Nenu je brinula njena kći Ina. Zgodna, vrckava djevojka bila je od malih nogu živo srebro, a njezin je vatreni temperament do pravog izražaja došao tek kad je porasla. Ulijetala je iz jedne veze u drugu, bila ono što se kaže prava partijanerica, bacajući time moju prijateljicu u očaj.
- Umirem od brige - povjerila mi se jednom prilikom kad smo se našle na kavi. - Mijenja dečke kao čarape! I povrh svega, veliki broj tih tipova upoznaje preko tog nesretnog interneta, što mi samo stvara dodatnu brigu. Ina je bistra i pametna djevojka, a opet, s obzirom na to kako se ponaša, ponekad sumnjam u njen zdrav razum! Nimalo ne misli na budućnost, već je trebala odavno diplomirati. Samo da joj se dotjerivati, izlaziti, ludovati!
Vrlo dobro sam shvaćala o čemu mi to moja prijateljica govori jer sam ja imala sličan problem. Zapravo, potpuno različit od njenog, ali opet u neku ruku isti. I mene je, naime, zabrinjavalo ponašanje moga sina.
- Ne moraš mi govoriti! I ja se ponekad pitam je li moj Darko normalan. Znaš i sama da po cijele dane visi pred tim vražjim kompjutorom. Hajde, reci ti meni, je li to normalno da dečko njegove dobi ne izlazi i da još nije imao curu?
Nena se tu morala složiti sa mnom, iako mi je jasno dala do znanja kako joj se moj problem čini daleko manjim od njenog.
- Ma ti nemaš pojma koliko si zapravo sretna - uvjeravala me. - Tako dugo dok je doma, barem ti je na oku. Ne vucara se okolo po noći kao ova moja, ne moraš razmišljati u kakvo je društvo upao i ne moraš umirati od brige hoće li mu se nešto dogoditi.
To je, naravno, bila istina. Pa opet, nisam bila sretna. Drukčije sam zamišljala zdrav mladenački život od ovog koji je vodio moj sin. Voljela bih da je Darko izišao kojiput s društvom, da se zaljubio. U vrijeme moje mladosti netko poput njega slovio bi za teškog čudaka.
- Znam da zvuči glupo, kao da ga tjeram van iz kuće, ali samo ne želim da se jednoga dana probudi kao stari dečko i shvati što je propustio u životu. Znaš i sama da je mladost samo jedna. Sad je još pronašao posao u nekoj maloj firmi u kojoj se također ne odvaja od kompjutora. Gdje će ikad ikoga upoznati? - zamišljeno sam vrtjela glavom.
Nena je prevrnula očima.
- Ma daj! O čemu pričaš. Pa tek mu je dvadeset i šest godina. Stigne se još stoput oženiti i razvesti! Barem je na vrijeme diplomirao i našao posao. Ova moja - zatresla je glavom pri spomenu svoje Ine.
Oko jednoga smo se i Nena i ja morale složiti: obje smo bile zabrinute mame koje su imale problema sa svojom djecom.
Naravno da nisam željela da Darko bude nekakav Don Juan koji danonoćno banči i oko svakog prsta vrti po nekoliko djevojaka, no tu i tamo je ipak mogao imati pokoju vezu. Barem jednu!
Ista je stvar bila i s mojom prijateljicom. Naravno da od svoje lijepe kćeri nije očekivala da živi poput opatice, no s druge strane, shvaćala sam je da se brine jer je njena Ina zaista pretjerala u zabavi.
- Tako ti je to u životu: ili je nečega premalo, ili previše, i nikako pronaći zlatnu sredinu! - uzdahnula je Nena i otpila gutljaj svog macchiata.
- Da, draga, u pravu si - složila sam se s njom. - Tvoja Ina juriša za zabavom kao da ne postoji sutra, a ovaj moj je pak sramežljiv poput kakvog školarca!
Pogledi su nam se sreli i u isti mah smo prasnule u smijeh. I pored toga što smo brinule za svoju djecu, obje smo bile svjesne da naša situacija graniči s komedijom.
- Hajde da je obrnuto… - mrmljala je Nena odmahujući glavom. - Da je tvoj Darko kao muško razuzdan, a Ina kao žensko povučena, to bi još donekle bilo razumljivo. No, ovi naši klinci su sasvim pobrkali lončiće!
Još pod dojmom razgovora s prijateljicom, odmah po dolasku kući uputila sam se ravno u Darkovu sobu. Naravno, nisam ni sumnjala gdje ću ga zateći. Bio je u svom standardnom stanju neke čudne hibernacije. Sjedio je u polumraku za radnim stolom netremice zureći u kompjutor.
Plavičasto svjetlo s ekrana koje mu je obasjavalo lice davalo mu je pomalo sablastan izgled. Jadno moje dijete, pomislila sam zabrinuto. Djelovao je tako blijedo i ispijeno.
- Bok, ljubavi - rekla sam trudeći se pritom prikriti loše raspoloženje koje me obuzelo čim sam ga ugledala takvog.
- Bok, mama - uzvratio mi je ne podižući pogled.
- Možeš li me barem pogledati kad sa mnom razgovaraš? - upitala sam ga jedva susprežući ljutnju.
- Ali, mi ne razgovaramo. Samo smo se pozdravili - zaključio je uputivši mi kratak pogled iskosa.
- Naravno da ne razgovaramo. Kao da bismo i mogli pored ovog čuda! - puhnula sam ljutito prema kompjutoru na stolu.
- Mama? - u Darkovim očima se nazirao upitnik, kao da me pita što mi je.
Bacila sam se na stolac pokraj njegova kreveta i pustila ruke da mi klonu niz tijelo. Osjećala sam se tako užasno umorno.
- Jesi li dobro? - upitao me, dobacivši mi i opet samo letimičan pogled.
- Ma, baš i nisam - odmahnula sam glavom nakon kraćeg razmišljanja.
- Umorna? - upitao me moj “rječiti” sin.
- Aha - kimnula sam glavom. Htjela sam mu reći što me zapravo muči, ali znala sam već unaprijed kakvu bi to kod njega izazvalo reakciju. Opet bi mi rekao da pričam gluposti, čudio se što hoću od njega i predbacivao mi zašto ga ne ostavim na miru.
Kada se to zapravo dogodilo, pitala sam se gledajući ga ispod oka. Kada se to onaj brbljavi dječak kojem nisam stizala davati odgovore na njegova beskrajna pitanja pretvorio u mutavog mladića koji je zaboravio kako razgovarati s ljudima? Sva njegova komunikacija svela se na štura pitanja i još šturije odgovore.
- Darko - započela sam nesigurno. Možda sam mu ipak trebala reći što me muči.
- Ha? - podigao je obrve i dalje ne odvajajući pogled s ekrana.
- Ma ništa - rekla sam i na brzinu ustala. Odjednom mi se svaki pokušaj da ga urazumim činio uzaludnim. Čemu trošiti zadnje atome snage na nešto što ionako nije moglo uroditi plodom?
- Nadam se da nećeš cijelu noć provesti buljeći u to čudo - osvrnula sam se još jednom prema njemu na vratima. Ništa mi nije odgovorio. Nisam bila sigurna je li me uopće čuo. Mora da je istraživao nešto jako važno jer su mu usta bila poluotvorena.
Ovako napeto je nekad pratio crtane filmove, pomislila sam sjetno. No tada je još bio veselo, brbljavo dijete. Eh, zlatna vremena, duboko sam uzdahnula i zatvorila za sobom vrata.
Malo dijete, mala briga, veliko dijete, velika briga, prošlo mi je kroz glavu dok sam se udaljavala od njegove sobe. Tek sam sada shvaćala koliko je istinita ova uzrečica.
U dnevnom boravku uzela sam u ruke daljinski upravljač, ali sam se ipak predomislila i bacila ga natrag na kauč. Bila sam previše umorna, čak i za televiziju. Jedino što mi je sada moglo pomoći da se opustim bio je tuš i krevet.
Kad sam konačno legla, san mi nikako nije dolazio na oči. Što sam se više trudila zaspati, to mi se više po glavi vrtio razgovor s Nenom. Ah, ti mladi, pomislila sam s negodovanjem. Kakve su probleme bili u stanju prirediti svojim starcima. Pitala sam se kome je gore: Neni s njenom neukrotivom kćeri ili meni s mojim hipnotiziranim sinom? Nisam znala odgovor. Jedino što sam znala bilo je da ni jednoj od nas nije lako. Obje smo bile samohrane majke, što je još više otežavalo situaciju. Nena je već dugi niz godina bila razvedena, kao i ja, i upravo nas je ta činjenica zbližila još dok su nam djeca polazila osnovnu školu.
A kad bi… U mojoj se glavi odjednom rodila neobična ideja. Ma ne! Takvo što nikad ne bi uspjelo. A možda i bi, tko zna. U obitelji su mi, dok sam bila mlada, uvijek govorili da imam “uvrnute“ ideje. Ako je to zaista bila istina, onda je ova po svojoj uvrnutosti bez sumnje prednjačila. U svakom slučaju, vrijedilo je probati. Možda sam upravo otkrila rješenje za Nenin i moj problem!
Nakon što sam odlučila da ću sutradan nazvati Nenu i predložiti joj da se nađemo, konačno sam utonula u san.
- Da čujem, o čemu se radi - upitala me čim je sjela za stol. Ja sam već pijuckala svoju kavu kad je ona stigla.
Rekla mi je, doduše, preko telefona da je u gužvi i da neće imati mnogo vremena, ali meni ga i nije trebalo za ono što sam joj namjeravala predložiti. Zapravo, sve sam joj mogla objasniti u samo nekoliko rečenica.
- Radi se o našim klincima - rekla sam uputivši joj značajan pogled.
- Oh, nemoj samo da opet raspredamo o njima. Kao da nismo dovoljno jučer! - prevrnula je očima. - Ponekad mi se čini da se cijeli moj svijet vrti isključivo oko Ine. Toliko sam zaokupljena njenim životom da o svome ne stignem ni misliti!
- Slušaj, ne želim bez veze raspredati - rekla sam naglašavajući svaku riječ. - Želim nam ih skinuti s grbače!
U Neninim se očima počelo nazirati nešto poput straha da nisam skrenula s uma.
- O čemu ti to govoriš, Željka? - upitala me tonom kakvim bi se psihijatar obratio svom psihotičnom pacijentu.
- Govorim ti o našoj djeci i mojoj genijalnoj ideji - rekla sam, namjerno odugovlačeći kako bih postigla veću tajanstvenost.
- A koja bi to bila ideja, ako se smije znati? Poznato je da si ti puna genijalnih ideja kao šipak koštica - u glasu joj je zatitralo nestrpljenje.
- Dakle, da rezimiramo jučerašnji razgovor: ti imaš problem s Inom, ja imam problem s Darkom. Jesam li u pravu?
Nena je ponovno zakolutala očima i kimnula glavom. Pogled joj je nervozno preletio preko zidnog sata iznad šanka. Očito nije imala vremena, kako mi je i rekla.
- Dakle, obje imamo isti problem - zaključila sam gotovo pobjedonosno.
- Oh, pa ne bih to baš tako rekla - Nena je podigla ruke u zrak. Ona tu i dalje nije vidjela nikakvu sličnost.
- Znam, znam - klimnula sam glavom. - Djeca nam se razlikuju kao dan i noć, kao nebo i zemlja, ali je li ti ikad palo na pamet da možda baš u toj njihovoj različitosti leži rješenje naših problema?
Nena nije shvaćala o čemu govorim. Vidjela sam to po njezinu zbunjenom izrazu lica.
- Dušice draga, kako ne razumiješ? Zamisli što bi se dogodilo kad bi Ina pronašla dečka koji bi je uspio spustiti na zemlju, koji bi je smirio pa bi prestala ludovati po zabavama. I s druge strane, što bi se dogodilo kad bi Darko pronašao djevojku koja bi ga istrgnula iz tog njegovog vražjeg virtualnog svijeta?
Činilo se da sam konačno uspjela privući Neninu pozornost. U svakom slučaju, sad me gledala sa zanimanjem.
- Hajde, reci, tko bi za ove uloge naših “spasitelja” bio bolji od naše djece? - slavodobitno sam se podbočila rukama o struk.
Vidjela sam da još uvijek ništa nije shvaćala pa sam joj pojasnila.
- Gledaj, kad bi se tvoja Ina i moj Darko složili, mislim kad bi njih dvoje postali par, svi bi se naši problemi riješili jednim udarcem!
E, sad sam konačno doprla do nje! No, nije se činilo da je oduševljena mojom idejom.
- Ma daj, ne misliš valjda ozbiljno - gledala me s nevjericom. - Ina i Darko poznaju se od malih nogu i znaš da nikad nisu našli zajednički jezik. Sjeti se samo kako bi se on stisnuo u kut i zabavljao sa svojim autićima, dok bi ona skakala po sobi, vriskala, pjevala i šminkala se ispred ogledala.
To je bila istina. Dok su bila mala, naša su se djeca često družila, ali isključivo zato što su se njihove mame često viđale. Neko dublje prijateljstvo među njima nikad se nije rodilo. I kad smo znali zajedno ljetovati u našoj vikendici na Rabu, Ina i Darko razišli bi se kao rakova djeca: ona jureći za zabavom, a on tražeći neki osamljeni kutak za sebe i svoj kompjutor. Iako, koliko sam znala, Darko nije imao ništa protiv Ine, niti ona protiv njega.
- Znam, znam da su dva različita svijeta. Ali, to je bio nepremostiv problem dok su bili mali. Tko kaže da se sada ne bi mogli naći na nekakvoj “zlatnoj sredini”? - Nena se zamišljeno podbočila.
- Možda si ti stvarno u pravu. Možda to i nije tako nemoguće - kimala je glavom.
- A zamisli samo kakva bi to prednost bila za nas dvije! - gorljivo sam nastavila, potpuno uživljena u svoju ideju. - Ti ne bi više morala brinuti s kim ti dijete izlazi, a ja ne bih više morala brinuti da će mi se dijete pretvoriti u robota!
I opet smo se nasmijale. Da, plan je zaista zvučao dobro. No, bila je to, dakako, samo teorija. Pitanje koje se sada postavljalo glasilo je: kako to provesti u praksu?
- Prepusti meni da razradim plan - rekla sam i potapšala Nenu po ruci. - Vidjet ćeš da će mi sigurno nešto pasti na pamet.
- Uopće ne sumnjam - odgovorila je i razvukla usne u nakošen osmijeh.
Ideja mi je sinula i prije nego što sam se nadala. Već nekoliko dana nakon razgovora s Nenom imala sam pomno razrađen plan. Dakle, kao prvo, trebalo je srediti da se dvoje mladih nađe u isto vrijeme na istom mjestu. To je bilo lakše reći nego učiniti jer odavno ni jedno od njih nije više bilo dijete koje smo Nena i ja mogle vući za sobom kako nam se prohtjelo. Pa ipak, postojalo je jedno mjesto na koje su oboje dobrovoljno odlazili i zadržavali se ondje i po više dana: vikendica na Rabu.
- Slušaj - rekla sam Neni kad sam je nazvala. - Uskoro će Prvi svibnja, i to bi bila idealna prilika. Znam da i ti imaš još nekoliko dana starog godišnjeg, baš kao ja. Darko također može uzeti na poslu koji dan, a Ina će na faksu ionako imati nešto slobodno. Svima bi nam dobro došlo da se malo izvučemo iz grada i provedemo nekoliko dana na moru. A tamo bismo ujedno mogle provesti plan…
Nena se odmah složila. Voljele smo ići skupa na more s našom djecom, ondje smo se mogle istinski opustiti. Ipak, što se ticalo “onog” plana, bila je skeptična.
- Misliš li da bi to stvarno moglo upaliti? - upitala me. - Pa znaš i sama kako to obično završi. Ova moja prije odjuri u grad nego što stignemo raspakirati torbe, a tvoj će se Darko odmah povući u svoju sobu. Uopće ne vidim kako bismo ih mogle zadržati dulje od pet minuta zajedno u istoj prostoriji!
Ona možda i nije znala, ali zato sam ja imala plan.
- Sve ću ti reći kad se vidimo, ne mogu o tome preko telefona - rekla sam prigušenim glasom, kao da se u najmanju ruku radi o kakvoj opasnoj zavjeri.
Sve se to zbivalo prije godinu dana i još uvijek ne mogu vjerovati da mi je takvo što palo na pamet. Ako sam i bila poznata po svojim maštovitim idejama, ova sa spajanjem Ine i Darka u ljubavni par bila je svakako kruna - je li moje domišljatosti ili gluposti, to se tek trebalo pokazati.
Ispočetka se činilo kao da sve teče kao podmazano. Mladi su bez problema pristali na naš prijedlog i sada nam ništa više nije stajalo na putu.
- Onda? Što si smislila? - upitala me Nena kad smo kratko stale na benzinskoj crpki, a mladi otišli kupiti vode i grickalice. Već smo bili na pola puta do Raba. Dan je bio sunčan, a u zraku se osjećao optimizam.
- Ne mogu ti to reći tek tako u tri riječi - odvratila sam joj na brzinu. - Objasnit ću ti sve u miru kad stignemo tamo. Ah, jedva čekam da sjednem na terasu i udahnem onaj prekrasan zrak!
Nena nije dalje navaljivala, a nije više bilo ni prilike jer su se djeca ubrzo vratila.
- Možemo dalje? - upitala sam dobacivši pogled preko ramena na stražnje sjedalo.
Ondje je sjedila sitna, temperamentna crnka živahnih očiju i mršav, šutljiv mladić plave kose. S vremena na vrijeme razmijenili bi pokoju riječ, s tim što je uglavnom ona vodila konverzaciju. Njegov je pogled djelovao prilično nezainteresirano za sve što se oko njega događalo, no ja sam dobro znala kad će se u njemu pojaviti one iskrice: kad sjedne za svoj kompjutor!
Nakon još otprilike dva sata vožnje i nekoliko usputnih stajanja, konačno smo stigli na odredište. Mladi su smjesta dohvatili svoje torbe i nestali u kući, a Nena i ja ostale smo još malo vani da udahnemo zraka. Zaokružila sam pogledom oko sebe i duboko uzdahnula. Voljela sam ovo mjesto, koje je nakon razvoda postalo moja mala oaza. Moj bivši muž je, doduše, vikendicu htio prisvojiti, kako bi imao kamo dovoditi svoju ljubavnicu, no sud je presudio u moju korist.
- Lijepo je ovdje. Imaš sreće što imaš ovaj komadić raja - rekla je Nena kao da je pročitala moje misli, ali se odmah vratila na važniju temu.
- Nego, reci mi sad brzo: kakav je plan?
Na trenutak sam se prisjetila svog djetinjstva, dok sam sa svojim prijateljicama kovala raznorazne lude planove. Tada bismo, baš kao sada Nena i ja, stiskale glave i gorljivo šaptale.
- Dakle, kao prvo, moramo onesposobiti auto - rekla sam.
- Što? Jesi li poludjela? Zašto bismo učinile nešto tako glupo?
Naravno da nije shvaćala moj prijedlog. Ovdje je priroda bila predivna, ali bez auta je čovjek bio poprilično odsječen od civilizacije.
- Mućni malo glavom. Nije li nam upravo to cilj? Kako ćeš inače spriječiti Inu da navečer odjuri u grad? Bez auta će biti bespomoćna.
Nena se zadovoljno nasmiješila i kvrcnula prstom po glavi.
- Pa jasno! - klimnula je.
- Druga stvar, moramo sabotirati struju. Bez struje nema ni kompjutora, shvaćaš?
- Aha, misliš ono: svijeće, romantika...
Shvaćala je.
- Treće, nas dvije moramo se počistiti iz kuće i ostaviti ih same. Otići ćemo, tobože, dolje do sela po pomoć za auto pa ćemo se “malo dulje” zadržati. Milki sam već najavila naš dolazak i ona nam se jako veseli. Kaže da nam ima čuda toga ispričati.
- Sve je to divno i krasno, samo… - Nena je i dalje bila skeptična - ja i dalje ne razumijem zašto misliš da bi se njih dvoje, ako im i stvorimo idealne uvjete, bacilo jedno na drugo? Možda bi Ina to i učinila, ali poznajući Darka, on će se prepasti i pobjeći!
- U pravu si, ali zato postoji i četvrta, možda najvažnija točka moga plana. Ti ćeš reći Ini da je Darko užasno nesretan jer ga je napustila djevojka, a ja ću isto to reći Darku za Inu. To će im pomoći da budu mekši jedno prema drugome. Naravno, moramo im napomenuti da je to tajna i da o tome ne smiju otvoreno razgovarati.
Nešto kasnije, dok sam sama u sobi s Darkom provodila svoj plan u djelo, moj me sin gledao kao da sam pala s Marsa.
- Zašto mi to govoriš? - upitao me začuđeno kad sam mu ispripovijedala kako je Ina tužna jer ju je napustio dečko. Osim toga, zvučao je vrlo nepovjerljivo.
- Nije mi djelovala tako dok smo se vozili ovamo. Nije prestajala brbljati.
- Ma, znaš Inu - rekla sam odlučna istjerati svoj plan do kraja. - Žene ne vole djelovati poraženo. Bilo bi joj neugodno pričati o tome s tobom. Ona ne zna ni da ja znam. Nena mi je to rekla u povjerenju.
- I što bih ja sad trebao? - Darko me zbunjeno gledao.
Bože, smiluj se, pomislila sam: dvadeset i šest godina, a baš ništa ne zna o ženama!
- Ništa posebno. Možda samo da si malo pažljiviji prema njoj. I malo rječitiji! Malo razgovora sa starim prijateljem odvratit će joj misli. Možeš li to učiniti, ljubavi? - promrsila sam mu kosu, na što ju je on smjesta ponovo uredno zagladio. Nije volio kad sam mu to radila.
- A valjda - kimnuo je nevoljko. Bilo je očito da moj zahtjev smatra teškom tlakom.
Kasnije, u kuhinji, Nena mi je samo neprimjetno kimnula glavom u znak da je i s njene strane razgovor obavljen. Kad se ukazala prilika, prišapnula mi je:
- Rekla sam joj kako smo se dogovorile. Sva se raznježila nad mojom pričom o “napuštenom” Darku. Poznajući Inu, dala bih se kladiti da će se ona potruditi vratiti mu vjeru u ženski rod!
- Izvrsno - uzvratila sam šapatom.
Sad je samo trebalo nastaviti po planu.
- Kako to mislite, auto ne radi? - Ina je užasnuta razrogačila oči kad joj je Nena priopćila lošu vijest. Djevojka je u međuvremenu već bila dotjerana i spremna za izlazak u grad.
- Čini se da se ispraznio akumulator - rekla sam tobože nevino. Istina je bila da je Nenin auto imao skriveni prekidač protiv krađe, čijim se uključivanjem prekidao strujni krug, no to ni Ina niti Darko nisu znali.
Ina je ljutito sjela za volan i pokušavala upaliti motor, ali uzalud. Auto ništa nije davao od sebe.
- Ne mogu vjerovati - ljutito je udarila nogom u gumu nakon što je tresnula vratima.
- Pa dobro, nije smak svijeta. Takve se stvari događaju - pokušala sam smiriti ljutitu djevojku. - Evo, mama i ja otići ćemo do sela da vidimo može li nam tko pomoći. Vas dvoje se u međuvremenu možete raskomotiti na terasi i uživati.
Dok smo se udaljavale od kuće, Nena me uhvatila pod ruku i čvrsto se stisnula uza me.
- Stara, ovo smo vrhunski odigrale! Još malo pa će noć. Što misliš, što će golupčići reći kad vide da nemaju struje? - zahihotala je, a onda brzo nadodala: - Jesi li riješila i to?
- Da, naravno, ne brini. Odvrnula sam osigurač - potvrdila sam.
Dok smo se nastavile veselo spuštati niz kameni puteljak, dvoje mladih izgubljeno je gledalo za nama.
Nešto kasnije, u malom seocu ispred stare kamene kuće čekala nas je Milka. Bila je to draga žena s kojom sam se sprijateljila prije mnogo godina. Točnije, onoga dana kad smo moj bivši i ja kupili od nje zemlju na kojoj smo kasnije sagradili vikendicu. Kao uvijek, Milka se i ovaj put razveselila mom dolasku.
- Jedva sam vas dočekala - rekla je grleći i mene i Nenu. - Imam vam toliko toga pričati. Zamislite, postat ću baka!
U razgovoru nam je vrijeme brzo proletjelo i prije nego što smo se snašle, počeo se spuštati mrak. Baš kao što smo i očekivale, s njim je stigao i poziv na mobitel.
- Ima li kod vas u selu struje? - čula sam svog sina kako me pita. - Mi smo ovdje u mraku.
Ustala sam od stola i ispričavši se izašla na dvorište.
- Nema ni ovdje. Valjda je neki veći kvar - lagala sam.
- Ne mogu vjerovati! - čula sam Inu kako se ljuti pored Darka. - Najprije auto, a sad i struja!
- No dobro, nemojte paničariti, sigurno će uskoro doći - jedva sam uspijevala zatomiti zadovoljstvo. - Slušaj, Darko, tamo u ormaru u hodniku, u donjoj ladici, imaš bateriju i svijeće. Šibice su u kuhinji pored štednjaka. Ako vam nije hladno, možete upaliti svijeće na terasi i ondje večerati. U hladnjaku ima sira i pršuta, a vino je na kuhinjskom stolu u košari. Hajde, djeco, lijepo večerajte i uživajte u ovoj predivnoj večeri. Na kraju krajeva, na odmoru smo. Nećemo valjda dopustiti da nam nešto tako bezvezno poput nestanka struje pokvari raspoloženje!
Znala sam dobro što Darko misli o tome. Sigurno je bio na rubu očaja što se neće moći intravenozno priključiti na svoj voljeni kompjutor. I opet sam jedva zatomila smijeh.
- Nadam se da se vas dvije mislite uskoro vratiti - u Darkovu se glasu naslućivala nervoza.
- Pa naravno, čim pronađemo nekoga tko će nam pomoći riješiti problem s autom - uvjeravala sam ga, a potom na brzinu prekinula vezu.
E pa mi smo pomogle koliko smo mogle, ostalo je na tebi, dragi Bože, promrmljala sam podigavši pogled prema nebu. Bilo je bistro i zvjezdano. Savršeno za romantičnu večer!
- Pogledaj! - osjetila sam Nenin lakat pod rebrima dok smo se približavale našoj vikendici.
Hodale smo polako, uživajući u opojnom morskom mirisu. Milka nam je posudila bateriju, ali mjesečina je bila tako jaka da nam nije bila potrebna.
Sad sam i ja ugledala ono na što mi je Nena onako uzbuđeno ukazivala. Na našoj terasi, rasvijetljenoj svijećama, dvoje mladih sjedilo je zavaljeno u pletenim foteljama i pijuckalo vino. Ina se svako malo zvonko smijala nečemu što joj je Darko pričao, zabacujući pritom glavu unatrag. I sad ono najvažnije: izula je cipele i stavila stopala u Darkovo krilo!
- Vidiš li i ti ono što ja vidim? - Nena je širom otvorila usta.
Ni ja nisam mogla vjerovati očima. Zar je moguće da nam je plan tako uspio? Da se dvoje mladih zaista zbližilo?
- Meni izgledaju zaljubljeno, a ti reci što hoćeš - promrmljala sam osjetivši neku toplinu oko srca. Ovako nasmijanog svog sina odavno nisam vidjela.
- Hej, došle ste! - Ina nas je prva spazila i brzo povukla noge s Darkova krila.
- Jesmo, ali ne dajte se vi smetati. Samo uživajte. Nas dvije idemo leći, zar ne, Nena? - pogledala sam značajno prijateljicu.
- Da, da, padamo s nogu od umora. Ovo je stvarno bio ludi dan! - Nena se požurila odgovoriti.
- A što je s autom? I strujom?
- Sutra ćemo sve rješavati. Sad nam ionako ni jedno od toga ne treba - zaključila sam na brzinu i šmugnula u kuću. Nena me slijedila u stopu.
- Samo neka oni ćakulaju! - prišapnula mi je veselo kad smo im se maknule iz vidokruga. - Jesi li ti vidjela kako se lijepo zabavljaju? Zamisli, ona je preživjela večer bez izlaska u grad, a on bez kompjutora. Ako to nije razlog za slavlje…
Sutradan je kao “nekim čudom” auto sam od sebe proradio i pojavila se struja.
- Ne razumijem - Darko se zbunjeno češao iza uha. - Kako je sad upalio bez ičije pomoći, a jučer je bio mrtav?
Nena i ja nevino smo slijegale ramenima.
- Imamo i struju! - iz kuće je doviknula Ina.
Prestrašeno sam pogledala u Darka. Samo da sad ne navali na surfanje po kompjutoru, zabrinuto sam se ugrizla za usnicu, ali moj se strah pokazao neopravdanim.
- Ako vam ne treba auto, nas dvoje bismo malo do grada - rekle je Ina, dok se Darko pored nje samo blaženo smješkao.
- Ma naravno, uzmite ga dok još vozi! - odgovorila je veselo Nena. Ja sam se radosnim kimanjem glave s njome mogla samo složiti.
Kad smo ostale same, zavalile smo se na terasi i počele kovati planove za budućnost.
- Zamisli kako bi bilo predivno da se odluče vjenčati - maštala je Nena. - Bili bismo jedna zaista velika i sretna obitelj.
Smješkala sam se zaneseno slušajući je. Ono što je govorila zvučalo je zaista krajnje idilično. No, uskoro je za obje uslijedilo otrežnjenje.
- Mama, što to ti i Nena muljate? - čim se Darko vratio doma s Inom, povukao me za rukav u spavaću sobu i pozvao na red.
- Nemam pojma o čemu pričaš - pravila sam se nevješta.
- Ma nemoj! A zašto si mi onda ispričala onu glupost kako Ina pati za dečkom? Ili, još bolje, zašto je Nena ispričala to isto Ini za mene? Zar ste stvarno mislile da se nećemo dotaknuti te teme?
Bio je u pravu: kako smo mogle biti tako glupe!
- Ja, ovaj, mi... - mucala sam zbunjeno.
- Ne znam što se vama dvjema mota po glavi, ali i sve ono jučer mi je bilo krajnje sumnjivo. Mislim, da auto onako bez razloga krepa, a onda opet kao nekim čudom oživi!
Moj sin je možda bio povučen, ali glup nije bio. Što mi je drugo preostalo nego priznati mu cijelu istinu. Bojala sam se kako će reagirati, ali na moje olakšanje, nakon prvotnog iščuđavanja samo je u nevjerici zavrtio glavom.
- Ne mogu vjerovati. U vašim godinama, a tako neozbiljne! Zna li Ina za to?
- Ne - odmahnula sam glavom. - Osim ako joj Nena nije upravo sve priznala.
Čim smo se našli svi zajedno u dnevnom boravku, znala sam da je upravo to učinila. Niti Nena niti Ina nisu ništa rekle, ali po njihovim pogledima sve je bilo jasno. Neugodnu šutnju prekinuo je Darko.
- Ideš sa mnom malo prošetati do plaže? - upitao je Inu. Smjesta je pristala, ali prije nego što su otišli, dobacila je ljutit pogled prema meni i svojoj mami.
- Natjerala me, morala sam joj sve reći! - rekla mi je Nena kad je dvoje mladih nestalo s vidika. - Očito je da su se jučer poprilično zbližili jer su se danas dotakli i intimnijih tema. Sve je izašlo na vidjelo kad su jedno drugome izrazili žaljenje zbog nesretnih bivših ljubavi!
Trebala sam to predvidjeti. Vjerojatno bi auto i struja bili dovoljni! Kako sam mogla napraviti takvu grešku, predbacivala sam samoj sebi.
Nena me obgrlila oko ramena.
- Ma nemoj se nervirati. Dale smo sve od sebe, a dalje će biti kako bude. Znaš kako se ono kaže: Čovjek snuje, a Bog određuje.
- A bio je tako dobar plan, samo da nisam napravila tu glupu grešku - mrmljala sam si neutješno u bradu.
- Tako govore i ubojice, ali znaš da savršeno ubojstvo ne postoji - šalila se Nena.
Morala sam se nasmijati.
- U pravu si - rekla sam. - Savršenstvo ne postoji.
Kad su se mladi vratili iz šetnje, držali su se prema nama suzdržano. Niti jedno nam nije ništa otvoreno predbacilo, ali na njima se vidjelo da se ljute.
- Osjećamo se poput budala - rekao mi je kasnije Darko nasamo. - Ponašale ste se prema nama kao prema nekakvim marionetama. To vam stvarno nije bila neka fora.
- Znam, i žao mi je - uvjeravala sam ga. - Ali, shvati me, kako bismo vas inače ikad uspjele zbližiti?
- Ne znam - vrtio je glavom. - Ovo svakako nije bio način.
- Da, nije - skrušeno sam priznala. - Nego, reci, postoji li ikakva šansa da vas dvoje možda ipak… - nisam se uspjela suzdržati da ga ne upitam.
- Pa ti stvarno ne odustaješ! - zvučao je zgranuto. - Ako je ikad i postojala, onda ste je ti i Nena uništile!
Njegove su me riječi zapekle poput pljuske. Zar je moguće da su moje najbolje namjere tako loše završile?
I opet sam se, po tko zna koji put u životu, uvjerila da je vrijeme najbolji pokazatelj za sve. Od neobičnog prvomajskog vikenda na moru prošlo je godinu dana i mnoge su se stvari iskristalizirale.
Što se tiče ljubavi između Ine i Darka, ona se nije dogodila, no nakon Neninog i mog “genijalnog” plana ipak su postali bliskiji. Ponekad mi se čini da ih najviše povezuje ljutnja prema nama dvjema, ali što više o svemu razmišljam, to manje žalim. Konačno, nikome nije učinjena nikakva šteta. Naprotiv, otkad se druži s Inom, Darko manje vremena provodi za kompjutorom i otvoreniji je za društvo. Ina se pak, kako mi kaže njena mama, uozbiljila i primila knjige.
Istina, nisu postali par kako smo to nas dvije nadobudne mame planirale, ali naša “mala pomoć” ipak ih je oboje potaknula na pozitivne promjene, a to i jest najvažnije. Uostalom, tko zna kako će se stvari dalje odvijati. Vrijeme će pokazati.