Ležala sam u bolnici i pitala se kako sam mogla biti tako slijepa. Družila sam se s Marinom od prve godine studija i nisam dosad shvatila da je bolesna, opasna. Naravno, njezini mi ispadi nisu promakli, zgražala sam se nad njima, ali tumačila sam ih njezinom obijesti, razmaženošću jedne bogatašice. Na kraj pameti nije mi bilo da bi bila spremna nekoga pokušati ubiti. Dok sam čekala Ognjena i svog oca da dođu po mene, sjećanja su se vraćala. Ponovno sam vidjela slike njezina bijesa kad je prekinula s Mladenom. Već tada mi je sve trebalo biti jasno. Njezine reakcije nisu bile normalne, vrtjela sam film unatrag.
Marina je s Mladenom bila u vezi godinu dana, no u posljednje vrijeme Mladen se čudno ponašao: nije joj se javljao na telefon, izlazio je bez nje. Bila sam uvjerena da je našao drugu, ali nisam imala srca to joj reći. A Marina ga je proganjala. Te smo večere izišle u klub u koji je Mladen volio dolaziti. Marina ga je odlučila natjerati na razgovor. Iako je sve bilo jasno, ona je iz njegovih usta htjela čuti na čemu je.
Te sam večeri poljubila oca i rekla da izlazim. Na trenutak je maknuo pogled s knjige koju je čitao i nasmiješio mi se. Znala sam da ću ga naći u istom položaju i kad se vratim. Moj je tata bio poznati pisac, a mama mi je umrla od leukemije kad sam imala samo deset godina. Od tada mi je otac sve. Kad sam izišla iz zgrade, Marina me već čekala. U klubu smo sjedile s njezinim prijateljicama, razmaženim kćerima bogatih ljudi. Ni jedna mi se nije sviđala. Dok su djevojke razgovarale uglavnom o odjeći, Marina je svako malo gledala prema ulazu. Mladen nije dolazio. Vrijeme je prolazilo, hvatao me umor, a cure su već bile pijane i otvoreno se nabacivale muškarcima koji su sjedili nedaleko od nas. U trenutku kad sam ih htjela ostaviti, u klub je ušao Mladen. Za ruku je držao visoku plavušu. Pogledala sam u Marinu, koja je problijedjela. Drhtala je cijelim tijelom, a moji pokušaji da je umirim nisu urodili plodom.
- Ne obraćaj pažnju na njih. Pusti ga - rekla sam.
- Kako da ga pustim? Kako ga nije sram pojaviti se meni pred očima s ovakvom? Pogledaj je, nije mi ni do koljena. Idem tamo! - ljutito mi je odgovorila.
- Molim te, smiri se, tako nećeš ništa postići. Samo ćeš se osramotiti!
Moji dobronamjerni savjeti nisu dopirali do razbjesnjele i ljubomorne prijateljice. Iako me poslušala i nije otišla za njihov stol, nije skidala pogled s mladog para. Bila je kao ptica grabljivica koja vreba priliku da skoči na žrtvu. U trenutku kad je Mladenova nova djevojka krenula do toaleta, nanjušila sam opasnost. Marina je potrčala k njoj i stvorila se gužva. Odjednom je cijeli klub bio svjedok tučnjave dviju djevojaka koje se zapravo i nisu poznavale. Kad je Mladen svoju djevojku odvukao na jednu stranu, a osiguranje Marinu na drugu, obje su već bile razbarušene kose, s nekoliko pramenova u rukama. Marinu su izveli iz kluba, a ja sam se vratila do stola po njezinu torbicu.
- Je li ono tvoja prijateljica? - upitao me nepoznati muški glas.
Okrenula sam se i pred sobom ugledala najljepšeg muškarca na svijetu. Zanijemjela sam, a nekoliko trenutaka kasnije jedva sam prikrila mucanje.
- Da. Žao mi što je napala tu djevojku, ispričavam se u njezino ime - odgovorila sam.
Osjećala sam rumenilo u licu. Bilo me je sram, Marina je napravila nešto grozno i skrenula pažnju svih prisutnih na sebe. Sada me još ovaj muškarac istodobno plašio i zbunjivao.
- Zašto bi se ti sramila? Nisi sudjelovala u tome. Ljubav je razlog, zar ne?
- Da. Ljubomora koju nije mogla kontrolirati.
- Onda joj je oprošteno. Ali najbolje je da se večeras više ne vraća. Odvest ću vas kući - ponudio se.
Marina od šoka nije mogla voziti pa smo rado sjele u njegov džip. Cijelo vrijeme je plakala i zapravo sam jedva dočekala da je taj neznanac ostavi ispred kuće. Tada mi je prvi put moja prijateljica bila jako naporna. Potom je odvezao i mene. Rekao je da se zove Ognjen, a ja sam već sanjarila o sebi u njegovu zagrljaju. Zadrhtala sam svjesna njegove blizine.
- Mogla bi izgledati kao djevojka od milijun dolara, a ti kao da to ne želiš. Gledao sam te dok si sjedila u klubu. Odskakala si od svih djevojaka za stolom. Baš si bila slatka, pomislio sam da se sramiš što si među njima - rekao je.
- Nisi daleko od istine - priznala sam.
Osjećala sam njegov pogled na sebi, ali sam se pretvarala da ga ne primjećujem. Srećom, već smo bili blizu moje kuće.
- Hvala na vožnji - rekla sam.
- Nema na čemu. Nadam se da ćeš jednom ponovno svratiti u moj klub.
- Tvoj klub? Nakon ovog večeras? Ne vjerujem - iskreno sam odgovorila.
- Nikad ne reci nikad. Laku noć, divna djevojko.
- Laku noć.
Izišla sam iz auta pitajući se zašto me nazvao divnom djevojkom. Svjesna da me prati pogledom, požurila sam se u zgradu. A kad sam napokon ušla, mislila sam da će mi srce iskočiti iz grudi.
Sutra popodne Marina je pozvonila na moja vrata. Nije mi bilo drago, trebala sam učiti, a ni to mi nije išlo jer sam stalno razmišljala o Ognjenu. Znala sam, ako je vlasnik kluba, takvi momci nisu sasvim čisti, uvijek imaju barem malo kriminala u venama.
- Nadam se da si bolje. Zaboravi Mladena. Bilo pa prošlo - rekla sam.
- Ništa još nije prošlo - povikala je.
Ton njezina glasa bio je iznenađujuće opasan.
- Što sad namjeravaš?
- Dobro se raspitati o toj plavuši i zagorčati joj život. Kajem se samo zbog toga jer sam sinoć onako izgledala pred muškarcem koji nas je odvezao kući.
- Pred Ognjenom? - šokirala sam se.
- O-ho! Nešto se noćas dogodilo, a ja za to ne znam? - smijuljila se.
- Nije, naravno. Odvezao me kući i ostavio kao što je ostavio tebe.
Marina se na trenutak zamislila, a onda nastavila:
- Njih dvojica se ne mogu uspoređivati. Ako sam mogla biti luda za Mladenom, koji nije ni upola dobar kao što je Ognjen, onda je logično da bih s ovim bez razmišljanja otišla na kraj svijeta.
Svi moji snovi pali su u vodu. Znala sam da je pitanje dana kada će Marina ostvariti ono što želi. Zato više nisam htjela razmišljati o njemu. Bacila sam se na učenje i za dva tjedna položila dva ispita. Marinu nisam viđala, izbjegavala sam je. Kad me zvala, opravdavala sam se učenjem. No mjesec dana kasnije više nisam znala što bih izmislila. Kad je tog poslijepodneva stigla poruka da mi želi nešto važno reći o Ognjenu, popustila sam. Našle smo se u obližnjem kafiću, a Marina je odmah zacvrkutala:
- Ja sam opet na sedmom nebu.
Bojala sam se čuti razlog.
- Pomirila si se s Mladenom?
- Naravno da nisam. U vezi sam s Ognjenom. Da samo znaš kako mu je dobar stan! Baš po mom ukusu. Zaljubljena sam preko ušiju. No, tvrd je orah, ne da se. Ne zove me, iako kaže da će zvati, a ja ne dopuštam da me odbaci pa se navečer samo pojavim u njegovu klubu. Prvo me ignorira, ali nakon nekoliko viskija obvezno završimo u njegovu stanu.
Jako su me zaboljele ove riječi. Iskreno sam se nadala da nije baš takav ženskar koji ne bira.
- Drago mi je da si sretno zaljubljena i želim da ti ovo uspije.
- Uspjet će. Kad bi mi ga neka pokušala preoteti, bila bih je u stanju ubiti - sledile su me njezine riječi.
- Nemoj tako razmišljati, on ipak nije tvoje vlasništvo. No sigurna sam da će sve biti dobro.
- Znaš, i tebe smo spomenuli nekoliko puta. Posljednji put kad smo se vidjeli, rekao je da te pozdravim i da bi te volio vidjeti. Dogovorit ćemo se jednom da odemo zajedno na večeru.
- Ne, hvala! Nemam želju za takvim izlaskom - instinktivno sam odbila.
- Dobro, ako nećeš, nema veze - vidjela sam da joj je pao kamen sa srca.
Tjedan dana kasnije, dok sam razmišljala hoću li pogledati film ili odmah otići na spavanje, iznenadila me zvonjava mobitela. Bila je to Marina.
- Što radiš za sat vremena? - upitala je.
- Umorna sam i leći ću. Sutra imam predavanja od deset.
- Spremi se i za sat vremena dolazimo po tebe - rekla je zapovjednim tonom.
- Tko to mi?
- Ognjen i ja. I mislim da će tamo u restoranu biti i neki njegov prijatelj, ali nisam sigurna.
Njezin me nadmeni ton izbacio iz takta. Zvučala je kao da cijeli svijet u svakom trenutku treba biti njoj na raspolaganju. Rijetko kad sam podizala glas, ali ovaj put sam baš to učinila.
- Koji dio nisi shvatila? Nemoj dolaziti po mene, jer ne idem nikamo.
Očekivala sam da će s druge strane doći do izljeva bijesa, ali Marina je odjednom zaplakala.
- Što se dogodilo? - zabrinula sam se.
- Ognjen je u posljednje vrijeme grozan prema meni. Ponaša se kao da ne postojim. Nismo se vidjeli dulje od tjedan dana. A danas me zvao da idemo na večeru i naglasio da povedem i tebe. Ako mu kažem da ne možeš, bojim se da ću i ja ostati doma. Želim opet otići k njemu i popričati o našoj vezi. Molim te, zbog mene.
Poželjela sam da imam tvrđe srce i da je mogu odbiti. Ali Marinin glas nikad nije bio toliko molećiv. Kad sam ušla u njegov džip, vrijeme se na trenutak vratilo. Osjetila sam miris njegova parfema. Pružio mi je ruku i nasmiješio se kao da smo stari poznanici. U restoranu nije bilo muškarca o kojemu je Marina govorila. Naručili smo, a Ognjen se ponašao kao da Marina nije s nama.
- Mislio sam da si hrabrija i da ćeš se usuditi ponovno doći u klub - rekao mi je.
- To nema veze s hrabrošću.
- Onda ja nisam po tvom ukusu? - šokirao nas je obje.
Marina se zagrcnula.
- Doista ne razumijem o čemu vas dvoje razgovarate. Jesam li nešto propustila? - upitala je.
Osjetila sam bijes u njezinu glasu. Taman sam htjela nešto reći, no Ognjen me preduhitrio.
- Ako ne razumiješ, onda se ne miješaj.
Naravno, njegova je bila posljednja. Marina je progutala knedlu i do kraja večere nije progovorila ni riječ. A Ognjen je ponavljao kako propuštam puno lijepih stvari. I Marina i ja odahnule smo kad je račun napokon bio plaćen i kad smo krenuli prema autu. Tek tada je uslijedio šok. Bez ikakva objašnjenja Ognjen je odvezao Marinu kući. Nekoliko je trenutaka sjedila i gledala ga, a onda je ipak progovorila:
- Zašto ne odvezemo prvo Tajanu? Želim s tobom razgovarati.
- Zato što sam ja vozač i večeras mi se ne razgovara s tobom.
Ovom se hladnom tonu ni Marina nije usudila usprotiviti. Uputila mi je pogled pun prezira, a ja se nisam snašla. Nisam znala kako spriječiti katastrofu koju sam vidjela u njezinim očima. Marina je izišla, a Ognjen krenuo i zaustavio se u sljedećoj ulici.
- Molim te, prijeđi naprijed.
- Kako se možeš tako ponašati prema njoj? Ako si joj htio pokazati da ne želiš više biti s njom, mogao si to napraviti i s nekom drugom. Nas dvije smo prijateljice!
- Molim te, prijeđi naprijed, trebamo razgovarati - ponovio je.
- Nikamo ne prelazim niti dalje idem s tobom. Posvađao si me s najboljom prijateljicom. Želiš da sada mene, ni krivu ni dužnu, napadne? Kao onu djevojku u klubu?
- Ako ti je prijateljica, zašto mi je onda rekla da sumnja u tvoju seksualnu orijentaciju jer si hladna prema muškarcima?
Zastala sam i osjetila kako se ježim. Nisam vjerovala svojim ušima. Je li moguće da mu je Marina to rekla? Zna jako dobro da me muškarci itekako zanimaju. Ali ne bilo kakvi, ne onakvi s kojima ona izlazi.
- Ništa ti ne verujem!
- Od prvog dana ljubomorna je na tebe i stalno je lagala. Ostavila si jak dojam na mene one noći. I ja sam tebe privukao, ali odbila si me zbog društva u kojem se krećem i ja to poštujem. No sljedeće večeri Marina je došla u klub. Htio sam doznati nešto više o tebi, a ona je željela mene. Kad sam se uz nju probudio, poželio sam da si ti umjesto nje, da ti napravim doručak i donesem ga u krevet.
Doista sam se trudila svladati osjećaje. U meni se budila erupcija nježnosti i želje da ga poljubim. Silno mi se svidjela njegova priča. Još samo kad bi bila istinita.
- Želio sam doznati sve o tebi, a ona je govorila da si na svoju ruku, hladna i nezanimljiva. Brzo sam shvatio koliko je agresivna i dosadna kad nešto naumi. Da je se riješim, čak sam htio i od tebe dignuti ruke, a onda mi je Marina sama ponudila rješenje. Predložila je da te upoznam s nekim svojim prijateljem, koji najmanje sliči mutnim tipovima, a on bi nam kasnije prepričao sočne detalje.
- Prestani tako ružno govoriti o njoj! Nisi ni ti nevinašce. Vjerojatno zaslužujete jedno drugo - od šoka sam jedva izgovorila.
Smješkao se i lagano nagnuo prema meni, kao da će me poljubiti. Otvorila sam vrata i izišla iz auta. Potrčala sam prema ulazu u svoju zgradu. Čim sam ušla u stan, otac je iz dnevne sobe potrčao prema meni. Bio je ljut i uznemiren.
- Gdje si dosad? I s kakvim se to tipovima nalaziš? - vikao je.
- O čemu pričaš? - začuđeno sam upitala.
Moj glas ga je malo umirio. Sjeo je, uzdahnuo nekoliko puta i tek onda progovorio smirenijim glasom.
- Zvala je Marina, jecala je, ridala, ispuštala neke zvukove od kojih sam se ježio. Shvatio sam da te zvala na mobitel, ali bila si nedostupna. Rekla je da si umjesto s njom nakon večere otišla s nekim opasnim kriminalcem i da ste je ostavili na cesti.
Teško mi je bilo povjerovati da se Marina tako grubo poigrala s mojim ocem. Zato sam mu ispričala svoju priču, čak sam mu priznala i osjećaje koje gajim prema Ognjenu. Ništa nisam uljepšavala.
- Imam dva savjeta za tebe. Prvo, moraš nazvati Marinu. Osvetoljubiva je, gazi preko mrtvih, a sad je ranjena i za to okrivljuje tebe. Budi oprezna s njom. A drugo, taj momak, možda bi trebala vjerovati nekome tko ti želi donijeti doručak u krevet.
Pola sata kasnije nazvala sam Marinu. Odmah se javila.
- Što hoćeš? - drsko me upitala.
Bila sam zbunjena njezinim arogantnim tonom, nadala sam se da ću dobiti priliku objasniti joj kako stvari stoje.
- Nemaš se razloga ljutiti na mene - rekla sam.
- Je li? A to što glumiš naivku, a ustvari si zla i zavidna osoba koja ne može podnijeti da sam ljepša i bogatija i da Ognjen želi mene? - siktala je.
- Htjela sam ti objasniti zašto je Ognjen večeras onako postupio prema tebi. Ali sad se neću opravdavati, tim više što si mi svašta govorila iza leđa. Ognjen mi je sve ispričao.
- Baš me briga što ti je rekao! Vidjet ćeš tko sam ja, napravit ću ti pakao od života!
- Marina, nemoj mi prijetiti! - povisila sam ton.
- Ne prijetim, nego obećajem.
Veza se prekinula, a ja sam osjećala užasan strah. Sljedeći dan sam zamišljena koračala prema fakultetu. Ognjen mi nije izlazio iz glave. Njegove su riječi zvučale tako primamljivo da je bilo lako pružiti mu šansu. Odjednom sam čula zvuk automobila koji je naglo kočio i prije nego što sam se odmaknula, nešto me lupilo po glavi, a potom se nešto slijevalo niz moju kosu i vrat. Bila je to Marina. Moja me prijateljica pogodila jajetom. Ljudi su zastali na ulici, neki su se smijali, dok su me drugi sažaljivo gledali. Zaustavila sam taksi i vratila se kući. Sljedećih dana telefon nam je zvonio u svako doba, mobitel je bio pun uvredljivih poruka, ispred ulaznih vrata nalazila sam svakojake gluposti. Otac me umirivao, govorio da je Marina zapravo bezopasna. Tvrdio je da će sve proći. Kada pozivi nisu prestali ni nakon tjedan dana, odlučila sam potražiti Ognjena. Nije bio u klubu, no ja sam bila odlučna. Čekala sam ga gotovo dva sata, a onda se napokon pojavio. Njegovo lice je odavalo začuđenost, ali i neku vrstu pobjedničkog ponosa.
- Koga ja to vidim?! - smijao se.
- Tebe čekam! Treba mi tvoja pomoć - rekla sam ozbiljno.
Ognjenov osmijeh na trenutak se zaledio.
- Imam veliki problem. Marina je poludjela.
Ispričala sam što mi sve radi, a Ognjenov je pogled postao nježan i zaštitnički. Zaplakala sam, a on me privukao k sebi i zagrlio. Pustio me da se isplačem, a onda šapnuo:
- Hajde, odvest ću te kući!
Putem smo šutjeli, a kad smo stigli, ispričala sam se za ispad plača.
- Ne brini se, sredit ću to s Marinom. Ali ovaj put želim tvoj broj telefona. Da provjerim je li prestala nazivati.
Dala sam mu svoj broj gledajući ga ravno u oči. Da me je pokušao poljubiti, ne bih se branila. Ali on to nije učinio.
Već sutradan nije bilo dosadnih poziva niti poruka. Ocu je laknulo, a ja sam ponovno mogla na fakultet. Moj se život vratio u normalu, no i dalje sam bila potištena i nervozna. Razmišljala sam kako su Ognjen i Marina sigurno ponovno skupa. Ljubomora me izjedala. Desetak dana kasnije Ognjen me nazvao.
- Želim provjeriti proganja li te Marina još uvijek?
- Prestala je već sljedećeg dana. Kako si uspio?
- Možda sam tebe riješio muka, ali zato sam sebi natovario problem na vrat. Ostavio sam je i potom našao polumrtvu pred vratima svog stana. Popila je bočicu nekih tableta i u hitnoj su joj ispirali želudac. Ne mogu je nositi na duši. Spremna je na sve, pa i na najgore, samo da bi me zadržala.
- Bože, to je strašno! Pa što ćeš sad? Voljela bih da i ja tebi sada mogu pomoći. Ako ti išta padne na pamet, tu sam - rekla sam.
Kad smo završili razgovor, od muke mi se plakalo. Marina ga je dovela pred gotov čin. Sad sam bila sigurna da sam imala previše predrasuda prema njemu. Vjerovala sam mu svaku izgovorenu riječ. I poželjela ga nešto upitati. Nije me bilo sram nazvati ga.
- Ognjene, je li opasno probuditi se u tvom krevetu?
- Nije. Spakiraj stvari sutra poslije podne, vodim te na vikend. Doći ću po tebe oko šest i vraćam te preksutra.
- U redu.
Nakon razgovora blistala sam od sreće. Ocu sam slagala da idem na studentski izlet. Dok smo se vozili u nepoznatom pravcu, znala sam da je to put bez budućnosti. Mogli smo imati samo tu jednu noć i sljedeće jutro. U stvarnosti su postojale velike prepreke među nama.
- Nisi me pitala kamo idemo - mazno je rekao.
- Nisam. Nije ni važno.
Nasmiješio se. Došli smo do jednog zabačenog sela s predivnim umjetnim jezerom i hotelom. Nije mi bilo neugodno kad sam u sobi vidjela jedan veliki krevet. Uživali smo u odličnoj hrani i pričali o stvarima koje nikad prije nismo spomenuli - o knjigama, glazbi, djetinjstvu, željama za budućnost, prvim ljubavima i brojnim drugim temama. Kad smo se vratili u sobu, već ošamućeni od domaćeg vina, prošla je ponoć. Svoje sam usne spustila na Ognjenov vrat. Soba se pretvorila u vrtlog strasti. Već je svanulo kada u sebi više nismo imali ni trunku snage. Kad sam se nekoliko sati kasnije probudila, Ognjen je s doručkom stajao pored mene. Uskočio je u krevet i dodao mi tople kroasane. Dok sam jela, osjećala sam njegov pogled na sebi. I to mi je godilo.
- Zaljubljena sam u tebe - šapnula sam.
U prvom trenutku Ognjen je bio zapanjen, a potom je prasnuo u iskren smijeh. Privukao me je k sebi i poljubio.
- Tako slatko si to rekla - smijao se.
- Ali ipak mislim da smo pogriješili. Nismo trebali doći ovamo.
- Znam što želiš reći. Ali ovo može i mora trajati.
- A Marina? Uporna je, opasna i spremna na sve. Vidio si to i sam.
Ognjen je ustao iz kreveta i napravio nekoliko koraka po sobi duboko zamišljen. Kad je progovorio, bilo je očito da je nešto odlučio.
- Krenimo odavdje. Više mi nije lijepo. Ne želim da zbog nje nestane baš sve što ću pamtiti iz ove sobe. Želim se sjećati trenutaka koje sam noćas doživio.
Jako me zbunio. Put do kuće prošao je u tišini. Razmijenili smo tek nekoliko riječi. Svakim kilometrom bila sam sve tužnija. I Ognjen je djelovao kao da u njemu sve kuha, vozio je brže no obično, kao da želi što prije završiti tu mučnu situaciju. Kad smo napokon stigli, poljubila sam ga i istrčala iz auta. U hodniku zgrade sam zastala i dobro se isplakala, a tek onda ušla u stan. Otac me čekao.
- Jesam li ti nedostajala? - upitala sam ga.
- Jesi, ali vrijeme mi je brzo prošlo. Pišem neki tekst koji su naručili. Nego, sinoć te tražila Marina. Pomislio sam koliko je drska. Kao da se ništa nije događalo, ljubazno me upitala kako sam i kako mi ide nova knjiga. Bilo je pametnije pretvarati se da ništa ne znam o vašem odnosu.
- Dobro si napravio. A što je htjela?
- Nije mi rekla. Samo je željela razgovarati s tobom.
- Nisi joj valjda rekao da sam bila na putu? - nervozno sam upitala.
Prošlo mi je glavom kako joj je Ognjen sigurno rekao da ide na kraći poslovni put, a ona je, lukava i prepredena, posumnjala da laže pa me sada bezobzirno naziva i provjerava. Da joj je tata rekao istinu, lako bi posložila kockice i evo opet panike u mojoj kući.
- Rekao sam da si bolesna i da spavaš - otac me umirio.
Tada sam u njegovu pogledu prepoznala blagi prijekor. I shvatila otkud tako pametna laž.
- Tata, ti znaš?
- Naravno da znam, samo sam čekao da mi i sama kažeš. Ponekad u pogrešnim trenucima bacim pogled kroz prozor. A kad vidim džip iz kojeg izlaziš, sve mi je jasno - blago se nasmijao.
Baš sam sretna što mi je otac tako velika podrška u životu.
Marina se pojavila nakon dva dana. Ovaj put nije zvala, nego se stvorila pred mojim vratima. Bila sam izvan sebe od panike. No, nasmijana stara Marina izljubila me kao da se među nama ništa nije dogodilo.
- Nećeš me pustiti da uđem? - upitala je.
- Znam da sam ispala koza zbog one večeri kad te Ognjen vozio kući i da sam malo skrenula s pameti pa sam paničarila i zvala tvog oca. Oprosti mi, znaš da sam luda za njim - počela je čim je sjela.
- Je li sada sve u redu?
- I dalje me izluđuje. Viđamo se, ali nikako da me predstavi prijateljima kao svoju djevojku. Sve se svodi na njegov stan i na seks. Čak i kad želim prespavati, on me otjera. Prije nekoliko dana otišao je na put i isključio telefon. Poludjela sam. Znam da me vara.
Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje.
- Ne znam što bih ti rekla.
- Ništa. Riješit ću to sama. Bude li me ostavio, spremna sam se i osvetiti. Mogu reći da me je silovao, pa i drogirao, mogu svašta izmisliti, ubaciti mu heroin u stan pa kasnije to prijaviti policiji. Ne zna on s kim se poigrava - siktala je.
Bila sam užasnuta njezinim riječima. Osjećala sam se kao da me netko ubacio u krimi roman o zločinu iz strasti, a nisam se znala izvući. Bilo mi je sumnjivo što se moja bivša prijateljica i donedavno velika neprijateljica odjednom pojavila i sve mi ovo otvoreno ispričala. Je li preko mene prijetila Ognjenu? Je li nešto naslutila pa upozorava oboje? Laknulo mi je kad je zatvorila vrata za sobom. Ognjen nije ni sanjao u kakvoj je opasnosti. Nisam mogla stajati po strani. Bila sam previše zaljubljena u njega i nazvala sam ga. Kad sam mu sve ispričala, i on je bio šokiran.
- Ovo više nije normalno. Ona mora na liječenje - tiho je rekao.
- Znam, o tome sam i ja razmišljala. Ali možda je već stavila drogu u tvoj stan? - bila sam jako zabrinuta.
- Ne brini se, riješit ću i to. Hvala ti na upozorenju. Čujemo se uskoro.
Bilo mi je teško doći k sebi nakon tog razgovora. Njegov me glas podsjetio na zajedničke trenutke. Željela sam imati čarobni štapić kojim bih Marinu izbacila iz naših života. Pokajala sam se što nisam bila s njim odmah, one prve večeri, kad je Marina još bila zaljubljena u Mladena. I tada sam se odlučila na korak koji će sve riješiti. Ovako ili onako. Nazvala sam Marinu i pozvala je na ručak. Razgovor smo započele pričom o fakultetu.
- Čujem da si pred diplomom? Svaka čast! - rekla mi je.
- Ja sam skoro gotova, ali ti si zaostala. Koči li te ovo s Ognjenom?
- Pa, nije lako učiti i boriti se za njega - slegnula je ramenima.
Zavladala je neugodna tišina, a ja sam, odlučna da stvari istjeram načistac, išla na sve ili ništa.
- Želim ti nešto priznati. Ognjen i ja smo zajedno.
Marina je problijedjela, a njezin pogled postao luđački.
- Šališ se?
- Ne, viđamo se potajno jer si ti spremna na sve.
Pogled pun ludila i dalje je bio tu, s druge strane stola. Nije se mijenjao nekoliko sekundi, a onda je Marina prasnula u smijeh.
- Ti si za ludnicu, draga moja, svašta si umišljaš! Ti i Ognjen?
Uzela sam svoj mobitel i pred njom mu poslala slatku poruku. Odgovorio mi je jednako nježno i pokazala sam to Marini. Ludilo se vratilo na njezino lice. A onda je moj mobitel završio na podu u dijelovima. Marina je uzela nož koji je stajao na stolu i ubola me njime ravno u prsa. Pala sam sa stolca, a ona je nasrnula na mene. Bila je spremna ubosti me još jednom. Konobar je odmah dotrčao i skinuo je s mene. Drugi je pozvao policiju i hitnu pomoć.
Marina sada čeka suđenje za pokušaj ubojstva, a ja Ognjena da dođe po mene u bolnicu i odvede me kući. Srećom, nož nije bio šiljast pa mi je nanijela samo lakšu ozljedu. Moj je otac cijelo vrijeme bio u bolnici uz mene, a kad je stigao i Ognjen, svi troje završili smo u njegovu stanu. Ognjen me smjestio u krevet i ponudio tatu pićem. Razgovarali su dvadesetak minuta, a onda se moj dobri otac povukao i ostavio nas same. Mirne duše je otišao kući jer je znao da me ostavlja u dobrim rukama.
Sljedećeg jutra protegnula sam se pazeći da ne probudim voljenog muškarca. Ustala sam i na prstima otišla u kuhinju. Pripremila sam doručak i Ognjena probudila poljupcima. Nasmiješio se kad je pred sobom ugledao omlet sa šunkom i limunadu.
- Što je ovo? - sneno je upitao.
- Tvoj doručak.
Nasmijali smo se.
- Jesi li još zaljubljena u mene?
- Više nego ikada - odgovorila sam.