Nedaleko od moje rodne kuće bila je cementara. Sama zgrada baš i nije bila važna kao kruh koji je cementara davala cijelom gradiću. I moji su roditelji tamo radili cijeli život, a podrazumijevalo se i da ćemo se sestra Maja i ja tamo zaposliti.
Maja je upravo završavala srednju školu kad je cementara otišla u stečaj. Roditelji su ostali bez posla, a o novom izvoru prihoda mogli su samo maštati. Okrenuli su se poljoprivredi, kupili staklenike i povrće je postalo izvor naših primanja.
Ja sam bila u najgorim godinama i teška vremena nisu me brinula. Zapravo sam bila zaštićena od financijskih briga jer su roditelji odvajali od usta da bi njihova četrnaestogodišnja mezimica imala što želi. Danas mi je jasno da su za to ulagali nadljuske napore, ali kao klinka toga nisam bila svjesna. Istina, nisam ni onda bila pretjerano zahtjevna, ali imala sam svojih trenutaka.
S vremena na vrijeme rado sam bježala od kuće, a noći provodila u dvorištu svojih prijateljica pod šatorom. Živjeli smo u manjem gradu pa bi me našli čim bi obišli nekoliko ulica. Iako bih se sakrila kad sam ih ugledala, znali su gdje sam i tolerirali te moje dječje nestašluke.
Bila sam premala da bih shvatila što sam zapravo radila roditeljima, ali opet dovoljno velika da barem jednom u dva tjedna nestanem iz kuće. Nisam imala pojma od koga bježim jer su svi u kući rado ispunjavali moje želje. Sada, s dvadeset i četiri godine, shvaćam da sam bježala od učmalosti, predvidljivosti i zaštićenosti. Vjerojatno sam u tim godinama trebala malo više razumijevanja za moj avanturistički duh. Nikad se, kao Maja, nisam voljela maziti, naizmjenično ljubiti roditelje, sjediti im u krilu. Željela sam da me primijete na drugi način.
Upisom u srednju školu malo sam se primirila. Na moje odustajanje od dotadašnjih pustolovina utjecala je Davorka, vršnjakinja koja je s roditeljima doselila u naš grad. Odmah sam se zalijepila za to novo lice i brzo smo postale najbolje prijateljice.
Bila sam očarana njezinim pričama. Rođena je na moru, a zbog očevog se posla ni u jednom gradu nije zadržala duže od dvije, tri godine. Kad je počela nabrajati svoje prijateljice, mjesta u kojima je živjela i što je sve vidjela, gledala sam je očarana s obzirom da se ja nikad nisam maknula iz našeg grada. Vjerno je opisivala mjesta u kojima je živjela, a ja bih zažmirila i zamišljala ulice o kojima je pričala.
Uz svaki se grad vezala i neka anegdota. Nije mi puno trebalo da zaboravim na sve svoje prijateljice kojima je, kao i meni, najveća pustolovina bila pobjeći od kuće i spavati u susjedovom dvorištu.
Moja nova prijateljica bila je puna znanja. Osim hrvatskog, tečno je govorila engleski i njemački. Puno je čitala i gledala filmove koji do našeg Doma kulture još nisu ni stigli. Njezina soba, u koju sam rado dolazila, izgledala je kao iz američkih filmova. Voljela sam tamo boraviti, a Davorka me naučila i služiti se kompjutorom. Nitko osim nje nije ga imao. Njezini su me roditelji zavoljeli pa sam se vrlo brzo osjećala kao član njezine obitelji. Mojima nije bilo jasno zašto sam po cijele dane kod nje, ali znali su gdje sam pa se nisu bunili.
Uz Davorku sam počela ozbiljnije shvaćati srednju školu i od osrednje učenice postala sam jedna od najboljih. Obje smo doma donijele svjedodžbe sa samim peticama, a roditelji su me za nagradu pustili s njima na more. To je ljetovanje bilo najljepše u mom životu. Prvi put sam uživo vidjela plavetnilo, oslobodila se straha od vode, naučila plivati i shvatila da osim cementare, za koju su svi čekali da izađe iz stečaja, postoje i drugi svjetovi. Toga ljeta obećala sam si da će moj život biti bolji, da se neću zadovoljiti činovničkom ili radničkom plaćom.
Davorkini su roditelji razumjeli našu financijsku situaciju. Dvije godine kasnije, kad smo završile srednju školu, uvjeravali su moje da moram upisati studij.
– Živjet će s nama, moj muž je ionako dobio novi posao – govorila je njezina majka.
Moji su dugo razmišljali. Ponosni kakvi su bili, nisu htjeli ničiju milostinju, no meni su željeli bolji život. Prevagnulo je što sam im rekla da želim ići jer će se jednoga dana ponositi mnome.
Imala sam osamnaest godina kad sam otišla s Davorkom i njezinim roditeljima. Mama je govorila da idem u bolji život, a tata skrivao tugu. Znala sam koliko im je teško, a nekoliko godina kasnije razumjela njihovu bol. Tek kad sam i sama postala majka, shvatila sam njihovu nesebičnost. Svog sina, pomislila sam dok sam ga držala na grudima, teško bih pustila od sebe.
Djevojke, dogovorite se koja je čija soba. Ovo će vam biti dom dok ne završite studij. Kad stanete na svoje noge, moći ćete svaka svojim putem. Što se mog posla tiče, ovo je zadnja stanica, odavde više ne selimo nikamo – rekao je tada Davorkin tata kad smo ušli u veliki četverosobni stan.
– Kad se raspakirate, dođite u dnevni boravak. Moramo se dogovoriti oko džeparca i pravila života u velegradu – dodala je njezina mama.
Kad sam čula riječ džeparac, suze su mi krenule niz lice. Malo je reći da sam bila oduševljena, točnije je da sam bila ošamućena od svega lijepoga što mi se s Davorkom događalo. Samo dvije i pol godine unatrag nisam mogla ni pomisliti da ću vidjeti more, a preseljenje u veliki grad nije mi bilo ni na kraj pameti. Grad u kojemu su, kako je moja mama govorila, vrebale same opasnosti, meni je bilo primamljiv i tako nedostižan.
Zahvaljujući Davorki postala sam njegov stanovnik, ravnopravna svima koji su tu rođeni i tu žive. Učila sam više od Davorke, htjela sam opravdati priliku koju su mi dali, dokazati da nisam manje vrijedna jer sam iz sirotinjske obitelji.
Kad bih pogledala kroz prozor svoje sobe, osjećala sam se kao da sjedim na tronu svijeta, a tek sam bila na pragu ulaska u pravi svijet. Svijet odraslih. Uz sav komfor i džeparac koji sam dobivala, Davorkino prijateljstvo i moj vlastiti kompjutor, nisu izostale ni odlične ocjene u indeksu. Za sjajno završenu prvu godinu njezini su nas roditelji nagradili krstarenjem po Sredozemlju.
– Lijepo se odmorite jer već od listopada slijede novi izazovi. I javite se kad stignete, a ti Iva, svakako nazovi svoje roditelje – govorila je njezina mama dok su nas vozili u Genovu, odakle je kretao naš brod.
– Hoćemo, svakako – odgovorile smo Davorka i ja u isti glas.
Tko zna kako bi danas naši životi izgledali da se toga ljeta nismo ukrcale na kruzer. I zagledale u istog mladića.
Mislila sam da ona ima veće šanse jer je tečno govorila dva jezika. Uz sav trud koji sam ulagala, moj engleski ni izdaleka nije bio kao njezin. A onda je uslijedilo iznenađenje. Kad me Davorka upoznala s ljubavi svog života, zamalo sam pala sa stolca. Jer ljepotan je bio naš susjed.
– Ovo je Dinko – predstavila ga je.
Željela sam sakriti nevjericu, no nije mi uspjelo.
Oboje su se počeli smijati izrazu mog lica.
– Što je smiješno? – uvrijeđeno sam upitala.
– Ti – rekli su u isti glas.
– Što kažeš, Dinko? Možeš li opisati taj izraz lica? – smijala se Davorka.
– Ne mogu. Čime sam te tako zbunio? – upitao me Dinko.
– Mislila sam da si stranac. Kolika je mogućnost da na kruzeru upoznaš nekoga tko živi dvije ulice dalje? – branila sam se.
Popili smo piće, a njih dvoje željeli su na bazen. Davorka me pozvala da idem s njima, no trebala sam ostati sama sa sobom i ohladiti se od bujice osjećaja koje je Dinko probudio u meni.
– Ne, hvala. Pridružit ću vam se kasnije – rekla sam.
Svoj sam ručnik prostrla pored kafića i dobro se natopila mlijekom za sunčanje. Gledala sam ih iz daljine kako stoje i razgovaraju na rubu bazena. Kad više nisam mogla gledati njihov smijeh, povukla sam se u kabinu. Mislila sam da svoje osjećaje trebam zatomiti jer ionako će sve biti gotovo kad se vratimo doma. No Davorka je vezu s Dinkom nastavila i kad smo se vratile. Što su češće bili skupa i što je više Dinko dolazio k nama doma, bilo mi je teže, neizdrživo. Moja zaljubljenost u lijepog momka s kruzera bivala je sve snažnija. Spas sam tražila u knjizi, no svaki put bi me prekinulo njihovo cvrkutanje iz susjedne sobe. Od tih trenutaka teže sam podnosila samo one kad bi šaputanja utihnula. Znala sam što rade.
Ne znam kako sam gledajući tu skladnu vezu uopće završila fakultet. Završila ga je i Davorka, ali činilo mi se, puno lakše od mene. Prvi put sam zavidjela prijateljici, bila je sretno zaljubljena, osjećaji su joj bili uzvraćeni i nije imala ljubavnih muka. U mojoj je glavi tri godine vladao potpuni kaos i puno mi je truda trebalo da odvojim misli od svega što se događa u susjednoj sobi i usredotočim se na knjigu.
Najteže mi je padalo što od najbolje prijateljice sve te godine skrivam zaljubljenost u njezinog dečka. Pekla me savjest jer sam znala da ju svojim emocijama izdajem, zabijam joj nož u leđa.
Koliko god su mi dobrote i ljubavi dali Davorkini roditelji, jedva sam čekala da se zaposlim i odselim. Voljela sam tu obitelj, ali kako je vrijeme prolazilo, ljubomoru sam sve teže svladavala. Potajno sam željela da prekinu i u tome vidjela svoju šansu. No njihova je veza bila vrlo ozbiljna, a ja ih počela mrziti.
Mislila sam da će me ti osjećaji proći čim se odselim i zato sam već nakon prve primljene plaće spakirala svoje stvari i zahvalila im na svemu.
– Znaš da su ti naša vrata uvijek otvorena – rekla mi je njezina mama na odlasku.
– Znam, teta Ljubica, ali vrijeme je da se osamostalim – odgovorila sam.
– Da se nisi posvađala s Davorkom? Tvoj odlazak mi se čini naglim – sumnjao je njezin tata.
– Ni slučajno, ona će uvijek biti moja najbolja prijateljica – trudila sam se zvučati uvjerljivo.
– Znam to, ali ne razumijem zašto odlaziš dok nje nema doma? Zašto je ne pričekaš? Dinko i Davorka odveli bi te, pomogli ti sa stvarima – nastavio je.
– Ne želim ih gnjaviti. Javit ću joj se čim uselim.
S uzdahom velikog olakšanja i kovčezima u rukama izašla sam iz stana svoje prijateljice.
Ovako je najbolje, hrabrila sam samu sebe kad sam za sobom zatvorila vrata iznajmljenog stana.
Davorkina reakcija na moj odlazak bila je očekivana, ali ne i dramatična.
– Kako si mi mogla tajiti svoje namjere? – vikala je u slušalicu.
– Htjela sam ti reći, ali znala sam da ćeš me odgovarati. Zato sam šutjela – lagala sam.
– Jesam li te ičime uvrijedila? Napravila nešto što te otjeralo od mene? – upitala je nakon nekoliko trenutaka šutnje.
– Što ti pada na pamet? Mi smo kao sestre, samo se želim osamostaliti – glumila sam uvrijeđenost.
– Nekome drugome to pričaj. Priznaj, sigurno si nekog upoznala, a ne želiš to s nama podijeliti. Živjet ćeš s njim? – dala mi je ideju kako joj sve priznati.
– U pravu si, ali nećemo o tome preko telefona. Kad dođeš k meni, sve ću ti ispričati. Do detalja – uvjerila sam je.
– Hoće li biti problem ako povedem i Dinka? Znaš da nikamo ne idem bez njega – upitala je.
– Hoće. Ženski razgovori trebali bi ostati među nama.
– Dobro, javit ću kad stižem. Vjerojatno već sutra! – rekla je.
Davorki nisam tek tako mogla prodati neku priču. Izbjegavala sam njezin posjet dok napokon nisam prihvatila poziv kolege s posla da izađemo. Vedran je bio drag, ljepuškast i otvoren. Sviđao mi se, ali uz njega nisam osjećala kako drhtim cijelim tijelom. Onako kako sam se osjećala pored njezinog Dinka. Voljela sam ga kao prijatelja, poštovala kao dobru osobu. Nakon što smo Vedran i ja postali par, nazvala sam Davorku.
– Mislila sam da si se toliko zaljubila da si zaboravila na mene, da ti više nisam važna – rekla je već s vrata.
– Uvijek ćeš mi biti važna.
– Zašto si onda čekala dva tjedna da me pozoveš? Znaš da umirem od znatiželje – prekorila me.
– Oprosti, ali barem ti znaš kako je to kad si zaljubljen preko ušiju.
Imala sam dovoljno materijala za priču pa sam opušteno govorila o svojoj velikoj ljubavi. Prepričavala sam joj sve, rado i pretjerivala, ali morala sam je uvjeriti u ono što sebe nisam mogla. Da sam zaljubljena u Vedrana. Kad sam završila hvalospjeve o svojoj vezi, Davorka mi je rekla:
– Sve što si mi rekla zvuči jako ozbiljno. Red je da se i ja tebi pohvalim, Dinko i ja planiramo vjenčanje i želim da mi budeš kuma – šokirala me.
Malo je nedostajalo da se ne srušim s fotelje. Iako mi se zavrtjelo u glavi, iako sam željela vrištati, moliti ju da to ne čini, uspjela sam se nasmijati i izgovoriti ono:
– Čestitam! Naravno da ću ti biti kuma!
Na vjenčanje sam došla s Vedranom pod ruku, trudeći se uvjeriti sve oko sebe da smo silno zaljubljeni. Borila sam se sa sobom da ne gledam u Dinka, koji je s godinama postao ljepši nego onda kad smo ga obje upoznale. Jedva sam preživjela čestitanje i poljupce u obraz, a kad smo nakon svadbe nas četvero ostali sami, napeta se atmosfera mogla rezati nožem.
– A kad ćete se vas dvoje vjenčati? – čula sam Dinka.
– Još je rano – odgovorila sam.
– Rano za što? Oboje radite, volite se. Čemu čekati? – dodala je Davorka.
– Slažem se. Kad je ljubav jaka, treba je zgrabiti i čuvati cijeli život. Osim ako, možda, ljubavi nema – znakovito je rekao Vedran.
– Srećom, to s vama nije slučaj – naivno je odgovorila Davorka.
Za trenutak smo svi ušutjeli, a onda je Vedran rekao da je umoran. Ustao je, a ja krenula za njim. Pozdravili smo se s mladencima i krenuli u moj stan. I baš kad sam odahnula, Vedran je progovorio.
– Ne znam kako Davorka to nije primijetila, ali meni je sve jasno. Nema smisla da se dalje natežemo. I ne moraš mi ništa objašnjavati, tebi je puno gore nego meni. Ti si kuma svojoj prijateljici i muškarcu kojeg voliš. I ti ćeš s tim osjećajem dalje živjeti – rekao je.
Nisam se trudila uvjeravati ga da je u krivu jer nije imalo smisla lagati. Šutjela sam i pustila ga da izađe iz mog stana.
Mjeseci su prolazili, a od novog muškarca u mom životu ni traga. Ponekad bih se upustila u neku površnu vezu, ali ni jedna nije trajala duže od dva-tri tjedna. Razlog svojih ljubavnih neuspjeha lako sam pravdala. Ni jedan u meni nije probudio ono što sam osjećala za Dinka. Ne znam jesam li ga idealizirala, ali u svakom sam muškarcu tražila njega. I što je najgore, svi su muškarci, poput Vedrana, to lako prepoznali i odlazili iz mog života.
Za to vrijeme moj voljeni je postao otac. Rjeđe smo se viđali, što mi je odgovaralo. Iako bi pogled na Dinka hranio moje slomljeno srce, njegovu sam blizinu sve teže podnosila. Dovodila me u čudno stanje, jedva sam se svladavala. Htjela sam mu sve priznati, baciti mu se u zagrljaj i dugo ga ljubiti. Nisam sigurna da nešto od toga ne bih i napravila da smo samo jednom bili nasamo.
Kad se doma vratila s kćeri Vanjom, Davorka se svako malo pravdala zašto ne može doći k meni na naša ženska druženja. Razumijela sam njezin premor od neprospavanih noći pa nisam navaljivala. Kad je beba malo narasla, njih dvoje su opet nalazili vremena za sebe jer su Davorkini roditelji rado uskakali oko prve unuke. Odjednom su ponovo svako malo bili kod mene. Izlazili bismo po večerama, a ja molila Boga da se u mom životu pojavi netko tko će mi odvući pažnju s Dinka.
Kad su se te kobne večeri zagrljeni pojavili na vratima restorana, a ja zaključila da moj kum nikad nije bio ljepši, od muke sam se napila. Litra vina u meni bila je dovoljna da izblebećem sve što sam godinama potiskivala. Sjećam se da sam pričala Davorki kolike sam godine zaljubljena u njezinog muža, ali se ne sjećam jesam li se onesvijestila tijekom tog priznanja ili nešto kasnije.
Sljedećeg jutra, buđenje nikad nije bilo teže, a pogled na poruke koju mi je Davorka ostavila sledio mi je krv u žilama. „Kad se otrijezniš, javi se. Želim vjerovati da je sve ono što si sinoć izgovorila bio plod ludila zbog previše alkohola“, napisala mi je.
Iskoristila sam taj mamurluk koji mi je dao snage da sve ponovim. Okrenula sam poznati broj i prijateljici sve ponovila.
Ne sjećam se što sam sve govorila, ali na žalost, istina je da volim tvog muža. Trijezna ti to nikad ne bih mogla priznati – rekla sam posramljena.
– Svaka ti čast, prava si prijateljica – ljutito je odgovorila i spustila mi slušalicu.
Davorka ima puno pravo biti ljuta, misliti da sam je izdala. Sa svojim je roditeljima puno učinila za mene i od srama nisam mogla proći njihovim dijelom grada. Zatvorila sam se doma, nisam izlazila u strahu da bih ih negdje mogla sresti. Tješila sam se da nitko, pa ni ja srcu ne može odrediti u koga će se zaljubiti. Rado bih da je bilo drukčije, da sam zavoljela bilo koga drugoga.
I onda se u mom životu ponovo pojavio Vedran. Ponovo smo počeli izlaziti, a ja mu priznala koliko se zapravo gadim sama sebi.
– Često se pitam hoće li mi ljubav ikad pokucati na vrata, imam li pravo i pomisliti na drugu priliku? Tko pored sebe želi osobu koja je povrijedila najbolju prijateljicu? – tiho sam rekla.
– Znaš da to nije istina. Nisi joj napravila ništa. Istina, Davorki sigurno nije bilo lako saslušati tvoje priznanje, ali ni u jednom trenutku nisi mu se nabacivala, pokušala joj oteti muža – tješio me.
– U čemu je razlika? Davorka se s pravom osjeća izdanom.
– Volio bih da taj pesimizam zauvijek nestane iz tebe. Siguran sam da te voli i čeka tvoj korak. I ja te još uvijek volim i želim da pokušamo još jednom. Eto, to je ta druga prilika na koju čekaš. Sve ove mjesece govorim ti koliko mi je stalo do tebe, a ti me i dalje odbijaš – sjeo je na moj krevet i započeo staru temu.
– Ne znam zašto to govoriš. Tako sam obična, mislim da bi trebao potražiti neku zanimljiviju, koja voli izlaziti, a ne sjediti doma i čitati knjige. Otkako se sve doznalo, živim kao vuk samotnjak. Dosadna sam i sebi, a kako ne bih bila drugima – odgovorila sam.
– Mrzim kako razmišljaš o sebi! Ja mislim da si doista prekrasna osoba vrijedna svačije pažnje. I, uostalom, tko od nas barem jednom nije pogriješio? – negodovao je.
– I ti bi me rado promijenio? Volio kao Dinko Davorku? – prošaputala sam.
– Jedino što želim jest voljeti te. Zašto mi ne daš priliku? – Vedran je doista imao strpljenja sa mnom.
Pogledala sam ga i brzo spustila pogled. Njegove su me riječi posramile. Koliko god sam bila bezobrazna i neugodna, u svakom je mom postupku tražio nešto dobro. Ljubav?! Koje li divne riječi, a ja o njoj razmišljam samo s tugom u srcu. I nakon svih tih godina teško mi je povjerovati da bi me netko uistinu mogao voljeti, željeti biti sa mnom. No, Vedran se ovaj put nije povukao. Spustio je svoje usne na moje i probudio moje uspavano srce.
Godinu dana kasnije bila sam u vjenčanici s trbuhom do zuba, a Davorka mi je bila vjenčana kuma. Nisam napravila prvi korak, našem je pomirenju kumovao moj muž. Kad je te večeri Davorka ušla u naš dnevni boravak, od srama joj nisam mogla pogledati u oči. No moja se prijateljica i ovaj put pokazala plemenitom. Prišla mi je i zagrlila me.
– Svakome se u životu dogode stvari koje bi najradije zaboravio. Važno je da su iza nas – rekla mi je tada.
– Jesu li? – Vedran je htio da to na glas izgovorim pred njima.
– Naravno da su iza nas. Volim svog muža i jedva čekam naš prvi izlazak u četvero. Da sama vidiš koliko se volimo, ali i da opravdam priliku koju si mi dala – odgovorila sam.