Svom bratu Žarku nisam povjerovala kad me prije pet godina nazvao i rekao da se ženi. Oduvijek je bio problematičan i mislila sam da je riječ o još jednoj njegovoj psini kojom će od roditelja izvući još nešto novca.
Rat među nama počeo je čim je Žarko prohodao. Svako malo dolazio bi u moju sobu i trgao mi igračke. Kad bih uplakana došla roditeljima, mislili su da sam kao starije dijete ljubomorna na njega. I moje prijateljice nisu voljele dolaziti k meni jer bi ih Žarko čupao za kosu, stavljao im čavliće na stolac, slatko se smijao svakoj novoj psini. Nije ga se dojmila kazna kad je prvi put mami ukrao novac iz novčanika i kupio autiće. Već tada sam u njegovim očima vidjela neki zlurad sjaj. Iako je bio mlađi od mene, bojala sam se svog brata. Svako malo doma je dolazio krvave glave, rado se tukao i sa starijima od sebe. Žarko je od malih nogu bio sklon svemu lošemu, a roditelji nisu nalazili načina da s njim izađu na kraj.
Kako je vrijeme prolazilo, i sami su se uvjerili u njegovu tešku narav. U školi je bio loš, razrednica je mamu svako malo pozivala na razgovor. Već u nižim razredima osnovne zbog markiranja je dobio ukor, a u sedmom su ga razredu zbog toga izbacili iz škole.
Žarko je problem svojih jedinica riješio na svoj način. Umjesto da sjedne i zagrije stolac, kad je profesorica iz zemljopisa na trenutak izašla iz razreda, Žarko je u imenik sam sebi upisao dobre ocjene. Roditelji su ga tada prebacili u drugu školu.
Na jedvite jade je završio osnovnu školu i s vremenom je postajao sve gori. Nakon što je dvaput pao razred u srednjoj školi, izgubio je pravo školovanja i zaposlio se. Moji su zakupili štand na tržnici i Žarko je tamo izrađivao ključeve. Vjerovali smo da će se trgnuti i poželjeti bolji život. Nagovarali smo ga da se upiše u večernju školu, no on je i dalje bio u svom problematičnom svijetu.
- Tko se još od škole obogatio? - odgovarao bi roditeljima.
- Zar cijeli život misliš provesti na tržnici? Trpjeti hladnoće zimi ili onu sparinu ljeti? S vremenom ćeš navući reumu, a o proširenim venama od stajanja da ne govorim - mama mu je pokušala ukazati da se bez škole ne može živjeti.
- Naivni ste ako mislite da ću od toga živjeti. Ključeve izrađujem samo da bi me prestali zafrkavati, a novac se zarađuje na druge načine - drsko im je odgovorio.
Mama se sledila jer je znala na što misli. Bilo je pitanje trenutka kad će im policija pozvoniti na vrata jer Žarko nije želio ništa pošteno niti uobičajeno. Sanjao je o bogatstvu preko noći, a to podrazumijeva nešto nezakonito i opasno.
Moji su roditelji najpozvaniji da ispričaju kroz što su sve prošli s njim, no više ne žele ni pomisliti na ta vremena. Posebno sada, kako je najavio da se ženi, mami i tati ne silazi osmijeh s lica.
Danas sam im zahvalna što su nas na vrijeme odvojili. Poslali su me u Osijek, k maminoj sestri, da tamo završim srednju školu i fakultet. Tako su me sačuvali problema u koje bih vjerojatno i sama upala da sam gledala sve gluposti koje im je Žarko radio.
Mama se često žalila teti, govorila joj da ne zna što će s njim. Ukrao je i prodao obiteljsko zlato, a novac zapio. Volio je i kocku, a kako bi uživao u svojim porocima, novac je znao posuditi i od kamatara. Ni trunke savjesti nije pokazao kad su roditelji morali prodati obje garsonijere koje su nam kupili da podmire njegove dugove.
Išao je i na razna liječenja od ovisnosti, ali ništa nije pomoglo. Žarko je bio problematičan i prgav, crna ovca u obitelji. Kad sam saznala da sam ostala bez garsonijere, prema roditeljima sam osjećala i bijes i žaljenje. Njemu su, naravno, osigurali krov nad glavom u našoj obiteljskoj kući.
- Vidiš kakav je, moramo ga imati pod kontrolom - rekla mi je mama.
- A ja? Gdje ću ja živjeti?
- Ne bojimo se za tebe. Vrijedna si i poštena, snaći ćeš se!
Silno sam se radovala završetku fakulteta i povratku u rodni grad. Tijekom četiri godine studija cijelo sam vrijeme radila preko student-servisa i uštedjela nešto novca. Njime sam namjeravala namjestiti svoju garsonijeru i osamostaliti se, a sada zapravo ne znam kamo ću. Doma mi se nije vraćalo, a ni s tetom nisam htjela nastaviti živjeti. Najpametnije je da spakiram svoje stvari i sreću potražim negdje u inozemstvu, razmišljala sam.
Duboko sam i tužno uzdahnula svjesna da su svi moji planovi pali u vodu. Moja ušteđevina možda je bila dovoljna da namjestim stan, ali svakako nedostatna da ga kupim. Posao još nisam imala pa na stambeni kredit nisam mogla ni pomisliti.
Vijest o njegovu vjenčanju u obitelji se proširila brzinom svjetlosti. Moja je teta užurbano pakirala stvari, a još im ni poklon nismo kupili.
- Čemu takva žurba? Da mu mladenka ne pobjegne? - našalila sam se.
- Ne pričaj gluposti! Baš me zanima ima li ta djevojka nešto u glavi? Čime ju je osvojio? Koja bi se normalna cura udala za ovakvog tipa? Jedva čekam da je upoznam! - govorila je teta.
Moja buduća šogorica Vera bila je u viskom stupnju trudnoće. Bila je mila, nasmijana i odmah mi se svidjela. Na neki način sam je žalila jer vjerojatno nije ni slutila kakav je zapravo Žarko. Kuća je bila puna ljudi i nismo stigle sjesti i razgovarati. Razmijenile smo tek nekoliko rečenica, a to je bilo dovoljno i da jedna drugoj damo brojeve telefona.
- Jedva čekam da se nas dvije nađemo nasamo - rekla sam joj.
Možda je pomislila da sam neka čudakinja, ali ipak mi je uzvratila ljubaznim osmijehom.
Nazvala me već sljedećeg tjedna. Pomislila sam da je ljubavna idila gotova, a ona traži način da se u posljednji trenutak izvuče iz svega. Iznenadila sam se kad me umiljatim glasom pozvala da se doselim k njima.
- Kuća je dovoljno velika za sve nas. Žarko i ja voljeli bismo da živiš s nama.
- Vrijeme je da se vratiš kući, kćeri moja - doviknula je mama u slušalicu.
Kad sam teti prepričala naš razgovor, negodovala je i govorila da nipošto ne prihvatim.
- Ne vjerujem da se Žarko promijenio. S njim u blizini možeš se nadati samo problemima. Vrijedno si radila, dosta i uštedjela. Ako se vratiš k njemu, lako ćeš ostati bez svega. Pametnije bi ti bilo da ostaneš sa mnom - rekla je.
Ne znam što je prevagnulo u mojoj odluci. Kod tete mi je svih ovih godina bilo lijepo, ali ja sam željela samostalnost i mlađe društvo. Možda je odlučujuća bila upravo pomisao na Veru i druženje s umiljatom šogoricom. Kad sam je za tri dana nazvala, rekla sam joj da se vraćam kući.
Oboje su me dočekali na stanici. Žarko je čak bio toliko pristojan da je uzeo moje kovčege i odnio ih do auta. Čudila sam se silnoj promjeni, no nisam vjerovala da se moj brat popravio. Možda je samo želio impresionirati svoju mladu suprugu.
- Hvala Bogu da si došla. Uopće ne razumijem kako si sve ove godine izdržala kod naše uštogljene tete - rekao je kad smo došli kući i odmah se uvalio na kauč.
- Iz opreza! Da i ja ne upadnem u loše društvo - odgovorila sam.
- Zbog mene si živjela kod nje osam godina?
- A nego zbog koga? Ti si jedina crna ovca u obitelji!
Dok se on smijuljio, Vera nas je gledala sa zanimanjem.
- Ništa nas ne pitaj! Ubrzo ćeš i sama sve shvatiti! - rekla sam joj.
- Polako, sestrice. Nastavi tako pričati i brzo ćeš se vratiti teti! - upozorio me.
- Kako to misliš? Ovo je i moj dom. Uostalom, i ti si još u kući naših roditelja. Samo oni mogu tako govoriti.
Prostrijelo me pogledom, a ja sam se preplašila njegove prijetnje. Znala sam da Žarko s lakoćom mamu i tatu može uvjeriti u što god hoće. Uostalom, zbog njega sam i ostala bez vlastitog krova nad glavom. Sve bi učinili samo da se izvuče iz lošeg društva, da živi kao i svi normalni ljudi, a to znači da bi i meni još jednom rekli da sam "vrijedna i poštena pa ću se snaći".
Boljelo me što Žarko o teti govori posprdnim tonom. Iako mi nije dopuštala da izlazim, ništa joj ne mogu prigovoriti. Brinula se o meni, ugađala kad god je mogla. I uvijek ću joj biti zahvalna na ljubavi koju mi je tako nesebično pružala. Mislila je da će me strogim odgojem sačuvati od lošeg društva, a ja joj se nisam htjela suprostavljati. Znala sam da strahuje da i ja ne krenem krivim putem, no boljelo me što sumnja da sam poput brata. Zato sam šutke svaku večer provodila s njom uz televizor ili koju partiju bele.
Najljepše godine provela sam bez prijatelja i izlazaka i možda su mi baš zato život s mojim čudnim bratom, ali i ugodni razgovori sa šogoricom, bili privlačniji od usidjeličkih večeri s tetom.
Nakon tri mjeseca zajedničkog života Vera je rodila sina. Nazvali su ga Mihael. Žarko je prvo vrijeme stalno bio uz njih, a ja sam ispod oka pazila na njegovo ponašanje. Tih prvih mjeseci nisam mu imala što prigovoriti, doista se ponašao kao brižan otac i suprug.
Pomagala sam šogrici koliko sam mogla, trudila se biti joj pri ruci, no Vera je bila toliko spretna da sam joj zapravo samo smetala. Ta divna ženica bila je pravo čudo. Sve je stizala i uvijek bila nasmijana. Previjala je Mihaela, kupala ga, pjevala mu, hranila ga, no zbog silne brige o sinu moj brat i kuća nisu bili zapostavljeni. Našla je vremena i da obriše prašinu, opere rublje, pripremi zahtjevne ručkove. I nikad se nije žalila da je umorna, a uvijek se budila prva.
Subotom ujutro, dok sam se ja još protezala u krevetu, ona je već s Mihaelom bila na tržnici i potom pristavila ručak. Kad bih osjetila miris njezine juhe i u pidžami izvirila iz svoje sobe, Vera bi mi s osmijehom na licu pružala šalicu tople kave.
Obožavala sam njezinu kuhinju i s užitkom gledala kako s toliko ljubavi i brige obavlja sve po kući. Žarka sam rijetko viđala. I dalje je izrađivao ključeve, ali i krenuo u večernju školu. Sve nas je uvjeravao da se promijenio, no ja sam osjećala da se iza njegove iznenadne brige i dobrote nešto skriva. Pojavio bi se navečer, uključio televizor i izigravao premorenog supruga.
Ni danas ne razumijem kako ga je takvog mogla zavoljeti. Da ih netko gleda sa strane, ruku bi dao u vatru da su sretna obitelj. On je po cijele dane radio i školovao se, a ona se brinula o obitelji. Možda bih i sama u to povjerovala da se nisam na vlastite oči uvjerila u suprotno. Jednog jutra, naime, primijetila sam modrice na Verinu vratu.
- Što ti se dogodilo? - zabrinuto sam upitala.
- Ništa strašno - odgovorila je sa svojim ljubaznim osmijehom na licu.
Znala sam da su to tragovi Žarkovih šaka na njezinu vratu, zato sam inzistirala na odgovoru.
- Znam da ti je on to napravio!
- Nema veze - pognula je glavu i otišla u kupaonicu.
- Kako nema veze? Potraži pomoć, nećeš valjda ovo trpjeti - slijedila sam je.
- Dobar je on, samo ponekad malo nagao - branila ga je.
- Nemoj mi govoriti o njegovoj dobroti. Zbog njega sam morala otići iz roditeljskog doma. I zbog njegovih dugova naši su roditelji prodali garsonijere. Ne smijem ni pomisliti što bi bilo sa Žarkom da to nisu učinili. Znaš li ti što znači imati posla s kamatarima? Vjerojatno bi ga i ubili. Vera, moraš sve znati. Želim da čuješ s kim imaš posla, a ti potom razmisli hoćeš li ostati s njim.
- Ne želim znati - odlučno je odgovorila.
- Moraš znati! Žena si mu, majka njegovog sina. Imaš obaveze prema Mihaelu, možda će jednom i njemu to napraviti.
- Ne petljaj se u naš život. Volimo se i imamo sina. Sve ću učiniti da sačuvam svoju obitelj! - povikala je.
- Oprosti, ali ja te ne razumijem. Kako ne želiš znati s kim dijeliš postelju? Ne mogu vjerovati da se nisi raspitala o njemu prije nego što si se udala. I kakva je to obitelj u kojoj muškarac tuče ženu? - šokirala sam se.
- Prestanimo s ovim razgovorom! - čak mi je i prstom zaprijetila.
Sad sam bila sigurna da je nesretna. Da doista nije znala kakav je Žarko, sigurno bi me poslušala. Ako zbog ničega drugog, onda zbog ženske znatiželje. Vjerojatno je slutila u što se uvalila, a za povratak je sada bilo prekasno. Moje bi joj riječi došle kao sol na ranu i zato me nije htjela slušati, shvatila sam.
I dalje sam razbijala glavu pitanjem zašto se takva djevojka pristala udati za mog brata. Sljedećih sam noći bila na oprezu, iz sna bi me prenuo i najmanji šum. Svako malo čula bih svađu i pljuske i razmišljala što ju je natjeralo na ovakav život. Čak sam se poželjela vratiti teti, samo da ne slušam svog agresivnog i pijanog brata. No bila sam suviše upletena u njihov brak da bih Veri samo tako mogla okrenuti leđa. Netko je u toj kući morao biti na njezinoj strani. To sam bila ja, iako ništa konkretno nisam poduzela da je u to uvjerim. Jednog jutra ponovno sam joj predložila da potraži pomoć, a Vera me opet odbila.
- Ako ti nećeš, ja ću nazvati centar za socijalnu skrb i policiju. Prijavit ću sve što se ovdje događa - rekla sam.
- Vera, ti znaš da ja to moram reći Žarku? - opet me šokirala.
- Što? Želim ti pomoći, a ti ćeš me tužiti? - začudila sam se.
- Žarko želi da mu kažem sve o čemu se u kući razgovara dok ga nema.
- Zašto mu dopuštaš da se tako odnosi prema tebi? Nitko ne treba trpjeti tuđe udarce. Što je tebi? Pokaži mu zube pa će i on shvatiti da se ne može tako ponašati - objema rukama uhvatila sam je za ramena.
- Pusti me! - zavapila je.
- Neću dok mi ne kažeš zašto pristaješ na ovo. Sve priznaj ili odmah zovem policiju - zaprijetila sam joj i uzela telefon u ruke.
- Nemoj, sve ću ti reći, ali obećaj da ćeš to zadržati za sebe - tiho je rekla.
Počela je govoriti o životu s ujakom. Rano je ostala bez roditelja i on je bio jedini iz bliže obitelji koji se brinuo o njoj. Već kao djevojčica naučila je raditi sve kućanske poslove i bilo joj je normalno da nakon škole kuha i sprema. Kad je ušla u pubertet, ujak ju je počeo gledati drugim očima. Kao ženu. Dugo joj je trebalo da shvati kako sve što se događalo u njihovoj kući nije normalno.
Kad je završila kod školskog psihologa i sve mu priznala, ujaka su osudili, a nju smjestili u učenički dom. Puno je mjeseci prošlo dok je nisu uvjerili da nije ona kriva što je njezin ujak pedofil. Istodobno, moj brat se po kafićima ubijao od alkohola. Nije ni slutio da će ubrzo postati sudionik važne priče.
Verin ujak bio je u zatvoru otvorenog tipa, što znači da je ponekad mogao izaći u grad. Jedne večeri dočekao je Veru kad se vraćala iz škole i napao je nasred ulice. Bacio ju je na pod, a očajna šogorica napipala je kamen i snažno ga udarila u glavu. Potom je utrčala u kafić u kojem je sjedio i moj brat i vikala. U općem metežu baš u mom bratu je vidjela prijateljsko lice. Ispričala mu je sve, a Žarko joj je galantno ponudio pomoć.
- Neće ti se više nikad ni približiti. Ja ću se odsad brinuti o tebi - rekao je.
Vrlo brzo Vera se zaljubila u njega i ostala u drugom stanju. Žarko ju je zaprosio, a ona je jedva dočekala zajednički život. Znala je kakav je, ali je bila sigurna da će ga njezina dobrota promijeniti. Htjela je obitelj, sigurnost, nekoga tko će je voljeti i paziti. Brak s njim činio joj se kao slamka spasa od ujaka. Nakon što mi je sve ispričala, shvatila sam da je Vera bila spremna na sve samo da joj se ujak nikad više ne približi. Pa i na udaju za Žarka, iako je znala kakav je.
- Trebala si ga ubiti, a ne samo onesvijestiti - rekla sam.
Nekoliko trenutaka obje smo šutjele, a ja sam se sažalila nad tom mladom ženom koja cijeli život trpi okrutnost.
- Zašto se nisi prije požalila? Kad ti je prvi put to napravio? Mogla si ga prijaviti, a ti si šutjela. Moraš se trgnuti i sama sebi pomoći - upitala sam.
- Gdje bih živjela? Tko bi se brinuo o meni?
- To što te moj brat spasio i oženio se tobom, ne daje mu za pravo da se ponaša kao tvoj ujak. Nitko te ne smije tući.
- Vjeruj mi, pokoja Žarkova pljuska nije ništa u odnosu na ono što sam doživjela od ujaka - tiho je rekla.
Željela sam spasiti tu mladu ženu, ali nisam smjela napraviti ništa brzopleto i nepromišljeno. Žarko nije smio ni naslutiti da sve znam. Zato sam prvo upitala roditelje mogu li mi posuditi nekoliko tisuća eura.
- Što je s tobom? Odakle nam toliki novac? Znaš i sama da jedva spajamo kraj s krajem! - odgovorila je mama.
- Za Žarka ste uvijek imali, a za mene nikad - prigovorila sam.
Pokušala sam igrati na kartu njihove savjesti, no nije upalilo.
- Njemu je oduvijek trebala pomoć - tiho je dodao tata.
- Znaš i sama koliko nam je zagorčao život. Jedva smo dočekali njegovo vjenčanje, a kad smo vidjeli da je i beba na putu, dali smo im cijelu ušteđevinu. Učinili bismo sve da ga izvedemo na pravi put - pravdala se mama.
Mjesecima kasnije vodili smo slične razgovore dok nisam shvatila da sam doista prepuštena sama sebi. U želji da izvučem Veru iz pakla tog braka, zaposlila sam se. Kako bih što prije zaradila novac, radila sam i dvostruke smjene. Gazda je bio pošten i plaćao mi prekovremene sate, a ja sam zaradu odmah pretvarala u eure.
Prošlo je nekoliko godina, tijekom kojih je Vera sve češće trpjela batine, prije nego što sam dovoljno uštedjela. Mihael je već napunio pet godina kad sam joj napokon rekla da imam dovoljno novca za bijeg od svih.
Uštedjela sam za avionske karte i dovoljno da mjesec-dva imamo od čega živjeti, dok se obje ne snađemo. Moja prijateljica će nam pomoći, u Australiji je već deset godina, a nitko ne zna za nju. Tamo nas sigurno neće tražiti - rekla sam.
Nagovarala sam je sve dok nisam čula njezino nesigurno 'u redu'. Kao dan za veliki bijeg odabrale smo ponedjeljak. Tijekom prijepodneva imale smo dovoljno vremena spakirati stvari i krenule smo u zračnu luku. Naš je let bio u dva sata. Kad se zrakoplov s nas troje vinuo u nebo, stisnula sam ruku svojoj šogorici i šapnula joj da više nikad ni zbog koga neće strahovati ni plakati. U deset navečer, kad se Žarko obično vraćao kući, mi smo već bile u Dubaiju. Nakon osam sati leta protegnule smo noge i stale u red za čekiranje. Pred nama je bilo samo još jedno presjedanje do obećane zemlje.
Moja prijateljica čekala nas je u zračnoj luci i pomogla nam da se snađemo. Prvih mjesec dana živjele smo kod nje. Prijavile smo se njihovoj socijalnoj službi i s lakoćom dobile pomoć. Vera je kao samohrana majka, osim novčane pomoći, imala pravo i na odjeću i hranu za dijete, a meni su pomogli da se zaposlim i zarađujem. Nikad nisam doznala jesu li nas naši tražili, zabrinuli se ili se ljutili.
Znam da se trebam javiti roditeljima, ali stalno to odgađam jer se bojim da bi i Žarko mogao doznati gdje smo. Nakon godinu dana dobila sam stalni posao i dozvolu boravka. Nedavno nam je odobren i kredit za kuću koja se posebno Veri čini kao raj na zemlji.