Nikad nećeš imati hrabrosti reći svojoj ženi za nas, priznaj to - rekla sam trudeći se da mi glas ostane smiren i gledajući Alena u oči dok smo jeli desert.
Tortu od limuna, naravno. Njegovu omiljenu. Onu koju sam mu pekla svaki put kad bi došao k meni, u prosjeku svakih petnaest dana.
- Ako sam ti rekao da ću to učiniti, učinit ću. Lako tebi požurivati me. Mirno živiš u svojoj prekrasnoj kući, uživaš ugled u gradu i svake noći mirno spavaš. Dok mene ubija pomisao da ću nanijeti bol Magdaleni i Petri. Treba vremena da bi čovjek skupio snagu i raskinuo brak koji traje dvadeset godina. Nije fer prosuđivati tuđu hrabrost - odgovorio je zagledavši se svojim velikim očima u neku neodređenu točku.
- Točno - složila sam se ulijevajući mu kavu iz srebrne džezvice, jednog od najljepših komada srebrnine koju su mi ostavili moji, skupa s kućom, voćnjakom i svim ostalim.
Alen je smatrao da mi je nasljedstvo moje obitelji priskrbilo ugled u gradu. Šteta što sam taj ugled stavila na kocku rodivši dijete oženjenom čovjeku i grozničavo čuvajući svoju tajnu. Ali sad mi je bilo dosta čekanja.
- Podsjećam te da je već prošlo šest godina kako me uvjeravaš da si potpuno raskrstio sa svojom obitelji i da me iz mjeseca u mjesec uvjeravaš kako ćemo ozakoniti našu vezu - rekla sam s kiselim smiješkom.
Bila sam smirena i takva sam namjeravala i ostati, ali osjećala sam nemirno bubnjanje sljepoočica, koje je bilo glavni simptom povišenog krvnog tlaka. Imao je pravo moj liječnik kad mi je rekao da sam zdrava kao dren i da je povišeni krvni tlak isključivo emocionalnog karaktera. Možda bi se moj problem riješio kad bi Alen skupio hrabrost i priznao svojoj ženi da se zaljubio u mene već odavno i da ima prekrasnog šestogodišnjeg sina, žarko priželjkivanog nasljednika svog prezimena, kojeg je obožavao.
Žena i ljubavnica za Alena su, sada sam to savršeno dobro shvaćala, bile garancija njegova šarma.
On je možda i uživao u laganju i takvoj napetoj i stresnoj situaciji jer mu je na licu uvijek lebdio izraz nevinog djeteta koje samo čeka da se nešto dogodi, pa čak i katastrofa. Nešto što bi ga oslobodilo pritiska da mora odlučiti i neugodnosti da bilo kome nanese bol. Čekao je da se dogodi čudo koje bi mu pokazalo izlaz iz labirinta u koji je zalutao.
Već sam dugo razmišljala o tome kako ću upravo ja biti ta koja će izazvati katastrofu. Namjeravala sam sama napraviti prvi korak za koji on nije bio sposoban. Izazvati krizu koja bi nam omogućila početak novog života. Smatrala sam da imam pravo na svoj komad kolača, na svoje trenutke sreće, na šetnju ruku pod ruku s ocem mog djeteta. Zbog toga sam se prije nekoliko mjeseci odlučila prestati skrivati, iako ne potpuno.
Prilika mi se pružila jer sam bila potpredsjednica dobrotvornog društva koje je organiziralo koncerte klasične glazbe diljem Lijepe naše. Jedan od koncerata trebao se održati i u Alenovu gradu. Nadala sam se da će mi se pružiti mogućnost da, zahvaljujući svom položaju, upoznam Alenovu ženu i njihovu sedamnaestogodišnju kćer.
Zahvaljujući njegovu poslu poreznog inspektora, prije osam godina zaljubila sam se u njega, nedugo nakon smrti mojih roditelja, kad sam se počela zapitkivati što dalje u životu koji me lišio bezgranične roditeljske ljubavi. Između nas je odmah buknula velika strast. Bilo je tako uzbudljivo i veličanstveno.
Postoje žene koje su spremne cijeli život proživjeti u sjećanju na takvu strast. No, na žalost, ja nisam spadala u tu vrstu nezahtjevnih žena. Često sam se znala sjetiti kako mi je Alen, zaljubivši se u mene, rekao:
- Najvažnije mi je izbjeći odnos koji me sve više guši i zbog kojeg se osjećam kao zvijer ulovljena u zamku i držana na lancu.
- Čudno. Čini mi se da je tvoj lanac prilično dug. Barem četiri dana u tjednu si na putu po cijeloj Hrvatskoj.
- Glupost. Lanac na koji mislim je ono što koči unutarnji život.
Nisam baš puno vjerovala u to, ali bila sam toliko ludo zaljubljena da me nije zanimalo ništa drugo nego da ga barem malo imam za sebe. Sviđala mi se tajnovitost naših brzinskih susreta, sviđalo mi se da me moji susjedi ogovaraju, pokušavajući pogoditi tko je otac mog djeteta. Ali najviše od svega sviđalo mi se vjerovati da on više nema nikakvih odnosa sa svojom ženom još otkad im se rodila njihova djevojčica, i da je njihov brak baziran samo na prijateljstvu.
Dakle, organizirala sam do savršenstva sva gostovanja orkestra po Hrvatskoj, pazeći da se datumi poklapaju s Alenovim sastancima u tim gradovima. Vrlo dobro sam se pripremila za susret s njegovom suprugom. Alen mi je pričao da Magdalena obožava klasičnu glazbu i velikodušno sam mu poklonila dvije ulaznice za koncert. On nije ništa posumnjao.
Magdalenu sam vrlo lako prepoznala po kosi jednostavno svezanoj u rep i nenašminkanom licu. Alen joj je zamjerao što se zapustila i što odbija njegovati svoj izgled kako bi zadržala uz sebe mlađeg i zgodnijeg muža.
Što se tiče Petre, ona mi je predstavljala najveću muku. Bila je sedamnaestogodišnjakinja koja je pokazivala barem deset godina više, odjevena vrlo staromodno, u haljinu od bordo pliša, kakvu nijedna srednjoškolka ne bi odjenula ni za živu glavu. Nisam ih gubila iz vida tijekom cijelog koncerta, sakrivena iza pozornice, poput kakvog špijuna.
Promatrala sam i proučavala savršeno skladan odnos majke i kćeri, šaputanja na uho pri dionicama violine, usklađeno pljeskanje na kraju sonate za klavir. Djelovale su sretno, kao da su dovoljne same sebi i nemaju potrebu ni za čim drugim. Zatim sam se, tijekom zakuske nakon koncerta, potrudila upoznati ih.
Sjela sam pokraj Magdalene i započela neobavezan razgovor, raspitujući se diskretno o njezinom životu, poslu i braku. Iz razgovora sam saznala mnoge stvari. Majka i kći su se neprestano nadopunjavale i činilo se da imaju potrebu samo jedna za drugom, a da je sve ostalo suvišno.
Nisam ispričala Alenu za taj susret s njegovom ženom kako bih samoj sebi potvrdila da mu ona ne priča ništa o svom životu. On nikada nije saznao da sam je upoznala. Zatim se, malo po malo, u mojoj glavi počeo rađati plan. Ako Alen neće imati hrabrosti, imat ću je ja za njega. Ja ću biti ta katastrofa koju je on očekivao da se dogodi i oslobodi ga bračnih stega.
Snagu za to dat će mi ljubav prema njemu. Bacit ću kamen u staklenu kuglu u kojoj sam već godinama živjela. Bit će jednostavno navesti Magdalenu da posumnja da joj muž vodi dvostruki život i uvjeriti ju da ju ne želi ostaviti samo iz sažaljenja i osjećaja krivnje.
Bio je kraj ljeta kad sam utvrdila posljednje pojedinosti. Nazvat ću Magdalenu i reći joj da sam ja žena s kojom njezin muž provodi većinu svog vremena. Voljena žena koja je odlučila izaći iz tajnosti i zatražiti svoje pravo na sreću.
Došlo je i mojih pet minuta i njoj neće biti druge nego priznati da je njezin umorni odnos s Alenom došao do svoga kraja i da moj sin zaslužuje svoj dio oca, nakon što ga je njezina kći imala sedamnaest godina.
Odlučila sam biti smirena i ljubazna, dati joj do znanja da postoje stvari koje se neprestano događaju i da je najbolje priznati svoj poraz kad se dogode. Ja sam punih osam godina podnosila svoju samoću, sada je njezin problem bio pokušati preživjeti. Namjeravala sam završiti izjavom da govorim u Alenovo ime. Obje smo znale da je slabić, ali njemu je bilo lakše što sam se ja prihvatila teškog zadatka da izvedem stvari na čistac.
Dok sam se pripremala za svoju pobjedu i u sebi vrtjela dijalog između mene i Alenove žene, razmišljajući o svim mogućim primjedbama koje bih mogla imati, u meni su se poput malog crva uvukle sumnja i strah. Koliko sam zapravo bila sigurna u Alena? Što ako se bude zasitio mene, kao što se zasitio i svoje žene? Što ako odnos s našim sinom, s kojim se dosad viđao dvaput tjedno, ne bude idiličan kakav je bio dosad?
- Bi li volio da tata bude uvijek s nama, srce? - upitala sam jedne večeri Luku dok sam mu slagala posteljinu.
- Kakvo je to pitanje, mama? Pa znaš koliko to želim… - odgovorio je i pogledao me svojim velikim, nevinim očima, tako sličnim Alenovim.
U kakvog će čovjeka on izrasti? Neodgovornog i nezrelog poput njegova šarmantnog oca? Razdirale su me sumnje. Dakle, Luka će biti sretan i provest ću svoj plan.
Otkrit ću sve Magdaleni, nakon što pažljivo osluhnem Alenovo duševno stanje kako bih otklonila svaku mogućnost da pogriješim, svaku mogućnost da ikome naškodim samo kako bih obranila svoje pravo na sreću i na sreću svoga sina, kojemu nisam željela da odrasta uz sjenu svoga oca, već uz pravog oca od krvi i mesa. I tako sam strpljivo čekala da hrabro učinim prvi korak umjesto Alena, mučena nedoumicom je li to uopće ispravno.
Kako je vrijeme prolazilo i što se više približavao datum koji sam odredila kao krajnji rok, moja je hrabrost sve više blijedjela. Počela sam sve slabije spavati. To nije bio dobar znak jer sam, otkad znam za sebe, bila osoba koja je tonula u san čim bi joj glava dotaknula jastuk. Jedne sam noći shvatila da ne mogu tako dalje i da je zadnji čas da načinim prvi korak. Idućeg sam dana sjela na svoj naslonjač, dohvatila telefon i utipkala broj.
Bilo je deset sati ujutro, Luka i Petra su bili u školi, nisam imala svjedoka i nije mi preostalo drugo nego da razgovaram.
Magdalena se javila odmah nakon drugog zvona.
- Nadam se da imate dobro pamćenje, gospođo - započela sam.
- Odlično - odvratila je - iskušajte me.
- Sjećate li se jednog domjenka, nakon jednog božanstvenog koncerta? Sjećate li se osobe koja je igrom slučaja sjedila pokraj vas i s kojom ste dugo razgovarali?
- Franka! Baš mi je drago da vas čujem! Obećali ste se javiti još prije mjesec dana…
Uzdahnula sam. Led je bio probijen. Sjećala me se, čak se sjećala i mog imena. Odličan početak. Sada mi nije preostalo drugo nego da nastavim.
- Često sam mislila na vas, Magdalena, ali imala sam previše posla.
- Vjerujem. No ne vjerujem da ste zaista mislili na mene. Vrlo dobro znam da nisam baš tako nezaboravna.
Baš je bila inteligentna i duhovita. Ovo mi neće biti lako, pomislila sam. Nasmijala sam se.
- Razlozi naših razmišljanja ne moraju uvijek svima biti jasni - rekla sam zagonetnim tonom.
- Ah, ne? Pa recite mi onda, u mojem slučaju, koji su bili?
- Počet ću s time da nije bila nikakva slučajnost što smo sjedile jedna pokraj druge.
- Ovo postaje sve zanimljivije. Dopuštate li mi da popijem kavu. Ohladit će mi se.
- Samo dajte. Kava se ne pije hladna - odgovorila sam, ponadavši se da se naš razgovor neće ponovno nastaviti šaljivim tonom. Ali srce mi je kucalo kao ludo.
- Dakle, to je bilo unaprijed isplanirano? - upitala je. Začuo se zvuk paljenja upaljača.
Pušila je, opuštena. Sasvim suprotno od mene.
- Otprilike. Zapravo vas već dulje vrijeme želim upoznati.
- Hoćete li mi odmah reći tko je ubojica ili moram sama pročitati crnu kroniku?
Nasmijala sam se.
- Ubojica je, to se zna, uvijek kućepazitelj. Dakle, muškarac.
- Istina - promrmljala je, otpuhnuvši dim. - To su gotovo uvijek muškarci. Nadam se da vam ne smeta što pušim.
- Ne, dapače, uvijek sam željela pušiti.
- Ah, vi ste, dakle, politički nekorektni, kao i ja. Ja se moram dobro potruditi da u miru popušim cigaretu. Svi ljudi koje poznajem ne žele umrijeti od pasivnog udisanja mog dima. Ali umrijeti se mora ionako, zar ne? Franka, zašto šutite?
Zaključila sam da previše okolišam i da mi u međuvremenu pomalo ponestaje hrabrosti. Osjećala sam snažnu simpatiju prema toj ženi, koja nimalo nije nalikovala neurotičarki kakvom mi ju je predstavio Alen.
- Zato što ne znam kako da sada nastavim. Sada kad… - instinktivno sam snizila glas.
- … kad?
- …kad sam vas konačno uspjela upoznati. Namjeravala sam vas napasti punom paljbom.
- Oho! Zaljubljenica u pomorske bitke? Ili, možda, u šah?
Nervozno sam se nasmijala.
- U Alena - rekla sam.
- Ah - otelo joj se - eto tko je ubojica koji se skriva u kućepaziteljevoj odjeći. Slušajte, možete biti potpuno mirni. On je sav vaš.
- Sav moj? - ponovila sam u nevjerici.
Ali tada sam ponovno začula škljocanje upaljača. Upalila je još jednu cigaretu. Dakle, nije bila tako smirena kakvom se pravila. Pušila je već drugu cigaretu. Obje smo šutjele.
- Hoćete li vi prvi početi? - predložila je.
- Možda bi bio red. Ali teže mi je nego što mislite. Simpatični ste mi.
- Pa, dobro, mogli ste barem posumnjati prije nego što ste se zaljubili u mog muža.
- Da budem iskrena, on je bio taj koji je napravio prvi korak. Ali stvari su se prebrzo odvile, a nitko živ nije sposoban unaprijed predvidjeti kako će se stvari nastaviti.
- To nije istina. Mi samo volimo vjerovati da je tako. Uostalom, i vi ste meni simpatični. Iako ste mi upravo zadali pošten udarac. Udarac koji bi rijetko koga ostavio na nogama. Ali, nema veze - nastavila je nešto tišim glasom. - Vi, dakle, volite mog muža. A on vam, naravno, uzvraća osjećaje.
- Imamo šestogodišnjeg sina. Zove se Luka.
Dugo je šutjela. Na kraju je rekla.
- Mislim da ću popiti malo vode. Ova je kava bila kipuća. Idem u kuhinju. Sva sreća da imam bežični telefon.
Bilo mi je neugodno. Slušala sam njezine korake i poštovala njezinu šutnju.
- Evo. Sada sam spremna za drugu rundu. Prvu ste, moram priznati, dobili vi. Što hoćete da učinim? Što hoćete da kažem?
- Mogli biste mi predložiti da se nađemo. Možda na pola puta. Ja živim na sjeveru, vi na jugu. Mogla bih ostaviti Luku prijateljici na čuvanje. Odgovorite mi potvrdno, molim vas.
- Dobro - pristala je nakon nekoliko trenutaka. - Tako ću barem imati vremena smisliti idući korak. Sastat ćemo se u Opatiji, na Slatini, u petak u podne.
Prekinula je vezu i ostavila me samu sa sobom. Navečer je stigao Alen, uzbuđen, kao da je proživio najljepši dan u svom životu. Izgrlio nas je i izljubio.
- Uspio sam, uspio - radosno je vikao i sve smo troje bili bez daha. - Uspio sam, razumiješ li? Uspio!
- Broji do tri i onda počni sve ispočetka - rekla sam mu, osjećajući kako mi srce ubrzano kuca.
- Nisam se ni nadao da će onaj poslovni sastanak u Zagrebu postići takav rezultat. Pretpostavljao sam da će me pohvaliti, no oni su mi predložili da prijeđem u središnjicu i da postanem zamjenik glavnog direktora. To bi automatski značilo i plaću kakvu ne možeš ni zamisliti. Osim toga, Zagreb, razumiješ li? Zagreb je na dva koraka odavdje.
Luka je skakao i plesao skupa sa svojim tatom, a ja sam bila potpuno zbunjena. Shvaćala sam i nisam shvaćala što se događalo oko mene i pitala sam se kako je došlo do tako neočekivanog promaknuća. To mi je otkrio nakon večere, nakon što sam stavila Luku na spavanje i nakon što smo vodili ljubav.
- To je revolucija. Siguran sam da Magdaleni nije ni na kraj pameti da se preseli u Zagreb, što znači da ću ja imati važan argument u rukama da započnem svađu i da joj kažem da želim razvod. Predbacit ću joj da je sebična, i tako dalje, i tako dalje. Konačno će se ostvariti naš san. Dolazit ću ovamo barem triput tjedno, ako ne i četiri, i provodit ćemo zajedno sve naše slobodno vrijeme. Moj će život postati sasvim tvoj.
- Tako si siguran u to što govoriš, ljubavi. Sretna sam zbog toga. Ali što ako se ona ipak pristane preseliti u Zagreb?
- Petra nikad ne bi ostavila svoje prijatelje, a Magdalena je previše vezana uz svoj grad. Već na samom početku mi je jasno dala do znanja da se udaje za mene, ali da me nema namjeru pratiti me u mom nomadskom načinu života.
- Shvatila sam. U redu, držimo fige onda. Kada ćeš joj to reći?
- Potkraj tjedna. Već sam joj rekao da imam nekih novosti.
U petak sam je odmah uočila kako u crnom baloneru stegnutom u struku hoda gore-dolje po šetnici, razgledavajući pritom štandove sa suvenirima. Bila je elegantna i nesigurno mi se nasmiješila. Ostale smo stajati jedna nasuprot druge, ali ne kao dvije suparnice. Više kao dvije suučesnice.
I odmah je bilo jasno da se, unatoč situaciji u kojoj smo se našle, sastajemo kao dvije prijateljice. Uhvatila me pod ruku i bez riječi povela niz šetalište prema jednom malenom i ugodnom restoranu. Naručile smo isto piće i počele se smijati, kao da priznajemo da imamo sličan ukus.
Ona je naslutila o čemu razmišljam i rekla:
- Na kraju krajeva, volimo istog čovjeka.
- I ti ga voliš? - iznenadila sam se. - Bila sam uvjerena da ne. Zbog toga sam te nazvala.
- Upravo si ti rekla da se nikad ne mogu znati posljedice naših postupaka.
Kimnula sam dva, tri puta i položila usne na čašu punu crvene tekućine. Bile su suhe. Bilo je vruće i obje smo bile pretoplo odjevene.
- No, budi mirna, ne volim ga više. Inače se ne bih odnosila prema tebi kao prema partnerici za bridž. Već ga dulje vrijeme ne volim. Mislim da je to odonda kad sam po prvi put shvatila da vodi svoj nomadski život jer želi biti slobodan. I volio je imati ženu u svakoj luci. Nije mi bilo ni na kraj pameti da je zasnovao drugu obitelj. I dobio sina. Pretpostavljam da je oduševljen zbog toga - i ona je otpila gutljaj, nasmiješila mi se i nastavila:
- Franka, baš si bila hrabra. Imaš petlje.
Nježno me pomilovala po ruci. Bila je lijepa, bila je posebna. Zašto je on više nije volio?
- U svakom slučaju, mislim da se nešto kuha u njegovoj glavi, jer me obavijestio da ima velikih novosti koje će mi reći u subotu. Možda si se bez veze trudila. Ili je njemu pala na pamet ista ideja.
- Ne - rekla sam, apsolutno odlučna da budem iskrena do kraja, kao što sam i bila do sada - zaista postoje novosti. Unaprijeđen je na mjesto direktora zagrebačke filijale. Lud je od radosti. I siguran da će vas to razdvojiti.
- Vidi se da me dobro poznaje. Uostalom, već na samom početku sam mu dala do znanja da ga nikamo neću slijediti. Osim toga, Petra je trudna.
Naslonila sam se na naslon stolca kao da me netko šakom pogodio u trbuh. Preznojila sam se. Vani su ljudi hodali, pričali, smijali se. Ljeto je bilo pri kraju.
- To je jedan od razloga zbog kojeg sam, recimo to tako, drage volje pristala na naš susret. Odmah sam pomislila da će se možda jednoga dana to zadovoljstvo vratiti mojoj kćeri, jer tako to ide u životu. Sve se vraća, sve se plaća. I loše i dobro. Poprilično me uzdrmala ta vijest da je začela dijete sa svojim profesorom iz latinskog. Nitko živ, osim tebe, ne zna za njezinu trudnoću.
- Ča ni profesor latinskog?
- Naročito ne on. Premješten je u drugu školu. Ne znam zašto je Petra počinila tu ludost. Možda zato što joj nedostaje njezin otac. Ne znam, u svakom slučaju, to ćemo dijete dočekati spremne. Da, prihvatila sam te otvorena srca jer sam se nadala da bi se tako nešto moglo dogoditi i mojoj kćeri.
Uzdahnula sam i obrisala znoj sa čela. Bila sam dirnuta. Stavila sam svoju ruku na njezinu.
- Drago mi je zbog tebe - rekla sam. - Dijete rađa ljubav i ondje gdje je srce tvrdo.
- Da, to i ja mislim. Slobodno si zadrži svog čovjeka, ja mogu bez njega. Naravno, podrazumijeva se da sve što se dogodilo između nas dvije ostaje vojna tajna.
- Naravno - odgovorila sam, - ali...
- Ali?
- Ne bih te voljela izgubiti, Magdalena.
- Želiš dvoje po cijeni jednog?
- Zašto ne?
Veselo se nasmijala.
- Pa zašto ne? Bit ćemo dvije iskrene prijateljice. Baš lijepo. Zapravo, imat ćemo tema za razgovor. A sada mi pokaži jednu Lukinu fotografiju. Htjela bih vidjeti kako izgleda. Možda će mu Petrino dijete sličiti.
Pokazala sam joj svog sina i ona je zadovoljno komentirala kako je prekrasan. Zamolila me da zadrži fotografiju. Bio je to najdirljiviji trenutak našeg susreta.
- Sve je bilo nevjerojatno civilizirano - napisala mi je nekoliko dana poslije, u svom prvom mailu.
- Alen me obavijestio o svom promaknuću i ja sam mu potpuno smireno odgovorila da to znači da se naši putovi moraju razići. Da oboje znamo da već dulje vrijeme između nas nema ljubavi i da pretpostavljam da si zbog toga neće prerezati vene. Baš kao ni ja.
Dogovorili smo se oko raspodjele zajedničke imovine. Žao mi je, ali pokušala sam mu uzeti što više. Znaš i sama, obitelj će mi se povećati. On je samo poslušno kimao glavom i bio neizmjerno sretan. Na kraju krajeva, oboje dobro zarađujete. Dakle, na kraju je ovaj naš ženski pakt donio svima dobro. Hvala Bogu.
Nekoliko mjeseci poslije rodio se Simon i ja sam joj čestitala i napisala da čekam drugo dijete. I da Alen radi na tome da ga premjeste u moj grad i da izgleda da će u tome i uspjeti. Dva do tri puta godišnje Magdalena i ja se sastajemo u Opatiji. I prepričavamo jedna drugoj one sitnice koje si nismo napisale.
Znam da se Petra upisala na fakultet i da je jako vezana uz svog švrću, kojeg Magdalena praktički doživljava kao svoje dijete. Nikad nije upoznala profesora latinskog, ali zahvalna mu je na ovom velikom daru. I tako vrijeme prolazi… Zahvaljujući ženskoj solidarnosti, danas živim s čovjekom kojeg volim, a i stekla sam odanu prijateljicu, vjerujem za cijeli život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....