Sjedila sam na obali i promatrala izlazak sunca. Razmišljala sam kome je sada svanulo jer meni se to već dugo nije dogodilo. Danas je moj dvadeset i drugi rođendan i ja sam neopisivo tužna jer ga nemam s kime proslaviti. Prije tri mjeseca prekinula sam četverogodišnju vezu s Pavlom i još se od toga nisam oporavila.
U moj život muškarac više nikad neće ući jer oni naprosto ne znaju voljeti, razmišljala sam puna gorčine. Bila sam uvjerena da se Pavle i ja iskreno volimo. Planirali smo se vjenčati čim završimo studij, a onda sam jednog jutra primila taj telefonski poziv koji je srušio sav moj svijet. Bila je to Davorka, moja najbolja prijateljica i kolegica s godine.
- Kako si? Je li ti spala temperatura? - upitala me.
- Nije, osjećam se kao da me netko cijelu noć tukao. Loše sam spavala, a od prehlade jedva govorim - kazala sam.
- Onda možda i nije pravi trenutak za...
- Za što? - prekinula sam je jer sam po boji njezinog glasa osjetila da ću čuti nešto važno.
- Ne želim se petljati u tvoju vezu, ali shvati me dobronamjerno. Ja bih cijenila da mi netko kaže, koliko god bolno zvučalo. Jer bolje i to nego da mi se svi smiju iza leđa. Ili me sažalijevaju - započela je.
- Što se dogodilo? - sad je bilo jasno da mi se neće sviđati što ću čuti.
- Govorim ti to jer smo prijateljice cijeli život, ali i iz ženske solidarnosti. Naprosto moraš znati. Pavle je sinoć Mirjanu odveo s tuluma kući i više se nije vratio. Cijelu večer privijala se uz njega, a da stvari budu još gore, on se nije protivio. Žao mi je što sam glasnik loših vijesti, ali mislim da to moraš znati - rekla je.
Da nisam ležala u krevetu, sigurno bih se onesvijestila. Moj Pavle je to učinio? Ne mogu vjerovati! No Davorka mi ne bi lagala. Najbolje smo prijateljice od djetinjstva i nikad ništa nismo skrivale jedna od druge.
Znala je koliko držim do vjernosti. Sto puta sam joj rekla da prevaru nikad ne bih oprostila. I eto me sad na kušnji. Osjetila sam jaku bol u grudima, suze su mi krenule niz obraze, a ja joj ništa nisam mogla odgovoriti. Uostalom, što bih joj rekla? Više nisam osjećala temperaturu, samo tugu koja je jako boljela. Glavom mi je prolazilo tek pitanje zašto, ali odgovora nije bilo.
- Majda, jesi tu? Reci nešto - Davorka se zabrinula.
- Hvala ti što si mi to ispričala. Sad znam što mi je činiti -tiho sam kazala.
- Želiš li da dođem do tebe?
- Ne, ovo moram sama riješiti. I preboljeti - odgovorila sam i prekinula razgovor.
Nije imalo smisla nastaviti razgovor s njom jer svaku sam njezinu riječ osjećala poput mača koji me ubada ravno u srce. Davno smo si Davorka i ja obećale kako nikad ništa nećemo skrivati jedna od druge. Čak i za ovakve smo neugodne situacije prisegle da ćemo si reći. Bila je spremna ostaviti sve i doći ovamo utješiti me, no to doista nije imalo smisla. Jer što bih joj rekla? Da sam predosjećala neko zlo? Da sam večer prije molila Pavla neka ne ide na taj tulum? Možda sam se i ponašala razmaženo, ali htjela sam da mi moj zaručnik kuha čajeve, skida temperaturu, a ne da se provodi bez mene. Znala sam da mora ići jer njegov najbolji prijatelj Bogdan je diplomirao i s prijateljima je htio to proslaviti. Ipak sam željela osjetiti da sam mu važnija od svih. Pavle se oglušio na moje molbe.
- Ostani sa mnom. Bogdan će razumjeti. Pa ipak sam bolesna -molila sam ga da ne ide.
- Kako bi tebi bilo da ti se najbolja prijateljica ne pojavi na slavlju? Majda, nisi bolesna. Samo si jako prehlađena -smijao se mojoj želji da ostane.
To je bio naš posljednji razgovor. Već sljedećeg dana Pavle me nazvao, no nisam mu se htjela javiti. Davorkine su me riječi toliko povrijedile da sam muškarca kojeg sam donedavno obožavala i željela s njime provesti život odjednom počela mrziti. I to toliko da ga nisam htjela ni čuti ni vidjeti. Poslala sam mu kratku poruku u kojoj sam napisala da je među nama gotovo. Nije mi se dalo objašnjavati, niti navoditi razloge prekida. Uostalom, kao da su oni bitni? Pavle je bio uporan, zvao je svakih pola sata, a ja sam nakon izvjesnog vremena isključila mobitel.
Od tada su prošla tri mjeseca. Ne znam kako sam ih preživjela. Smršavjela sam desetak kilograma, a na licu su mi se od nespavanja pojavili crni podočnjaci. Sama sebi izgledala sam kao avet. Puderom sam prekrivala lice da se ne vidi umor i iscrpljenost. Pavle me i dalje nazivao, ali i ja sam bila odlučna u namjeri da ga više nikad ne čujem.
Nisam odgovarala na njegove pozive i prestala sam odlaziti na mjesta gdje bih ga mogla sresti. Čak kad se to i dogodilo, kad sam ga ugledala, okretala sam glavu od njega ili prelazila na drugu stranu ulice. Jednom me čak čvrsto uhvatio za ruku i pokušao na silu razgovarati sa mnom. Zaprijetila sam mu policijom. Nikad neću zaboraviti njegov pogled, osjećaj nevjerice, ljutnje i boli koji su se na njemu izmjenjivali.
Možda bi se moja ljutnja tijekom ova tri mjeseca smanjila da nedugo nakon razgovora s Davorkom slučajno nisam srela Mirjanu. Jedva je dočekala da mi priđe i činilo se s posebnim zadovoljstvom dodala malo soli na moju ionako ljutu ranu.
- Majda, je li točno da Pavle i ti više niste zajedno? -likovala je.
- Točno je! - odgovorila sam i htjela je zaobići.
Zadovoljni smješak nije silazio s njezinog lica. Shvatila je da se nemam namjeru zaustaviti niti razgovarati s njom, pa mi je u prolazu dobacila:
- Izvrstan je u krevetu, nikad se bolje nisam provodila nego sada s njim. Ne mogu vjerovati da si ga tako lako pustila? -smijala mi se u lice.
U tom sam trenutku poželjela stati, vratiti se i opaliti joj pljusku. No tad bih joj tek dala materijala da me ogovara na sva usta. Zato sam dignula glavu i nastavila dalje, kao da nisam čula što mi je dobacila. Čim sam zamakla u drugu ulicu, zastala sam, naslonila se na zid i duboko uzdahnula. Nedostajalo mi je zraka, stezalo me oko srca i morala sam se za nešto pridržati da se ne onesvijestim. Više nije bilo nikakve dvojbe. Njih dvoje su zajedno, pa zašto me onda Pavle naziva svaki dan? Što želi od mene? Mislila sam da se volimo, vjerovala u naše planove o obitelji, djeci...
Oboje smo se radovali završetku studija, maštali o prvom zaposlenju, kreditu kojim ćemo tada kupiti kuću i mom prvom porodiljnom. A on me prevario čim mu se za to ukazala prilika. I to s kim? S djevojkom koju su normalni mladići izbjegavali. Mirjana je bila koketa kojoj su muškarci služili kao trofeji i jedino Pavla do sada nije imala. Zato joj je i bio takav izazov, pomislila sam puna gorčine.
I sada dok sjedim i gledam u more pitam se je li moralo tako završiti? Zašto su sve prave ljubavi tužne? Mora li baš svatko osjetiti kako boli kad se srce lomi? I što iz toga trebamo naučiti? Kako ću nakon ovoga vjerovati muškarcima? Iz bolnih me razmišljanja prenulo me zvono mobitela.
Dok sam ga tražila po torbici, ljutito sam pomislila tko to može smetati u ovo doba jutra? Pa tek sviće... A onda su mi tijelom prošli trnci jer na zaslonu je pisalo njegovo ime. I opet su se u meni izmjenjivali sreća, ljutnja, ljubav, bol, mržnja.
Kada će se napokon pomiriti s time da više nismo zajedno? Zašto me naziva, ako mu svaki put odbijem poziv? Zar mu to ništa ne govori? Šta hoće? Držala sam mobitel i razmišljala hoću li se javiti ili ne. Ruke su mi drhtale, nešto se u meni prelomilo i ipak sam se javila. Prvi put nakon tri mjeseca.
- Napokon - čula sam s druge strane nekad dragi glas.
Na trenutak samo šutnja jer na riječ 'napokon' doista nisam imala što reći. Iako nismo razgovarali, činilo mi se kao da ga osjećam pored sebe. Sekunde su se činile dugima poput vječnosti, a onda je Pavle progovorio:
- Nemoj prekinuti vezu, molim te - rekao je.
- Da sam to namjeravala, ne bih se ni javila. Što hoćeš? -drsko sam odgovorila.
Naravno da sam znala što hoće, dobro mi je bio poznat razlog zašto me baš danas zove, ali pretvarala sam se da sam zaboravila.
- Želim ti čestitati rođendan i pozvati te na tvoje rođendansko slavlje - kazao je.
- Moje rođendansko slavlje?! - začudila sam se.
Trudila sam se zvučati kao da mi je svejedno, no istina je bila sasvim drukčija. Već dva tjedna stalno plačem jer se svako malo sjetim s koliko smo ga ljubavi nekad slavili. Donosio mi je cvijeće, vodio na večere...
- Hoćeš li doći? Nema smisla da slavlje prođe bez slavljenice - nagovarao me.
U glasu mu se osjetilo iščekivanje, možda i razočaranje jer njegov poziv nisam jedva dočekala. Na neki način bila sam sretna zbog toga. Htjela sam mu uzvratiti milo za drago i pokazati mu koliko boli kad te odbaci ili zanemari onaj tko ti je najvažniji na svijetu. Kad jednom to osjeti na vlastitoj koži, nikad više neće nekoga povrijediti, razmišljala sam, dok je želja za osvetom ključala u meni.
- Razmislit ću i javit ću ti - odgovorila sam.
Pavle je još htio razgovarati, ali ja sam se bojala da bi mogao osjetiti koliko mi još uvijek znači i zato sam prekinula taj razgovor. Ustala sam s klupe i krenula u šetnju. Svako malo uzela sam neki kamenčić i bacala ih u more, kao da ću tako dobiti odgovor na svoje dvojbe. Bila sam zamišljena, potištena, ali na neki način i sretna.
Da mu ništa ne značim, ne bi se toliko trudio. No zašto je onda s Mirjanom? I što sad, pomislila sam puna dvojbi i strepnje od mogućeg skorog susreta. Nazvala sam Davorku i upitala je za savjet.
- Idi, ionako oboje ginete za tim susretom. Voljela bih da popustiš i razgovaraš s njim. Možda je baš to prilika da se pomirite - kazala je.
- Ne dolazi u obzir. Mogu otići samo iz razloga da mu vratim milo za drago - odgovorila sam.
- Ne budi tvrdoglava. Koliko vidim, Pavle je jednako nesretan kao i ti. Zašto ne biste razgovarali?
Nagovorila me. Poslala sam mu poruku da ću doći. Dok sam se spremala, razmišljala sam o nama, o svemu što se događalo protekle četiri godine. Imala sam tek osamnaest godina kad sam ga upoznala i bio je moja prva velika ljubav. Od trenutka kada sam se u jednoj diskoteci prvi put ugledali, zaljubili smo se jedno u drugo. Nikada neću zaboraviti kad me prvi put poljubio i rekao koliko jako želi da cijeli život budemo skupa. Tada sam imala osjećaj da je cijeli svijet moj. Dala sam mu svoje srce i do sada nisam požalila zbog toga. A on je zbog jedne noći ludog seksa sve to odbacio. Sada ću mu pokazati koliko je pogriješio, odlučila sam.
S Davorkom sam krenula na rođendansku proslavu. Dotjerala sam se najbolje što sam mogla. Bila sam kod frizerke i kupila si novu odjeću. Kosu sam skratila i obojila pramenove, a potom sam ušla u najskuplji dućan u gradu i rekla da večeras moram biti neodoljiva. Ponudili su mi malu narančastu haljinu koja je ocrtavala moju vitku figuru, a uz tamnu kosu pristajala je kao salivena. Imali su i sandale u istoj boji pa sam i njih kupila. Nije mi bilo žao što sam u jedno poslijepodne potrošila cijelu plaću. Morala sam Pavlu pokazati što je izgubio.
Iako je slavlje bilo u vrtu, a Pavle je pozvao puno ljudi, moj ulazak nije ostao nezamijećen. Zapravo, svi su tada pogledali prema vratima i zanijemili. Bila sam zadovoljna dojmom kojeg sam ostavila i visoko uzdignute glave prišla Pavlu. On mi je prvi čestitao, a potom je cijelo društvo zapjevalo „Sretan rođendan“. Primila sam pregršt poklona i najljepših želja. Pavle je cijelo vrijeme stajao pored mene, a ja sam se ponašala kao da stojim pored prijatelja kojeg dugo nisam vidjela. I njega sam uspjela zadiviti svojim novim izgledom. Gledao me kao da ne vjeruje da sam to stvarno ja.
- Koliko vidim, bila sam u pravu, nije te prebolio. Jesi li ti njega? - upitala me Davorka.
- Ne znam. Voljela bih odgovoriti da jesam.
- Zašto se onda ne pomirite? Čini se kao da oboje patite, svako na svojoj strani.
- Bi li ti prešla preko prevare? Sjeti se što mi je učinio -ljutnja je opet rasla u meni.
Otišla sam do stola na kojem je bilo piće i uzela dvije čaše. Jednu za mene, a drugu za Davorku. Krenula sam natrag kad se preda mnom stvorio Pavle.
- Drago mi je što si došla. Volio bih te ukrasti od svih i s tobom ozbiljno razgovarati - rekao je.
- Rođendani su za slavlje i veselje, a ne za ozbiljene razgovore - uzvratila sam.
Čekala sam da mi nešto kaže, nadala se kako će me nagovarati da se povučemo u drugi dio kuće, no onda se Mirjana stvorila pored nas. Meni je uputila isti onaj smiješak kao i kad smo se srele na ulici, a Pavla zagrlila pred mojim očima. Mazno mu je rekla kako ponovno želi s njim plesati. Kojeg li razočaranja, pozvao ju je na moje rođendansko slavlje?!
Osjećala sam se kao višak pa sam se okrenula i otišla. Kad mi je Bogdan, Pavlov prijatelj, prišao i upitao bih li zaplesala s njim, odmah sam pristala. Čak sam se i privijala uz njega u želji da kod Pavla izazovem ljubomoru. Tražila sam ga pogledom. Stajao je sa strane, smijao se i pogledavao prema nama. Djelovao je kao da se odlično zabavlja, no mene nije mogao prevariti. Vidjela sam tugu u njegovu pogledu. I zato sam likovala!
Zašto bih ga žalila? I ja sam se tako osjećala. Neka vidi koliko to boli, pomislila sam.
Tada se Mirjana opet pojavila pored njega, a Pavle ju je nježno dodirnuo. Je li to bilo slučajno? Ili je to učinio samo zato da mi napakosti? A možda su doista u vezi, dvojila sam, no više nisam mogla izdržati. Dobila sam što sam tražila! Htjela sam se na vlastite oči uvjeriti je li s njom ili mu je još uvijek stalo do mene. Kakav je to muškarac?! Mene gleda s puno tuge, a nju dodiruje i smješka joj se. Sve mi se u tom trenutku zgadilo.
Potrčala sam iz vrta njegove kuće i usporila tek kad sam se uvjerila da me nitko ne slijedi i da sam dovoljno daleko od svih. Sjela sam na klupu i prekorila se zašto sam uopće pristala doći. Odjednom sam začula poznate korake i shvatila da je prekasno za sakriti se ili pobjeći. Pavle je sjeo pored mene i šutio. Kad je svoju ruku stavio oko mog ramena, planula sam:
- S kojim pravom me grliš? - grubo sam mu odgurnula ruku.
- Čemu takvo ponašanje? - upitao me.
- Još ćeš me pozvati na red i govoriti kako se trebam ponašati? - ljutito sam mu odgovorila.
- Zašto ne želiš čak ni razgovarati sa mnom? Mislim da si mi toliko ostala dužna.
- Ništa ti ja nisam dužna. Uostalom, nemaš li dovoljno djevojaka oko sebe s kojima bi razgovarao? - cinično sam upitala.
- Zaista ne razumijem. Zašto ne bismo ostali barem prijatelji?
- Prijatelji?! Nakon svega što si mi učinio? Prijatelji poštuju jedno drugo, trude se olakšati jedno drugome život, a ti si ga meni zagorčao kao nitko do sada. Trebam li te možda podsjetiti? - u meni se sve slamalo od tuge.
- Ne znam što se dogodilo s nama, ne znam zašto smo se razišli, ali znam da jednostavno ne mogu bez tebe. Zapamti, ti si ta koja je bez riječi prekinula našu vezu. Prekinula si svaki naš kontakt i ja poštujem tvoju odluku. Ali nakon četiri godine ljubavi imam pravo upitati zašto? I neću se zadovoljiti šturim sms-om!
Zaustila sam mu odgovoriti, no riječi nisu izlazile iz mojih usta. Bila sam isuviše uzbuđena njegovom blizinom, ali i drskosti što se pretvara kako me nikad nije prevario i povrijedio.
- Već tri mjeseca nazivam te svaki dan i uporno me izbjegavaš. Kad me sretneš na ulici, okrećeš glavu od mene. Ne znam kojim si se čudom danas ipak javila. Zašto se ljutiš kad si srušila sve lijepo među nama? Ja sam taj koji bi se trebao ljutiti na tebe - govorio je.
Slušala sam ga ne vjerujući vlastitim ušima. Mržnja, prezir, gađenje, bijes, gorčina, sve se nakupilo u meni, pa je poput bujice izašlo iz mojih usta:
- Ja sam kriva za sve, zar ne? Kako imaš srca stavljati mi sol na još uvijek živu ranu? Zašto me uopće podsjećaš na to? Jesam li kriva i za to što si s onog tuluma prvu koja ti se ponudila odveo u krevet? Ja sam kriva što si me ostavio samu u temperaturi i dopustio da mi se svi smiju? - vikala sam i plakala u isto vrijeme.
- Odakle ti ideja da sam spavao s njom? Istina je da sam je odvezao kući, ali to je sve.
- A ona je sve izmislila? I svi ti sažalni pogledi koje sam na sebi osjećala su neosnovani? I njezino prisustvo na mojem rođendanskom slavlju nije istinito? A telefonski poziv kojeg sam primila odmah sljedećeg jutra je lažan?
- Kakav telefonski poziv? O čemu pričaš? - gledao me pun nevjerice.
- Nazvala me Davorka i rekla da ste se na tulumu stalno natezali, a poslije otišli zajedno. Ni Mirjana nije propustila da mi kasnije kaže kako si odličan u krevetu. U lice mi se smijala jer sam te tako lako pustila - jecala sam.
- I ti si u to povjerovala?
- Nakon ovoga što sam večeras vidjela, sigurnija sam nego ikad - kazala sam.
- Dušo...
- Nemaš me pravo tako zvati - prekinula sam ga.
- Nisi u pravu. Ništa se među nama nije dogodilo. A na tvoj je rođendan nisam pozvao ja nego je došla s Bogdanom. Zar sam ih oboje trebao izbaciti?
- Naravno, opet sam sve krivo shvatila - rekla sam cinično.
- Želim ti objasniti. Imam pravo na to - odlučno je rekao.
Izgarala sam od želje da čujem i njegovu istinu jer tijekom svog ovog vremena prepunog boli u meni je tinjala nada kako će se Pavle pojaviti i uvjeriti me da je sve to jedna velika zabluda.
- One noći kad sam Mirjanu odvezao kući, nisam spavao s njom. Na tulumu se napila i počela mi se nabacivati. Govorila je kako je oduvijek zaljubljena u mene te će samo za moje oči večeras zaplesati erotski ples. Činilo mi se pametnijim da je odvezem kući nego da to gledam. No to je sve. Ostavio sam je ispred njezine kuće i čekao da uđe.
Osjećala sam da ne laže. Cijelo me vrijeme gledao u oči. Uostalom, Pavle nikad nije znao lagati. Vjerovala sam mu i zbunjeno ga upitala:
- Čemu onda onakve njezine riječi? - naivno sam upitala.
- Mirjana je zaljubljena u mene i bila je spremna na sve da nas razdvoji - kazao je.
Nakon što smo sve razjasnili, Pavle me čvrsto zagrlio, a ja sam prvi puta u tri mjeseca zaplakala od sreće. Zagrljeni smo se vratili u njegovu kuću. Kada nas je Davorka vidjela nasmijane i sretne, prišla nam je i čestitala.
- Nije ni bilo razloga za prekid i znala sam da ćete se pomiriti - rekla mi je moja najbolja prijateljica.
Bilo je i onih, poput Mirjane, koji su stajali u kutu i gledali nas s puno mržnje. Na njih nismo obraćali pažnju. Otišla sam do prijatelja koji je puštao glazbu i zamolila ga da pusti našu pjesmu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....