Molim te, donesi mi pivo, Majo - čula sam svoga muža kako me doziva iz svoje radionice.
- Evo odmah, ljubavi – uzvratila sam mu cvrkutavim glasom. Upravo sam obrisala posljednji tanjur i stavila ga u kuhinjski ormar, objesila krpu o vješalicu na zidu i otpuhnula pramen kose sa čela. Suđe je bilo riješeno, djeca su bila u krevetu, dakle konačno sam se mogla malo opustiti.
Tek u ovo doba dana, oko deset navečer, moj muž Damir i ja imali smo vremena jedno za drugo. Otvorila sam dvije boce piva i otišla s njima do radionice. Iza mene je bio naporan dan. Najprije sam morala odvesti psa veterinaru, onda našu mlađu kćer liječniku, a na kraju pozvati majstora da popravi našu vešmašinu koja je odlučila tvrdoglavo štrajkati.
Damir je sjedio u radionici na tronošcu i rezbario drvenu kutiju koju je naša četrnaestogodišnja kći trebala dobiti za rođendan. Nismo imali novca za skupe poklone, ali oboje smo znali da će ju ovaj silno razveseliti. Odložila sam boce s pivom na derutnu radnu plohu, položila ruke na ramena moga muža i počela ga lagano masirati.
- Škrinjica će biti prekrasna, ljubavi – šapnula sam mu na uho.
Damir se razveselio mojim riječima. Odvratio je pogled s rezbarenja, utisnuo mi poljubac na usne, a potom povukao gutljaj iz boce.
- Hvala ti - na pivu i na komplimentu – rekao je.
- Aha, i drugi put – rekla sam i spustila se uz uzdah na ležaljku, jedino mjesto u radionici rezervirano isključivo za mene.
- I? Kakav ti je bio dan? – upitala sam nakon što sam i sama otpila gutljaj piva.
- Srednja žalost – odgovorio je slegnuvši ramenima. – Krešo je bolestan tako da sam se morao sam baviti s mušterijama.
Krešo je bio Damirov prijatelj i kompanjon u poslu. On ga je i nagovorio da napuste poslove kod privatnika na kojima su radili i sami pokrenu automehaničarski obrt. Jedno vrijeme im je posao išao prilično dobro, no posljednjih nekoliko godina jedva da smo krpali kraj s krajem.
Ljudi jednostavno nemaju novca, objašnjavao mi je moj muž svoje slabo poslovanje, a ja sam to naravno shvaćala. Takva su vremena, nikome nije lako.
Neko vrijeme smo šutke pijuckali svaki svoje pivo, kad je Damir ponovno progovorio.
- Danas mi je došla nekakva ženska s džipom. Naravno da nisam imao dijelove za njega, a ona se užasno uzrujala.
Zatresla sam glavom.
- Pa mogla si je misliti da u ovakvoj radionici u zabiti neće naći takve skupe rezervne dijelove kakvi njoj trebaju. Zašto nije otišla u servis u kojem inače servisira auto?
- Pokvario joj se baš tu negdje u blizini. Uspio sam ga nekako osposobiti, a originalni dio sam naručio – objasnio mi je i ponovo utonuo u svoje misli.
- O čemu razmišljaš? – upitala sam ga kad tijekom narednih minuta nije rekao niti riječ. Međutim, njegove misli su odlutale tako daleko da nije čuo moje pitanje.
- Hej, Damire! – mahnula sam mu rukom ispred lica. – Zemlja zove Mjesec! Kamo si otplovio?
Trgnuo se tek kad sam podviknula.
- Ma, razmišljam još uvijek o toj ženskoj. Muči me ono što mi je rekla – odgovorio mi je.
- Da? A što ti je to rekla? – upitala sam ga znatiželjno. Damir nije bio tip koji bi bio sklon gledanju tuđih žena, a ja nisam bila ljubomorna, tako da mi u prvi mah ništa loše nije palo na pamet. Pa ipak, moj muž je odjednom djelovao vidno zbunjen. Počešao se iza uha.
- Znaš onu veliku kuću na brežuljku – rekao je odmahujući glavom u pravcu vile koja se nalazila relativno blizu našeg skromnog doma.
Naravno da sam znala. Svi u susjedstvu su znali za nju. Bilo je to impozantno zdanje. Doduše, već dulje vremena prazno i bez vlasnika, ali svejedno fascinantno.
- Ona je misli kupiti – nastavio je Damir.
Napučila sam usnice i fućnula kroz zube.
- Onda stvarno ima brdo love. Pa to je ogromno! Što će joj tolika kućerina? Možda misli od nje napraviti nekakav motel. Ili se baviti seoskim turizmom. Ili… - ovdje sam odjednom zastala. - Ali, ne razumijem zašto tebe to muči?
- Ma nije to, nego dala mi je jednu nedvosmislenu ponudu - Damir se vrpoljio.
- Kakvu ponudu? – upitala sam ga oprezno.
Iako se moj i Damirov odnos uvijek temeljio na uzajamnom povjerenju, sad mi se odjednom upalila lampica za alarm. Što je ta bogata fufa htjela od moga muža? I kakvu mu je to ponudu mogla dati da ga je njome toliko izbezumila?
- Seksualnu – rekao je, pocrvenjevši pritom do korijena kose.
- Što?! – čula sam samu sebe kako kreštim. Moj glas mi je odjednom zvučao strano.
- Počela je koketirati sa mnom. Postao sam nervozan i nisam uopće znao kako reagirati – rekao je. U ruci mu se ponovno našla drvena kutijica koju je sad zdušno rezbario samo kako me ne bi morao gledati u oči.
Ustala sam iz svoje ležaljke i stala ispred svoga muža.
- Dobro, zlato moje – rekla sam podbočivši se rukama o bokove. - A sad mi točno reci do u detalje što se zapravo dogodilo! – zahtijevala sam. Damir je uzdahnuo.
- Ponudila mi je da će ići sa mnom u krevet ako joj uspijem popraviti auto.
Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.
- To si izmislio – rekla sam uzrujano, kriveći glavu u stranu. Zaista nisam mogla vjerovati da se takvo što uistinu moglo dogoditi. Damir, doduše, nikad nije imao bujnu maštu, no sad je bilo očito da fantazira.
- Kunem ti se da govorim istinu – izjavio je svečanim glasom, podižući pritom desnu ruku u vis kao da se nalazi u sudnici.
- Rekla je da je umjetnica, a da sam ja dobra inspiracija za njen posao. Kao ono - imam lijepo mišićavo tijelo, i tome slično! – govorio je, a odjednom je zvučalo kao da se hvali jer je počeo bestidno napinjati svoje mišiće na rukama i prsima.
Gledajući ga i slušajući, ostala sam frapirana. Jednostavno nisam znala kako reagirati. Situacija je bila toliko bizarna da nisam znala bih li se smijala, ili plakala. Damir je bio zgodan muškarac, to bez daljnjega. Visok, vitak, plavokos, uskih bokova i širokih ramena. Mogla sam naravno zamisliti da ga je neka razmažena bogatašica smatrala atraktivnim i poželjela imati u svom krevetu. Ali, on je bio moj muž! Poznavali smo se još od srednje škole i ja sam mu bila prva i jedina djevojka. S obzirom na Damirovu povučenost kad su u pitanju žene, čisto sam sumnjala da bi on uopće znao što započeti s nekom drugom osim mene. Barem sam se tome nadala.
- Je, je – koga ne bi zadivili ti tvoji mišići! – pokušala sam se našaliti tapšući ga rukom po ramenu, no u ustima mi se pojavio gorak okus. Po prvi put otkako sam poznavala moga muža osjetila sam strah da bih ga mogla izgubiti. Što ako je ta bogatašica zaista bacila oko na njega i odlučila mi ga preoteti?
- Vjerojatno to govori svim automehaničarima, u nadi da će joj onda manje naplatiti radove – rekla sam tobože ležernim tonom, ali bila sam sve samo ne opuštena. Naravno da sam znala da ono što sam upravo rekla nema nikakvog smisla. Ako je ta žena bila bogata, onda joj nije bila sila plaćati popravke auta u naturi!
Ipak, Damir se smjesta složio s mojom verzijom.
- Sigurno si u pravu. U petak, kad ponovno dođe, jer bi tada trebao stići dio koji sam joj naručio, sigurno će se obrušiti na Krešu.
Mislila je ponovo doći? U želucu sam osjetila grč i piva koju sam upravo popila digla mi se do grla. Nije slutilo na dobro. Nimalo!
I dok se Damir nastavio zabavljati s kutijom za našu kćer, ja sam utonula u razmišljanje. Još do prije nepunih sat vremena jedina briga koju sam imala u životu bile su financije. No, sad, u usporedbi s ovime što se događalo pred mojim očima, neplaćeni računi činili su se potpuno beznačajnima.
Tri dana kasnije, Damir je ponovo spomenuo bogatašicu. Upravo sam legla u krevet s maskom od krastavaca na licu, kad me upitao.
- Sjećaš se one ženske sa džipom o kojoj sam ti pričao?
Kao da bih je ikad mogla zaboraviti, pomislila sam smjesta iznervirana. Pogotovo nakon saznanja da je htjela odvući moga muža u krevet! Štoviše, imala sam osjećaj da su mi se na spomen njena lika krastavci na licu ukiselili.
- Naravno – rekla sam ukočeno kako ne bih poremetila masku. - Što je s njom?
Damir se nakašljao.
- Došla je danas u radionicu. Dio koji sam naručio nije doduše još uvijek stigao, ali ona se zbog toga nije naročito uzrujavala. Raspričala se o kući koju je u međuvremenu kupila i ponudila mi da joj dođem obaviti neke radove na njoj. Rekla je da će mi to dobro platiti. Poslušaj sad ovo: dvjesto kuna po satu!
Ovdje se Damir nasmijao.
- Možeš li to zamisliti? Za samo par sati mogao bih zaraditi kao za nekoliko dana u radionici! Taj bi nam novac dobro došao.
Prešla sam jezikom preko suhih usnica.
- Bi, dobro bi nam došao, ali ne misliš to valjda zaista učiniti?
- Naravno da mislim! Bio bih glup da propustim takvu priliku! I to samo zato jer ti nemaš povjerenja u mene!
Njegove riječi su me povrijedile.
- Kako možeš tako postavljati stvari! Ne radi se tu o povjerenju prema tebi. Naravno da ti vjerujem. Samo…
Oči su mi se ispunile suzama.
- Samo što? – Damir je zvučao iznervirano. Bilo je očito da mu idem na živce. – Daj, mučni malo glavom! Taj novac će nam pokriti sve one račune koji nam se gomilaju u ladici.
I dalje sam se borila sa suzama. Uvidjevši da nećemo postići nikakav sporazum, Damir mi je okrenuo leđa i tu je diskusija završila. Barem za njega. Što se mene ticalo, ja sam bila izvan sebe od uzrujanosti. Zar je on stvarno bio toliko slijep da nije vidio kako to nije nikakav bezazlen prijedlog za radove na kući nego čista nemoralna ponuda! Naravno da toj skorojevićki nisu trebale nikakve druge usluge od moga muža osim onih koje je već i ranije spomenula - seksualnih!
Ne znam uopće kako sam te večeri zaspala. Odjednom mi se događalo ono što se događalo većini mojih prijateljica, a za što sam ja bila uvjerena da se meni neće nikad dogoditi: brinula sam se za svoj brak. Jako sam brinula!
Sljedećeg dana sam, valjda na sreću, ponovo bila toliko zaokupljena tekućim obvezama da sam potpuno zaboravila na ružni incident iz radionice koji me onoliko uzrujao. Našoj mlađoj kćeri je ponovo porasla temperatura i ponovo sam morala s njom liječniku. Potom sam tog istog popodneva imala roditeljski sastanak za stariju kćer, a predvečer me dočekalo brdo kućanskih poslova. Na kraju dana bila sam toliko slomljena da nisam više imala snage misliti ni o čemu. Neugodna priča s bogatašicom koja je bacila oko na moga muža pala mi je na pamet tek kad je Damir kasno uvečer ušao u kuću. Za razliku od mog, njegovo lice je blistalo.
- Što se tebi dogodilo? – upitala sam ga sumnjičavo. Ovako raspoloženog na kraju radnoga dana nisam ga još nikad vidjela.
- Emanuela mi se dogodila!
- Emanuela? – upitala sam osjećajući kako mi se u želucu stvara kiselina.
- To joj je umjetničko ime – rekao je ležerno.
Znači, ipak je ponovo došla u radionicu, ta napasnica! Već sam bila spremna na paljbu, kad je uslijedio nastavak koji me iznenadio.
- Došla je sa svojim mužem.
E, to stvarno nisam očekivala. Damir mi je cijelo vrijeme pričao o pohotnoj bogatašici koja ga je obasipala komplimentima i dala mu nemoralnu ponudu. Da takva može imati i muža, to mi nikad nije palo na pamet. No, moram priznati da me ta vijest odmah malo umirila.
- I? Što je ovaj put htjela? – upitala sam oprezno.
- Ništa. Konačno sam joj ugradio onaj originalni dio koji sam naručio, a ona mi je još jednom ponovila da joj zaista treba pomoć u kući o kojoj mi je govorila.
Napeto sam iščekivala nastavak.
- I? Što si joj ti na to odgovorio?
- Rekao sam joj što ti misliš o tome.
- Nisi valjda! - zaprepastila sam se.
- Jesam. Rekao sam joj da se moja žena ne slaže s time da ja radim kod nje, a ona je rekla da možeš slobodno i ti doći sa mnom. Još je rekla i to da shvaća tvoju reakciju, jer da moraš paziti na “takvog muškarca kakav sam ja“.
- I to ti je rekla pred svojim mužem? – upitala sam odmahujući glavom u nevjerici. Mom čuđenju oko te cijele sulude situacije nije bilo kraja.
Damir je taman zaustio da će nešto reći, kad ga je u pola riječi prekinuo dolazak naše starije kćeri u kuhinju.
- Mia, zlato – rekao je Damir pogladivši je po zlaćanoj kosi kad nam je prišla. – Kakve planove imaš za subotu?
- Nikakve, tata – rekla je čudeći se njegovu neuobičajenom pitanju.
- Onda ćemo tebe i tvoju seku ostaviti kod bake i djeda. Mama i ja imamo, naime, nekakvog posla – rekao joj je.
– Zar zaista imamo nekakve planove? – upitala sam ga ništa ne shvaćajući.
- Da, imamo: zaraditi dvije tisuće kuna!
- Dvije tisuće kuna? – ponovila sam trepćući očima. Iznos koji je spomenuo zvučao je doduše primamljivo, no nešto mi je govorilo da mi se nastavak koji je ležao na vrhu Damirovih usana neće svidjeti. On je još malo pričekao da Mia popije čašu mlijeka i izađe iz kuhinje, a potom se ponovo okrenuo prema meni.
- Emanueli i njenom mužu stiže u subotu kamion sa stvarima. Budući da toga navodno ima čitavo brdo, treba im netko tko će im pomoći pri unošenju kutija u kuću i raspakiravanju.
- I za to će nam platiti dvije tisuće kuna? – ponovila sam cinično. – Pa s koje si ti grane pao, Damire! – podviknula sam ljutito na njega. Naivnost moga muža me ponekad mogla dovesti do ludila. U vrijeme kad se radnicima za takve poslove plaćalo pedesetak kuna po satu, on je povjerovao da će dobiti nekoliko tisuća kuna!
- Tako je rekla Emanuela.
- Emanuela, Emanuela, Emanuela! – vikala sam uzrujano.
Kakvo je to uopće bilo ime? Umjetničko, rekao je Damir. Nisu li umjetnici uvijek bili prije neshvaćeni i siromašni nego li da su vozili bijesne aute i kupovali vile? Kakva li je samo ona bila umjetnica, da mi je bilo znati!
- Zašto uopće razmišljaš o ženi koja ti je onako prostački ponudila seks prilikom prvog susreta? – upitala sam ga, sad već opasno bijesna.
- Zato jer mi se za to ispričala. Rekla je da se pogrešno izrazila i da je ona, kao umjetnica, moje tijelo promatrala isključivo kao model.
- I? Što sad ona zapravo očekuje od tebe? Da ćeš joj pozirati gol? – frktala sam.
- Glupost! Već sam ti rekao: trebamo joj samo pomoći pri istovaru i raspakiravanju stvari. Ništa drugo! – Damir je pritom tako snažno lupio šakom o stol da sam se lecnula.
- Ali, ako ti misliš da nam taj novac nije potreban… – nadodao je odmah potom sliježući ramenima.
Rezignirano sam se stisnula na stolcu. Nisam htjela razmišljati poput nekakve zatucane malograđanke, a opet - nisam mogla biti niti toliko liberalna kako je to Damir tražio od mene. Na kraju sam klimnula glavom, ni ne sluteći u kojoj će mjeri taj moj pristanak promijeniti naše živote.
U subotu ujutro, kako je bilo i dogovoreno, odvezli smo djecu Damirovim roditeljima, a potom se uputili prema kući na brežuljku. Damir je parkirao auto na širokom prilazu, nakon čega smo se ruku pod ruku uspeli stepenicama do ulaznih vrata. Pozvonili smo. Čekali smo nekoliko trenutaka prije nego što se na njima pojavila vlasnica. Srdačno nas je pozdravila, a meni se predstavila. Dok mi se obraćala, buljila sam u nju kao tele u šarena vrata. Ta Emanuela bila je najljepša žena koju sam ikad u životu vidjela! Bakreno crvena kosa sezala joj je u blagim uvojcima gotovo do struka, imala je prekrasne zelene oči, blistav osmijeh i fantastično tijelo.
- Izvolite, uđite – pozvala nas je odmaknuvši se u stranu kako bi nas propustila. – Leo, moj muž, će začas doći. Ima gore na katu nekog posla – objasnila nam je, a potom se obratila meni.
- Ti si, dakle, Maja – rekla je ne skidajući osmijeh s lica. – Već sam mnogo čula o tebi.
Daleko od toga da sam konzervativna, ali s Emanuelinim nekonvencionalnim pristupom teško sam se snalazila. Iako zbunjena, ipak sam se uspjela prisiliti na blijedi smiješak. Naša je domaćica na sebi imala svilenu haljinu i sandale s visokim potpeticama. Izgledala je prije kao da je spremna za nekakvu zabavu nego li na selidbu i gledajući je nisam mogla ne zapitati se kako misli u takvom izdanju nositi kutije. Taman kad sam, ne bez zlobe, pomislila kako je Emanuelin muž zasigurno stari, debeli i ćelavi bogataš koji joj financira sav taj luksuz, na stepenicama sam ugledala muškarca kako silazi. Bio je mlad, visok, zgodan, u svijetlim hlačama i bijeloj košulji. Uglavnom, miljama daleko od moje predodžbe! Iako mi se srdačno smiješio, to mi nije mnogo pomoglo da se opustim. Nešto u toj cjelokupnoj situaciji nije bilo kako treba. Još jedino nisam znala - što.
- Drago mi je, Leo. Ti si sigurno Maja – rekao je ispruživši ruku prema meni. I on je, baš poput njegove žene, smjesta prešao sa mnom na „ti“. – Mnogo sam čuo o vama dvoma od svoje žene – nadodao je gledajući u Damira i mene.
- Nadam se, samo dobro – rekla sam osjećajući kako mi se crvenilo penje u obraze. Taj Leo je bio nevjerojatno zgodan, i sad mi je odjednom bilo žao što si tog jutra nisam dala više truda oko svog izgleda. Sa trideset i dvije godine izgledala sam još uvijek dobro i bez teške šminke, no ovaj par je izgledao kao da je iskočio s naslovnice nekog žurnala.
- Nego, hoćemo li krenuti na posao? Što kažeš, Majo, da ti pođeš gore sa mnom, a da Damir pomogne ovdje Eli?
Emanuela, koju je njezin muž od milja zvao Ela, klimnula je s odobravanjem glavom, a Leo i ja se odmah potom uputili uza stepenice na prvi kat.
- Voliš li filmove? – upitao me kad smo se popeli.
- Jako – odgovorila sam. - Tko ih ne voli? Samo, nemam nikad dovoljno vremena za njih – nadodala sam bez da me išta pitao.
- Onda će ti se ovo sigurno dopasti – rekao je Leo otvarajući jedna vrata.
Trenutak kasnije nalazili smo se u dvorani u koju bi stala gotovo cijela naša kuća. Plafon je bio visok sigurno tri metra, a kroz visoke zaobljene prozore padalo je svjetlo na uglancan pod. Naši koraci su odzvanjali kroz prazan prostor. Na jednom dijelu dvorane bile su montirane kamere.
- Još pomalo eksperimentiram sa svjetlom – rekao je Leo. Njegov glas je u velikom prostoru zvučao još dublje i uzbudljivije.
- Ela i ja snimamo filmove. Ja režiram, a ona se brine oko poslovnog dijela. Traženja talenata i tome slično.
Preda mnom je, dakle, stajao pravi režiser od krvi i mesa! Moram priznati da me se ta spoznaja duboko dojmila.
- Kakve filmove snimate? – zanimalo me.
- Uglavnom kratke, emotivne.
Klimnula sam glavom i pravila se kao da sam sve shvatila. Tko zna, jesu li dobili kakve nagrade za svoj rad, pitala sam se.
- Znaš – rekao je Leo i odmjerio me s nakrivljenom glavom - možda imam jednu ulogu za tebe u svom sljedećem filmu.
- Zaista? – zaustavila sam dah.
- Da. I za Damira. Čak štoviše, mislim da biste mogli biti idealan par za moj novi film.
Osjećala sam se toliko polaskanom da mi se niti u jednom trenutku nije učinilo neobičnim to što se jedan režiser zanima za dvoje nepoznatih amatera. Već sam mogla vidjeti sebe na filmskom platnu i ljubomoru svojih prijateljica.
- O kakvoj ulozi se radi? – upitala sam oprezno, strahujući da će se od mene zahtijevati prevelik glumački talent.
Leo je zatresao glavom.
- Zar ne naslućuješ? - prišao mi je korak bliže i uhvatio me za ruku.
- Zvala bi se Leonora i odjenuo bih te u dugu, bijelu haljinu. Vidim te u svili, ili zlatnom šifonu. Možda čak bijeloj koži! – dok je govorio, zadivljenim je pogledom prelazio preko mog tijela.
U glavi mi se zavrtjelo. Nisam mogla vjerovati da me Leo smatra lijepom.
- To zvuči fascinantno – rekla sam nesigurnim glasom.
Još uvijek je držao moju ruku u svojoj kad me upitao:
- Znaš li koliko se dobiva za takav jedan film?
Zatresla sam glavom.
- Deset tisuća eura - rekao je.
- Deset tisuća? – ponovila sam. S tim bismo novcem mogli otplatiti sve dugove koje smo imali. Čak i hipoteku na kuću! Mogli bismo konačno imati onakvu vrstu financijske slobode o kakvoj smo uvijek sanjali.
- Naravno, deset tisuća za svakoga od vas – nadodao je Leo.
- Dvadeset tisuća – u glavi mi se sad opasno zavrtjelo. – Potpisujem odmah, Leo! Što moram učiniti? – ushićeno sam brbljala.
Moje uzbuđenje je Lea vidno zabavljalo. Šeretski se nasmiješio i potapšao me po ramenu.
- Dobro došla na brod, Majo. Idemo onda baciti pogled na scenarij.
Otišli smo do kamera na drugom kraju dvorane. Leo je uzeo sa stolca uvezeni rukopis i pružio mi ga.
- Sjedni tamo na kauč i pogledaj. Ja se začas vraćam – rekao mi je.
Bacila sam se na mekane jastuke, nagnula glavu unatrag i na trenutak zaklopila oči. Dvadeset tisuća eura, zarađenih tek tako. Osjećala sam se kao da sam upravo osvojila glavni zgoditak na lotu! Samo da ne moram raditi ništa ilegalno za taj novac, prošlo mi je kroz glavu. Ma ne, odagnala sam tu misao smjesta od sebe. Što je moglo biti ilegalno u snimanju kratkih filmova? Otvorila sam oči, okrenula prvu stranicu i – lecnula se. Već sam naslov odavao je sve. „Erotske pustolovine jednog automehaničara“, titrala su masno tiskana slova pred mojim očima.
Istog trena bacila sam rukopis na pod kao oparena. Kako sam samo mogla biti tako naivna? Tako glupa?! Damir i ja smo uletjeli poput totalnih glupana u paukovu mrežu! Ne, zapravo je za sve glavni krivac bio Damir! Ja od početka nisam vjerovala toj Emanueli. Umjetnica – možeš mislit'. Malo sutra!
- Onda, ljubavi? Jesi li saznala prekrasne novosti? Što misliš o tome? – iz stanja šoka u stvarnost me povratio Damirov glas.
Stisnula sam usnice. Moje smrknuto lice govorilo je više od tisuću riječi.
- Kakve novosti? – upitala sam ga, nadajući se da će čuti sarkazam u mom glasu. Ali, to se nije dogodilo.
- Pa to da ćemo postati bogati! Zar ti Leo nije rekao za film? – upitao me i spustio se pokraj mene na kauč.
- Damire! – uzviknula sam zgroženo. – Leo hoće snimiti s nama pornografski film!
Podigla sam rukopis koji sam malo prije ispustila na pod i bacila ga mome mužu u krilo. – Jesi li možda pročitao naslov „filma“?
- Jesam, pa što – odgovorio je sliježući ramenima, a onda uz smiješak nadodao: – Meni se to uopće ne čini strašno. Štoviše, zvuči baš uzbudljivo. Već nas vidim kao slavne zvijezde!
- Ti to ne misliš ozbiljno – osjećala sam se kao da me netko polio kantom hladne vode. Ni u najluđim snovima ne bih nikad pomislila da bi Damir mogao pristati na takvo što. To jednostavno nije bilo normalno!
Odgurnula sam njegovu ruku koja se u nekom trenutku našla na mom koljenu i ustala.
- Daj mi ključeve od auta. Odvest ću se doma – rekla sam i ispružila ruku prema njemu.
- Užasno griješiš, ljubavi. Zamisli samo: dvadeset tisuća eura. Dva-de-set ti-su-ća! – slovkao mi je naglašavajući svaki slog. – Kako bismo inače zaradili toliki novac? I kad?
To je bila istina. Trenutno smo jedva krpali kraj s krajem, bili pritisnuti dugovima, hipotekom i neplaćenim računima. Taj novac bi sve to riješio jednim udarcem.
- Sjećaš se kako si mi prošlog ljeta rekla da bi voljela jednom otići na neko od onih skupih krstarenja? Sad bismo taj tvoj san mogli ostvariti kao od šale. Svakakve želje bismo si mogli ispuniti.
Sjetila sam se koliko sam željela novu kuhinju. Jednu od onih kakvih su bili puni prospekti i časopisi o uređenju stana. I novi dnevni boravak! Možda kožne fotelje umjesto ovih naših derutnih, koje smo naslijedili još od Damirove bake. Djevojčicama bismo mogli kupiti novi namještaj za njihovu sobu. Ma, mogli bismo proširiti kuću tako da svaka ima svoju sobu!
Pri pomisli na naše kćeri, oblak sa željama koji je rastao iznad moje glave u trenu se rasprsnuo.
– Pa mi imamo djecu, Damire! A tu razmišljamo da snimamo nekakve pornografske gadarije! – dreknula sam na muža, ljuta zapravo na samu sebe što sam se dala ponijeti glupim maštarijama.
- Daj mi ključeve! – ponovila sam, ovaj put oštrije.
Uvidjevši moju odlučnost, Damir je gurnuo ruku u džep od hlača i spustio ključeve od auta na moj dlan. No, onda je rekao nešto što me doslovce skamenilo.
- Ako ti odeš, onda ću ja snimiti film s Elom.
- Što? – izgovorila sam gotovo šapatom. Nije to valjda mislio ozbiljno? Ali jest.
- Neću valjda pustiti da mi propadne deset tisućica samo zato jer si ti konzerva poput tvog tate.
E to nije smio reći. On i ja smo imali dogovor da u naše svađe ne uplićemo naše roditelje. Pogotovo ne njegovu posesivnu mamu i mog zaista konzervativnog oca. Godinama smo lijepo funkcionirali pridržavajući se tog sporazuma, a sad ga je on prekršio. Zbog te, te drolje! Oči su mi se ispunile suzama.
- Ne razumijem zašto si tako šokirana – Damiru ništa nije bilo jasno. – Nije kao da te namjeravam prevariti. Samo ću snimiti film!
Da, i to gol u krevetu s drugom ženom! Nikad se u životu nisam osjećala toliko povrijeđenom. Nisam mogla vjerovati da moj muž zaista namjerava sudjelovati u tom suludom projektu. Zar nije razmišljao o tome kako će to izgledati ako ga prepozna neka od njegovih mušterija? Kako bi to bilo ponižavajuće! O našim kćerima nisam smjela ni razmišljati. Kako bi one reagirale da vide tatu u vrućim scenama s tuđom ženom!
- Ne želim da snimaš taj prokleti film s njom – pa makar to bio i samo film! – viknula sam, a onda briznula u glasan plač.
Damir mi je brzo prišao i privio me u naručje.
- Šššš – umirivao me ljubeći me u kosu. – Ljubavi, ti znaš da volim samo tebe. Znaš to, zar ne?
Znala sam. Ili sam barem mislila da znam. Nakon ovoga što nam se upravo događalo nisam više bila sigurna ni u što.
- Jednostavno, stvar je u tome… - pokušavao je pronaći prave riječi. – Dosta mi je tog siromaštva. Dosta mi je te vječite brige hoćemo li skupiti dovoljno za otplatu hipoteke, hoćemo li imati za režije ili će nam iskopčati struju. Kao onda, prošle godine, sjećaš se.
Naravno da sam se sjećala. Bila je to krajnje stresna situacija kad nam se škrinja počela odmrzavati i kad smo uvečer morali hodati po kući sa svijećama. Stresla sam se pri pomisli na to.
- Žao mi je, ljubavi. Nisam smio spominjati Elu. Ali, nisam znao kako te spriječiti da odeš. Molim te, pokušaj meni za ljubav! Taj novac će nam promijeniti život. Moći ćemo riješiti toliko stvari koje nas sad pritišću, ispuniti toliko snova.
Njegov iskren, molećiv pogled i njegovi poljupci učinili su svoje. Pokleknula sam. Odjednom sam osjećala da sam za svog muža spremna učiniti sve. Jedina zapreka bile su još…
- Nika i Mia. Jesi li mislio na njih? Što da njima jednoga dana dođe takav materijal u ruke? – upitala sam zdvojna Damira.
Odmahnuo je glavom.
- Ali neće - zvučao je samouvjereno. – Zar ti Leo nije objasnio da bismo u tom filmu bili kostimirani i da bismo dobili umjetnička imena? Uostalom, to se uopće ne snima za naše tržište nego se distribuira u inozemstvo.
To nisam znala. Ali zvučalo je dobro. Još kad mi je rekao da će možda takvo što pozitivno utjecati na naš ljubavni život koji je, ruku na srce, unatoč našim mladim godinama u posljednje vrijeme poprilično patio zbog svakodnevnih problema, osjećala sam kako počinjem popuštati. Nisam mogla vjerovati da ću se zaista dati nagovoriti na takvo što, pogotovo ne od vlastitog muža!
- Snimat ćemo samo tjedan dana, i onda ćemo dobiti novac. Zamisli, ljubavi, za samo tjedan dana imat ćemo pravo malo bogatstvo u džepu! Film će otići u inozemstvo, a ti, ja i cure uživat ćemo ovo ljeto na kruzeru - bez hipoteke i bez dugova!
Tim me riječima uspio definitivno pridobiti.
- Dobro, pristajem – klimnula sam glavom. – Ali, moraš mi obećati da nikad nikome nećeš o tome zucnuti niti riječ! Dobro?
- Obećavam! – rekao je i opet, u svom stilu, podigao desnu ruku u vis.
Tog istog popodneva Damir i ja smo potpisali ugovor i dobili kratak tečaj kako se kretati pred kamerama. U hodu sam saznala da se film kojeg smo snimali svrstava u takozvane „mekane“ porno filmove. Radnja se trebala odvijati – gle čuda – u automehaničarskoj radionici, a žena koja bi došla po rezervne dijelove dobila bi zapravo nešto drugo. Scenarij me i suviše podsjećao na prvi susret između Ele i Damira, i to me smetalo. No, onda mi je Ela objasnila da je njoj u filmu važna vjerodostojnost i da je njen susret s Damirom bio samo „pilot projekt“ za pravi film.
A onda je krenulo i snimanje. Damir i ja smo vodili ljubav kao i inače, samo ovaj put pred kamerama. Osim toga, sada smo to umjesto u krevetu činili na haubi od auta ili na radnom stolu u insceniranoj automehaničarskoj radionici. Na vlastitu sramotu morala sam priznati samoj sebi da sam čak uživala u snimanju takvih scena. Leo i Ela bili su vrlo profesionalni i nikad nisu rekli ili učinili ništa što bi izazvalo nelagodu kod nas.
Prije nego što smo završili sa snimanjem, Damir nam je uplatio krstarenje brodom po Sredozemlju. Kad je snimanje završilo, Ela i Leo platili su nam čak dodatni bonus, toliko su bili zadovoljni nama.
Na začuđena pitanja obitelji i prijatelja odakle nam odjednom toliki novac, odgovarali smo da smo ga osvojili na lotu. U neku ruku, sve smo to upravo tako i doživljavali – kao dobitak na igrama na sreću. Kolika je, naime, bila vjerojatnost da netko poput Ele i Lea ušeta u zabačenu automehaničarsku radionicu i ponudi frustriranom bračnom paru na srebrnom pladnju iskupljenje od dugova i hipoteke?
Ja osobno ne znam ni dan-danas, iako su od tada prošle dvije godine, što bih o svemu tome mislila. Naravno da se ne ponosim time što sam učinila. Netko bi možda rekao – moj otac sigurno bi – da smo se Damir i ja „prodali vragu za novac“. Netko bi se zgražao nad ovakvim činom pristojnog para, koji još povrh svega ima i malodobnu djecu. Takve reakcije ne bih nikome zamjerila, budući da sam i sama u početku reagirala na sličan način. Međutim, kad se danas osvrnem unatrag, ne mogu reći da zbog ičega žalim.
Naprotiv, mislim da je to što sam prihvatila snimiti taj film bila jedna od najboljih odluka u mom životu. Uvjerena sam da ponekad jednostavno treba probiti ustaljene okvire u vlastitom životu. Realno gledano, Damir i ja nismo učinili ništa nemoralno ili štetno po bilo koga. Ono što smo mi pristali učiniti javno, milijuni ljudi diljem svijeta rade svakoga dana.
Osim toga, nakon snimanja spornog filma naš se život u svakom pogledu poboljšao. Ne samo da smo se riješili dugova i ispunili si neke želje koje su nam se ranije činile nedostižnima, već je i u naš ljubavni život ušlo novo uzbuđenje. Takvo da bih bila spremna sve ponoviti samo kad bi nam netko ponudio snimanje takvog filma. Nadam se da ću uvijek razmišljati kao sad i da se nikad više neću dati ukalupiti u malograđanski način razmišljanja. Jer, život je jedan i u njemu treba uživati – hrabro i punim plućima!