Počelo je već druge godine moga i Zoranova braka, koji traje već dvanaest godina.
- Jesi se našao s Renatom? - upitala sam ga.
- Nisam je vidio, nisam mogao otići s posla - odgovorio je Zoran ležerno.
- Valjda će ti se ponovno javiti. Sada ima broj. Znaš, baš sam se iznenadila kada je nazvala kući i zatražila tvoj mobitel.
- Ma, zaboravi. Nemam baš neku želju obnavljati ikakav odnos s njom - odgovorio je.
O Renati sam na početku naše veze čula vrlo šturu priču: bili su prijatelji od djetinjstva, na prvoj godini fakulteta bila mu je djevojka, a prema njegovim riječima zbližili su se kada su se našli sami u velikom gradu i razišli jer među njima jednostavno nije išlo. Nije to bio lijep razlaz, ali ona se potom brzo udala i odselila u Kutinu. Iako smo Zoran i ja svako ljeto provodili kod njegove mame na moru, i iako su on i Renata i iz istoga grada, nikad se nismo srele.
Bilo je to uglavnom sve što sam znala o toj vezi i toj ženi i tu sam vezu smatrala samo prolaznom u životu svoga muža.
Dva dana poslije rodila sam prekrasnu djevojčicu i Renatin smo telefonski poziv zaboravili. Ali ona nas nije. Nakon nekog vremena ponovno se javila Zoranu. Bila je u šopingu u Zagrebu i ipak su se sreli.
- Otišli smo na kratku kavu u vrijeme stanke na poslu. Nisam je mogao još jedanput odbiti - rekao je moj muž kad je došao kući. - Rekla je da će se opet javiti i da bi voljela i tebe upoznati.
- Baš dobro. Možda ću preko ljeta imati prijateljicu.
- Ne znam baš - promrmljao je Zoran. - Ona rijetko dolazi.
Nedugo potom Renata se počela javljati Zoranu internetskim porukama i mobitelom, a nastavila ga je posjećivati svaka tri-četiri mjeseca kada bi dolazila u šoping. Mene je u to vrijeme zaobilazila, ali ja tada nisam ni imala želju sudjelovati u tom druženju. Moja mi je tek rođena djevojčica bila sve na svijetu.
Otprilike dvije godine kasnije Renata je iznenada banula na naša vrata - nepozvana. Moram priznati da sam se iznenadila: i posjetu i tome koliko je lijepa, njegovana i skladno odjevena.
- Lijepo mi je sa Zoranom - govorila je zaneseno kao da se viđaju svako malo. - Razgovaramo o srednjoškolskim danima. On i ja bili smo u to doba veliki prijatelji i jedino s njime mogu podijeliti takve uspomene. Divno je bilo odrastati s osobom poput njega.
Tada je tom svojom pričom, u koju se toliko emocionalno unosila, prvi put kod mene izazvala nekakvu prigušenu nervozu i sumnju u njezine dobre namjere. Može li se to prijateljstvo ponovno pretvoriti u ljubav, mogu li Zorana jedanput ipak ponijeti sjećanja koja će ga gurnuti u novu vezu s Renatom, pitala sam se dok sam tu želju iz njezinih riječi i s njezina lica naočigled čitala.
Uglavnom, Renata je tim posjetom definitivno ušla u naš život i sljedećih godina na različite načine bila nam je gotovo svakodnevni gost - ako nikako drukčije, onda barem u našim mislima. Poslije sam se često pitala je li možda onaj dan došla istražiti teren i procijeniti kolike su joj šanse kod Zorana. No prešutjela sam mužu svoje sumnje, a sebe uvjerila da samo umišljam. Nisam umišljala, pokazalo se to brzo.
Naime, uobičajeno je bilo, pošto je Zoran dolazio kasno s posla kući, da za večerom on, djeca i ja razgovaramo o proteklom danu, ali sada nam je sve češće na meniju bila i Renata. Svaki bi me put izvijestio kada su se čuli ili sreli. Njegov se stav o obnavljanju prijateljstva sada promijenio, a potpuno je nestalo i želje da i ja budem uključena u to druženje. Potrajalo je to godinu-dvije, a tada je Zoran jedanput s posla došao kući poslije deset navečer, vidno umoran.
Sjećam se da sam ga tada, jer sam znala da ona dolazi, zbunjena njegovim kašnjenjem, vrlo bojažljivo upitala:
- Kako je Renata?
I na taj moj kratki upit, valjda još pod dojmom susreta, spontano je počeo govoriti o njezinu nesretnom braku s čovjekom koji joj ni intelektualno ni po mentalitetu ne odgovara. Na crno-bijeli način prepričavao mi je detalje iz njezine intime. Brzo sam shvatila da govori njezinim riječima, jer Zoran nikada nije tako razmišljao niti se služio tim rječnikom. Ali ovaj je put bilo tako, a on je potpuno bio na njezinoj strani.
Glumeći suosjećanje, pitala sam ga:
- Rastaju li se? - moram reći da sam se bojala njezine slobode.
Tek tada Zoran je malo ustuknuo.
- Nije to spomenula. Mislim da ne.
- Ako ne spominje rastavu, znači da ipak nije sve tako crno. Mislim da se ona samo mora pomiriti s time gdje je i s kime je. Uostalom, taj joj automehaničar - mislila sam na njezina muža - iako ne razumije njezino slikarstvo, ipak osigurava lagodan život. Zar bi mogla tako živjeti od svoga rada? - nisam mogla ne biti malo zločesta i ne spomenuti njezinu financijsku sigurnost.
- Kad patiš, što će ti novac?
Ona ga se ne bi odrekla. Bila sam sigurna u to. Samo je pitanje što je zanima kod tebe, Zorane, pomislila sam, ali rekla nešto drugo:
- Valjda ima u tom čovjeku nešto dobro, nešto što ju je privuklo kad se već zaljubila u njega.
- Umoran sam - rekao je Zoran i naglo odustao od razgovora.
Kotrlja li se među njima nešto poput grude snijega koja polako raste? Mučila sam se te noći pitanjem. I ne samo te. Bio je to tek početak problema i situacija koje je Zoran sve češće s posla donosio kući. Slušala sam ih pokušavajući otkriti zašto se ona Zoranu uvlači pod kožu. Zašto unosi nemir u naš život? Zašto ga opterećuje svojim životom? Plete li mrežu oko njega? Poslije bih predbacivala sebi da sam paranoična i da ne razumijem njihovo prijateljstvo i Zoranovu prijateljsku podršku.
Ipak, osjećala sam da ta veza nije dobra. Za jedno prijateljstvo bila mi je i preintenzivna i posesivna s njezine strane. Zar može biti dobra veza koja je postala svakodnevna. Zar je u redu da ona nazove moga muža usred nedjeljnog ručka i s njim razgovara sat vremena? I to svake nedjelje.
- Zorane, pa to je iscrpljujuće i za tebe. Što bi ti rekao da ja toliko vremena trošim na nekog svog prijatelja - upozoravala sam ga, a on je govorio da samo prigovaram.
Znala sam da joj je to prenio jer su ti pozivi naglo prestali. Također, nije bilo slično njemu da od mene išta skriva, a to je ipak činio. Kada bi katkad stigla poruka dok je Zoran kod kuće, on bi poput djeteta odlazio u kupaonicu ili hodnik da je nazove. Od tada je počela nekakva polutajna faza između njih.
Tek tu i tamo, valjda se još osjećajući obveznim da ostane iskren prema meni, znao je donijeti kući kakvu alarmantna vijest o Renati koja je i dalje bila nesretna i neshvaćena, zatočena u svijetu koji nju ne razumije pa zbog toga ona duboko pati. Bilo je tu i banalnosti poput one da je ubija kontinentalna klima. A moj muž liječio joj je rane.
Tako sam mislila, ali nisam primijetila da i ona liječi njegove. Tek jedan slučajni poziv na mobitelu otkrio mi je da se njih dvoje odlično razumije.
- Hvala ti na razumijevanju i vremenu koje mi poklanjaš dok ti se jadam o svojim obvezama - čula sam dobro što govori te večeri na kraju još jednog dugometražnog razgovora.
- Zorane, čula sam te i, molim te, razmisli o tome tko je osoba kojoj trebaš govoriti o svojim problemima - rekla sam nakon što je završio razgovor.
- Zašto ona tebi toliko smeta?
- Ne smeta mi ona, nego tvoj odnos prema njoj i način na koji joj prezentiraš našu stvarnost. Tu je riječ i o meni. Kad ona razumije tvoje obveze, razumije li i to da je tvoja jedina obveza raditi, a moja raditi, imati dijete, kućanske i obiteljske obveze, roditelje. I sve to preuzela sam na sebe zato da bi baš ti mogao biti slobodan i raditi. Dakle, tko ih bolje razumije, ona ili ja? - viknula sam na kraju.
- Znači, moj ti posao ipak smeta? - nisam mogla vjerovati da me sada još i optužuje.
- Znala sam za koga se udajem i kakav je tvoj posao. Htjela sam ti biti podrška i to jesam. Stvarna podrška, a ne deklarativna.
Manje mi je teško pala prepirka koja je uslijedila kada se on uputio za mnom. Puno mi je teže pala spoznaja koja je iz prepirke proizišla: da se Zoran promijenio, da mi je sve dalji. A najteže mi je otkriće bilo da ga je ta promjena unazadila.
Od toga dana ostala sam uskraćena za bilo kakvu informaciju o Renati i svome mužu, njihovu odnosu i njihovoj komunikaciji. Isprva sam se zbog toga mučila, poslije sam mislila da je možda i bolje tako da se ne uznemirujem bez pravog razloga. Zoran je ipak bio moralan čovjek i da me varao, rekao bi mi. Vjerovala sam mu, pogotovo zato što mi se nakon one prepirke ispričao.
Odlučila sam se distancirati od tog „prijateljstva“ i brinuti se o svojoj obitelji. Ostala sam dosljedna sebi: željela sam topli dom u kojem će svima biti ugodno i lijepo. I, unatoč svemu, ustrajala sam u njegovanju naših skladnih odnosa i govorila sebi da će ova glupost jednoga dana biti iza nas. I taman kad smo se uljuljali u svojoj sigurnosti, opet je iz mrtvih uskrsnula Renata.
- Što je s tobom danas? - pitala sam ga kad smo legli.
- Ma, nebitno - odgovorio je, ali osjećala sam da ga nešto muči.
- Što god da jest, reci - rekla sam nježno i zagrlila ga.
- Pa, imao sam jedan podulji razgovor danas - malo je zastao - pretpostavljam da znaš s kime.
- U redu. I…
- Renata je bila očajna kad je čula da si opet trudna - izgovorio je žalosno, a ja sam šokirano slušala dalje. - Smirivao sam je barem sat vremena. Osjeća se poniženo, nesretno, manje vrijedno. Plakala je cijelo vrijeme.
- Ja pak mislim da bi trebala biti sretna zbog nas i čestitati nam - rekla sam polako.
- Kako će biti sretna, pa znaš da ona nema djece.
- Jesi li je pitao što je razlog, je li išla liječniku?
- Nisam.
- Trebao si. I potom joj dati savjet da ako nije ništa poduzela, da pokuša. Ako jest, neka pokuša opet. Reći joj da ćemo joj mi u tome biti pri ruci i podržati je. To bi bilo s tvoje strane prijateljski. Ali ono što nisi trebao dopustiti jest da ona pokvari tvoju sreću i nametne ti osjećaj krivnje. To nije prijateljstvo. To je bijes i ljubomora. To je manipulacija.
Naravno da je Zoran stao u njezinu obranu i da smo se posvađali, ali ja ni jednog trenutka nisam posumnjala u svoj stav.
Ponovno je nastupio muk. Nije bilo ni spomena o Renati. No, kad je o njoj riječ, nisam više nalazila svoj mir. Bilo je doista teških dana kada sam se borila s ozbiljnim sumnjama prepoznajući u svakom Zoranovu pokretu ili rečenici koliko smo udaljeni i koliko je drukčiji, a bilo je i onih manje teških kad sam jednostavno prihvaćala stanje kakvo jest i sebi kao mantru ponavljala: situirani smo, zdravi smo, volimo se, trebam biti zahvalna zbog toga, a ne mučiti sebe. Katkad je pomagalo, katkad nije.
Na početku jeseni, dok sam se bavila polaskom starije kćeri u prvi razred i mlađe u vrtić, još mi je jedanput muževa prijateljica naopako okrenula život.
- Renata je u Zagrebu i želi me vidjeti, no kako ja moram ostati na poslu dulje, rekao sam joj da dođe k nama i pričeka me. Je li to u redu?
- Još sam na poslu, ne znam. Moram i po djecu i u knjižaru po još neke knjige - iznenadio me Zoran pa se u prvi tren nisam najbolje snašla.
- Autobus joj ide tek večeras u deset. Što će raditi cijeli dan na cesti?
- Zorane, tek su dva sata, nemoj mi reći da je to jedini autobus danas. Pa to je gotovo lokalna linija - rekla sam.
- U čemu je problem, Fani? - rekao je kao da ja to moram učiniti.
- Ni u čemu, neka dođe - prekinula sam razgovor.
No dobro, neka dođe, da vidimo i to, razmišljala sam i odmah počela planirati. Svratit ću našem prijatelju u obližnji restoran i zamoliti ga da mi dostavi ručak doma, ali nešto posebno. Potom sam pohitala kako bih malo pospremila stan i uredila se. Taman mi je ostalo još toliko vremena da duboko udahnem i spremim se za boj kada se na vratima začulo zvono.
Renata me poljubila, pružila mi cvijeće i bocu vina. Bila je doista lijepa žena. Rasna, rekli bi muškarci. Ja sam pak bila nježna plavuša lijepih crta lica, ali s manje oblina i duljih udova. Izgledala sam mlađe i profinjenije od nje i taj me trivijalni razlog malo umirio, osobito nakon što sam vidjela njezin pogled kad me odmjerila.
- Divno vam je ovdje. Smijem li? - vrlo slobodno obišla je svaki kutak našega stana kao da ga prošli put nije dovoljno dobro vidjela.
Ponudila sam joj piće i kavu, ali je ona rekla:
- Ne pijem kavu prije ručka, a nisam ručala, mislila sam da ću sa Zoranom, ali eto…
Je li to njihova uobičajena navika, zapitala sam se, ali poput prave profesorice koja svakodnevno nastupa pred srednjoškolcima, savršeno sam vladala svojim glasom i ponašanjem.
- Žao mi je što Zoran nije mogao izići s posla, ali si zato razveselila mene. Mogla bi nam češće svratiti - rekla sam i krenula prema telefonu.
- Marine, Fani ovdje, imam narudžbu - ležerno sam rekla i potvrdila već dogovoreno.
- Blago tebi, meni toliko nedostaje upravo ta lakoća življenja - izjavila je.
- Koja? - morala sam pitati jer nisam dobro razumjela na što misli.
- Pa recimo to, naručiti objed, ne pizzu, izići navečer na neko lijepo mjesto… - nabrajala je dalje.
Ali je brzo potom uslijedila priča o njezinu uspješnom životu u lokalnim okvirima, o divnoj i golemoj kući, dobroj prodaji njezinih djela te da joj jedino nedostaje širina i sloboda koju pružaju veliki gradovi pa zato povremeno otputuje u neku metropolu. Sve suprotno od onoga što mi je o njoj ikad govorio Zoran.
Za to vrijeme ja sam razmišljala o tome kako je baš dobro što sam naručila ručak, pa koliko god koštao, pokazala joj naš moderno uređen stan i svoju najbolju haljinu i cipele. Bio je to pogodak „u sridu“ jer sam shvatila da je njoj važnija forma nego sadržaj. Fani, jedan nula za mene, pomislila sam, ali ta je radost kratko trajala.
- Zoran i ja smo također puno putovali prije no što sam rodila djevojčice - nadovezala sam se na njezinu priču o putovanjima - a on je posljednjih godinu-dvije uglavnom išao sam, poslovno.
- Znam. Kad je bio u Egiptu, malo je nedostajalo da se spakiram i odem za njim, toliko mi je pričao o tom iskustvu, ali on se već vraćao.
Sve su mi lađe taj tren potonule i sve samopouzdanje. Sjetila sam se jedne situacije koja mi je tek ovoga trena postala jasna. Baš tada kada se vratio iz Egipta ostao je neplaćen jedan njegov račun za mobitel. Ja sam uvijek plaćala račune, ali taj nikad nije dospio u moje ruke, ali ni opomena da nije plaćen.
- Doći će - rekao mi je muž kad sam mu to spomenula. - Ne brini se, neće oni to zaboraviti.
Ali ja sam zaboravila. Sada mi je sinulo i to me otkriće dotuklo. To više što sam po njezinu osmijehu shvatila da ona zna tko je platio račun.
Srećom da je na vatima zvonio catering. Dok je mladić u uniformi posluživao hranu, uspjela sam se pribrati, a time je i priča o putovanjima završila.
Uto je stigao i Zoran.
- Žurio sam pa nisam otišao po djecu, oprosti - rekao je takvim tonom da je zazvučalo kao da on redovito ide po njih, ali prešutjela sam.
- Konačno si stigao - uz poljubac i pozdrav Renata je odmah suosjećajno dodala: - Vidim, imao si naporan dan.
- Jesam.
- Potpuno te razumijem - dodala je. - Kad misliš da ne može biti gore, otkriješ da ipak može.
O, koje prenemaganje i podilaženje, pomislila sam.
Ručali smo uz Renatine pohvale kuharu i restoranu, ali i priču kako je ona i u kuhinji vrsna umjetnica. I ja sam, pomislila sam, ali ovakvu komociju želim si priuštiti baš pred tobom jer je ti nemaš. Ali ni to mi nije pomoglo da potisnem bol.
Ja se s ovime ne znam nositi, pa bolje da idem, pomislila sam i uz ispriku da ću biti brza, otišla po djecu u školu. Kad sam se vratila, zatekla sam ih još za stolom s čašama vina u rukama. Uplovili su u svoju priču o ljudima koje samo oni poznaju i temama koje samo oni dijele. Tako je bilo i kad sam im se pridružila. Naravno, nakon što sam se pobrinula za djecu. Nije mi smetalo što sam isključena. Promatrala sam ih. Ona je čas izgledala kao razmažena i mazna žena kojoj treba pažnje, čas kao iskusna žena koja povlađuje muškarcima. Opasna žena, zaključila sam. On!? On je bio prazne glave.
Konačno, vrijeme je isteklo. Konačno, odvezao ju je na kolodvor. Konačno sam mogla zaplakati od jada.
Kad se Zoran vratio, već sam bila u krevetu. Glumila sam da spavam.
Tjeskoba mi se uvukla pod kožu. Potiskivala bih je, ali se ona nije dala. Stalno je izlazila na površinu.
Na žalost, baš je tada Zoran na poslu dobio zadatak da sredi ozbiljno narušeno stanje u jednom velikom kutinskom poduzeću. Rekao mi je da će neko vrijeme onamo putovati jedanput na tjedan. Vjerovala sam mu jer to nije bio jedini put da je dobivao takve zadatke, ali nisam mogla ne pomisliti kako Renati sve ide na ruku. Ipak, ta me vijest dodatno slomila.
U to vrijeme sjetila sam se jednog komentara svoje prijateljice Mirele o našoj zajedničkoj poznanici koja se upravo rastala.
- Sigurna sam da svaka žena osjeti kad joj je muž nevjeran - rekla je - ali često odbija prihvatiti istinu. No jedno je sigurno, ljubavnica uvijek nađe put da pošalje poruku suparnici.
Razmišljala sam o tome. Duboko u srcu osjećala sam da me Zoran ne vara, ali poruke su stizale. Jedna već dva vikenda poslije, kad smo odlučili posjetiti Zoranovu majku, koja je živjela sama. Baka nam se razveselila, a djevojčice su je odmah odvukle do obale mora, iako je bilo vjetrovito.
Zoran se izišao pozdraviti s prijateljima. Ostala sam sama u kući i odlučila malo izići na terasu. Usput, na komodi pokraj koje sam prolazila opazila sam položenu fotografiju. Zoran i Renata. Obraz uz obraz. Lica su im bila malo nakrivljena. Odmah sam shvatila da su se fotografirali mobitelom koji je jedno od njih držalo u ruci. Osjećala sam se poraženo, jadno. Uto je ušla svekrva.
- Otkuda vam ovo? - pitala sam je.
- Ma Renata je naišla prošli vikend. Došla se pozdraviti i ovo ostavila.
U taj tren u dnevnu je sobu ušao Zoran:
- Lijepa fotka - rekla sam i pružila mu je.
- Otkud ovdje? - upitao je pomalo zbunjeno.
- Netko se jako potrudio da je dobijem - rekla sam zlobno.
- Ti? - gledao je u mene. - Jesi li ti možda ljubomorna? - viknuo je, a ja sam se osjećala kao da me netko pljusnuo.
- Imam li razloga biti? - tiho sam rekla.
Zaboljelo me jer se Zoran tako izravno odmah okomio na mene, ali prešutjela sam zbog njegove mame. Napetost se osjećala cijeli dan, a tek mi je sutra u autu rekao:
- Mrzim kad me lažno optužuju.
- Ali fotografija je tu - rekla sam mirno.
- Jest. I nastala je slučajno. Srela me u restoranu s kolegama. Pozvao sam je za stol, što sam mogao, a ona nas je fotografirala prije rastanka, za uspomenu. I to je sve.
- Zašto mi to nisi rekao?
- Zbog tvoje reakcije.
- Zorane, dobro znaš da nije riječ o mojoj nego o tvojoj reakciji. Upravo to tvoje prešućivanje govori da s vašim odnosom nešto nije u redu. A ona čini suprotno. Znala je da dolazimo, ti si joj rekao, tko bi drugi, i iskoristila je to. Ta je fotografija namijenjena meni.
Poslije svega sebi sam rekla da želim ostati iznad te glupe situacije i nikad se više ne pokazati u svjetlu ljubomorne i histerične žene. Ona upravo to i želi - naše svađe zbog nje. A sada će on valjda i sam shvatiti što nam ona čini jer ni njemu nije bilo svejedno što se ta fotografija pojavila.
Ali, uslijedila je najgora faza našega braka: Zoran se počeo ponašati i živjeti kao da je sam, kao da nema obitelj.
Osjećala sam se nemoćno. Kad sam htjela raspraviti neke probleme, odbijao je, kad bih predlagala podjelu obiteljskih obveza, nije imao vremena, ali je načelno prihvaćao takav prijedlog. Kad sam pokušavala održati privid sklada, bio je odsutan i tjelesno i duhom. Ukratko, ta bi se faza našega braka mogla opisati jednom rečenicom: nisam uspijevala doprijeti do njega.
Da se rastanem, pitala sam se. Zbog čega? Zato što mislim da on možda ima ljubavnicu. Tu su bila djeca, moja i njegova majka, uglavnom mnoštvo razloga koji su me tjerali da ostanem u toj klopki.
Uza sve to, ni sebe više nisam prepoznavala. Postala sam bojažljiva, nesigurna, uplašena za budućnost svoje djece, a samopouzdanje mi je bilo ravno nuli. I koliko god da sam šminkom skrivala svoje podočnjake i blijedo lice, nije pomagalo. Moje srce, moj glas, moj tužni pogled govorio je drugima da nešto nije u redu. Odbila sam ikome reći i riječ.
Toga dana Zoran je ostao prespavati u Kutini, a to je za mene značilo neprospavanu noć. Surfala sam po internetu, a potom otišla na Facebook te malo pogledala novosti. Ne znam kako mi je to palo na pamet, ali zapitala sam se ima li Renata profil. I našla ga. Bio je star tek nekoliko mjeseci i potpuno otvoren. Zašto bi itko imao tako otvoren profil, zapitala sam se i uskoro dobila odgovor. Iza svakoga moga stiska mišem iskakali su ona i moj muž. Dakle, namjerno je otvoren, pomislila sam. Drugim riječima, namijenjen je meni, ali i svima koji su nas poznavali.
Otvarala sam redom bilješke, informacije, fotografije, prijatelje. Imalo se što čitati i gledati cijelu noć. Sve mi je bilo na dlanu, cijeli njezin život u tekstu i slikama. Vodila je i javni dnevnik. Tu je također bila i hrpa informacija objavljenih na zidu. Nasumce sam otvarala album za albumom, bilješku za bilješkom.
Vidjela sam fotografije mnogih ljudi koje sam poznavala jer su bili iz Zoranova i njezina rodnog kraja, njezine fotografije od djetinjstva do danas, uključujući i fotografije vile u kojoj je živjela i auta koje je vozila. Popratila je i dvije skromne izložbe slika s dodanim još skromnijim životopisom. Opširan je bio i album s putovanja po različitim krajevima svijeta.
Malo sam zastala, pokušavajući pregledavati profil nekakvim redom. Najprije sam u bilješkama našla tekstove pod nazivom Rodni kraj, koji su romantičarski veličali djetinjstvo, zavičaj. Pisala je o svojoj čežnji za rodnom grudom i žalu što ga je napustila. Naravno, sve suprotno pisala je o kraju u kojem je sada tako dobro živjela.
U albumu Dragi ljudi pronašla sam nekoliko Zoranovih fotografija, onih koje je ona posjedovala iz djetinjstva i zajedničkog školovanja, nekoliko iz njihova zagrebačkog života, ali i one iz novijeg doba, nastale vjerojatno za njihovih posljednjih susreta. I uvijek su na njima bili njih dvoje u bliskom dodiru i popraćene tekstom poput: Moj jedini i najveći prijatelj Zoran, Nikad prekinuto prijateljstvo, Prisna veza od dječjih dana, Najljepši zagrebački dani, Intenzivno druženje, Život nas nije razdvojio. Bilo je tu i drugih fotografija, ali Zoranove su ipak prevladavale.
No ono što me dodatno šokiralo bile su tri fotografije naše obitelji uz koje je stajalo: Najdraži ljudi u mom sadašnjem životu. Bilo bi to lijepo vidjeti da je istinito i da sam joj sama dala dopuštenje za objavu, ali i Zoran i ja bili smo protiv toga da objavljujemo svoje fotografije, a pogotovo ne one naše djece, javno i na takvim mjestima, pa me to što ih je proslijedio Renati uistinu začudilo, ali i zaboljelo.
No još je bolnije bilo pratiti na zidu gotovo svakodnevne zapise o tome kako u pustoj provinciji čeka prijatelja koji planira doći, opis njegova dolaska, priče o tome gdje su bili, što su jeli, s kime se družili. Naravno da nigdje nije napisana nijedna riječ o tome da su u vezi, ali sve je sugeriralo upravo to.
Pa ta je preuzela konce našega života u svoje ruke i manipulira nama dok sam ja držala glavu u pijesku i smatrala da trebam ostati „iznad te situacije“. Očito sam bila u zabludi. A bila sam u zabludi i kada je riječ o Zoranu. Bez njegove pomoći sve to nije mogla.
Isprva sam htjela zatražiti Zoranovo objašnjenje, ali sam odustala. On o ovome sigurno ništa ne zna. Jer da zna, on bi reagirao, ako ne zbog mene, onda bi to učinio zbog drugih ljudi koji su nas poznavali, a od kojih su neki ostavljali dvosmislene komentare na pojedine objave. Tako sam joj ostavila prostor da i dalje objavljuje priče i fotografije. Tko zna što će mi još otkriti.
Nisam dugo čekala. Samo tjedan dana. Suze su mi tekle dok sam gledala hrpu fotografija njih dvoje u restoranu, jedno pokraj drugoga, rame uz rame, nasmiješeni onome tko ih je fotografirao. Bio je to divan izlet sa starim prijateljem. Nas dvoje na mjestu iz naše mladosti. Sjećanja su navirala, obilježavala je fotografije.
Opet sam prešutjela što sam vidjela. Nisam mogla o tome govoriti. I na samu mi se pomisao plakalo. Sada sam bila uvjerena da među njima postoji veza. Pa neka je i platonska, ali postoji.
A tada, kao dar s neba došao je Zoran s viješću da će se njegova poslovna putovanja prorijediti i da će uskoro možda i prestati. Sukladno tome prorijedile su se i informacije i fotografije na Facebooku. Bit će sve u redu, tješila sam se. Najgore je prošlo.
Moj i Zoranov odnos polako se popravljao. On se sporo, ali ipak vraćao u svoju obitelj - meni. No tada sam ja shvatila koliko sam ranjena i moj povratak njemu i oporavak išli su puno sporije od njegova. U to vrijeme zaista sam bila na rubu izdržljivosti i koliko god mi je nekad bilo žao što je Zoran toliko odsutan, toliko sam sada željela da nije toliko kod kuće. Jednostavno sam teško podnosila njegovu blizinu, a pogotovo njegove dodire za kojima sam proteklih godina toliko žudjela. Uz to narušavao je moj mali svijet s mojim djevojčicama, jedino mjesto u kojemu sam se osjećala koliko-toliko dobro.
- Što je s tobom u posljednje vrijeme? - upitao me jedan dan muž.
- Što bi bilo? Umorna sam - trgnula sam se.
- Dobro, umorna si, ali si i nekako tiha, neraspoložena, daleka - rekao je. - Hoćeš da odemo nekamo za vikend, samo ti i ja?
Odmahnula sam glavom.
- A da djevojčice odvedemo baki?
- Nikako bez mene - reagirala sam gotovo uplašeno.
- Daj, Fani, raspust im je, neka ih na moru. Baka bi bila presretna. Samo dva-tri tjedna, a tada ćemo im se i mi pridružiti.
Tada mi je prišao i zagrlio me.
- Ti i ja bili bismo malo sami. Bilo bi nam lijepo. Imali bismo više vremena za sebe. Što misliš?
Pristala sam. Prije svega zato što sam se nadala da ćemo se ponovno zbližiti.
Baka se jako razveselila svojim unučicama. One njoj također.
- Ne brini se, Fani, čuvat ću ih bolje nego vlastitu djecu. Dobro je da vi budete malo sami. Treba i mužu malo pažnje, ne samo djeci i poslu - rekla je.
Nisam umišljala, te su posljednje riječi bile savjet, iako su bile izgovorene kao usput. Ona nešto naslućuje, ili zna. Jedva sam dočekala da Zoran iziđe malo s prijateljima na kavu kako bih se dočepala laptopa.
Naravno da me „poruka“ čekala.
„Veselim se posjetu zavičaju, posebno zato što će doći i Zoran. Pa, dragi moj grade, uživaj ovo ljeto u divnoj dječici koju će vam Zoran ostaviti, kao što ću ja u njemu uživati ovaj vikend.“
Zastala sam. U čemu će uživati: u gradu ili Zoranu. Odjedanput mi je istodobno bilo i vruće i mučno. Zoran joj je rekao da smo ovdje!
Naglo sam preklopila laptop. Uto je ušla i svekrva, a iza nje i Zoran.
- Nećete vjerovati koga sam sreo - rekao je odmah s vrata, dobro raspoložen - Renatu.
- Ah - rekla je njegova mama i odmahnula rukom.
- Mama, što znači to ah - pitao ju je smijući se.
- Renata k'o Renata, mislila sam da se dozvala pameti.
Zoran se malo iznenadio. Htio je nešto reći, ali su u taj tren ušle djevojčice i prekinule razgovor.
Malo poslije, dok sam pospremala kuhinju, čula sam povišene glasove i krenula prema hodniku. Zaustavile su me svekrvine riječi koje su dopirale iz njezine spavaće sobe.
- Nije moje da se miješam, ali i prvi sam ti put rekla da ona nije za tebe, a sada ti govorim da ćeš upropastit svoj brak.
- Mama, o čemu ti to govoriš?
- Dobro ti znaš o čemu ja govorim. Kao što to zna i cijeli grad. Sramota me izići na ulicu. Vidiš li ti uopće što činiš svojoj ženi i koliko je nesretna?
- Je li ti Fani rekla da razgovaraš sa mnom? - pitao je sada već oporim glasom.
- Nije mi ona rekla, sine moj. To je javna stvar, sve piše na onom vašem internetu - nespretno se izrazila, ali je Zoran odmah shvatio.
Brzo sam se vratila u kuhinju. Znala sam, ovo je taj trenutak. Sve će se razotkriti. Čula sam kako Zoran ulazi u našu sobu gdje je bio laptop. Dugo nije izišao. Češljao je valjda Renatin profil. Poslije sam ga čula kako razgovara. S Renatom, to je bilo jasno jer je vikao.
- Fani - konačno me pozvao u sobu - jesi li ti za ovo znala?
- Jesam - rekla sam.
- I zašto nisi ništa rekla?
- Govorila sam, ali me nisi čuo - odgovorila sam.
Sutradan prije našega odlaska svekrva me, sva usplahirena, povukla u stranu:
- Samo pametno i polako. Čuvaj svoj brak - govorila je. - Nije on imao ništa s njom. Ona je to malo preuveličala. Tako je bilo i prvi put kad su otišli u Zagreb.
Sve do tada, do tih njezinih riječi, do toga njezina pogleda ispunjenog strahom i nadom da će sve dobro završiti, bojala sam se za svoj brak. A tada, kada sam vidjela strah u svekrvinim očima od onoga što ja mogu učiniti, shvatila sam kolika je moja snaga i da ja zapravo imam Zorana u šaci. Nesvjesno, ta mi je žena dala i snagu, i podršku, i samopouzdanje.
- Ni sanjao nisam da će to tako daleko otići - Zoran je već u autu započeo razgovor:
- Što to? Vaša veza?
- Kakva veza? Nije to bila veza. Kunem ti se. Nisam je ni pipnuo.
- Zorane, i platonska veza je veza, i propust da tu ženu spriječiš u njezinim namjerama da nam razara brak je veza, i imponiranje što tako rasna žena koketira s tobom je veza, i susreti s njom, ručkovi, fotografije su veza, i otkrivanje naše intime i prenošenje mojih riječi drugoj ženi je veza. I kad meni iz Egipta pošalješ poruku, a s njom satima razgovaraš je veza - kad sam to izgovorila, trgnuo se, ali ja sam nastavila: - Savjetovala te, tješila, razumjela, sve je to veza. Zanemarivanje obitelji zbog vremena koje posvećuješ drugoj je veza. Trebam li još nabrajati. Pa ti meni reci je li to bila veza. Ili svi mi griješimo: tvoja majka, cijeli grad i ja, a ti si jedini u pravu!
- Ali ja to nisam tako shvaćao.
- Ali ti je odgovaralo, hranilo ti je ego. Imponiralo ti je i nije te bilo briga ni za mene niti za njezina muža. Jeste li se ijedanput sjetili nas, nas povrijeđenih vašim ponašanjem.
Šutio je, a uskoro skrenuo prema restoranu uz autocestu.
- Hajde, odmorit ćemo se malo i ozbiljno porazgovarati.
- Zar sam dosad rekla išta neozbiljno?
Ta mi je njegova reakcija govorila koliko je zbunjen novom situacijom koju mu je smjestila Renata i novom i nepoznatom Fani. Uz ručak mi je samo pokušao objasniti da nije spavao s njom.
- Ne vjerujem ti - namjerno sam to rekla - ali čak i da nisi spavao s njom, izigrao si i odbacio sve ono lijepo među nama što nas je vezalo i vezao si se uz drugu ženu. To je čista prijevara - rekla sam pa smo ostatak vožnje proveli u šutnji.
Kad smo stigli, unijeli smo stvari u stan i ostali sami sa sobom, ja u dječjoj sobi, gdje sam potpuno iscrpljena od posljednjih događaja u trenu zaspala. On je ostao u dnevnoj ponovno buljeći u laptop.
- Znaš što ja mislim - rekao je za doručkom koji sam pripremila i servirala - i ti snosiš dio krivnje zbog mojih postupaka. Sve što si mi nudila su svakodnevne praktične stvari koje sam morao rješavati kada se navečer vratim kući, umjesto da me dočeka tvoj zagrljaj.
Nasmijala sam se.
- Pa si taj zagrljaj potražio drugdje - bila sam ironična. - Dragi moj, sa mnom si živio stvarni život, katkad lijep, katkad naporan. Ali se tebi više svidio onaj nestvarni koji podrazumijeva koketiranje, podilaženje, vanjski sjaj. Ako misliš da ću zbog toga preuzeti dio krivnje za krizu u našem braku, varaš se.
U nevjerici me gledao.
- I što sada?
- Ti ćeš znati što trebaš učiniti, a ja sada idem mami. Vratit ću se večeras. Do tada će valjda sve biti riješeno.
I bilo je. Zoran se iselio.
Povratak u prazan stan bio je istodobno i šok i olakšanje. Zapravo sam očekivala da će me čekati, sabrati se, sve priznati i zatražiti iskreni oprost jer ja bih mu oprostila, ali on je izabrao potpuni raskid. Dobro, pomislila sam i ostala sjediti u mraku. Očekivala sam suze, ali one nisu potekle. Tada je došlo olakšanje. Shvatila sam da je dobro što ga nema. Trebao mi je predah.
Tri tjedna komunicirali smo mailom, šaljući jedno drugome informacije o telefonskim pozivima djeci. A tada je stigao i jedan drukčiji mail. „Sutra bismo trebali putovati djeci i na godišnji odmor. Volio bih da i ti pođeš sa mnom, a volio bih i da večeras porazgovaramo još jedanput o svemu.“
Znala sam da trebamo porazgovarati još jedanput, ako ni o čemu drugome, onda barem o djeci. Odbila sam razgovor kod kuće i predložila jedan restoran.
Koliko god ta situacija sa Zoranom bila šokantna za mene, uključujući i razdvojenost od djece, donijela mi je i nešto dobro. Dublje sam uronila u sebe i dobro razmislila o mnogim stvarima. Sasvim smireno razmotrila sam obje opcije nastavka svoga života: jednu sa Zoranom i drugu bez njega. Naspavala sam se jer sam se osjećala dobro sama u stanu - bez Renate. Otišla sam sa sestrom u kupnju i kozmetički i frizerski salon. Malo sam i smršavjela, valjda zbog svega što se događalo. Ali sve to nije bitno. Bitno je da sam postala nova ja, samostalnija, jača, sigurna da me više nikad nitko neće tako teško povrijediti. Za sve drugo treba vremena.
Uredila sam se i bila zadovoljna svojim izgledom kad sam te večeri izišla sa Zoranom. I on se dotjerao i moram priznati da je bio vrlo privlačan.
Očekivala sam sve, samo ne tako pokajničko Zoranovo priznanje.
- Bio sam sebičan od početka naše veze. Uzimao sam te zdravo za gotovo. Podržavala si me u svemu. Voljela si me i odgajala moju djecu. Stvorila si nam topli dom. U pravu si, prevario sam te. Nisam spavao s Renatom, ali podijelio sam s njom sve što sam trebao dijeliti isključivo s tobom.
Ti si moja najbolja prijateljica i jedina žena koju volim. Nikad sebi neću oprostiti što sam ti nanio toliko boli. Nikad to više neću ponoviti. Ponijelo me: uspjeh, novac, auto, putovanja i ona koja tako dobro zna s muškarcima - izgovorio je i to, i još hrpu toga, što je vodilo samo jednome - pomirenju.
Ali ja za pomirenje nisam bila spremna.
- Reci nešto - progovorio je kad je završio svoj monolog, a ja ostala nijema.
- Treba mi malo vremena, Zorane. Molim te, sutra otiđi po djecu. Želim ih pokraj sebe - rekla sam i polako ustala.
Jesam li dobro postupila ili sam trebala odmah popustiti, pitala sam se dok sam vozila prema stanu. Ali sam brzo i odbacila tu dvojbu jer sam jednostavno osjećala da će mojoj rani na srcu trebati dugo da zacijeli. Ipak sam trebala preboljeti prijevaru. Neka vrijeme učini svoje i pokaže što je najbolje za nas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....