladnom vodom. Nije me prošlo ni kad sam malo kasnije ušla u svoj ured. Moja je prijateljica bila na najboljem putu da uništi i svoj brak, i posao, razmišljala sam.

Nisam ju osuđivala, ali nisam razumjela zašto riskira sve što je u životu stvorila zbog jednog zgodnog mladića koji je samo prvih tjedan dana pokazao zanimanje za posao? Bilo mi je jasno, čim je dobio što je htio, više mu se nije radilo. Na poslu je samo listao novine.

Ne znam kako sam s tih razmišljanja došla do svog sina, ali osjećala sam silnu potrebu čuti ga.

– Hej, mama, otkud ti? – veselo me upitao.

– Nedostaješ mi, želim te čuti! Jesi li dobro? – raznježila sam se.

– Odlično. London je grad po mojoj mjeri. I dobri su izgledi da se zaposlim kao asistent na koledžu.

– A ljubav?

– Nemam vremena, na žalost!

– Sine, u tvojim sam godinama već bila mama – blago sam ga prekorila.

– Različiti smo. Sada mi je najvažnija karijera, a kad jednom naletim na onu pravu, obećajem, bit ćeš prva koja ćeš doznati. A sada moram ići – smijao se.

Možda je moj sin u pravu, možda smo se Zlatko i ja prerano vjenčali. Istina, naš je brak opstao uvelike i stoga što smo se trudili razumjeti jedan drugoga. Nikad mi nije prigovarao što nije skuhan ručak, niti ja njemu što se duže zadržao vani. Zahvaljujući takvoj ugodnoj atmosferi kod kuće naš je sin izrastao u zrelog, samosvjesnog mladića koji svoje želje zna sprovesti u djelo.

Sama pomisao na mladog konobara zaledila mi je krv u žilama. Pomislila sam što su sve mladi danas spremni napraviti za novac. I bih li osjetila da je i moj sin među njima?

Od toga dana kad sam se čudila Asji što je našla ljubavnika prošlo je samo mjesec dana, a i ja sam se našla u nebranom grožđu. Upustila sam se u avanturu koju si ni danas ne mogu oprostiti. S Asjinim ljubavnikom.

Nemam pojma kako se to dogodilo. Nakon posla sam svratila do Asje, on je baš završavao smjenu. Upitao me mogu li ga odvesti do doma i pristala sam. A onda me u sljedećem trenutku počeo strastveno ljubiti.

Ni sada si ne mogu oprostiti zašto ga nisam grubo odgurnula i izbacila iz auta. Sjećam se te noći kad sam se vratila doma. Zlatko je već spavao, a ja od srama poželjela propasti u zemlju. Osjećaj krivnje bio je tim veći što mi je Zlatko za večeru spremio tek upecanu, svježu ribu. Iako nisam bila gladna, grižnja savjesti natjerala me da sve pojedem. Ujutro nisam ni čekala da se Zlatko probudi. Izletjela sam iz stana čim je svanulo. Po navici, svratila sam u kafić i mladom gospodinu planirala reći da zaboravi prošlu noć. Ali čim me ugledao, oči su mu zasjale.

– Netko se, koliko vidim, noćas dobro proveo – slavodobitno je rekao.

– Kavu i mineralnu, molim – hladno sam odgovorila.

Nakratko je nestao iza šanka, a potom sa šalicom espressa sjeo za moj stol i bez trunke srama upitao:

– Trebam li te podsjetiti tko će zvati u sedam i petnaest? Ali ovaj put ću se ja javiti – zvučao je kao da prijeti.

– Što hoćeš?

– Poklon bi bio sasvim u redu!

– I to će biti dovoljno da zaboraviš prošlu noć? – upitala sam.

– Ovisi o poklonu. I težini lančića kojeg si želim. No, ako ću dugo čekati...

Zgrabila sam ga za ruku i unijela mu se u lice.

– Ne prijeti mi! Zlatni ću ti povodac kupiti i donijeti ga do podneva. No ako nešto spomeneš mom suprugu...

– Što će onda biti? Tužit ćeš me Asji? Ne prijeti mi jer ti si u problemu, ne ja. O meni ovisi hoćeš li izgubiti voljenog supruga i prijateljicu. Radije kreni odmah po taj lanac – oštro je rekao.

Prvi put toga jutra nisam popila svoju kavu niti se u sedam i petnaest čula sa Zlatkom. Ušla sam u prvu zlatarnicu i kupila dovoljno debeo muški lančić.

– Sad smo kvit – rekla sam kad sam mu ga donijela u kafić.

Pogledao je moj poklon i po zadovoljnom sam osmijehu shvatila da mu se sviđa.

Nakon toga nisam otišla na posao nego produžila kući. Zlatko je već otišao na pecanje. To mi se poslijepodne činilo najdužim u životu. Svako malo pogledavala sam na sat čekajući kad će se pojaviti doma. Čim sam čula ključ u bravi, požurila sam prema vratima.

– Ljubavi, moram ti nešto priznati. Znaš konobara iz onog kafića, nikad više neću imati nikakve veze s njim. Ne znam što mi je bilo – rekla sam spuštenog pogleda.

Šutke me gledao nekoliko trenutaka, a ja mu od srama nisam mogla ni uzvratiti pogled. Zlatko se prvi snašao.

– Ne trebaš dalje govoriti. Dovoljno te poznajem.

Ukočila sam se. Gdje mi je bila pamet kad sam i pomislila da moj muž neće primijetiti što sam napravila? Kako sam mogla biti toliko naivna i povjerovati da neće osjetiti? Sada me bilo toliko sram da sam od muke zaplakala. Ali umjesto da se okrene i ode, Zlatko me zagrlio.

– Oprostit ćeš mi? – upitala sam kroz suze.

– Ja hoću, jer te volim. No poznajem te u dušu i brinem hoćeš li ti oprostiti sama sebi?

– Ne vjerujem da ću uspjeti.

Od tada je prošlo nekoliko godina, a Zlatko i ja smo i dalje u skladnom braku. Naša svakodnevnica je izmijenjena samo za jedan mali detalj. Tvrtku sam prodala i više ne ispijam kave kod Asje. Sada Zlatko i ja to svakoga jutra činimo zajedno doma.