Dok sam u ranim jutarnjim satima stajala na vratima restorana i zajedno sa suprugom Mladenom ispraćala goste s našeg vjenčanja, osmijeh mi nije silazio s lica. Bez lažne skromnosti mogu reći kako je ovo bio najljepši dan u mom životu. Unatoč mojim strahovima, vjenčanje je proteklo u savršenom redu i svi su bili zadovoljni. Čak je i moja svekrva Bernarda danas blistala nekim posebnim sjajem što joj nipošto nije bilo slično.
Koliko god mi to teško padalo, od samog početka bilo je jasno da ne odobrava našu vezu. Premda sam uvijek bila ljubazna prema njoj i trudila se ugoditi joj, prema meni je bila i ostala prilično suzdržana. Nisam morala previše razmišljati da bih pogodila zašto je takva. Znala sam da ću u njezinim očima zauvijek ostati siromašna djevojka kojoj je pošlo za rukom ugrabiti njenog lijepog, pametnog sina. Na sreću, moj svekar Jure bio je potpuno druga priča. Premda pod vidljivim utjecajem svoje supruge, zavolio me i prihvatio kao rođenu kćer, na čemu ću mu zauvijek biti zahvalna. Slično je bilo i s njegovom sestrom, tetom Veronikom, prema kojom sam, čim sam je upoznala, osjetila golemu simpatiju, a koja nam je sa svojim suprugom upravo dolazila u susret.
- Djeco, hvala vam na svemu. Vjenčanje je bilo prekrasno. Vjerujem da nikad nećemo zaboraviti ovaj dan. Je li tako, Šime? - obratila se prilično veselom tetku pored sebe.
- Eh, nesrećo jedna. Opet si previše popio. Ali dobro, ovaj put ću ti oprostiti. Ne ženi se naš mali nećak svakoga dana i k tome tako lijepom djevojkom - konstatirala je pomilovavši me po obrazu. - Nego, nas dvoje sad idemo ća. Valja nam do podneva stići u Split - šaljivo mu je naredila. Tetak Šime se prilično dezorijentirano zagledao u nju, a potom, zaplećući jezikom, posljednji put odlučio iskušati sreću.
- Ali, medena, ne bismo li ipak radije prespavali ovdje? Kući možemo i sutra, mislim, kad malo odspavamo.
- Ah, da, a gdje bi to točno ovaj razdrljeni gospodin izvolijevao prespavati? Možda pod kojim od stolova? - narugala mu se. - Ne sumnjam da u ovom stanju ne bi imao ništa protiv, ali, dragi, zaboravljaš da već popodne oboje moramo biti na poslu - nije odoljela da ga ne podbode, na što se Mladen i ja ni uz najbolju volju više nismo mogli suzdržati da ne prasnemo u smijeh.
- Teta, nemoj nam zamjeriti. Što možemo kad ste nam tako zanimljivi - ispričao se Mladen gušeći se od smijeha. Mirela i ja još vam jednom zahvaljujemo što ste svojim dolaskom uveličali našu svečanost. Bez vas ovo vjenčanje ne bi bilo isto. Nadam se da ćete uskoro pronaći vremena i posjetiti nas u našem novom domu - rekao je dok smo se opraštali.
- Naravno. Vjerujem da će do sljedećeg susreta biti još sretnih vijesti, tako da ćemo ponovno imati što slaviti - ozareno je odgovorila uputivši mi znakovit osmijeh.
Kad smo Mladen i ja napokon ispratili i posljednjeg gosta, shvatila sam da sam prilično umorna.
- Mmmmm, napokon sami - prošaptao je moj suprug privlačeći me u zagrljaj. Kad su nam se usne spojile, osjetila sam neizmjernu sreću. Napokon se ostvarilo ono o čemu sam oduvijek sanjala. Unatoč mom skromnom podrijetlu, zajedničkom voljom i naporima, kao u najljepšoj bajci, uspjeli smo se izboriti za svoju ljubav.
- Dođi, draga, idemo doma. Ipak je ovo naša prva bračna noć ili bolje rečeno jutro - našalio se uhvativši me za ruku i nakon kratke zahvale konobarima koji su užurbano raščišćavali stolove poveo me prema izlazu.
Dok smo se mirnim gradskim ulicama vozili prema našem novom domu, nisam odoljela a da ne pomislim na moje drage prijateljice Luciju i Mirtu. Gdje li su sada? Jesu li sretne poput mene ili im je život nakon izlaska iz doma postao još teži? Tako bih voljela da su danas mogle biti na mom vjenčanju.
- Spava ti se? - iz razmišljanja me prenuo Mladenov glas. - Izdrži još malo. Uskoro smo doma - brižno je rekao.
Bože, koliko volim ovog čovjeka, pomislila sam, a misli su mi se i nehotice stale vraćati u prošlost. Na dan kada sam kao sedamnaestogodišnjakinja slučajno upoznala Mladena, ali i neke druge događaje koji su tome prethodili, a bez kojih se nas dvoje možda nikad ne bismo ni sreli.
Otkad znam za sebe, bila sam štićenica doma za nezbrinutu djecu. Ondje sam izgovorila svoju prvu riječ, napravila prve korake i krenula u školu kad je tome došlo vrijeme. Nikad nisam upoznala svoje roditelje jer su, kad sam imala samo pet mjeseci, na povratku s ljetovanja oboje poginuli u stravičnoj prometnoj nesreći. Kako su mi kasnije pričale tete, i ja sam bila u automobilu kad se to dogodilo, ali sam zahvaljujući čudu ili Božjoj providnosti prošla bez ijedne ogrebotine. Ne mogu reći da nisam često sanjarila o tome kakav bi život bio da su moji roditelji ipak živi. Posebice kad sam malo poodrasla. Ipak, tete u domu dobro su se brinule o meni, a ja sam se pomirila s takvim životom jer za drukčiji nisam ni znala.
Završila sam osnovnu školu s odličnim uspjehom i premda sam s obzirom na uspjeh mogla birati srednju, odlučila sam se za frizersku. Oduvijek sam pokazivala sklonost prema uređivanju i oblikovanju kose, a najbolji pokazatelj moje vještine bile su frizure koje sam strpljivo radila na lutkama koje smo kao štićenice doma nerijetko dobivale na dar od dobrih ljudi.
Baš kao i druga djeca u domu rano sam se naučila zahvalnosti, a svaki pa i najmanji oblik nježnosti budio bi u meni uspomenu na roditelje. Premda sam ih pamtila samo s fotografije, često sam sanjarila o tome kakav je osjećaj naći se u toplom majčinom zagrljaju.
Upravo su plemenitost i dobrota ljudi koji su nas često darivali u domu bili razlog što sam već u dobi od šesnaest godina odlučila pomagati onima kojima je to potrebno. Uz pomoć tete Magdalene učlanila sam se u gradsku volontersku udrugu i svakodnevno dio svog slobodnog vremena posvećivala starijim i nemoćnim ljudima. Bila sam sretna što sam mogla učiniti nešto za njih, pa makar to bio i samo odlazak u trgovinu po namirnice. Najveća nagrada bio je njihov zadovoljan osmijeh i pokoja krišom obrisana suza zahvalnosti neke starice koja bi nerijetko uspjela rasplakati i mene.
Tako sam otprilike godinu dana kasnije na jednom domjenku u čast udruzi upoznala i Mladena. Premda mi se onako elegantan i naočit svidio već na prvi pogled, jedva da sam se usuđivala i pogledati u njegovu smjeru. Smatrala sam kako u svojoj više nego skromnoj haljini i cipelama nisam dostojna takvog mladića. Još kad sam nešto kasnije od tete Magdalene doznala da je Mladenov otac veoma ugledan čovjek, vlasnik čak nekoliko firmi koje su bile sponzori naše udruge, obuzelo me malodušje.
- Mladen je najbolji i najplemenitiji mladić kojeg poznajem. Iskreno, nemam pojma zašto se cijele večeri ponašaš tako čudno umjesto da već odavno plešeš s njim? Mislim kako smo se večeras prije svega ovdje došli zabaviti. Opusti se malo - znakovito je dodala teta Veronika pritom domahnuvši Mladenu. Učinilo mi se da se on nasmiješio u tom trenutku i poželjela sam propasti u zemlju od srama.
- Teta Magdalena, tiše malo. Ne vidite li da je shvatio da pričamo o njemu - zacvilila sam, no bilo je već kasno. Mladen nam je prilazio.
- Pa što onda? Barem ćete se upoznati. Mladen je dobar mladić i znam da te neće razočarati - vedro je objasnila dok sam se ja preznojavala od muke.
- Dobra večer, moje dame. Za one koji to još ne znaju, ja sam Mladen - vedro je rekao uz simpatičan naklon.
- Mirela, drago mi je - uspjela sam promucati zažarenih obraza dok mi je njegov pogled milovao lice.
- Mirela, mogu li te zamoliti za ples? - upitao je. Njegov prodoran pogled natjerao me da zadrhtim od siline osjećaja koji su me odjednom obuzeli.
- Rado, ali ja baš i ne znam plesati - tiho sam odgovorila.
- U tom slučaju, dopusti mi da te poučim - rekao je pruživši mi ruku. Dok me vodio prema plesnom podiju, osjetila sam blagonaklon pogled tete Magdalene na sebi.
Bože, je li ovo ta ljubav o kojoj sam toliko slušala? Mogla bih i umrijeti u njegovu naručju - razmišljala sam topeći se od miline dok smo uz glazbu, potpuno obuzeti jedno drugim, pomalo nespretno pokušavali uskladiti plesne korake.
- Mirela, nadam se da te neću uplašiti ako ti kažem da si najljepša djevojka koju sam ikad vidio - promrmljao je u jednom trenutku kad sam u navali potpunog blaženstva naslonila glavu na njegovo rame. I to je bilo to.
Suvišno je reći da smo već idućih dana Mladen i ja postali nerazdvojni. Unatoč njegovom zahtjevnom radnom vremenu, koristili smo svaku priliku da budemo zajedno. Nije mi dugo trebalo da shvatim da sam zaljubljena u njega. Kad mi je priznao da su i njegovi osjećaji prema meni isti, bila sam presretna. Naš je odnos od samog početka bio pun poštovanja i uzajamne ljubavi. Mogli smo satima razgovarati o nekoj temi, a da nam ne dosadi. Silno su me zabavljale njegove šale i dosjetke. Voljela sam način na koji hoda, govori, smije se.
Uskoro me Mladen pozvao k sebi na večeru kako bih upoznala njegove roditelje. Živio je u golemoj kući u predgrađu čija me ljepota ostavila bez daha. Sve je u njoj bilo uređeno do posljednjeg detalja. Premda mi je njegova majka, gospođa Bernarda, po ulasku u kuću prva pružila ruku, odmah sam osjetila da u njezinu stavu nema nimalo topline. Što se nje ticalo, nisam bila dobrodošla u ovoj kući, u to nije bilo nikakve sumnje. Hladno me odmjerila od glave do pete, a tada pomalo razmetljivo počela nuditi raznim aperitivima od kojih za većinu nikad nisam ni čula a kamoli ih kušala.
- Hvala vam, gospođo Bernarda, no radije bih popila sok - ljubazno sam odgovorila, pri čemu mi nije promakao njen podrugljiv osmijeh.
Mladenov otac bio je sušta suprotnost svojoj supruzi. Kad se kasno navečer napokon pojavio u blagovaonici i sa širokim osmijehom na licu ljubazno ispričao zbog kašnjenja, u trenu je osvojio moje srce. Ne samo da su otac i sin nalikovali kao jaje jajetu, već im je, čini se, i narav bila ista. Razgovor koji je dotad zapinjao, zahvaljujući gospodinu Juri uskoro se pretvorio u vedru i zanimljivu konverzaciju i napokon sam se uspjela malo opustiti.
Premda je večer na kraju ispala dobro, lagala bih kada bih rekla da od toga dana zahvaljujući ponašanju gospođe Bernarde nisam počela osjećati nesigurnost. Neprekidno sam se opterećivala mislima kako ni po čemu nisam ravna Mladenu i njegovoj obitelji i kako će našoj vezi, koliko god se voljeli, prije ili kasnije ipak doći kraj. Mladen je fakultetski obrazovan mladić s direktorskom pozicijom u tvrtki svoga oca čije će carstvo, uostalom, jednoga dana i naslijediti, a tko i što sam ja? Štićenica doma i potencijalna frizerska pomoćnica čija sveukupna imovina stane u kakvu osrednju putnu torbu. Mladen zaslužuje nekog boljeg od mene, nekoga tko će mu biti ravan - razmišljala bih noću natapajući jastuk suzama.
Činilo se kako je Mladen jedne večeri dok smo sjedili za večerom u romantičnom restoranu ipak opazio promjenu na meni. Bila sam jako nervozna i prvi put otkad smo u vezi nisam pronalazila riječi kojima bih započela razgovor. Dok sam s knedlom u grlu nervozno gužvala jelovnik, Mladen se zabrinuto zagledao u mene.
- Što je, ljubavi? Nešto te muči? Reci mi - navaljivao je dok sam uzalud smišljala prave riječi.
- Mladene, jako te volim, ali mislim da zaslužuješ bolju djevojku i da ćeš biti sretniji bez mene - uspjela sam promucati dok mi se srce kidalo od tuge.
- Molim? Mirela, zaboga, što to govoriš? - upitao je vidno šokiran. - Tvoje riječi nemaju nikakvog smisla. To što si ti….
- Što?! No, hajde, ne možeš to ni izgovoriti, zar ne?! - histerično sam vrisnula.
- Umiri se, molim te. Nisam mislio ništa loše. Dapače, divim se osobama poput tebe koje unatoč životnim nedaćama uspiju izboriti svoje mjesto pod suncem. Mirela, ti si divna osoba i jako te volim. Moje srce kuca samo za tebe i tako će biti zauvijek bez obzira na sve. Upravo ovdje i sada namjeravam ti dokazati kako to mislim ozbiljno - tajanstveno je dodao petljajući po džepu sakoa.
- Ljubavi, hoćeš li se udati za mene? - zaprepastilo me kad je iskopavši prsten iznenada kleknuo pred mene. Dok je nekoliko znatiželjnika za susjednim stolovima sa zanimanjem pratilo rasplet situacije, nekoliko trenutaka nisam uspijevala progovoriti ni riječi. Koliko god da sam maštala o ovome, ni u najluđim snovima nisam očekivala da bi me Mladen te večeri mogao zaprositi.
- Molim te, pristani. Ti si nešto najljepše što mi se ikad dogodilo - dodao je opazivši moju zbunjenost. Njegov molećiv pogled pun ljubavi govorio je više od tisuću riječi. U trenu sam zaboravila na svoje strahove i odlučila kako ću sa svoje strane učiniti sve da ga usrećim.
- Oh, ljubavi moja, pristajem. Udat ću se za tebe - prošaptala sam sa suzama u očima, na što me Mladen, lud od sreće, snažno privukao u zagrljaj.
Dok smo kolnim prilazom ulazili u dvorište našeg novog doma, nisam odoljela a da se ne prisjetim svakodnevnih posjeta svoje svekrve Bernarde i njenih neprekidnih prigovora dok je trajalo njegovo uređenje. Ponašala se kao da je kuća koju je kupio Mladen njeno osobno vlasništvo, a ona sama njen nadglednik. Dok je trajalo uređenje, često je prigovarala majstorima zbog, prema njezinom mišljenju, loše obavljenog posla, čime me nebrojeno puta znala dovesti u neugodnu situaciju. Gotovo uvijek je nastojala nametnuti svoje mišljenje, što meni nikako nije bilo po volji, no šutjela sam zbog Mladena.
- Mirela, mislim da bi ona slika puno bolje stajala na suprotnom zidu. I zašto si, pobogu, onu lončanicu stavila ondje u kut gdje nema dovoljno svjetla? Dušo, ti doista nemaš pojma o uređenju doma, ali nije ni čudo kad si u ovu obitelj došla zna se odakle - ni u jednoj prilici nije propuštala da me ne podbode i ne nabije mi na nos moje skromno podrijetlo. Jednog dana takva mi je situacija uistinu postala neizdrživa i sve sam priznala Mladenu.
- Žao mi je što ti to moram reći, ali mislim da me tvoja majka baš i ne voli. Ništa što učinim njoj nije dovoljno dobro. Stalno mi zbog nečeg prigovara. Što će tek biti kad se vjenčamo - započela sam prethodno pročistivši grlo.
- Ne brini se, ljubavi. Mama uopće nije loša, samo je navikla da sve uvijek bude po njezinom. Ipak je oduvijek bila jedina žena u kući - našalio se privlačeći me u zagrljaj.
- Nadam se - promrmljala sam nadajući se svim srcem da je u pravu.
Vrijeme nakon vjenčanja protjecalo nam je kao u snu. Nakon osmodnevnog medenog mjeseca koji smo proveli u Beču naš se život ponovno vratio u kolotečinu. Dok je Mladen bio na poslu, ja bih ostajala doma i brinula da ondje sve bude u redu. Voljela sam kuhati i često sam ugošćavala Mladenovu brojnu rodbinu. Kada je on bio sretan, bila sam sretna i ja. Osjećala bih nesigurnost jedino kad bi nam u posjet došla Bernarda, njegova majka. Moja bi svekrva redovito obilazila sve prostorije u kući i svojim rendgenskim pogledom pretraživala i najmanju nepravilnost poput samo njenom oku vidljive niti paučine ili pokojeg zrnca prašine. Premda sam oduvijek bila uredna i puno pažnje pridavala čistoći, moja svekrva uvijek bi pronašla neki razlog za prigovor.
Gotovo da nije bilo dana a da nam ne bi došla u posjet. Ta mi je njena svakodnevna tortura sve više smetala, ali nisam znala kako tome stati na kraj, a da pritom ne povrijedim Mladena. Uskoro mi je sinulo i ozbiljno sam počela razmišljati o tome da se i ja zaposlim. Posebice kad je Mladen zbog posla počeo sve više izbivati iz kuće. Kako je moj svekar odlučio otvoriti novu podružnicu u jednom primorskom gradiću, Mladen je često morao na poslovni put. Jednoga jutra odlučila sam posjetiti obližnji frizerski salon i ondje iskušati sreću. Nitko nije bio sretniji od mene kad sam još istog popodneva uspjela dobiti posao. Jedva sam čekala da se Mladen vrati iz Primoštena kako bih mu rekla sretnu vijest.
Neko vrijeme život nam je tekao u radu i slozi. Kada sam tri godine kasnije uspjela dobiti i stalni posao, nitko nije bio sretniji od mene. Bio je to velik dan u mom životu. Te subotnje večeri odlučila sam pripremiti raskošnu večeru kako bih sa svekrom, svekrvom i nekolicinom prijatelja podijelila svoje veselje. Nisam propustila pozvati čak ni tetu i tetka iz Splita, jer su mi oboje još od prvog susreta prirasli srcu.
Dok sam dovršavala posljednje detalje oko večere, bila sam pomalo nervozna. Mladen je javio da će zbog neodgodivog sastanka zakasniti na večeru, što me prilično zabrinulo. Iskreno, pribojavala sam se svekrvinog ponašanja dok njega nema. U takvim situacijama njezine primjedbe znale su biti užasno okrutne, što mi je užasno teško padalo, posebice ako bismo pritom još bili u društvu. Posebno sam strahovala od njezine reakcije kad shvati da večeru ne namjeravam poslužiti na porculanskim tanjurima koje smo dobili od nje kao svadbeni dar, već na puno običnijima koje sam za ovu prigodu kupila sama, vlastitim novcem.
Zvono na ulaznim vratima prenulo me iz razmišljanja i požurila sam otvoriti. Nisam se morala previše zamarati mislima o tome tko je prvi večerašnji gost pred vratima jer sam to već ionako znala.
- Draga, izvrsno izgledaš u toj plavoj haljini premda ti, ako mene pitaš, zelena boja ipak bolje pristaje uz oči - zacvrkutala je moja svekrva čim sam joj otvorila vrata. Duboko sam udahnula kako bih se smirila.
- Hvala, i vi ste jako elegantni večeras - ljubazno sam odvratila zatvarajući vrata, dok se ona u svom stilu znatiželjno ogledavala oko sebe.
- Zaboga, Mirela, nisam li ti već sto put napomenula kako ova slika na zidu ne stoji ravno. Što će pomisliti gosti kad vide takvu šlampavost - nije odoljela a da me ne podbode. Premda bih joj najradije odbrusila kako ta slika tu stoji već pune tri godine te da večeras nikoga nisam pozvala u razgledavanje stana već na opušteno i ugodno druženje uz večeru, uspjela sam se suzdržati na vrijeme.
- Zar Mladen još nije došao? Bože, sad ću se osobno morati pobrinuti da sve bude kako treba - rekla je uz dramatičan uzdah.
- Ne brinite, sve je već spremno. Večera je u pećnici, a kolač se hladi - odgovorila sam što sam mirnije mogla. Nisam morala dvaput ponoviti, a moja je svekrva već požurila u kuhinju i najprije zavirila u pećnicu, a potom i u hladnjak. Ako sam se i ponadala da bih od nje mogla dobiti kakav kompliment u vezi s večerom u koju sam uložila puno truda, sve moje nade pale su u vodu čim je progovorila.
- Mirela, bojim se da ti je meso prepečeno, a ni kolač mi se nekako ne čini najbolji. Nisi trebala stavljati toliko vrhnja na njega - pakosno je dodala, na što su me u očima zapekle suze. Bože, zašto me ta žena ne voli? Što sam joj učinila da barem jednom ne može biti ljubazna prema meni, pomislila sam, a tada mi je sinulo. Bernarda me možda ne želi prihvatiti kao snahu, ali kao majku svog unučeta to će morati. Mladenovo dijete sigurno će otopiti led oko njezina srca. Naravno, kako se samo ranije nisam toga sjetila. Ionako je već vrijeme da ozbiljno poradimo na bebici - moje raspoloženje odmah se popravilo. S osmijehom na licu zamolila sam Bernardu da se raskomoti i požurila se urediti.
Bila sam presretna kad se nešto kasnije pojavio i Mladen, a odmah za njim i tetak i teta iz Splita. Unatoč dugom putovanju oboje su bili izvrsno raspoloženi i uskoro se kućom zaorio uzbuđeni žamor.
- Mirela, dušo, izgledaš bolje nego ikad. Valjda bi mi rekla da si... - znakovito je počela teta Veronika šaljivo priprijetivši prstom.
- Žao mi je što vas moram razočarati, ali zasad ništa od toga - nasmijala sam se.
- Pri čemu se, naravno, ne može reći da ne radimo na tome - nadovezao se i Mladen, na što smo svi prasnuli u smijeh. Odahnula sam shvativši kako se čak i moja svekrva nasmijala njegovoj šali. Moram priznati da mi se ovako nasmijana sviđala puno više no inače.
- Znaš, ljubavi, svidio mi se onaj razgovor o bebi večeras. Ti, ja i naša beba, što kažeš? - započela sam te noći dok smo prepuni ugodnih dojmova zagrljeni ležali u krevetu.
- Mmmmm, jedva čekam. Što se mene tiče možemo se odmah baciti na posao - našalio se ljubeći me. Dok sam se prepuštala njegovim poljupcima, u mislima sam već mogla vidjeti našu malu sretnu obitelj.
Dva tjedna kasnije bila sam pomalo razočarana kad sam u uobičajeno vrijeme dobila mjesečnicu.
- Nemoj biti tužna, ljubavi. Nimalo ne sumnjam da ćemo već uskoro postati roditelji male prelijepe djevojčice koja će ti potpuno nalikovati - tješio me Mladen kad sam se te večeri šćućurila u njegovu naručju.
Prošlo je tako još nekoliko mjeseci, a ja nikako nisam uspijevala zatrudnjeti. Iz mjeseca u mjesec sve sam se teže mirila s neuspjehom. Kao sumanuta počela sam izračunavati plodne dane, no unatoč tome mjesečnica mi je i dalje dolazila na vrijeme. Željela to ili ne, postajala sam sve očajnija. Svoje sam nezadovoljstvo pokušavala utopiti u poslu i radila sam više no ikad. Izgubila sam apetit i iz dana u dan postajala sve mršavija. Počela sam se uvjeravati kako sam neplodna, što je dodatno narušilo moje ionako krhko samopouzdanje. Grizla sam se i tiho patila u sebi jer svojim turobnim mislima nisam željela zamarati Mladena. A onda sam jednoga jutra jednostavno odlučila otići ginekologu. Dvoumila sam se između dvojice stručnjaka, stoga sam se za svaki slučaj za pregled predbilježila kod obojice.
Prvi pregled protekao je u redu, a moje iznenađenje nije moglo biti veće kad je liječnik rekao da sam savršeno zdrava.
- Gospođo, s vama je doista sve u redu i ne biste trebali imati problema sa začećem. Možda ste samo pod stresom. Pokušajte se malo opustiti. Vjerujte mi, sve drugo doći će samo od sebe. Propisat ću vam vitamine i minerale kako biste malo ojačali imunitet, a vi samo učinite kako sam vam savjetovao - naglasio je stisnuvši mi ruku u znak ohrabrenja.
Zacijelo bih se unatoč njegovim riječima nastavila gristi da mi to isto, samo nekoliko sati kasnije, nije potvrdio i drugi ginekolog. Što je to onda sa mnom? Zašto ne mogu zanijeti? - razmišljala sam dok sam se vraćala kući.
Te večeri bili smo pozvani na večeru u povodu svekrvina rođendana. Premda nisam bila osobito raspoložena, Mladen je bio silno uzbuđen što će nakon nekoliko tjedana mukotrpnog rada ponovno vidjeti rodbinu na okupu, tako da ga nisam imala srca odbiti.
Zažalila sam već nekoliko sati kasnije dok smo za lijepo postavljenim stolom moje svekrve pili aperitiv dobrodošlice. Mladen je nakratko s ocem otišao u podrum po vino kad mi se svekrva zavjerenički unijela u lice.
- Nadala sam se da bismo večeras mogli imati dvostruko slavlje. Nije da se miješam, ali ne mislite li da bi vam nakon gotovo četiri godine braka već stvarno bilo vrijeme za potomke? - slatkorječivo je upitala.
- Ne brinite se, sve u svoje vrijeme - odbrusila sam uz namješten osmijeh. Bože, mora li ta žena uvijek biti ovako neugodna i zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto? Kao da mi i ovako već nije dovoljno teško - uzrujano sam pomislila. Nije da nisam poštovala svoju svekrvu, no ovom neumjesnom primjedbom uspjela me potpuno izbaciti iz takta. Što se mene ticalo, večera mi je bila upropaštena jer sam istog trenutka izgubila tek. Ostatak večeri glumila sam veselje premda sam u sebi pucala po šavovima i jedva čekala da krenemo doma.
Otprilike mjesec dana kasnije iz sna me prenuo snažan osjećaj mučnine. Jedva sam se uspjela dovući do kupaonice. Kad sam napokon prestala povraćati, zagledala sam se u svoj blijedi odraz u zrcalu. U salonu je bilo jako puno posla. Ne smijem se sad još i razboljeti, pomislila sam prije negoli sam osjetila novu navalu mučnine.
- Dušo, je li sve u redu? - nakon nekog vremena začula sam Mladenov glas iza leđa.
- Sada ponovno jest. Zacijelo sam pojela nešto loše - odgovorila sam nagnuta nad zahodsku školjku dok mi se znoj slijevao licem.
- Sigurno? Jako si blijeda. Nije ni čudno kad u posljednje vrijeme jedeš kao ptičica. Dođi, vodim te u krevet - zabrinuto je rekao.
Nekoliko dana kasnije slična se situacija ponovila i u salonu. Upravo sam jednoj mušteriji skidala uvijače s kose kad mi se zacrnjelo pred očima. Uhvatila sam se za naslon stolca boreći se s nesvjesticom. Ni sama ne znam kako sam se uspjela zadržati na nogama.
- Gospođo, jeste li dobro? - vrisnula je gospođa ispred mene poskočivši iz naslonjača.
- Dođi, Mirela. Posve si žuta u licu. Moraš na zrak - zabrinula se i Vera, moja šefica, koja je odmah shvatila što se događa.
Čim smo izašle van, osjetila sam kako mi se vraća snaga.
- Oprosti, Vesna, doista ne znam što mi je bilo. Odmah ću se vratiti poslu - opravdavala sam se.
- Ne dolazi u obzir. Ideš ravno u krevet. U tvom stanju odmor će ti itekako koristiti - dodala je uz znakovit osmijeh. Najprije uopće nisam shvatila što mi pokušava reći, a tada mi se licem razlio osmijeh.
- Mislite da sam….
- A što bi drugo moglo biti? Mlada si, zdrava. Uostalom, i sama sam u prvoj trudnoći imala slične simptome. Mučnina i nesvjestica doista znaju biti gadna stvar - uvjeravala me. Bože, je li moguće da sam doista trudna? Istina, mjesečnica mi malo kasni. Pa naravno, prava sam glupača, kako to da ranije nisam shvatila što mi se događa? - ushićeno sam pomislila.
Odjednom više nisam mogla dočekati da napokon dođem kući i kažem Mladenu da ćemo uskoro postati roditelji. Baš kako sam i pretpostavila, sretnu vijest dočekao je sa širokim osmijehom na licu.
- Oh, ljubavi, pa to su predivne vijesti. Volim te, tako te volim - nije prestajao ponavljati ljubeći me.
Bilo je predivno znati da napokon nosim toliko željenu bebu. Premda sam i dalje često osjećala mučninu i slabost, nisam se zabrinjavala zbog toga. Uz svesrdnu pomoć moje šefice, rad u salonu svela sam na minimum i osjećala se bolje no ikad. Čak je i moja svekrva prilikom idućeg obiteljskog ručka opazila promjenu na meni.
- Mirela, nešto nam tajiš, priznaj. Da nisi napokon trudna? - nije odoljela a da me ponovno ne podbode. Začudo, ali ovaj put njezin pomalo zlobni komentar ostavio me potpuno mirnom.
- Bernarda, molim te - nelagodno ju je opomenuo moj svekar. Premda sam vijest o trudnoći još neko vrijeme namjeravala zadržati za sebe, više se nisam mogla suzdržati.
- Čini se da jesam. Nadam se da ste napokon sretni - obratila sam se svekrvi, na što se ona iznenađeno zagledala u mene. Bilo je to ujedno i prvi put da sam joj se suprotstavila bez straha i činilo se da ju je ta činjenica na nekoliko trenutaka ostavila posve zatečenom.
- Oh, pa u tom slučaju vam čestitam. Dakle, uskoro ćemo postati djed i baka - pomalo zbunjeno se obratila svekru. - I, jesi li već bila kod doktora? Što kaže? S bebom je sve u redu, zar ne? - odjednom me stala zasipati pitanjima.
- Nisam još. Trudna sam tek dva mjeseca, ali svakako ću to učiniti što prije - obećala sam.
Zacijelo bih i postupila tako da me idućih dana nije uhvatila gadna prehlada zbog koje nisam mogla čak ni na posao. Imala sam povišenu temperaturu, a zbog trudnoće nisam željela uzimati lijekove, tako da sam gotovo tri tjedna ostala prikovana uz krevet. Srećom, Mladen je uzeo godišnji odmor i cijelo vrijeme bio uz mene. Kad sam napokon ponovno stala na noge, odlučila sam najprije dovesti u red kuću koja je nakon višednevne nebrige izgledala potpuno zapušteno. Unatoč napornom radu po kući, popodnevni sati bili su rezervirani za obilazak dućana s dječjom robicom. Uživala sam birajući kompletiće i ostale potrepštine za svoju bebu.
Upravo za jednog takvog posjeta dućanu učinilo mi se da sam u utrobi osjetila čudan trzaj. Premda sam dobro znala da je takvo što još uvijek nemoguće, uspjela sam se uvjeriti kako se u meni pomaklo upravo moje dijete.
Večer prije nego što sam se naručila za pregled, uslijedio je šok kojeg se i danas trudim zaboraviti. Mladen i ja smo zagrljeni sjedili pred televizorom kad sam osjetila čudnu toplinu među nogama. Kao sumanuta pojurila sam u kupaonicu gdje me dočekalo stravično iznenađenje. Krvarila sam, i to prilično obilno. Sjećam se još jedino svog vriska, nakon čega sam se onesvijestila.
Nešto kasnije probudila sam se u bolnici. Prvo što sam ugledala bilo je Mladenovo izmučeno lice.
- Što se dogodilo našoj bebi? Molim te, reci mi da je sve u redu - vrisnula sam.
- Šššš, umiri se, dušo, žao mi je, ali nije bilo nikakve bebe.
- Kako to misliš? Što ste učinili mom djetetu? Tužit ću ovu bolnicu i tebe zajedno s njom - zaurlala sam istrgnuvši cjevčicu s infuzijom koja mi je bila priključena na ruci.
Nešto kasnije, pod utjecajem injekcije za smirenje, uspjela sam malo doći k sebi. Doktor Vidić, kako se predstavio, bez sustezanja mi je rekao kako nikad nisam ni bila trudna te kako su svi simptomi koje sam osjećala bili samo plod moje velike želje da pošto-poto postanem majka.
- Napominjem kako ste fizički potpuno zdravi. Izostanak mjesečnice zacijelo je bio usko povezan s jakom prehladom koju ste mi spomenuli. Ne sumnjam da je sve ovo prilično stresno za vas. Umišljena trudnoća nije rijetkost, ali uvjeren sam da svaki takav slučaj ima neke dublje korijene. S obzirom na situaciju, možda ne bi bilo loše da potražite stručnu pomoć. Ipak sam ja samo ginekolog - napomenuo je pomilovavši me po kosi. Duboko u sebi znala sam da je u pravu i obećala sam da ću to učiniti čim izađem iz bolnice.
Dva dana kasnije oko podneva sam otpuštena iz bolnice. Mladen je u to vrijeme bio na poslu i upravo sam se spremala pozvati taksi kad se ispred mene zaustavio automobil. Nemalo sam se iznenadila kad sam u njemu ugledala svoju svekrvu.
- Mirela, molim te, dopusti mi da te odvezem doma. Doista mi je žao zbog svega što se dogodilo - doviknula mi je kroz prozor.
- Ne mora vam biti. Sve je u redu. Bit ću dobro - odgovorila sam dok su mi se oči punile suzama.
- Ne mislim na to, već na ono kako sam se u većini slučajeva odnosila prema tebi - rekla je izlazeći iz automobila. - Iskreno, oduvijek sam znala da nisi loša djevojka, samo nisam se mogla pomiriti s tim da ću ljubav svoga sina odsad s nekim morati dijeliti. Sada shvaćam koliko je to bilo sebično. Možeš li mi oprostiti? - promuklo je upitala. Nisam mogla povjerovati kad sam shvatila da Bernarda plače.
- Molim te, daj mi priliku da ti dokažem kako uopće nisam onakva babaroga kakvu sam voljela glumiti. Kunem se da mi je žao - preklinjala je dok sam se pravila da razmišljam.
- Ipak ste vi majka čovjeka kojeg volim više od života. Što može biti veći motiv da pokušamo ispočetka - odgovorila sam prije nego što sam i sama dala oduška suzama koje su prijetile da će me ugušiti.