Te sam se srijede iz dubrovačkog hotela uputio na nekoliko sati i više stotina kilometara dug put doma, na svoju zagrebačku adresu. U Dubrovniku sam dva dana bio na nekakvom gospodarskom forumu gdje sam se beskrajno dosađivao slušajući mješavinu politiziranja i manje ili više konkretnih gospodarskih projekata.
Svi moji pokušaji da izbjegnem ovu mrsku dužnost bili su uzaludni jer je moj šef odlučio, a kad on odluči, jedino što preostaje nama koji smo mu podređeni jest da djelujemo u skladu s njegovim željama.
I tako sam se našao u tom lijepom, starom gradu, okružen nadobudnim kolegama koji su vjerovali, ili željeli vjerovati, da imaju svijet pod svojim nogama, tužan što sam tu, a nemam vremena za dokonu polaganu šetnju kamenim ulicama, za ulazak u tamne utrobe crkava koje tjeraju na razmišljanje o vječnosti ili upijanje morskog plavetnila s pomalo zastrašujućih zidina. Dva sam dana sa sve teže savladivim nestrpljenjem čekao povratak kući, a sada, kad je motor automobila tiho zabrujao, iznenada sam postao svjestan snažne nevoljkosti koja se probudila već na samu pomisao da me od uobičajenoga ritma mojega života dijeli tek jedna umjereno duga vožnja. Ali, nije bilo druge nego krenuti.
Do vremena kad sam izašao iz grada raspoloženje mi je poprimilo već uistinu mračan ton. Upalio sam radio vjerujući da će me ljudski glasovi i glazba oraspoložiti, ali su reklame i besmisleno brbljanje voditelja, pomiješani s otrcanim glazbenim hitovima koji su već svima dosadili, postigli suprotan učinak. Ugasio sam radio i upravo u trenutku kad sam pomislio da bi me jedino društvo drugog ljudskoga bića možda spriječilo od utapanja u melankoliji koja je prijetila potpuno zagospodariti mojim raspoloženjem, prošao sam pored lika s ispruženom rukom i uvis podignutim palcem.
Nisam imao običaj u automobil primati autostopere. Tijekom svojih ne baš rijetkih poslovnih putovanja znao sam ih viđati uz cestu, osobito ljeti. Nisam pored njih prolazio bez zaustavljanja iz straha, nego zbog one nelagode koja me uvijek svlada kad se nađem nasamo s nepoznatim ljudima s kojima ne znam kako započeti i voditi razgovor, istodobno trpeći pritisak da bezuvjetno moramo razgovarati, o bilo čemu.
Ovaj put mi je noga na kočnici bila brža od misli pa se automobil zaustavio i prije nego što sam osvijestio svoju odluku da povezem autostopericu. Vratio sam se nekoliko metara unatrag i otvorio prozor uz suvozačevo mjesto. Kroz njega je provirilo pjegavo djevojačko lice. Bistre su me oči munjevito procijenile pa me zvonkim glasom, koji je bio kao stvoren za pjesmu, upitala:
- Idete u Zagreb?
S obzirom na zagrebačke tablice, bilo je to logično pitanje, ali me svejedno lecnulo to što ta neznanka o meni zna više nego ja o njoj.
- Da. A ti? - nekako sam neuljudno dobacio, postidjevši se zbog toga.
- Isto - strpljivo je i bez ikakva očekivanja ostala stajati pored automobila, lagano nagnuta kako bi mogla sa mnom razgovarati kroz napola otvoren prozor.
Iznenadilo me što stopira na tako dugoj ruti pa sam se odmah upitao jesam li spreman za društvo cijelim putem. Zašto ne, slegnuo sam ramenima i pozvao je da uđe.
- A ruksak? Gdje da ga stavim? - iznenadila me snaga toga naizgled krhkog bića kad je jednom rukom lako podigla ne baš malen ruksak. Neodređeno sam pokazao rukom iza sebe, a ona je otvorila stražnja vrata, ubacila ruksak i svalila se na sjedalo pored mene.
- Veži se! - nisam namjeravao trpjeti kršenje propisa pa sam zaradio jedan pogled neodređenog značenja ispod dugih trepavica.
Odmah sam primijetio njenu neuobičajenu ljepotu. Imala je savršen svijetao ten, a obraze i nos krasio je zlatni prah pjegica. I uopće, cijeli dojam koji je ostavljala bio je kao da je posuta zlatnim prahom jer su joj kosa, obrve i trepavice imale onu vrlo rijetku nijansu zlatno-riđe boje. Gusti su joj uvojci stršali na sve strane, što nije djelovalo nimalo neuredno, nego neopisivo šarmantno. Oči su joj bile gotovo tirkizne nijanse i zbog toga djelovale zamalo neugodno prodornima.
Bila je sitnog rasta, ali je odisala velikom snagom i zračila zaraznom, iskričavom živošću. Čak i dok je samo šutjela i opušteno gledala put pred nama, osjećao sam kako u njoj pulsira energija. Procijenio sam da je tek prevalila dvadesetu i odmah pomislio da ne bih trebao biti toliko zadivljen činjenicom da jedna dvadesetogodišnjakinja puca od života. Moguće je da sam i ja bio takav u njenim godinama, pomislio sam shvativši istog trenutka da se dvadesetogodišnjega sebe nisam prisjetio već jako dugo, toliko dugo da sam smetnuo s uma da sam ikad imao toliko godina.
- Studiraš u Zagrebu? - pitao sam, premda me nije uistinu zanimalo, tek toliko da razbijem tišinu.
- Da, etnologiju i antropologiju - kratko je odgovorila na onaj način na koji ljudi obično odgovaraju na često postavljana pitanja, pomalo nestrpljivo i pomalo s dosadom.
Čini se da ima vrlo izražen dar zapažanja, pomislio sam, jer je uspjela primijetiti da sam se neznatno trznuo na izbor njezina budućeg zvanja.
- Mislite da sam luda što to studiram? Da nikad neću naći posao? E pa, vidite, svi mi to govore, a ako i ne kažu, onda to misle. Ja ne mislim tako. Kao prvo, budem li stvarno dobra, dobit ću i posao. Osim toga, tko kaže da neću možda baš ja imati sreće pa uletjeti na radno mjesto iz snova. A možda ću znanje i vještine koje steknem uspjeti iskoristiti na tako dobar način da će mi karijera zablistati u nekom drugom području. Možda se čak i proslavim, tko zna! - drsko je podigla bradu i odlučno stisnula usnice.
Kako sam joj zavidio u tom trenutku! Odjednom mi je ta nepoznata djevojka, koja je izgledala kao da je upala u vreću zlatnog praha, pobudila živa sjećanja na to kako je to biti mlad, kako je to vjerovati da je sve moguće.
- Ne, nisam to pomislio. Zapravo sam se sjetio da sam i sam želio studirati nešto jednako neprofitabilno - uz riječi mi se omaknuo jedva primjetan tužan osmijeh.
- Zašto niste? - pitanje je bilo jednostavno i iznenadilo me zato što me nakon svih tih godina toliko zaboljelo.
- Ne znam. Ne sjećam se više. Pretpostavljam da sam bio kukavica i upisao ono što su mi drugi savjetovali, ono za što su svi vjerovali da će mi osigurati pristojan posao i solidnu egzistenciju. Završio sam ekonomiju - zaista se nisam uspio sjetiti što je prevagnulo u mom tadašnjem odabiru.
- Uh, to je stvarno dosadno. Nije vam bilo lako. Je li se isplatilo? - suosjećajno me pogledala, sada okrenuvši lice sasvim prema meni.
Neko sam vrijeme razmišljao o njenom pitanju prije nego što sam mogao odgovoriti:
- Pa, pretpostavljam da se isplatilo. Zaposlio sam se odmah nakon što sam diplomirao i cijelo vrijeme radim u struci. Nije to loš posao, a i plaća je prilično dobra, mogu si priuštiti pristojan život.
Čuvši samoga sebe, shvatio sam kako te riječi, ovako izgovorene, otkrivaju do koje sam mjere nezadovoljan sa svih svojih dvadeset posljednjih godina. Prevalio sam četrdesetu, a jedino što sam mogao reći o svom životu jest da je bio pristojan. Jadno!
Djevojka nije ništa rekla, ali znao sam da je i predobro shvatila pravo značenje mog šturog objašnjenja. Zavladala je šutnja i već sam pomislio da je zaspala, kad je iznenada upitala:
- Kako se zovete?
Ne znam zašto, ali to me njezino pitanje dirnulo, kao što bezvezni patetični filmovi ponekad natjeraju suze na oči. Morao sam pričekati da mi taj drhtaj u grudima mine pa tek onda odgovoriti:
- Fedor.
- Kakvo je to ime? - iznenađenje je popratila smiješkom zbog kojeg su joj zablistali zubi nalik na savršene bijele bisere.
- Grčko, mislim - glupavo sam odgovorio, zbog čega smo oboje prasnuli u smijeh.
- Fedore... - počela je, ali je zbog napadaja smijeha mogla nastaviti tek cijelu minutu kasnije, kada se teškom mukom uspjela uozbiljiti:
- Fedore, možete li negdje nakratko stati? Trebala bih u toalet. I, usput, ja sam Ana.
Bili smo već blizu jednog zgodnoga mjesta na kojem sam i inače običavao stati i popiti kavu pa sam samo nijemo kimnuo glavom, i sam se još uvijek boreći s obijesnim smijehom koji me škakljao u grlu.
Iako je mirisno mediteransko proljeće bilo u punom jeku, pokazujući svu svoju raskoš, bilo je neobično svježe, vjerojatno zbog vjetra koji se na obalu spuštao iz brdovitog zaleđa. Restoran koji je nudio jednostavnu hranu i krepku kavu i bio uređen u tradicionalnom stilu imao je malu terasu na kojoj nije bilo gostiju, možda zbog toga jer sunce nije uspijevalo nadvladati svježinu koja se vjetrom uvlačila u ovratnike, ili jednostavno zato što u to doba dana, u pola radnog tjedna, nije bilo osobito puno putnika koji bi se ondje zaustavili.
Ana je ipak poželjela da kavu popijemo na terasi, a na moje slabašno i pomalo zbunjeno negodovanje tek mi je jednostavnim rječitim pokretom ruke pokazala da puši, što je značilo da je zbog te svoje ovisnosti i zadovoljstva spremna pretrpjeti malo svježine.
Oboje smo naručili samo kavu, koja je divno zamirisala, a kad mi je Ana ponudila cigaretu, odbio sam objasnivši da više ne pušim. Zbunio sam se primijetivši da me upitno promatra, ne shvaćajući što od mene očekuje, a kad sam upitao želi li nešto, objasnila je:
- Kažete da više ne pušite, što znači da ste bili pušač. A meni iskustvo govori da bivši pušači jako vole držati predavanja o opasnostima pušenja i prednostima nepušenja. Dakle, čekam prodiku.
Odmahnuo sam glavom i smiješeći se odgovorio na ovu sitnu provokaciju:
- E pa, nećeš je dobiti. Ja to ne radim. Iskreno, još se nisam pomirio s time da sam nepušač. Nemam više nikakvih ovisničkih kriza, ali cigareta je tako dugo bila dio mog identiteta da sam sebi kao nepušač djelujem strano.
- Zašto ste prestali pušiti? - Ani se moj odgovor učinio zanimljivim.
Morao sam malo razmišljati prije nego što sam odgovorio:
- Zato što pušenje zaista nije zdravo. I zato što mi je dosadilo smrzavati se na ulici ili takozvanim grijanim terasama kafića, kao i razmišljati o tome kako i kada ću izaći kako bih utažio žudnju za tim sumnjivim zadovoljstvom.
Ana se malo mrštila razmišljajući o mojim riječima, a onda zauzela poprilično zabavnu pozu koja je trebala pokazati da će reći nešto važno:
- Meni se, ovako sa strane, čini da ste skloni sami sebi postavljati nepotrebne granice. I ne mislim sada baš na pušenje. Pa, kao da svoj život živite prema programu koji je netko drugi napisao.
Lecnuo sam se od njezinih riječi, razrogačivši oči u čuđenju kako tako mlada djevojka, koja me prvi put vidjela tek prije manje od sat vremena, može tako dobro pogoditi ono što me već neko vrijeme tišti.
Kavu smo do kraja popili u tišini, ona zadubljena u svoje misli i zagledana u neku neodređenu daljinu, a ja kriomice promatrajući nju. Oh, kako sam u tom trenutku želio biti poput nje, sjediti tako opušteno, ispruženih nogu, unatoč vjetru, zadovoljan sobom i potpuno prepušten trenutku, rasterećen od planova i briga.
Sljedećih osamdesetak kilometara jedva smo progovorili koju riječ, razmjenjujući tek poneki usputan komentar o prizoru ili krajoliku koji bi promaknuli pored nas. Iz nekog duboko zakopanog razloga, već davno zaboravljenoga, i protiv vlastite volje razmišljao sam o onome što je rekla, o granicama koje sam si postavio, o odlukama koje sam donio. Nisam odabrao zvanje iz ljubavi, nego da bih ugodio svojim roditeljima koji su sve strahove pretopili u ambiciju usmjerenu na to da im sin stekne položaj i materijalnu sigurnost kakve su oni mogli samo priželjkivati.
I, jesam li ostvario san svojih roditelja? Ovisi s koje se strane gleda. U poslu sam bio prilično uspješan, ali i dalje osrednje rangirani zaposlenik koji se isticao svojim savjesnim i temeljitim radom, ali ničim više. Pretpostavljam da je za postizanje vrhunskih rezultata nuža toplina one unutrašnje vatre koja u meni nije gorjela. Bez sumnje, bio sam materijalno zbrinut, ali jesam li se mogao pohvaliti da se osjećam sigurno? Nisam bio dovoljno naivan da vjerujem kako novac uopće nije važan, ali nisam bio ni dovoljno glup da mislim kako se novcem i stvarima može priskrbiti sigurnost.
- Što radite? Mislim, što vam je posao? - Ana je iznenada prekinula tišinu.
- U jednom prilično uspješnom poduzeću radim kao analitičar - bio sam kratak jer sam bio uvjeren da je to uopće ne zanima.
- Zvuči zanimljivo - nisam bio siguran podbada li me ili samo želi biti pristojna.
Progunđao sam nešto neodređeno nemajući nimalo volje upuštati se u raspravu o tome koliko je izgledno da će mi posao uvijek biti zanimljiv. Ali Ana uopće nije obraćala pozornost na moju očitu nevoljkost za nastavak razgovora na tu temu.
- Što je onda u ovoj mapi? Nekakve velike tablice sa strašno zamršenim proračunima? - rukom je posegnula za crnom mapom koja je ležala na stražnjem sjedalu i prije nego što sam uspio prosvjedovati, već ju je otvarala na svome krilu.
- Opa! Što je ovo!? - uzvik je popratila tihim zviždukom.
- Ništa. Hobi kojim ubijam vrijeme. Bez veze - postiđeno sam promrmljao.
- Ovo uopće nije bez veze. Uopće! Ovo je prva liga! - iznenadilo me iskreno oduševljenje u njenom glasu.
Uslijedila je vrlo čudna rasprava između te mlade djevojke koja je još jučer bila djevojčica i mene koji sam za sebe vjerovao da sam odrasla zrela osoba koja točno zna kamo se uputila i što od sebe može očekivati.
Mapa koje se Ana ovako neovlašteno dočepala skrivala je moje skice i nacrte koje sam izrađivao kad god bih uhvatio malo slobodnog vremena. Bile su to skice namještaja, pretežno sofa i komoda, i predstavljale su posljednje preživjele tragove moje mladenačke ljubavi prema umjetnosti i dizajnu. Nikad ih nisam nikome pokazao, čak ni Marijeli, ženi koju sam volio i s kojom sam bio u trogodišnjoj uspješnoj vezi.
Ana se, gledajući ih, bez ustručavanja nabacivala komplimentima, oduševljavajući se idejama koje sam prenio na papir i koje su njoj bile divne, zabavne, lijepe, originalne. Začudila se kad je čula da nikad nisam pokušao izdraditi niti jedan od tih "preslatkih" komada namještaja, a još više kad sam joj rekao da je ona prva osoba koja je otkrila ovu moju pomno čuvanu tajnu.
- Zašto to skrivate? Da ja znam nešto raditi tako dobro, htjela bih da to svi vide - u tirkizu njezina pogleda ogledalo se iskreno nerazumijevanje.
Hoće li mi povjerovati ako joj kažem da nemam dovoljno vremena? Vjerojatno neće jer njezin svjež, bistar duh lako prepoznaje laž pa će odmah shvatiti da mi nedostaje hrabrosti i da ne vjerujem ni u sebe ni u mogućnost da slijedim svoje snove.
- S bilo kojim od ovih komada sigurno biste osvojili nagradu na nekom od onih sajmova na kojima izlažu namještaj i sve te neke druge zgodne dizajnerske stvari. Ma, ekipa bi se potukla za prava na proizvodnju vašeg namještaja! Bili bi bogati u roku od godinu dana, a slavu da i ne spominjem - Anin je zvonki smijeh odražavao uzbuđenje koje ju je obuzelo dok se približavala posljednjim listovima u mapi.
- To je nemoguće - odbrusio sam neumjesno grubo, osjetivši kako me zapahnula ljutnja, dolazeći iz nepoznatog smjera.
Anin su odgovor bile samo izazovno podignute obrve pa sam osjetio obvezu pojasniti:
- Puno je to posla i za sve treba vremena i truda.
- I? U čemu je problem? - nije odustajala.
- U tome što sam prestar da bih počinjao iz početka - umorno sam odvratio njezinoj upornosti, nadajući se da će je taj odgovor napokon ušutkati. Ali, prevario sam se.
- Koliko vam je godina? - odmjerila me procjenjivački kao što se odmjerava roba na tržnici.
Počeo sam nešto zamuckivati, uzrujano želeći prekinuti ovaj neumjesni razgovor koji je skrenuo u nepredviđene tokove, ali Ana me i dalje ignorirala i jednostavno posegnula za mojom vozačkom dozvolom koja je bila zataknuta za sjenilo.
- Pih! Imate samo četrdeset i dvije godine, a meni se tu prikazujete kao da ste jednom nogom u grobu. Uostalom, zar niste baš sad u najboljim godinama, ili kako to već zovu? - zgroženo me pogledala, napokon me natjeravši da prasnem u smijeh. Nakrivila je usnice ulijevo u sumnjičavu odmjeravanju, a onda mi se pridružila rasipajući oko nas staklena zvonca svojega smijeha.
U pravu je! Ta klinka je potpuno u pravu! A stvarno je smiješno da me tek jedna nepoznata mlada žena, do jučer djevojčica, koja je u mom automobilu završila slučajno, natjerala da si priznam koliko su jadne isprike i izgovori kojima sam opravdavao svojr tromo kukavištvo.
- Dobro, ispričavam se. Iako stvarno mislim da je ovo super i da ne biste nikako trebali skrivati svoj talent, ipak sam možda malo pretjerala. Sigurno imate obitelj o kojoj se morate brinuti, na čiju sigurnost i budućnost morate misliti - Ana se uozbiljila nakon što je bridom dlana obrisala jednu suzu koju joj je u kut oka natjerao smijeh.
- Zapravo, nisam oženjen. I nemam djecu - morao sam priznati potišteno, gotovo pokajnički, ali sam, želeći preduhitriti njezine primjedbe, brzo dodao:
- Imam djevojku, Marijelu. Zajedno smo već tri godine.
Ana je duboko uzdahnula, onako kako se uzdiše kad želite pokazati da pomalo gubite strpljenje s nekom osobito nerazumnom osobom, i upitala:
- I u čemu je problem?
- Nema problema - zbunio sam se.
- Čekajte! Vi meni želite reći da se odrasle osobe zadovoljavaju vezama koje se ne razvijaju? Negdje tu postoji kvaka. Ili vi nju ne volite, ili ona vas ne voli, ili...
- Ma, nije u tome problem. Samo, ja sam od nje stariji čak deset godina - brzo sam prekinuo Aninu analizu moje veze.
Blenula je u mene s tako iskrenim nerazumijevanjem da sam morao dodati još jedan argument:
- Osim toga, kad smo se upoznali, još prije nego što smo se upustili u vezu, Marijela mi je jasno dala do znanja da su joj posao i karijera jako važni i da se ne namjerava udavati i rađati djecu, barem ne u skorije vrijeme.
Ana je coktanjem izrazila svoje duboko negodovanje, a ja sam, već gotovo sasvim izgubivši strpljenje, ispalio:
- U čemu je sada problem? Pa, sama mi je to rekla!
- I vi ste joj povjerovali?! Ne izgledate glupo, što znači da ste ili naivni ili kukavica. Žena je s vama tri godine, uvjereni ste u iskrenost njezinih osjećaja, sretni ste zajedno i bez obzira na to mislite da ona želi ostati na toj razini veze do neke neodređene beskonačne budućnosti. Kakva glupost! Uhvatili ste se te njezine izjave i smatrate je nekakvom dogmom uklesanom u kamen. Čak ako je to stvarno i mislila u tom trenutku, ne mislite li da se mogla predomisliti onda kad se u vas zaljubila?
- Sumnjam. Valjda bi mi to rekla - namrštio sam se.
- Nisam baš sigurna. Možda je stidljiva ili nesigurna. Možda je jednostavno tradicionalna pa očekuje od muškarca da učini prvi korak. Uostalom, tko zna što ste sve vi njoj rekli - slegnula je ramenima, a meni je bljesnulo sjećanje tako jasno da me od njega zamalo zaboljela glava.
Kako sam to mogao zaboraviti!? One iste večeri kad smo prvi put izašli i kad mi se Marijela otkrila kao ambiciozna mlada žena, ja sam njoj gotovo dvadeset minuta govorio o tome kako mi se sviđa život neženje i kako mislim da nisam stvoren da budem suprug i otac. Sasvim je vjerojatno da je i ona dobro upamtila svaku riječ tog mog priglupog monologa.
- Mislim da bi bilo bolje da svojoj djevojci što prije kažete što osjećate. Bojim se da bi se mogla umoriti od čekanja da joj predložite zajednički život ili, još bolje, brak, obitelj i vječnu ljubav - Ana je kimala glavom poput kakvoga starog istočnjačkog mudraca.
Imao sam neobičan osjećaj da sam nakon dugo vremena iznenada progledao i prodisao. Odjednom mi se vlastiti život učinio područjem brojnih mogućnosti, poljem punim uzbudljivih obećanja i stazom tajanstvenih slutnji.
- Tko si ti? Nekakav moj anđeo čuvar? - sa zadivljenim sam čuđenjem još jednom, onoliko pažljivo koliko mi je to vožnja dopuštala, promotrio djevojku na suvozačkom sjedalu.
- Glupost! Ja sam samo neznanka kojoj ste odlučili pomoći pokupivši je na cesti - nehajno je odgovorila.