ISTINITA PRIČA: 'Pronašla je drugog odmah nakon smrti tate, nisam joj to mogla oprostiti!'

Moj se tata vratio se iz Njemačke prije nego što je završio započetu kuću i uštedio za moje školovanje. Razbolio se od teškog zidarskog posla, stanovanja po barakama i skromne prehrane. Štedio je na sebi da bismo mi imali, radije je svaki euro stavio na stranu nego si priuštio topli obrok.

- Kako učiš, Jasna? Imaš li i ove godine same petice? Čim završimo kuću, počinjem štedjeti za tvoje školovanje. Ići ćeš na studij, da se ne mučiš kroz život kao mama i ja, a volio bih da odabereš medicinu. Da budeš dobra liječnica - govorio mi je svaki put kad bi došao kući.

I ja bih mu tada obećala da ću, kad odrastem, biti najbolja liječnica na svijetu. Kad bih ga ugledala onako mršavog i ispijenog, ruku punih žuljeva, preklinjala bih ga da se ne vraća u Njemačku, obećavala da ću s eurima ili bez njih upisati studij, a on bi me nježno gladio po kosi.

- S eurima će ti biti puno lakše. Uostalom, zato roditelji i postoje. I moji su željeli ugoditi meni, ali nisu mogli. A kad mama i ja jednom ostarimo i razbolimo se, tko će nas bolje liječiti od naše jedine kćeri? - rekao bi mi.

I ponavljao je to posljednjih deset godina. Doma bi rijetko dolazio, zajedno bismo provodili godišnji odmor i Božić, a onda bi se vraćao u daleku, meni nepoznatu zemlju. Posljednji put kad je ušetao u naše dvorište, nije pitao za moje ocjene. Blijed i mršav, drhtavim je rukama otvorio svoj prepuni kovčeg i podijelio nam poklone. Mami je kupio kaput, baki Mariji čarape i maramu, a meni je pružio kutijicu s koje sam nestrpljivo trgala ukrasni papir. Unutra je bio zlatni sat.

- Ali, tata, ovo je jako skupo. Zašto si na mene toliko trošio? Bila bih sretna i da si mi kupio samo neku modernu majicu - rekla sam dirnuta njegovom pažnjom.

- Želio sam ti, ovaj posljednji put, darovati nešto vrijedno. Sat će ti uvijek trebati, a svaki put kad ga pogledaš, sjetit ćeš me se - glas mu je drhtao.

- Kako to misliš posljednji put? Zašto tako govoriš? - preplašio me.

Ništa mi nije odgovorio, ali ja sam primijetila da skreće pogled. Valjda nije htio da vidim njegove suze. Bila sam silno zbunjena očevim neočekivanim dolaskom, vidnoj slabosti i suzama koje je skrivao pred nama. I mama i baka bile su utučene. Umjesto radosti, i na njihovu sam licu vidjela tugu i zabrinutost. No, samo sam ja bila iznenađena njegovim dolaskom. Njih dvije ponašale su se kao da su ga očekivale, a tek je bio početak proljeća.

- Hoćeš li vidjeti moje ocjene s polugodišta? - upitala sam ga kad smo ušli u kuću i pružila mu đačku knjižicu.

Uzeo ju je, a lice mu je zasjalo od ponosa.

- Svaki dan ustaješ prije zore, putuješ do škole i natrag, brineš o kući i imanju, i još stigneš i učiti. Znam roditelje koji su puno više pružili svojoj djeci, a ona ni približno nisu poput tebe. Ovdje nema ni jedne četvorke - rekao je.

- Tako će uvijek biti. I na studiju ću biti najbolja. Još jedno polugodište i ispunit ću tvoju želju. Znam da će me primiti na medicinu - obećala sam mu.

Dani su prolazili, a o njegovu povratku u Njemačku nije se razgovaralo. U kući je vladao čudan, zlokoban muk. Mama i baka razgovarale su tiho čak i kad bi tata bio budan. On je pak satima ležao na krevetu i gledao u strop. Kao da mu više nije bilo do života. Slutila sam da je jako bolestan, ali nisam se nikoga usudila to pitati. Bojala sam se istine.

Došlo je i ljeto, školski praznici. Srednju školu završila sam s najboljim ocjenama i očekivala sam razgovor o mom školovanju. Međutim, tatin pogled danima je bio uprt u našu nedovršenu kuću, podalje od ove oronule u kojoj smo živjeli.

- Nikad je neću završiti. Gotovo je - promrmljao je.

- Ne govori tako. Ako više ne možeš zarađivati, ne znači da će tako ostati. Završit ćemo je zajedno. Uostalom, traže se žene za rad na njemačkim poljima, neke su se susjede već prijavile. Ići ćemo i Jasna i ja - odgovorila mu je mama.

- Idite, a ja ću vas zamijeniti u svim poslovima - dodala je baka.

Tata je malo šutio, a onda je pogledao u mene.

- A ti, kćeri? Želiš li ići u Njemačku? - upitao je, no ja nisam stigla odgovoriti.

- Ništa joj neće biti ako studij upiše godinu dana kasnije - mama je osujetila svaki razgovor o mom školovanju.

Sve troje znakovito su se pogledali, a to je značilo da su se dogovorili. Povukla sam se u osamu i razmišljala o svojoj budućnosti. Donedavno smo imali lijepe planove, a sada moj život više nije u mojim rukama. O tatinoj bolesti nitko ne govori, kad ga upitam, on šuti. Nitko mi ne želi reći što mu je. Više se sigurno neće vratiti u Njemačku, jedva se i po kući kreće. Netko mora zaraditi novac za sve nas. Možda je majka u pravu, ništa mi neće biti ako fakultet upišem sljedeće godine, razmišljala sam i duboko uzdahnula.

Pomislila sam kako je život doista nepravedan. Tata je bio u pravu, oduvijek sam bila vrijedna i sve stizala. I brinuti o imanju, saditi na polju, pospremati kuću i biti najbolja učenica unatrag nekoliko školskih generacija. Zašto onda već sada moram zarađivati za život, zašto ne mogu studirati, zaboljelo me.

Samo dva tjedna kasnije mama i ja bile smo u autobusu koji je vozio radnice na sezonske poljoprivredne poslove. Imanje gospodina Jürgena i njegove supruge Paule bilo je kao iz bajke. Krajolik veoma sličan mom zavičaju, ali nekako dotjeraniji, veseliji. Na balkonima te velike kuće, baš kao i svugdje uokolo, bilo je puno cvijeća. Jürgen je bio visok muškarac, blagih smeđih očiju i preplanuo od sunca. Podsjećao me na mog tatu. Stisak ruke bio mu je čvrst, a osmijeh kojim nas je dočekao srdačan.

- Dobro nam došle - rekao je i ponudio nas da se rashladimo limunadom.

- Ovo je moja mama Dragica, a ja sam Jasna. Moj tata je radio u Njemačkoj, a ja sam i u školi učila njemački, pa ću prevoditi mami sve što joj kažete - izgovorila sam na tečnom njemačkom, što je našeg domaćina ugodno iznenadilo.

- Dakle, imao sam sreću. Ove godine nema snalaženja rukama. Vjerujem da ćemo se lijepo slagati, no prvo se odmorite od puta, a onda nam se pridružite na večeri - rekao je naš ljubazni domaćin.

Tek sada sam shvatila zašto me mama povela sa sobom. Pa ona nije znala ni riječ njemačkog i trebala je nekoga tko će joj pomoći da se sporazumije s ljudima. Nasmijala sam se i pomislila kako je mama spojila ugodno s korisnim. Doma ćemo slati dvije plaće, a ona neće imati problema s komunikacijom.

- Gdje si tako dobro naučila naš jezik? - upitala me i gospođa Paula za večerom.

- Bila sam najbolja u razredu, a profesorica mi je davala puno knjiga na njemačkom. Sve sam ih pročitala - pohvalila sam se.

- Voliš čitati? Pa to je divno. I ja imam lijepih knjiga, ako želiš čitati u slobodno vrijeme, možeš ih uzeti - ponudila je gazdarica.

Obraćali su nam se kao da smo njima ravni. Ni jednom gestom nisu pokazali da su oni gospodari imanja, a mi radnice koje će se ovdje zadržati tek jednu sezonu. Mama je preuzela brigu o povrću u njihovom velikom vrtu, a ja sam radila po kući. Nismo se strogo držale naših zaduženja, pomagale bismo svakome kome je trebalo. Kad smo nakon prvih mjesec dana dobile plaću, ushićeno smo zaključile da je to znatno više nego što smo očekivale. Pretpostavile smo da su cijenili to što smo rado pomagale i drugim radnicima. Mama je odmah izračunala koliko još trebamo raditi da završimo kuću. Četiri mjeseca brzo su prošla, a poljski radovi bili su završeni. Rujan je donio prve kiše, a na udaljenim vrhovima bavarskih šuma zabijelo se prvi snijeg. Naši su nam domaćini ponudili da ostanemo i tijekom zime. Jürgen je ponudio pomoć i oko sređivanja radnih dozvola.

- Što ćemo sad? - upitala sam mamu.

- Pričekat ćemo tatin odgovor i onda odlučiti - rekla je.

Tata nam je otpisao da ne brinemo za njegovo zdravlje jer se osjeća bolje. Složio se da ostanemo do Božića. Na žalost, nije ga dočekao. Umro je početkom studenoga.

- Znao je da neće dočekati Božić. Još kad vam je pisao, osjećao je da mu se bliži kraj. Nije mi dopustio da vam javim - plakala je baka kad smo mama i ja došle na njegov pogreb.

Bio je to moj najtužniji Božić.

- Ostvarit ću njegovu želju. Vratit ću se u Njemačku, zaraditi novac i završiti kuću. O tome je sanjao cijeli život, zbog nje je i izgubio zdravlje - kao u bunilu ponavljala je mama i kroz prozor buljila u te nedovršene zidove.

Baka je rekla da će se preseliti svojoj kćeri, tatinoj sestri, a mama i ja oprostile smo se od stare kuće i svježeg humka na seoskom groblju. Vratile smo se u Njemačku, no ni tamo nas nisu dočekale lijepe vijesti.

- Paula je u bolnici. Godinama se bori s leukemijom, a sada joj se stanje pogoršalo - pričao je Jürgen boreći se sa suzama.

Tek kad sam to čula, shvatila sam zašto je Paula uvijek djelovala tužno, umorno. Dva tjedna nakon našeg povratka na njihovo imanje i Paula je umrla, a Jürgen bio shrvan. Nakon njezine smrti u kući se više nismo osjećale tako ugodno jer je nova domaćica, Ingrid, bila hladna, a nerijetko i neugodna prema svima. Zato je moja mama odlučila razgovarati s Jürgenom.

- Ne znam je li zgodno da sada kad je gospođa otišla Jasna i ja živimo na imanju - rekla je.

- Zašto ne? Baš sada mi trebate više nego ikad - začudio se Jürgen.

- Rado bismo ostale, ali čini mi se kao da Ingrid u nama vidi uljeze - požalila mu se majka.

- Dobro da ste me upozorile. Previše sam zaokupljen svojim problemima pa ne primjećujem što mi se događa po kući. Možda je vrijeme da ode u mirovinu. Ingrid je, naime, došla raditi kod mojih roditelja kad sam još bio dijete. Voljela je Paulu, odnosila se prema njoj kao prema svojoj kćeri, ali mislim da je pobrkala lončiće i preuzela ulogu gospodarice imanja. Ostanite, molim vas, i ubuduće me osljovljavajte imenom, a ne s gospodine - toplo je rekao mojoj mami.

Uzvratila mu je nježnim osmijehom.

Nekoliko dana kasnije Jürgen nam je rekao da Ingrid odlazi, a njezino je mjesto ponudio mojoj mami. Nije vjerovala vlastitim ušima kad nam je to rekao. Širom otvorenih očiju gledala je u njega, a on je prasnuo u smijeh.

- Dragice, oprostite, ali da vidite svoj izraz lica, i sami biste se slatko nasmijali - opravdao se.

- Ali ja još ni jezik nisam svladala - promucala je mama.

- To je najmanji problem. Koliko vidim, uspijevamo se sporazumjeti, a s vremenom ćete svladati i jezik - umirio ju je.

Sljedećeg jutra iz kuće za poslugu preselile smo se u glavnu kuću, a mama je i službeno postala domaćica. Jügren je pozvao sve radnike i tako je predstavio. Da nisam i dalje sanjarila o medicini, razmišljala kako ću i gdje nastaviti školovanje, bilo bi nam sasvim dobro.

Nadolazeće ljeto podsjećalo me na izgubljenu godinu i svako malo pitala bih mamu za studij. Htjela sam ostvariti tatin san i upisati medicinu, no mama je inzistirala na nekoj stručnoj školi.

- Zašto ne bi upisala višu školu za medicinske sestre? Jürgen će nam sigurno pomoći, ali možda je bolje da ti o tome razgovaraš s njim - rekla je mama.

Htjela sam se pobuniti. Nisam željela biti medicinska sestra nego liječnica. A ideja da o tome razgovaram s Jürgenom također mi nije bila po volji. Kod njega radimo, mislila sam, a što ću studirati i čime platiti studij, nije bila njegova briga. Zaustila sam da odgovorim mami, no u tom sam trenutku na vratima ugledala Jürgena. Inzistirao je da mu kažemo o čemu razgovaramo jer je čuo da spominjemo njegovo ime.

- Zašto ne bi upisala medicinu ako toliko to želi? - rekao je mami.

Potom se obratio meni:

- Izaberi studij koji želiš. Siguran sam da ćeš biti među najboljim studenticama. A za novac ne brini, mama će raditi kod mene dokle god to bude željela, a i ja sam spreman pomoći - ohrabrio me.

Četiri mjeseca kasnije doista sam imala indeks u rukama. Koliko god me nostalgična sjećanja vezivala uz moju Liku, nisam razmišljala o povratku. I mama se dobro snašla u novoj ulozi. A napokon je počela brinuti i o svom izgledu. Nova odjeća i frizura, veseliji izraz lica i sjaj u njezinim tamnim očima činili su je novom osobom. Čak je i jezik svladala i odlično se snalazila i kući i po gradu.

Te kasne jeseni već sam položila tri kolokvija. Svaki slobodan trenutak koristila sam za učenje. Željela sam specijalizirati onkologiju kako bih pomogla bolesnima od leukemije i tek s diplomom u ruci vratiti se u domovinu.

- Voljela bih se zaposliti u nekoj od naših bolnica, a do tada ćemo uštedjeti dovoljno da završiš tatinu kuću - rekla sam mami.

Iznenađeno me pogledala.

- Nisam imala pojma da razmišljaš o povratku. Ja nisam zainteresirana za to. Tamo više nemam nikoga svoga, a u Jürgenovoj kući osjećam se kao doma.

Pogled joj je odlutao kroz prozor. U daljini su se nazirali pašnjaci slični našima. Čula sam njezin tihi jecaj.

- Mama, zašto plačeš? Sjetila si se tate? Baš zbog njega sam i upisala medicinu. Znaš koliko je to želio. Vratit ćemo se i ostvariti njegove snove. Obje!

Pogledala me suznim očima.

- Ne plačem zbog njega nego zbog života koji me nije mazio. Kad god mi je sreća bila blizu, nešto mi je stalo na put. I sada se bojim da se ne ponovi. Tvoj otac je bio divan čovjek, ali nisam se za njega udala iz ljubavi. Prije njega voljela sam drugog, no on je stradao. Tvoj otac se vjenčao sa mnom da me spasi od sramote.

Mama se zagrcnula i dalje nije mogla govoriti. A možda se i predomislila, možda mi nije htjela sve ispričati do kraja.

- Kakve sramote? - šokirala sam se.

- Ostavimo to. Ne želim se još više rastužiti. Uostalom, kasno je. Vrijeme je za spavanje. Ti lezi, a ja ću još do štale. Znaš da se Luisa svakog trenutka treba oždrijebiti. Možda će Jürgen trebati moju pomoć.

Iako sam bila neiskusna, primijetila sam sjaj u njezinim očima svaki put kad bi izgovorila njegovo ime. Nikad nisam vidjela da tatu tako gleda. Učinilo mi se da se mama zaljubila, no odmah sam odmahnula glavom. Činilo mi se nemogućim da bi mama mogla voljeti bilo koga drugoga osim tate.

Luisa je bila moja najdraža kobila pa sam se radovala što ju je i mama zavoljela. Pokušavala sam zaspati, ali mamine riječi nisu mi izlazile iz glave. O kakvoj je sramoti govorila? I zašto mi nije htjela ispričati, zaspala sam razmišljajući. Probudio me zvuk automobila u dvorištu. Provirila sam kroz prozor i vidjela veterinara kako odlazi. Mjesec je bio pun i obasjavao je moju sobu, a ja sam se iznenadila jer je mamin krevet bio prazan. Pomislila sam da je s Luisom i njezinim ždrebetom nešto krenulo po zlu i odmah se razbudila. Skočila sam, odjenula se i otišla u štalu iz koje je dopiralo svjetlo. Prizor koji sam ugledala ostavio me bez daha. Ždrijebe se na nesigurnim tankim nogama primicalo majci, a mama i Jürgen stajali su zagrljeni, opčinjeni novim životom. Već sam zakoračila da im se pridružim, a onda sam se skamenila. U sljedećem su se trenutku strastveno poljubili. Osjetila sam kako mi koljena klecaju, paralizirala se od iznenađenja.

Kako ih nije sram? Zar su doista tako brzo zaboravili na svoje pokojne suputnike? Govorili su da ih vole, a vidi ih sad, pomislila sam.

Osjećala sam se poniženo, uvrijeđeno zbog mamina ponašanja. Tiho sam se vratila u svoju sobu, zabila glavu u jastuk i stala neutješno plakati. Tako me mama zatekla kad se vratila iz štale.

- Što se dogodilo? - zabrinuto je upitala.

- Znaš ti dobro što mi je! Vidjela sam te kako se ljubiš s Jürgenom. Je li moguće da si tako brzo zaboravila tatu? Očito ga i nisi previše voljela. A sad mi je savršeno jasno zašto Jürgenovu kuću smatraš svojim domom. No, ne zaboravi, ti si ovdje samo domaćica, a ne gazdarica. I tebe bi jednom mogao zamijeniti mlađom, baš kao što je to napravio Ingrid - ubola sam je.

- Dosta! Ne ponašaj se kao derište! Vrijeme je da nas dvije ozbiljno razgovaramo - povikala je.

Ponovno sam zabila glavu u jastuk odbijajući bilo kakav razgovor s njom. Željela sam je samo natjerati da nikad ne zaboravi tatu.

Kad sam se sljedećeg jutra probudila, mama je već radila po kući. Srećom, bila je nedjelja i nisam morala na predavanja. Te sam noći malo spavala i puno plakala pa ovako natečenih očiju nisam ni mogla izaći iz kuće. Sjela sam u kuhinju, a mama i Jürgen odmah su mi se pridružili. Buljila sam u svoj tanjur i beskrajno dugo mazala maslac na kruh.

- Vidim da si loše spavala i sigurno ti nije do razgovora. No Luisa se noćas oždrijebila. Dođi sa mnom vidjeti ždrijebe i odmah ćeš se osjećati bolje - pozvao me Jürgen i ustao od stola.

- Znam da se oždrijebila, a znam i sve drugo. Ne zanima me to vaše ždrijebe - odbrusila sam.

Mama me zaprepašteno pogledala, a Jürgen blago dodao:

- Ostavit ću vas same. Mislim da vas dvije trebate razgovarati. I, molim te, ne taji joj ništa. Pametna je i draga djevojka, sigurno će razumjeti - rekao je mami.

- Očekivala sam od tebe barem pristojnost, kad već ne znaš cijeniti čovjeka koji nam je u najtežim trenucima pružio dom i mogućnost zarade. Molim te, kćeri, nemoj nam otežavati. Zavoljela sam ga, kao i on mene. Želimo živjeti zajedno, no ne možemo se vjenčati dok ne prođe barem godinu dana od Pauline smrti.

- Zašto oca ne spominješ? Već si ga zaboravila?

- Voljela sam tvog oca jednako kao i Jürgen svoju ženu, ali njih više nema. A mi moramo nastaviti dalje. Ako se vjenčamo, ne znači da ćemo ih zaboraviti.

- Ali mu nećeš ni cvijeće nositi na grob, zar ne? Na godišnjicu njegove smrti možda će tek baka urediti grob. Sjećaš se, spasio te od sramote, a vidi kako mu vraćaš?!

- Jasna, ne budi okrutna. Možda će ti biti lakše kad čuješ da tvoj otac zapravo nije tvoj biološki roditelj. Volio te je kao da si njegova, ali nisi.

- Tko je moj otac? - grubo sam je prekinula.

- Nikola, stariji sin naše susjede Katice koju si zvala bakom, ne znajući da ti ona doista i jest baka. Ni ona to nije znala jer Nikola i ja smo jako pazili da nas ne otkriju. Takvi su tada bili običaji, mladi se nisu smjeli voljeti dok im roditelji to ne dopuste. Djevojka se prvo trebala isprositi, potom proslaviti zaruke, a nas smo dvoje preskočili sve običaje. Na kraju nam se to osvetilo. Nikola je stradao u prometnoj nesreći, a tvoj je otac jedini koji mi je pružio utjehu. Samo njemu sam tada priznala da sam trudna. Bio je sretan kad sam se pristala udati za njega. Djevojke se za njega nisu otimale, bio je uvijek boležljiv, osjetljiv, ali bio je divan muž i otac. Nas dvije smo mu uvijek uzvraćale ljubav, sjećaš se?

- I zašto mu sada ovo radiš? Zašto ne poštuješ uspomenu na njega?

- Jer bi i on volio da obje budemo sretne. Naravno da će jedan dio mene uvijek voljeti tatu, ali i ti i ja imamo pravo na život. Zašto misliš da bih zauvijek trebala ostati sama? - tiho je rekla.

Šutjela sam. Bila sam šokirana njezinim riječima. Kazala sam mami da mi treba vremena jer moram o svemu dobro razmisliti. Prvo sam otišla u štalu i zamolila Jürgena da mi oprosti ružno ponašanje za doručkom.

- Razumijem bojazan da bi našim vjenčanjem mogla izgubiti majku, a samo nju imaš. Ali, vjeruj mi, tvoj je strah neopravdan. Sve troje trebamo se voljeti i poštovati jer je to jedini način da budemo prava, sretna obitelj. Tvoja majka je dobra i hrabra žena, zavolio sam je. Tek joj je trideset i osam godina i potreban joj je životni pratilac. A ja izgaram od želje da je usrećim - rekao je.

Kad se navršila godinu dana od Pauline smrti, njih dvoje su se vjenčali. Ja sam već bila na drugoj godini medicine i prestala sam sanjati o povratku u zavičaj. I kolege i profesori hvalili su me kao uzornu studenticu. Smiješila mi se i stipendija za usavršavanje. Kad god bih pomislila na oca, na mom bi se licu pojavio osmijeh. Da me može vidjeti, tata bi bio najponosniji na svijetu, znala sam. No, sada je novi muškarac u životu moje majke s jednakom pažnjom pratio moje uspjehe. Njih dvoje doista su se zavoljeli. Oboje su izgledali puno mlađe nego kad smo prije dvije godine mama i ja prvi put ušle u njihovu kuću. Ni slutile tada nismo da su baš ti koraci bili prvi prema novom, puno sretnijem životu.