ISTINITA PRIČA: 'Skrivila sam automobilsku nesreću u kojoj je poginula moja najbolja prijateljica!'

- Lijep auto imate. Samo vas nikad ne vidim da ga vozite. Vozite li ga uopće? - upitala me niska, punašna žena dok sam vadila papire iz prtljažnika.

- O da, kako da ne - slagala sam na brzinu. - Trenutačno je u kvaru, zato idem na posao tramvajem.

Stara susjeda, koja je znala sve pojedinosti o svim stanarima u zgradi, sumnjičavo me pogledala ispod oka. Na njenom se licu jasno vidjelo da mi ne vjeruje. Prije nego što mi je uspjela postaviti još koje pitanje, brzo sam je pozdravila i pohitala prema tramvajskoj stanici.

Samo mi je još ona falila, mrmljala sam si u bradu. Kao da nisam imala dovoljno problema!

Dok sam putovala prema poslu, razmišljala sam o šefovoj najavi da mora razgovarati sa mnom. Iskreno, bojala sam se onog najgoreg, odnosno da bih mogla dobiti otkaz. Previše sam u posljednje vrijeme izostajala s posla.

- Sjednite, Nives - rekao mi je moj šef kad sam ušla u njegov ured.

Sjela sam na ponuđeni stolac i uputila mu prestrašen pogled. U želucu sam osjećala grč, a ruke su mi od nervoze bile ledene i vlažne. Gdje ću pronaći novi posao, razmišljala sam dok sam ukočeno zurila u šefovo lice.

- Znam da sam u posljednje vrijeme često izostajala s posla, ali… - započela sam nesigurno.

- To je razumljivo s obzirom na sve kroz što ste prošli - prekinuo me u pola riječi, uputivši mi pritom ohrabrujući osmijeh.

- Znači, ne namjeravate me otpustiti?

- Što? Odakle vam to? - iznenađeno je podigao obrve.

Gotovo da se moglo čuti kako mi je pao kamen sa srca. Kakvo olakšanje! Posao mi, naime, nije značio samo financijsku sigurnost, već i utočište u teškim trenucima koje sam proživljavala.

- Zapravo sam imao sasvim drukčije namjere s vama, Nives - u kutovima šefovih usana zatitrao je zagonetan smiješak. - Htio sam vas unaprijediti.

- Unaprijediti? - tupo sam ponovila ne vjerujući vlastitim ušima.

- Da, unaprijediti. Vjerojatno ste čuli da smo se proširili i na prigradska naselja. E pa razmišljao sam vas postaviti za poslovođu jedne podružnice. Jeste li zainteresirani?

- Naravno! - jedva sam protisnula od uzbuđenja.

- Podružnica o kojoj vam govorim udaljena je tridesetak kilometara odavde. Kasnije bismo vam ondje mogli osigurati i smještaj, no za prvu ruku biste morali putovati.

- Putovati?

- Da. Je li vam to problem?

Kako sam mogla reći svom šefu da nikad više u životu ne namjeravam sjesti za upravljač automobila?

- Ne, nema problema - rekla sam, i sama svjesna koliko neuvjerljivo zvučim. Istodobno sam u sebi molila Boga da do novog radnog mjesta postoji nekakva normalna autobusna linija.

No, nije postojala. Kad sam, vrativši se u svoj ured, nazvala kolodvorske informacije, dobila sam negativan odgovor. Prvo veće mjesto u kojem je autobus stajao bilo je udaljeno dva kilometra od onog u kojem sam ja trebala raditi. I mada sam oduvijek maštala o odlasku, sada se ta mogućnost odjednom pretvorila u nepremostiv problem.

- Čestitam na promaknuću! - iz razmišljanja me trgnuo glas moje kolegice Tamare.

- Sigurno si izvan sebe od uzbuđenja. Zamisli, radit ćeš u nezagađenoj prirodi, a umjesto brundanja automobila slušat ćeš pjev ptičica - razgaljeno je raširila ruke.

- Lako se tebi šaliti - odgovorila sam joj zabrinuto. - Ali ja nemam pojma kako ću putovati do tamo!

- Pa možeš se voziti s Brankom. I on će raditi ondje s tobom.

- Zaista? Nemaš pojma kako si me razveselila! - radosno sam kliknula i utisnula kolegici glasan poljubac u obraz. Moj je problem bio riješen!

Tijekom vikenda pokušavala sam srediti neke stvari koje su bile nužne prije nego što krenem na novo radno mjesto, ali misli su mi se neprestano vraćale na događaj koji se zbio prije tri mjeseca. Mada su svi oko mene govorili da nisam kriva, ja sam svaku večer odlazila u krevet plačući. U dubini duše osjećala sam da nikad više neću pronaći svoj mir. Uvijek iznova razbijala sam glavu pitanjem jesam li mogla izbjeći užasnu tragediju...?

U ponedjeljak ujutro, točno u dogovoreno vrijeme, Branko je došao po mene. Noć puna tuge i predbacivanja bila je iza mene. Jutro je bilo vedro i svijet je izgledao prekrasno. Sve dok nisam sjela u auto. Od straha sam se sva ukočila i uopće nisam mogla pratiti Brankovo bezbrižno čavrljanje.

- Je li sve u redu? - moj je kolega bacio letimičan pogled prema meni.

- Da, sve je u redu - protisnula sam, čvrsto prstima stežući sigurnosni pojas na grudima.

- Nevjerojatno kakva je jutros gužva. Ali ne brini, znam kraći put - rekao je i naglo skrenuo s autoceste na sporedni put.

Nakon nekoliko minuta vožnje put mi je postajao sve poznatiji i odjednom sam shvatila kamo vodi.

- Vrati se, Branko! - prošaptala sam osjećajući kako mi se udovi koče.

- Zašto? Zar si nešto zaboravila?

- Ne, nisam, samo te molim da se vratiš na autocestu!

- Ali, ovako ćemo uštedjeti na vremenu. Vidiš i sama kakva je gužva u prometu - Branko mi je iskosa dobacio začuđen pogled.

- Molim te! - sada sam ga već počela preklinjati. - Vrati se.

- Sad je prekasno, Nives. Za nekoliko minuta ionako stižemo.

Sklupčala sam se u svom sjedalu obgrlivši ramena rukama. Što smo se više približavali mjestu na kojem smo Jasenka i ja doživjele nesreću, to su mi otkucaji srca sve glasnije odzvanjali u ušima. Kad smo stigli na mjesto nesreće, pred očima mi se počeo odmatati dobro poznati film. Ponovo sam oko sebe vidjela plava policijska svjetla i čula zavijanje sirena. Sjećam se da mi je nešto toplo klizilo niz lice.

Jasenka! Gdje li je bila Jasenka? Osvrtala sam se oko sebe, ali nigdje ju nisam mogla vidjeti. O, ne, Jasenka!

- Nives, jesi li dobro? - Brankov glas me prizvao u stvarnost.

- Dobro sam - odgovorila sam brišući nadlanicom potoke suza koji su mi se slijevali niz lice.

Ostatak puta više nismo progovorili ni riječ, ali nekoliko puta sam ulovila Brankov zgranut pogled na sebi. Čim smo stigli do zgrade u kojoj je bilo naše novo poduzeće, žurno sam potražila zahod. Znala sam da mi se sigurno sva šminka razmazala i da vjerojatno izgledam užasno. Nekoliko minuta kasnije, hodala sam hodnikom prema uredu mog novog šefa. Plaho sam pokucala na vrata. Duboki muški glas s druge strane dao mi je znak da mogu ući. Iznenadila sam se kad sam za stolom ugledala mlađeg muškarca. Mogao je biti tek koju godinu stariji od mene.

- Sjednite, Nives. Ja sam Damir - ležerno mi se predstavio, pruživši mi ruku preko stola. - Čuo sam mnogo dobroga o vama i veselim se našoj suradnji!

Osjetila sam kako su mi se obrazi zažarili.

- Hvala - rekla sam ukočeno.

- Dat ću vam svoj broj mobitela, da sam vam dostupan kad god me zatrebate.

- Ali, ne bih vas htjela ometati kod kuće…

- Nema problema. Ionako smo tamo samo Tina i ja.

- Moja kujica - pojasnio je uz osmijeh kad je vidio moj upitan pogled. - Moja najbolja prijateljica i kućepaziteljica!

Sad sam se i ja morala nasmijati. Led je bio probijen i konačno sam se mogla opustiti. Daljnji razgovor vrtio se uglavnom oko posla.

Tog popodneva, na kraju radnog vremena, čekala sam Branka na ulazu u zgradu da se s njim vratim kući. Međutim, on nikako nije izlazio. Kad se ni nakon petnaestak minuta nije pojavio, ušla sam u zgradu i potražila ga u njegovu uredu. Kako ga ni tamo nisam pronašla, zaključila sam da smo se mimoišli. Ili me namjerno ostavio? Možda je nakon onog incidenta u autu mislio da nisam normalna pa je odlučio ne voziti se sa mnom! Na izlazu iz zgrade naletjela sam na Damira.

- Još uvijek ste tu, Nives? - začuđeno je podigao obrve.

- Čini mi se da sam propustila svoj prijevoz - odgovorila sam.

- Ja ću vas odvesti doma - spremno se ponudio.

- Hvala vam, ali ja ne stanujem u blizini. Morali biste voziti skoro trideset kilometara.

- Nema problema - Damir je ležerno odmahnuo rukom. - Vožnja me opušta, a ionako nemam ništa u planu.

Ovaj put vožnja je prošla ugodno i bez grča kakav sam osjećala ujutro. Damir je bio zabavan sugovornik tako da mi se činilo kao da smo se u trenu našli pred mojom zgradom. Međutim, moje dobro raspoloženje splasnulo je istog trenutka čim sam trebala ući u stan i ostati sama. Znala sam da je preda mnom još jedna duga i besana noć.

Kad sam ušla u stan, lampica na automatskoj sekretarici je svjetlucala i signalizirala da imam poruku. Bio je to Branko. Kratko i službeno, bez isprike i uvijanja, priopćio mi je da me nije mogao čekati i da ne zna hoćemo li moći zajedno putovati na posao.

Vjerojatno misli da sam luda, pomislila sam. Nisam ga, doduše, mogla kriviti zbog toga, ali mučilo me kako ću na posao.

Te sam večeri bila umornija no inače, tako da sam zaspala čim mi je glava dotakla jastuk. Ipak, uobičajeni san nisam mogla ni te noći izbjeći.

"Ne! Nemoj ulaziti u taj auto, Jasenka!" vrištala sam u snu, čvrsto uhvativši prijateljicu za ruku.

No, ma koliko se ja borila, san je uvijek završavao isto. Ona bi mi iskliznula iz ruku, ušla u auto i pojurila njime prema provaliji. Ja bih stajala kao ukopana, vrišteći njeno ime tako dugo dok se ne bih probudila okupana u znoju. Tako je bilo i te noći.

- Tako mi je žao, Jasenka. Tako mi je žao... - šaptala sam dok su mi se suze slijevale niz obraze. A onda sam se opet sjetila dviju malih djevojčica. Jasenke i sebe, u vrijeme vrtića...

- Tako mi je žao - rekla sam kad sam prvi dan u vrtiću slučajno trknula mršavu plavokosu djevojčicu i prolila njen sok.

- Nema veze - odgovorila je i pokazala mi svoj krezubi osmijeh.

Podijelila sam s njom svoj sok i od toga dana smo dvadeset i tri godine bile najbolje prijateljice. Odjednom su me preplavila sjećanja i počele navirati slike naših zajedničkih trenutaka...

- Što ćeš reći roditeljima? - pitala sam je kad smo imale osamnaest godina.

- Zasad ništa. Ionako nisam sigurna da sam trudna.

- Ako jesi - razmišljala sam naglas - ti i Neven ćete se morati vjenčati kad maturiramo.

- Sumnjam. On tvrdi da dijete nije njegovo.

- Što?! - vrisnula sam preneraženo. Bila sam spremna zgromiti gada koji se usudio povrijediti moju prijateljicu.

Na sreću, Jasenka ipak nije bila trudna. Nakon mature obje smo upisale isti fakultet, a godinu dana kasnije Jasenka se udala. Na žalost, njen je brak potrajao samo nekoliko godina.

- Zamisli kako bi bilo sjajno da radimo zajedno - rekla mi je jednom prilikom dok smo razgovarale o mom poslu. Ubrzo nakon toga, u mom se poduzeću otvorilo novo radno mjesto i, uz moju malu pomoć, Jasenka je bila primljena. Tu je upoznala i svoju novu ljubav.

One kobne večeri slavile smo u jednom restoranu izvan grada njeno predstojeće vjenčanje. Društvo je bilo razdragano, no kako sam znala da ću morati voziti kući, nisam ništa pila. Jasenka si je pak dala oduška i popila koju čašicu više.

- Vjeruj mi, nisam mislila da ću se poslije prvog propalog braka ikad više udavati! - rekla mi je te večeri.

Zabava je trajala dugo u noć i kad se društvo počelo razilaziti, već je svitalo. Osjećala sam se vrlo umorno i pitala se kako ću nas odvesti kući.

- A da unajmimo tu jednu sobu i prespavamo? - predložila sam.

- Zar si zaboravila koliko nas posla sutra čeka? Osim toga, nemamo odjeću da se presvučemo - Jasenka se nije slagala s mojim prijedlogom. - Nekako ćemo se već odvesti.

- Dobro - popustila sam. - Ali, morat ćeš me održavati budnom jer sam strašno umorna.

- Vrijedi - spremno se složila.

Međutim, čim smo sjele u auto, Jasenka je zaspala. Pokušala sam je probuditi, bezuspješno. Sa sjedala do mene čulo se samo tiho hrkanje.

- I ti si mi neko društvo! - rekla sam zijevnuvši i upalila radio.

No, ni muzika mi nije bila od velike pomoći. Što sam dulje vozila, to mi je teže padalo držati oči otvorene. Otvorila sam prozor u nadi da će me svježi zrak razbuditi, ali i dalje sam se svim silama morala boriti protiv sna. Pomislila sam kako bi možda bilo dobro stati uz cestu i malo odrijemati, ali bile smo se u takvoj pustoši da mi se ni to nije učinilo dobrom idejom. Putokaz je pokazivao još deset kilometara do kuće. Uspjet ću, pomislila sam. Moram uspjeti…

Sljedeće čega se sjećam bio je strašan udarac i beskonačno prevrtanje automobila. Kad smo se konačno zaustavile, osjećala sam kako mi nešto toplo klizi niz lice. Pogledala sam na suvozačko mjesto, ali ono je bilo prazno.

- Jasenka! - vrisnula sam prestravljeno shvativši da je ispala iz automobila. Pokušala sam se iskobeljati iz pojasa i otvoriti vrata, ali sam se prije nego što mi je to uspjelo onesvijestila. Kad sam se probudila, bila sam u bolnici. Uz moj krevet stajali su moji roditelji.

- Ja sam kriva za sve! - vrištala sam histerično kad sam čula što se dogodilo. - Ja sam je ubila!

- Smiri se, zlato, nisi ti kriva - moja me majka pokušala umiriti.

- Istina je - složio se i moj otac. - Bila je to užasna nesreća.

- Ne, tata, ja sam kriva! Bila sam preumorna za vožnju.

- Jasenka nije bila vezana pojasom!

- Jasenka se nikad ne veže - jecala sam glasno. - Kaže da joj pojas samo izgužva odjeću.

- Ali, trebala se vezati. Da je to učinila… - moja majka je žalosno odmahivala glavom.

- Nije se mogla vezati jer je, čim je ušla u auto, zaspala. Ja sam to trebala učiniti umjesto nje.

- Ne smiješ se okrivljavati - oštrim glasom je rekao moj otac. - Nisi čak ništa ni popila. Bila si jednostavno preumorna i zaspala za volanom.

- Ja sam je ubila - ponavljala sam stalno iznova. - Ubila sam svoju najbolju prijateljicu!

Nakon tužnih sjećanja, ponovo sam se vratila u stvarnost. Bacivši pogled na sat, zaprepastila sam se kad sam vidjela da je već pet ujutro. Još malo i trebala sam se spremati za posao, a još uvijek nisam znala kako ću stići onamo. Odjednom mi je sinulo da mi se Damir ponudio da ga mogu nazvati u svako doba dana i noći. Iako mi je bilo vrlo neugodno, nisam imala izbora i okrenula sam njegov broj mobitela.

- Problemi s autom? - upitao me.

Slagala sam potvrdivši mu da mi je auto u kvaru.

- Znate što - rekao je Damir. - Imam jednu prijateljicu koja svaki dan putuje u ovom smjeru. Dat ću vam njen broj telefona pa je nazovite.

Na broj koji mi je Damir dao javio se ugodan ženski glas. Ana, kako mi se predstavila, smjesta je pristala da dođe po mene.

- Sve za Damira - rekla je i već petnaestak minuta kasnije bila pred mojim vratima.

Dok smo se brzinom vjetra udaljavale autocestom iz grada, poželjela sam da uspori.

- Vozim li prebrzo? - upitala me, vidjevši kako sam se stisnula na sjedalu.

Kad sam potvrdno kimnula, usporila je.

- Ako hoćete, možete svaki dan sa mnom na posao - rekla je. - Dosadno mi je voziti se sama. U društvu je puno ugodnije.

Bila sam presretna. Njezina ponuda mi se činila kao dar s neba.

- Vrijedi - rekla sam zahvalno. - Ali, inzistiram da vam platim benzin!

Kad sam ušla u ured, tri su žene o nečem živo raspravljale. Trenutak kasnije shvatila sam da razgovaraju o Damiru.

- Nema što, zaista je zgodan - rekla je jedna i značajno namignula ostalima.

Zar sam ja tu nešto propustila? Odlučila sam ga sljedeći put malo bolje pogledati. Prilika za to mi se ukazala već deset minuta kasnije, kad me Damir pozvao u svoj ured. Zaista nije izgledao loše, zaključila sam pažljivije ga promotrivši dok je sjedao za svoj stol. Bio je visok i vitak, imao gustu smeđu kosu, nevjerojatno plave oči i širok, šarmantan osmijeh. No dobro, bio je privlačan - i što onda?

- Je li vas Damir danas jako namučio? - upitala me Ana dok smo se vozile kući.

- Ne, naprotiv. Vrlo je ugodno raditi s njim. Toliko toga me naučio.

- Ni ja ne bih imala ništa protiv da me tu i tamo nečemu poduči - glasno se nasmijala.

- Dugo se poznajete? - upitala sam je.

- Nekoliko godina. Ali, između nas nema ničega. Samo smo prijatelji.

Morala sam priznati da mi je bilo čudno što Damir nije ništa pokušao s tako zgodnom ženom kao što je bila Ana.

Kao da mi je pročitala misli, naglas je rekla:

- On je zaljubljen samo u svoj posao i u svoga psa.

- Mislite, Tinu?

- Da, upravo nju. Pronašao ju je prije nekoliko godina na cesti. Nagovarala sam ga da je preda u dom za napuštene životinje, ali nije imao srca i tako ju je zadržao do dandanas.

- Lijepa priča - rekla sam i u mislima dodala Damiru još jedan pozitivan bod.

Dani su prolazili, jedan nalik drugome. U uredu je bilo puno posla, što je uglavnom bilo dobro jer je tako vrijeme brže prolazilo. Kod kuće je i dalje bilo sve po starom. Čim bih za sobom zatvorila vrata stana, počela bi mi navirati bolna sjećanja.

Jednoga dana Damir me pohvalio.

- Odlično radite, Nives. Pred vama je sjajna budućnost u ovom poduzeću.

Sjajna budućnost? Možda je on zaista tako i mislio, ali ja sam znala da se vara. Nakon tragedije s Jasenkom, za mene nije postojala sjajna budućnost.

- Je li sve u redu? - upitao me zabrinuto, primijetivši moj odsutan pogled.

- Da, sve je u redu - rekla sam i krenula prema vratima.

- Pričekajte trenutak - zaustavio me na pola puta.

- Htio sam vas pitati, biste li večerali sa mnom u subotu?

- Može, naravno. Ne smeta mi raditi i preko vikenda.

- Niste me dobro shvatili - Damir se nasmiješio. - Nisam mislio na poslovnu večeru. Privatno vas pozivam na izlazak.

Zbunjeno sam ga gledala ne znajući što bih mu odgovorila. No, onda sam se sjetila svog praznog stana i tuge koja me ondje razdirala i prihvatila njegov poziv.

Tako smo u subotu izašli u restoran i proveli vrlo ugodnu večer. Kad me kasnije dopratio do mog stana, osjetila sam njegovu ruku na svome ramenu.

- Bilo mi je predivno večeras, Nives.

- I meni, Damire. Hvala vam još jednom na pozivu - odgovorila sam zbunjeno.

- Zašto ne bismo prešli na "ti" - predložio je osmjehnuvši se.

- Ne znam…

No prije nego sam stigla dovršiti rečenicu, Damirove ruke ovile su se oko mog struka i privukle me k sebi. Njegove usne spustile su se na moje i, na moje iznenađenje, ja sam mu uzvratila poljubac. Ali, odjednom se u meni nešto pobunilo i odgurnula sam ga.

- Ne, ne mogu…

Ponovo nisam uspjela dovršiti rečenicu jer sam se i opet našla u njegovu čvrstom zagrljaju.

- Predivna si - mrmljao je ljubeći mi lice i kosu.

- Ne! - odlučno sam se izmaknula. - Mislim da će biti najbolje da sada odeš.

- Zašto? - upitao me s nevjericom u očima. Kad nisam ništa odgovorila, uzeo je moju ruku u svoju i poljubio je.

- Vidimo se u ponedjeljak u uredu - rekao je značajno me pogledavši.

O ne! Kako ću se u ponedjeljak suočiti s njim u uredu, pitala sam se. Nisam se mogla sada upustiti ni u kakvu vezu. Nisam imala pravo na to. Ne nakon onoga što sam učinila Jasenki. Da je nisam ubila, ona bi sada bila sretno udana. Morala sam u ponedjeljak ozbiljno reći Damiru da nikakva veza ne dolazi u obzir.

Prvo što sam zapazila čim sam u ponedjeljak ujutro ušla u ured bio je velik buket cvijeća na mom radnom stolu. Žene u uredu tiho su se smijuljile. Nisam još stigla ni sjesti, a na vratima se pojavio Damir.

- Nives, molim vas, dođite u moj ured.

Krenula sam za njim osjećajući na leđima znatiželjne poglede.

- Je li ti se dopalo cvijeće? - upitao me čim sam zatvorila vrata za sobom.

- Da, vrlo, ali moramo razgovarati. Htjela sam ti reći da ne možemo više izlaziti - izgovorila sam u jednom dahu.

- Ali zašto? Znaš da, što se tiče posla, naša veza ne bi predstavlja nikakav problem.

- Ne, ne radi se o tome…

- Nego o čemu onda? Postoji li netko u tvome životu?

- Ne postoji nitko! - brzo sam zatresla glavom. - Jednostavno trenutno nisam spremna za vezu.

- Dobro - rekao je Damir nakon kraće šutnje. - Neću te ni na što prisiljavati. Znaš koliko mi se sviđaš, ali ako ti tako želiš, možemo za početak biti samo prijatelji.

Kad sam se vratila u ured, pogledi žena koje su radile sa mnom znatiželjno su se prikovali za mene.

- Dakle, istina je da ste vi i naš šef sada par - rekla je jedna zajedljivim tonom.

- Otkud vam to? - pogledala sam je začuđeno. - Samo smo dobri prijatelji.

- Ali, istina je da ste u subotu večerali zajedno?

Nisam mogla vjerovati kako su se glasine brzo širile!

- Da, večerali smo zajedno, kao prijatelji - priznala sam otvoreno. - Ali, ne vidim zašto bih vam to trebala govoriti.

- Ne morate vi nama ništa govoriti. Mi ionako sve znamo. Kao na primjer što se dogodilo s vašom prijateljicom!

Lica blijedog poput krpe ustala sam od stola i odjurila u toalet. Tamo sam ostala tako dugo dok nisam nekako uspjela smiriti plač.

Od toga dana kao da je sve krenulo naopako. Žene kojima sam zapravo bila nadređena počele su bojkotirati poslove koje sam im zadavala.

- Što se to događa? - upitao me zabrinuto jednog popodneva Damir. - U posljednje vrijeme kasnimo s poslom. Imaš li kakvih problema?

- Ne, sve je u redu - lagala sam. Znala sam da ću, ako ih tužim, biti još manje popularna među svojim suradnicama.

- Sredit ću to, ne brini.

No, bilo je to lakše reći nego učiniti. Moram izdržati, hrabrila sam samu sebe. Ne smijem pokleknuti.

A onda me jednog vikenda Damir ponovno pozvao van. Ovaj put k njemu doma na večeru. Bila je to prilika da konačno upoznam njegovu Tinu.

- Predivna je! - oduševljeno sam ciknula kad mi je kuštrava kujica skočila u krilo.

Damir mi je prišao i pružio čašu vina, a zatim sjeo pored mene.

- Molim te, Nives, reci mi o čemu se zapravo radi - njegov glas zvučao je molećivo, a njegove oči su me gledale tužno.

- Znaš što osjećam prema tebi i slutim da ti osjećaš isto. Objasni mi, molim te, zašto me odbijaš?

Duboko sam udahnula, otpila gutljaj vina i tada mu ispripovijedala sve o Jasenki. Kad sam završila, osjećala sam golemo olakšanje.

- Ali, nisi ti kriva. To je bila nesreća.

- Kriva sam. Ako ne može ona uživati u životu, ne mogu ni ja!

- Slušaj, Nives, to je ludost! Ne možeš se odreći vlastite sreće zbog nečeg na što nisi mogla utjecati. Sudbina je htjela da se tako dogodi. Uostalom, Jasenka je bila tvoja najbolja prijateljica i siguran sam da bi željela da nastaviš živjeti svoj život.

- Kad bih znala da je to njezina želja, smjesta bih to učinila. Kad bi mi barem mogla dati neki znak...

- Znaš što, hajdemo prvo nešto pojesti pa ćemo onda nastaviti ovaj razgovor - Damir me uhvatio za ruku i poveo za sobom u kuhinju.

- Jest ćemo moje omiljeno jelo, pizzu, ako se slažeš.

Kako se ne bih slagala. Bilo je to i Jasenkino omiljeno jelo, sjetno sam pomislila.

Damir je premazao zamrznuto tijesto umakom od rajčice, a onda počeo na njega stavljati sir, šunku i šampinjone.

- A sad nešto što ti se vjerojatno neće dopasti, ali ja to obožavam. Vjeruj mi, pravi je specijalitet - rekao je i posuo pizzu - čokoladnim mrvicama.

Nisam mogla vjerovati: to je bio znak za kojim sam toliko čeznula! Nikad nikoga u životu nisam vidjela da jede tako pizzu, osim Jasenke. Bila je to njena poruka upućena meni, u to nisam ni najmanje sumnjala! Zaletjela sam se prema Damiru i bacila mu se oko vrata.

- Sad znam da te smijem voljeti, Jasenka nema ništa protiv! Upravo mi je dala znak!