Ma nemoguće! Bila je to već peta poruka u tjedan dana, ali tko mi je pisao, nisam znala. Pošiljatelj je bio anoniman. Broj s kojega su poruke bile poslane mogao se, doduše, vidjeti na zaslonu telefona, ali kad sam ga pokušala provjeriti u telefonskom imeniku, dobila sam odgovor da nije registriran, a kad sam ga nazvala, nitko se nije javljao.
Tko mi je mogao slati te poruke? I to odreda ljubavne!
Bila sam zbunjena.
U svoje trideset i četiri godine svašta sam doživjela. Imala sam svakakvih veza i udvarača, no tajnog obožavatelja nikad nisam imala. Pogotovo ne ovako romantičnog koji bi slavio moju ljepotu i dobrotu.
Ponovno sam pogledala na zaslon i pročitala još jednom najnoviju poruku. "Prelijepa si - kako izvana, tako i iznutra", pisalo je. "Kad te ugledam, sunce mi grane. Moje su misli neprestano uz tebe…"
Nisam više tinejdžerica, zrela sam žena, ali ovakvo što lijepo nije mi nikad nitko napisao. Čak ni osjećajni Fabijan, dečko s kojim sam na prvoj godini fakulteta bila u izuzetno romantičnoj vezi.
Još sam jednom okrznula pogledom poruku i osjetila kako mi srce brže kuca. Tko je mogao gajiti tako duboke osjećaje prema meni, a da ja to nisam primijetila? Nije da nije bilo muškaraca u mojoj blizini kojima sam se mogla svidjeti. Bilo ih je, naravno. Ali, ni kod jednog od njih nisam primjećivala ni približno takvu naklonost kakva se odražavala u porukama. Prema onome što je u njima pisalo, taj netko je morao biti doslovce lud za mnom!
Prvu poruku primila sam točno prije tjedan dana, neposredno prije početka radnog vremena. Liječnica sam i radim u bolnici. Toga dana kad je stigla poruka, imala sam noćno dežurstvo.
"Valentina, volim te", pisalo je. Samo to. Ništa više i ništa manje. Moja kolegica i dobra prijateljica Jana, koja je radila u smjeni sa mnom, nagnula se prema mobitelu vidjevši moj zaprepašteni izraz lica, ali ja sam ga na brzinu gurnula u džep. "Ma, nije ništa. Sestra me gnjavi nekakvim glupostima", slagala sam joj stišćući mobitel u ruci.
S Janom sam zaista bila jako dobra, odavno više nismo bile puke kolegice, već i dobre prijateljice koje su se povjeravale jedna drugoj, ali svejedno sam oklijevala reći joj istinu. Znala sam, naime, kako se lako vijesti šire bolnicom te da bi, ako Jana kaže i samoj jednoj osobi, uskoro svi mogli brujati o tome kako imam tajnog obožavatelja.
Sva sreća da mi Jana u tom trenutku nije mogla opipati puls jer tada bi, bez sumnje, shvatila da joj lažem i koliko me zapravo poruka uznemirila. Ta jedna jedina kratka rečenica toliko me uzdrmala da cijelog dana nisam mogla razmišljati ni o čemu drugome nego o njoj i o tome tko mi ju je mogao poslati.
Netko me je volio, a ja nisam znala tko! Jasno da sam umirala od znatiželje da saznam o kome se radi. No, ruku na srce, već sama činjenica da postoji netko takav mamila mi je osmijeh na usne.
Moja posljednja veza pukla je prije nešto više od tri godine i od tada sam bila sama. Kako nisam od onih koji vole samoću, cijelo to vrijeme živjela sam u nadi da ću konačno pronaći pravu ljubav. Na žalost, moja se nadanja nisu ispunila, a najveći krivac za to bio je moj posao. Kad sam uopće i gdje trebala nekoga upoznati kad sam cijele dane provodila u bolnici?
No, sad su počele stizati te tajanstvene poruke i odjednom se činilo da je ljubav pronašla mene!
Kasnije toga dana, kad je naporno dežurstvo konačno završilo i kad sam se umorna vratila kući, kratak zvuk iz mobitela, nalik prebiranju po harfi, ponovno me obavijestio da mi je stigla još jedna poruka. Uzbuđeno sam posegnula za mobitelom. Možda sad konačno saznam o kome se radi, pomislila sam dok sam nervozno otvarala poruku.
"Prekrasna si, Valentina", čitala sam prelazeći brzo pogledom preko slova. "Volim apsolutno sve na tebi! Kako tvoju ljepotu, tako i tvoju dobrotu!"
Tri rečenice bile su ispisane ovaj put. Tri rečenice, ali meni je i dalje bila potpuna nepoznanica o kome bi se moglo raditi. I ovaj put, kao i prethodni, moje je srce brže zakucalo. Netko je volio baš sve na meni: i moje tijelo, i moju dušu. Kako li je to samo bilo romantično!
A onda, baš kad sam se spremala leći u krevet, stigla je još jedna poruka. Bila sam pospana, ali poznati me zvuk u trenu razbudio. Brzo sam posegnula za telefonom.
"Lijepo spavaj, voljena moja. Moje misli bit će uz tebe i u snovima", pisalo je.
Sav moj umor od maloprije u trenu je nestao. Legla sam u krevet, ali nisam mogla oka sklopiti. Držeći čvrsto mobitel u ruci, kao hipnotizirana buljila sam u poruku i stalno je iznova čitala.
Tko, tko, tko, vrtjelo mi se u glavi. Tko je mogao biti toliko zaljubljen u mene? U jednom mi je trenu na pamet palo da bih tom pitanju trebala pristupiti poput detektiva. Analizirati sve pojedinosti i malo-pomalo riješiti zagonetku.
Dakle, bilo je očito da se radilo o muškarcu koji me je morao poznavati. Kako bi inače znao kakva sam "iznutra i izvana", ili da sam se vratila kući iz noćne smjene i da se u jutarnjim satima spremam na počinak? To je bilo logično. Isto tako je bilo logično da me najvjerojatnije poznavao s posla. Teško da se radilo o nekom iz kruga mojih prijatelja, jer su svi bili u čvrstim vezama. Dakako, svi osim zgodnog Marka, ali on je bio deklarirani homoseksualac.
Kakav je mogao biti muškarac koji mi je pisao ovakve poruke, analizirala sam dalje. Vjerojatno samac i vrlo vjerojatno sramežljiv. U suprotnom bi mi otvoreno prišao i izjavio što osjeća, a ne se skrivao iza anonimnih poruka. Sad je bilo važno napregnuti moždane vijuge. Kojeg sam ja to sramežljivog samca imala na svom radnom mjestu? Zlatko je imao djevojku, Hrvoje je imao ženu, Ronald je bio zaljubljen u zgodnu, vrckavu medicinsku sestru s interne…
A onda mi je odjednom sinulo. Pa da, kako se nisam toga ranije sjetila! To je mogao biti jedino on: Saša, medicinski tehničar na mom odjelu! Nije li mi se uvijek nekako čudno smješkao kad bismo se sreli u ambulanti ili na hodniku? Bio je star otprilike kao i ja i djelovao je vrlo povučeno. No, ne kaže li se da tiha voda brege dere?
Već sljedećeg dana, prije nego što mi je uopće došla nova poruka, odlučila sam istražiti cijeli slučaj. Iako sam ispočetka tajila pred Janom cijelu priču s porukama, sad sam joj se ipak odlučila povjeriti. Predbacivala sam samoj sebi što to nisam odmah učinila. Uostalom, možda mi je ona mogla pomoći u otkrivanju fantoma.
- Ma daj! - Jana je samo podigla obrve kad sam joj rekla da mi već tjedan dana stižu anonimne ljubavne poruke.
Zar mi nije vjerovala? Pogledala sam je pomalo uvrijeđeno. Kao da bih takvo što mogla izmisliti! Ili je možda mislila da se netko šalio sa mnom?
- A ne, to ne! - odmahnula je glavom kad sam joj to rekla. - Poruke su očito ozbiljne i tako ih trebaš i shvatiti.
Bilo mi je drago što razmišlja kao ja, jer sam i ja cijelu situaciju shvaćala vrlo ozbiljno.
- Nego - zanimalo ju je - vječito mi se žališ kako ti nedostaje ljubavi. Je li ti drago što te netko potajno voli?
Jesam li joj trebala reći istinu? Iskreno, malo mi je bilo neugodno čak i pred njom. Na trenutak sam se dvoumila, ali onda sam joj ipak otvoreno priznala.
- Znam da je to smiješno, ali što da ti kažem, uzbuđena sam poput šiparice svaki put kad čujem zvuk poruke. Zapravo, bez prestanka razmišljam o tome tko bi to mogao biti!
Napravila sam kratku stanku, a onda se nagnula bliže Jani i ispod glasa dodala:
- Hoćeš da ti kažem još nešto u povjerenju?
- Što? - inače glasna Jana sad je šaputala kao i ja.
- Mislim da znam tko je anonimni pošiljatelj - rekla sam.
- Tko? - Janine su oči zabljesnule.
Zaustila sam da ću joj reći na koga sumnjam, no upravo u tom trenu netko je pokucao i na vratima se promolila ženska glava.
- Oprostite, molim vas. Ispričavam se. Imam zakazan termin za pregled za sljedeći tjedan, ali osjećam nekakve čudne bolove u trbuhu pa bih vas molila ako biste me mogli danas primiti - mlada žena imala je prestrašen izraz lica.
Očito se bojala za svoju bebu koju je čekala i tako je razgovor između Jane i mene u trenu zamro i pao u zaborav. Možda i bolje da je tako, proletjelo mi je kroz glavu dok je pacijentica ulazila u ordinaciju. Ipak je to bila samo moja pretpostavka da se radilo o Saši. Ruku na srce, bilo bi mi krajnje neugodno da se kasnije ispostavilo kako sam pogriješila.
Zaokupljena pacijentima, zaboravila sam neko vrijeme na cijeli slučaj i sjetila ga se ponovno tek kad je završio radni dan. Dok sam se vraćala kući, ponovno sam počela razmišljati o tajanstvenim porukama. Što ako je to ipak bio Saša? Ako je on bio moj tajanstveni obožavatelj? Zašto mi onda ničim nije dao naslutiti što osjeća prema meni? Zar se toliko bojao da ga ne odbijem? Ili sam mu možda djelovala tako nedostupno? Sve su to bila pitanja koja su ostajala visjeti u zraku. U svakom slučaju, dala sam si u zadatak da ću sljedeći put pokazati Saši da pred njim stoji žena koja ima veliko srce. Možda baš za njega.
- Valentina! Otkada ti to grizeš olovke? Što bi bilo da te vidi netko od pacijenata ili, ne daj Bože, primarijus! - Jana je razvukla lice u iznenađenu grimasu kad me je zatekla kako stojim naslonjena uz prozor i zamišljeno grickam olovku.
Od našeg prijašnjeg razgovora o misterioznim porukama prošla su dva dana, ali iako je mnogo toga ostalo visjeti u zraku, nikako se nismo stizale vratiti na tu temu.
Brzo sam izvadila nagrizenu olovku iz usta i spustila je na stol. Što me je bilo spopalo? Olovke nisam grickala još od srednje škole!
Jana nije skidala osmijeh s usana dok me gledala. Nije ništa rekla, ali u njenim se očima zrcalilo pitanje: A da nisi možda zaljubljena?
Stresla sam se. Nevjerojatno što je nekoliko SMS-ova moglo učiniti! Na stoliću s instrumentima ležao je tlakomjer i odjednom sam osjetila neopisiv poriv da si ga stavim na ruku i samoj sebi izmjerim tlak. Srce mi je tako tuklo da bi mjerač vjerojatno eksplodirao. Pogotovo u trenutku kad su se otvorila vrata i na njima se pojavio Saša! Zaklela bih se da mi je na trenutak i prestalo kucati.
U biti nije izgledao drugačije nego bilo kojeg drugog dana. Imao je na sebi bolničku kutu i, kao i uvijek, svoju malu, njegovanu bradicu na čiji su se račun sve moje kolegice šalile. Ipak, toga sam ga dana promatrala drugačijim očima. To je vjerojatno primijetio i on jer me upitno pogledao.
Ostala sam stajati kao ukopana još i onda kad mi se približio. Čula sam ga kako mi nešto govori, ali nisam ga razumjela ni riječi, kao da mi se obraća na nekom stranom jeziku. Vrućina u mojoj glavi sve je više rasla. Dobro da mi kosa pokriva lice, pomislila sam osjećajući kako mi se žare uši.
Uz uobičajeni smješak, Saša mi je ostavio na stolu bolničke papire i kimnuo u pozdrav. Je li shvatio da znam? Ili je mislio da sam i dalje u neizvjesnosti? Što je osjećao dok smo bili tako blizu? Je li poželio uzeti me u naručje i poljubiti, kao u onim romantičnim dramama? Ili možda kleknuti pred mene poput viteza i otvoriti mi svoje bolno srce!
Dok sam ja razbijala glavu njegovim osjećajima, on se u nekoliko koraka našao na vratima i posegnuo rukom za kvakom. Takav je bio Saša, uvijek u žurbi. No, ovaj put ga nisam smjela tek tako pustiti! Jana je maloprije izašla iz ordinacije i sad je bila prava prilika.
- Saša - čula sam odjednom samu sebe kako ga dozivam. - Imaš li kakve planove za danas popodne? - upitala sam ga.
Moj glas je zvučao upravo onako kako je i trebao zvučati uz ovakvo pitanje: opušteno i pomalo zavodljivo.
Ispustio je kvaku iz ruke i okrenuo se prema meni.
- Ne, nemam. Zapravo, nisam imao do sada.
Oči su mu bile raširene, a kutovi usana zavinuti prema gore u iznenađen osmijeh. Znači, ipak sam bila u pravu: on je bio moj tajni obožavatelj! Potiho je izgarao za mnom i samo čekao moju inicijativu.
- Mogli bismo se spustiti poslije posla do grada i zajedno nešto pojesti. Naravno, ako ti se da - hrabro sam mu predložila.
- Naravno. Može. Izvrsno! - sad je bio toliko zbunjen da se činilo kao da uopće ne zna što mi odgovara. Prilikom izlaska iz ordinacije zapeo je nogom za stolac koji mu se našao na putu i umalo ga srušio.
- Pardon! Vidimo se onda! Čekat ću te ispred ulaza - mucao je hodajući natraške prema vratima.
Kad su se vrata za njim zatvorila, veselo sam pljesnula rukama. Eto kako je to bilo lako: tek sam nedavno dokučila tko je moj tajni obožavatelj, a već sam s njim imala dogovoren prvi spoj! Bila sam vrlo ponosna na samu sebe i svoje detektivske sposobnosti.
Bilo je svakako zanimljivo to što smo se Saša i ja nakon godina zajedničkog rada prvi put vidjeli u civilu, bez bijelih kuta. On, u trapericama i ležernoj kariranoj košulji, djelovao je opuštenije i muževnije no inače. Čak mi se sad više sviđala i njegova bradica, baš kao i kosa do brade koju je, kao i obično, zavezao u repić. Na trenutak sam osjetila nesigurnost zbog cijele situacije, ali to očito nije bilo potrebno je me Saša smjesta obasuo komplimentima.
- Prekrasno izgledaš, Valentina. Gotovo da te ne prepoznajem bez uniforme! - rekao je ne skidajući pogled s mene.
Spustili smo se do grada u zgodan restorančić i naručili jelo. Ondje sam saznala da je Sašina velika strast u slobodno vrijeme planinarenje, da živi u unajmljenom stanu s cimerom te da je prošlo nekoliko godina otkako je posljednji put bio u vezi.
- A koliko si ti sama? - zanimalo ga je odjednom.
Činilo se da nema više ni traga njegovoj sramežljivosti, ako je uopće takvo što ikada i postojalo. Sad mi se, naime, činilo da sam ga posve pogrešno procijenila. Saša je bio vrlo drag, vrlo iskren momak, to da, ali sramežljiv? To ne! Još mi nije bilo jasno zašto mi je potajno slao poruke umjesto da mi je u lice rekao što osjeća prema meni? Ali, odlučila sam pričekati s ovim pitanjem. Umjesto toga, ispričala sam mu ukratko ono što se imalo ispričati o mojoj posljednjoj vezi i mom životu uopće. Gledao me ozbiljno dok sam govorila, a kad sam završila, nježno je dotaknuo moju ruku.
- Mogao bih te satima samo gledati - tiho je rekao i pomilovao me pogledom od kojeg sam sva protrnula.
Nisam mogla vjerovati da mi se to zaista događalo. Sašu sam poznavala godinama i nikad ga nisam vidjela ovakvim očima. Odakle su se odjednom stvorili svi ti osjećaji? Ti leptirići u mom trbuhu, to uzbuđenje u grudima? Ne, nije bilo nikakve sumnje: bila sam ponovno zaljubljena!
Kad su nam se glave približile i usne dotakle, imala sam osjećaj da lebdim. Sve oko nas je nestalo, postojali smo još samo on i ja.
- Uvijek si mi se sviđala, ali mislio sam da si mi nedostižna - šapnuo mi je hrapavim glasom na uho. Znači, ipak je to bio razlog što mi nije otvoreno prišao!
Nešto kasnije, nakon što smo platili račun i izašli, na parkiralištu me još jednom nježno poljubio i oprostio se od mene uz pozdrav "vidimo se sutra".
Dok sam se vozila kući, osmijeh mi nije silazio s usana. Kako je život predivan, razmišljala sam ushićeno. Bila sam izvan sebe od sreće. Najradije bih bila otvorila prozor i vikala da me svi mogu čuti: Ja ljubim! Ponovo volim i voljena sam!
Sljedeći dan na poslu jedva sam dočekala da ispričam Jani što mi se dogodilo. Moram priznati da me njena reakcija iznenadila, čak pomalo i razočarala. Ništa od onog "to moramo proslaviti" ili "veselim se zbog tebe", kako sam zamišljala. Umjesto toga, Jana je samo lagano nabrala nos i slegnula ramenima. Pogotovo kad sam joj rekla o kome se radi, činilo se čak da mi ne vjeruje.
- Jesi li sigurna da ti je baš on slao te poruke? Je li ti to on sam rekao ili si ti došla do takvog zaključka? - sumnjičavo me gledala.
- Pa ne, nije mi rekao. Ali stvar je jasna! On je jedini u mojoj blizini koji je mogao baciti oko na mene, a sad je i iz njegovih postupaka jasno što osjeća prema meni!
Jana me i dalje gledala namršteno. Zašto je bila takva? Zar mi nije nedavno rekla kako mi od srca želi da se uskoro ponovno zaljubim? A sad se ponašala ovako rezervirano. Mislila sam da smo dobre prijateljice.
Ma koliko njena reakcija za mene bila razočaravajuća, bila sam isuviše uzbuđena da bih dublje razmišljala o njoj. Jedino o čemu sam sad još mogla misliti bio je Saša. Nisam se čak posebno zamarala ni Janinim krajnje čudnim pitanjem nije li neprimjereno da jedna liječnica hoda s medicinskim tehničarom. Istina, zaprepašteno sam je pogledala kad je to rekla, ali nisam joj odgovorila. Svatko je mogao imati loše dane, pa tako i Jana.
Na poslu je bila velika gužva i Sašu sam srela samo nakratko u prolazu. No, i taj je trenutak bio dovoljan da mi srce poskoči u grudima.
- Nazvat ću te popodne - rekao mi je samo uz zaljubljen pogled i odvezao pacijenta u kolicima dalje niz hodnik.
Jedva sam dočekala da stigne to popodne, da dođem kući i da Saša ispuni svoje obećanje. Točno u sedam navečer moj je telefon zazvonio.
Nije trebalo mnogo vremena pa da shvatim kako je Saša ljubav mog života. Već nakon nepuna dva tjedna veze bili smo doslovce nerazdvojni. Sva sreća da mi je poslao one poruke, i sva sreća da sam ja shvatila tko mi ih šalje, razmišljala sam dok smo uživali u zajedničkim trenucima. I dalje mi, doduše, nije bilo jasno zašto je pribjegao takvom načinu, ali sad smo već bili dovoljno bliski da sam ga to mogla otvoreno upitati. Zbunjeno me gledao kad sam spomenula poruke.
- Ne znam o čemu govoriš - zatresao je glavom.
Sad sam i ja njega gledala u nevjerici. Kako je to mislio? Zar je već zaboravio na prekrasne ljubavne izjave koje mi je slao?
- Evo, o ovome ti govorim - rekla sam gurajući mu mobitel s memoriranim porukama u ruke.
Saša ih je polako čitao, jednu po jednu, ne govoreći ništa. Na kraju, kad ih je sve pročitao, podigao je pogled prema meni i upitao me:
- Ti si mislila da ti ja to pišem?
Šutke smo se gledali, riječi su bile suvišne. Bilo je i više nego očito da je moja pretpostavka bila potpuno pogrešna. Toliko o mojim "detektivskim" sposobnostima! Saša je prvi put u životu vidio te poruke i bio njima vidno zbunjen. Činjenica da mi ih nije poslao on nije, doduše, ništa mijenjala među nama, i dalje smo se jednako voljeli, no sad se ponovno otvaralo staro pitanje: tko mi je poslao te nesretne poruke?
Iskren, kakav je već bio, Saša mi je priznao da se nemalo iznenadio kad sam ga onoga dana pozvala na ručak. Sviđala sam mu se, kako je rekao, ali nekih većih planova sa mnom nije imao jer je mislio da ionako kod mene nema nikakve šanse. Ista stvar je bila i sa mnom. Dok nisu počele stizati poruke, gledala sam na njega isključivo kao na simpatičnog kolegu.
Kao što sam rekla, nova situacija nije ništa promijenila među nama, no Saša je ipak postao ljubomoran. Odjednom je saznao da negdje u mojoj blizini postoji muškarac koji me potajno voli i više nije bio miran.
- Zaista nemaš razloga ni za kakvu brigu - umirivala sam ga. - Ne znam tko mi je napisao te poruke, ali to me više i ne zanima. Uostalom, možda se netko htio sa mnom samo našaliti!
Saša nije tako mislio. Moje riječi nisu uspjele otjerati zamišljenost s njegova lica.
- Ja volim samo tebe, i ti to dobro znaš! - izvukla sam posljednji adut iz rukava kako bih ga umirila. - Uostalom, već mi tjednima nije stigla nikakva nova poruka, što znači da je dotični definitivno odustao.
Poljubila sam ga, a on me nježno privukao u zagrljaj. Na kraju mi je bilo žao što sam mu uopće spominjala te poruke, ali kako sam mogla znati?
Iako su anonimne poruke prestale stizati, ja sam i opet morala razmišljati o njima. Misterij za koji sam bila uvjerena da sam ga razriješila svojim "detektivskim" sposobnostima, visio je i dalje nerazriješen nada mnom.
Što se ticalo Jane, ona se i dalje na poslu ponašala rezervirano prema meni. Otkad sam bila sa Sašom, bila je nekako hladna i distancirana. Pokušala sam razgovarati s njom o tome, ali nisam uspjela doprijeti do nje.
A onda smo jedne večeri zajedno dežurale u bolnici. Bila je to prilika da o nekim stvarima otvoreno porazgovaram s njom. Naumila sam je upitati što ona ima protiv moje veze sa Sašom, kad je ona sama počela pričati. Njeno priznanje pogodilo me kao grom iz vedra neba!
- Ja sam ti slala one anonimne poruke - rekla je smireno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Pogledala sam je zabezeknuto.
Kakva je to sad bila šala? Nekoliko trenutaka sam samo zatečeno šutjela, a onda mi je sinulo o čemu se tu moralo raditi.
- Žalila sam ti se kako se osjećam usamljeno i ti si me htjela oraspoložiti! - pucnula sam prstima. - Htjela si da se osjećam dobro i voljeno! Ali, nisi to trebala raditi. Toliko loše mi ipak nije bilo - nasmiješila sam se.
Janine usnice stisnule su se u tanku crtu. Okrenula je glavu od mene. Bilo mi je jasno da sam nešto pogrešno rekla. Podsvjesno, negdje u dubini duše, slutila sam da sam možda namjerno ovako nastupila. Možda sam joj time htjela dati mogućnost da se ulovi za moju verziju i da obje izbjegnemo neugodnu istinu. No, Jana se nije ulovila za tu mogućnost. Kad je ponovno progovorila, rekla je nešto sasvim drugo.
- Slala sam ti te poruke zato što zaista tako osjećam. Svaka riječ koju sam ti napisala je istinita. Nije to bio nikakav samaritanski pokušaj da te utješim. Ja sam se jednostavno zaljubila u tebe, Valentina.
Podigla je pogled prema meni i pogledala me. Ne onako kao da nešto očekuje od mene, već kao da shvaća da su njezina nadanja bila uzaludna.
Ja sam se pak morala pridržati za stol pokraj kojeg sam stajala. Odjednom kao da mi je netko izmakao tlo pod nogama i soba se oko mene počela okretati. Jana, moja kolegica i dobra prijateljica, bila je - lezbijka?! Kako je to bilo moguće? Kako to nikad ranije nisam primijetila?
Okrenula sam glavu od nje osjećajući duboku nelagodu. Žena koju sam smatrala vrlo bliskom odjednom mi je postala stranac, kao da je uopće nisam poznavala. Kao da mi je cijelo vrijeme nešto glumila. Kakvo je to uopće bilo prijateljstvo među nama?
Kao pijana, oteturala sam do vrata i izašla na bolnički hodnik. Jana nije rekla ništa čime bi me zadržala. U grudima sam osjećala snažan pritisak. Šok je bio golem. Toliko golem da nisam vidjela nikakav način da spasim prijateljstvo koje je za mene upravo umrlo.
Saša je također bio osupnut istinom kad sam mu je ispripovijedala. Na kraju mog izlaganja ipak je s olakšanjem odahnuo: Jana mu nije bila nikakva prijetnja! Nije imao ozbiljnog konkurenta. Mogla sam ga shvatiti, no moja šokiranost sad se pretvorila u bijes.
- Ne mogu vjerovati da mi je to učinila! - rekla sam tresući glavom. - Kako mi je mogla tako lagati? Držati me za budalu?
Mislila sam da ću u Saši pronaći podršku, no na moje iznenađenje on je pokazao razumijevanje za Janu!
- Zapravo suosjećam s njom - rekao je iskreno. - Pokušaj se staviti u njenu poziciju. Pričala si mi da je više puta u životu doživjela duboka razočaranja s muškarcima. Kad je u tebi pronašla dobru i pouzdanu prijateljicu, odjednom je shvatila da su njeni osjećaji prerasli u nešto više od prijateljstva. Vjerojatno je i sama bila iznenađena svojim osjećajima i pretpostavljam da ih dugo nije željela priznati ni samoj sebi. No, onda više nije mogla čuvati tajnu. Anonimne poruke samo pokazuju koliko je bila bespomoćna. Jedno je sigurno: nije te htjela povrijediti, ljubavi.
- To mi je jasno! - viknula sam. - Ali, svejedno mi se čini kao da je naše prijateljstvo bilo velika laž. Među nama nikad više neće biti kao nekad. Nemaš pojma koliko me to boli. Naše prijateljstvo je nakon ovoga umrlo!
Saša me pogladio po kosi, no ništa nije rekao. Vjerojatno mu je bilo jasno da u ovom trenutku ničim ne može izbrisati moje razočaranje. Zar je baš moralo završiti tako? Dok sam s jedne strane pronašla ljubav, s druge sam izgubila dobru prijateljicu.
To što je Saša u ovako kritičnom trenutku pokazao razumijevanje za Janu samo me još više privuklo k njemu. Imao je tako krasan karakter i bio toliko osjećajan da sam se uz njega osjećala uskogrudnom. Zar nisam mogla reagirati kao on? Pokušati shvatiti Janu?
No, svi smo mi različiti. Nisam si mogla pomoći tada, a ne mogu još ni sada. Možda jednoga dana i prihvatim Janine ljubavne izjave kao nešto normalno i nastavim se družiti s njom kao da se ništa nije dogodilo, ali zasad je to još uvijek nemoguće.
Ono čemu se sada svakoga dana iznova radujem, i za što živim svim svojim bićem, moja je veza sa Sašom. Možda mi ona da dovoljno snage da prebrodim šok koji sam doživjela i da normaliziram narušene odnose s Janom. To bih zaista voljela, jer, usprkos svemu, jako mi nedostaje moja stara prijateljica!