ISTINITA PRIČA: 'Ugledni liječnik tražio je mito od pacijenata! Pohlepa ga je stajala karijere!'

Nikad nisam imala sreće u ljubavi. Ni danas si ne mogu objasniti jesam li ja birala pogrešne muškarce ili su oni nalazili mene. Kako god, emotivnu stabilnost nisam doživjela do trideset i pete godine.

Studij ekonomije završila sam u roku i odmah prijavila magisterij. Dvije godine kasnije, na nagovor mentora, upisala sam i doktorat. S učenjem nisam imala problema, no zato sam s ljubavi bila na razini srednjoškolskih veza - jedna neuspjelija od druge.

Milan mi je nakon prvog sastanka rekao neka mu platim piće pa idemo, Darko me pokušao nagovoriti da se opustim uz malo droge, a Petar je bio slijepo zaljubljen u sebe. Kad sam upoznala Borisa, mislila sam da sam napokon osjetila sreću. S njim je sve išlo kako treba sve dok mi jednom nije priznao da mu silno nedostaje bivša djevojka. Do tada je nije ni spomenuo.

- Nedostaju mi njezini zagrljaji - rekao je dok sam ležala pored njega.

Ostavio me više začuđenu nego očajnu. Predbacivala sam si kako sam uopće mogla povjerovati da i ja imam pravo na sreću. Kad je potom u moj život ušao Siniša, mislila sam da mi se sudbina smilovala i napokon odlučila odužiti za sve prijašnje neuspjehe. S recesijom je došlo krizno doba i za mene. Više nisam mogla plaćati podstanarski stan pa sam se vratila doma na selo i vraćala se kad je trebalo na predavanja ili konzultacije. Tada bih odsjela kod mlađe sestrične Romane, studentice medicine.

Čim sam toga dana ušla u stan, osjetila sam snažan miris parfema i ugledala Romanu u bijelom liječničkom ogrtaču.

- Moji prijatelji s godine večeras imaju zabavu. Uvjet je da svi budemo u bijelom. Evo i tebi jedna kuta, brzo se odjeni i žurimo - rekla je.

Poslušala sam je bez riječi, iako sam slutila da će to biti još jedna dosadna večer. I bila sam u pravu. Gomila mladih ljudi već je bila u klubu. Svi su djelovali umišljeno i štreberski. I sebe sam, istina, mogla nazvati štrebericom, ali na drukčiji način. Svojom ekonomijom nikad nikoga nisam opterećivala, sjedila sam doma i učila. Niti smo ikad organizirali zabave budućih ekonomista pa uvjetovali da svi koji dođu moraju ponijeti kalkulator. Ovi su ljudi bili napadni i naporni, pričali su samo o medicini. Sjedila sam i dosađivala se slušajući o predavanjima, stažiranju, budućim pacijentima. Primijetila sam muškarca koji je svako malo pogledavao prema nama. Prvi put sam mislila da je slučajno, drugi put sam dobro promotrila samu sebe jer sam se preplašila da nešto nije u redu, a treći put sam mu se bojažljivo osmjehnula.

Doista se razlikovao od drugih. Jedini u tom klubu nije imao kutu ni naočale. Bio je sportski odjeven, svijetle kose i očiju, kratko ošišan. Kad god bi nam se pogledi sreli, nasmijao bi se, a u kutu usana pojavile bi se dječačke jamice. Romani je prišao jedan mladić iz njegova društva, a on je to iskoristio i prišao meni.

- Kako se provodiš? - upitao me.

- Iskreno? Izgubljeno i pomalo dosadno! - slegnula sam ramenima.

- Zašto?

- Imam osjećaj da ni o čemu ne znaju razgovarati nego o medicini. Ne razumijem mlade ljude koji ni na zabavama ne zaboravljaju fakultet. Zabavljati se u bijeloj kuti? Svi kao da polude kad je napokon odjenu - odgovorila sam sarkastično.

- Oprosti, nisam se predstavio, ja sam Siniša, asistent na Medicinskom fakultetu, inače doktor medicine. I ni jednom nisam poludio kad sam odjenuo bijelu kutu - rekao je pomno prateći moju reakciju.

- Šališ se, zar ne? - promucala sam.

- Zvučim li tako? - upitao je i opet otkrio one neodoljive rupice.

- Zapravo i ne. Zašto me nisi zaustavio kad sam ih počela gaditi? - pitala sam i ponadala se da ispod pudera neće primijetiti crvenilo na mojim obrazima, proklinjući u sebi svoju nepromišljenost i brz jezik.

- Jer si bila slatka u toj žestini. Uostalom, sada znam što misliš o liječnicima - bilo je jasno da se dobro zabavlja.

- Ali zašto od svih ljudi baš ti nemaš bijelu kutu? I što radiš na studentskoj zabavi?

- Jedan sam od rijetkih koji jedva čeka da je skine. U toj kuti provodim barem osam sati na dan. Ne želim i na zabave ići u njoj. A svi ovi ljudi su studenti baš kao i ja. Završavam, naime, sprecijalizaciju ortopedije.

- Dobro da nije psihologija. Mogla bih ti poslužiti kao diplomski rad - našalila sam se.

- Uopće ne bi bilo loše zabaviti se tako posebnim slučajem - rekao je imitirajući moj podrugljiv ton, na što smo oboje prasnuli u smijeh.

Do kraja zabave više nisam primjećivala sve te bijele kute oko sebe. Pred očima su mi bile samo neodoljive rupice na njegovim obrazima. Romana me promatrala iz prikrajka i smješkala se. Kad me u jednom trenutku uhvatila nasamo, šapnula mi je:

- Odlično si odabrala, Lara.

U neko gluho doba noći Siniša nas je odvezao kući. Romana je od plesanja i stajanja dobila žulj na nozi pa je bosa istrčala iz auta. Željela je čim prije staviti flaster i leći. Siniša i ja ostali smo sami u njegovu autu.

- Jako sam se lijepo proveo. Odavno nisam upoznao tako šarmantnu i brbljavu djevojku, čija je svaka riječ na mjestu - iznenadio me.

- Doista to misliš? I nisi mi zamjerio sve one primjedbe?

- Nisam.

- Drago mi je to čuti - rekla sam.

Tada je svoje usnice spustio na moje. Već je svanulo kad sam izišla iz njegova auta. U kuću sam se ušuljala na prstima, znajući da će Romana uskoro ustati. Siniša i ja razmijenili smo brojeve telefona, a ja odlepršala u slatke snove.

Tog poslijepodneva nisam zapamtila ni riječ od svega što se na predavanjima izlagalo. Zavukla sam se u zadnju klupu i prepustila se slatkim maštanjima. Moj se mobitel oglasio, trgnula me poruka koju sam upravo dobila.

"Sretan sam što sam noćas upoznao ljubav svog života", napisao mi je.

Srce mi je lupalo kao ludo. Osjetila sam kako se znojim, odjednom mi je postalo vruće pa sam skinula vestu.

"I meni se dogodilo isto", odgovorila sam.

"Bilo bi sjajno da se i večeras nađemo. I da se preseliš k meni", dodao je.

Na to mu ništa nisam odgovorila. Šok je bio prevelik.

Kad sam se vratila kući, u kuhinji sam zatekla Sinišu u ugodnom razgovoru s Romanom. Pored njih je stajao moj kovčeg. Veliki upitnik stvorio se iznad moje glave. Shvatila sam da se Siniša nije šalio. Iako mi se silno sviđao, činilo mi se da sve ide nekako prebrzo. Romana me u jednom trenutku pozvala na stranu. Siniši se ispričala i rekla da se vraćamo za minutu.

- Mislim da boljeg nećeš naći. Mlad je, zgodan, pametan. Ne bi smjela propustiti takvu priliku. Uostalom, pogledaj moju mamu. Ona je birala i birala i što danas ima od toga? Starost će dočekati sama - šaputala je moja prijateljica.

Tako sam se preselila k Siniši. Sljedećih tjedan dana gotovo se i nismo odvajali. A kad ne bismo bili zajedno, njegove slatke poruke dizale bi me u oblake.

Ali, kad sam počela ozbiljno razmišljati o zajedničkoj budućnosti, ja sam živjela u jednom mjestu, a on se po završetku specijalizacije namjeravao vratiti u svoj rodni grad. Spajao nas je treći grad u koji sam povremeno dolazila završiti doktorat. Njemu je to također bila privremena stanica.

Već sljedećeg vikenda nenajavljen je došao k mojima. Oduševili su se budućim zetom liječnikom. Tata ga je oslovljavao titulom i prezimenom, mama na stol iznosila delicije dostojne predsjednika države. Djed je bojažljivo i nesigurno došao sa svojim nalazima, da čuje i drugo mišljenje. Sve mi je to bilo silno smiješno.

- Imaš divnu obitelj - rekao je kad smo se napokon sami uputili u šetnju.

- Bojala sam se da će te ugušiti silnom pažnjom. Posebno je djed to jako emotivno doživio. Ipak mu je u kuću ušao budući zet koji će odvesti njegovu jedinu unuku - rekla sam.

Podigao je obrvu, a ja sam se posramila kao djevojčica. Izletjelo mi je ono što sam priželjkivala. Tek po njegovu pogledu shvatila sam da je prerano o tome pričati. No, Siniša se brzo snašao.

- Jako si me razveselila, Lara. Sada kada znam da i ti to želiš, rado bih razgovarao o našoj budućnosti. Nisam htio započeti tako brzo, bojao sam se da ćeš se preplašiti i pobjeći. Volio bih da živimo zajedno. Ako djed smatra da prije toga moram postati zet, poštovat ćemo njegovu želju.

Tog trenutka, usred bijelog dana, na ulici sam dotaknula zvijezde. Bila sam sigurna da sam najsretnija žena na svijetu. Svaki sljedeći odlazak na predavanja koristila sam da tamo nađem posao. Bila sam spremna preseliti se k Siniši dok ne završi specijalizaciju. A onda ćemo, mislila sam, razmišljati gdje ćemo se skrasiti. Nije me brinuo život s njegovom obitelji, odlazak u njegov grad činio mi se kao nagrada za sve moje nekadašnje patnje. No, vremena da posjetimo njegovu obitelj nikad nije bilo. Čak i praznicima ili produženim vikendima Siniši bi uvijek nešto iskrsnulo pa do njegovih nismo otišli. Ništa mi nije bilo sumnjivo. Vjerovala sam u priče o dežurstvima i iznenadnim operacijama.

Jedne nedjelje spremala sam se otići svojima na tjedan dana. Siniša je morao biti na hitno zakazanoj operaciji stopala. Da toga dana ništa neće ići kako treba shvatila sam čim sam sjela u auto i uzalud ga pokušavala upaliti. Vratila sam se u stan i ostavila mu poruku da zove automehaničara. Pozvala sam taksi koji me odvezao na autobusnu stanicu. Uvaljena u udobno sjedalo, gledala sam ulice grada i bila sretna jer sam baš tu doživjela pravu ljubav. I tada sam, u jednom trenutku, ugledala Sinišu kako sjedi sam na klupi jednog parka. Nisam mogla taksistu reći da stane i pričeka me jer bismo zakasnili na autobus. Zato sam nazvala svog dragog.

- Ljubavi... - zacvrkutala sam.

- Reci brzo, na operaciji sam - odgovorio je.

Krv mi se sledila u žilama. Htio je prekinuti, kao i inače kad bih ga zatekla u gužvi, no sada mu to nisam dopustila. Bilo je jasno da Siniša nešto skriva od mene i nisam mu dopustila da prekine razgovor.

- A koga operiraš? Golubove? - upitala sam i pokazala taksistu da stane sa strane.

Više nisam marila za autobus, htjela sam doznati što to moj zaručnik skriva.

- Kako to misliš? - zbunio se.

- Upravo sam taksijem prošla pored tebe i vidjela te na klupi. O čemu se radi? Zašto mi lažeš?

Uzdahnuo je. Iz torbice sam izvukla novac i nisam čekala da mi taksist vrati ostatak. Izašla sam iz auta i krenula prema Siniši.

- Moramo razgovarati. Možeš se vratiti u stan? - upitao je.

- Ne mogu. Za nekoliko minuta sam kod tebe. Čekaj me na toj klupici - odgovorila sam.

- Ne, idem prema tebi pa ćemo sjesti u neki kafić - rekao je.

Koga je čekao? Zašto nije dopustio da dođem do njega? Pitanja su to koja su me mučila, a po grčevima u mom trbuhu slutila sam da mi se odgovori neće sviđati i zapravo nisam bila sigurna želim li ih čuti. Kad smo se sreli na pola puta, Siniša je gledao u pod. Šutke smo došli do obližnjeg kafića i sjela sam pored njega. Ništa ga nisam pitala, čekala sam da on započne.

- Znam da će te ovo šokirati, ali ja već jesam zaručen - priznao je.

- Znam, sa mnom - odgovorila sam.

Siniša je šutio, a ja shvatila kakvu sam glupost bubnula. Moj zaručnik je, bilo je jasno, sjedio na dva stolca.

- Nazvala me i molila da joj oprostim. Želi se pomiriti. Dogovorili smo se da se nađemo i na ovoj sam klupici zapravo čekao nju.

- Ja sam dakle bila rame za plakanje?

- Dobro smo se posvađali i nekoliko tjedana uopće nismo razgovarali. Događalo nam se to i prije, ali mislio sam da je ovaj put kraj bio konačan. Zato ti o njoj ništa nisam govorio. No jučer me nazvala i rekla da danas dolazi. Inzistirala je da se nađe sa mnom - govorio je.

- Odakle dolazi? Iz tvog grada? Je li to razlog zašto nikad nismo posjetili tvoje roditelje? Želim čuti sve! - glas mi je drhtao.

- Jako mi se sviđaš i želim ostati s tobom.

- Samo si mi zaboravio reći jednu sitnicu. A to je da si se već obećao drugoj. Ništa čudno, zaljubljenom muškarcu svašta se može dogoditi - pokušavala sam biti duhovita, iako mi nije bilo do smijeha.

- Među ostalim, pao sam na tvoj smisao za humor. Ta vedrina, pozitivan duh, pamet, britak jezik. Pristao sam se naći s njom jer joj želim reći da je među nama gotovo, da volim drugu. Tebe - govorio je i prvi put me pogledao u oči.

- I ja bih sada trebala odahnuti? Biti sretna što si odabrao mene i zaboraviti da si nas obje vukao za nos? - ponos je bio jači od boli.

- Mislio sam da će se sve riješiti samo od sebe.

- Pa evo, riješilo se!

Siniša je šutio kao kukavica, a ja sam ustala i zauvijek otišla iz njegova života. Trudila sam se ostaviti dojam da mi je svejedno, no u meni je sve kuhalo. Uzdignute glave hodala sam prema autobusnom kolodvoru i prisjećala se svakog trenutka koji smo proveli zajedno. Ni jednom gestom Siniša mi nikad nije dao naslutiti da postoji još jedna žena u njegovu životu. Saznala sam to na najgluplji i najbanalniji način.

Uzalud mi sva pamet ovog svijeta, sve titule i odlične ocjene. Nadmudrio me na najprimitivniji način, pomislila sam i tužno uzdahnula.

Vrijeme do polaska autobusa iskoristila sam da se pokušam sabrati. Peklo me kao živa rana, mislila sam da ću svakog trenutka eksplodirati. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se oporavim.

Često sam se pitala jesam li trebala reagirati drukčije. Jesam li baš tu situaciju trebala okrenuti u svoju korist? Uostalom, rekao je da želi ostati sa mnom. Da sam bila malo lukavija, mogla sam je otjerati iz njegova života i započeti iskreniju fazu u našoj vezi? Njoj je Siniša bio važniji od ponosa. Ona se nije povukla, zato ga je i dobila. Njihovu svađu ona je riješila svojim dolaskom, a ja sam tada kupila kartu u jednom smjeru. I danas imam svoj ponos, ali ne i njega.

Nekoliko mjeseci nakon našeg susreta sam doktorirala. Romana i ja otišle smo obilnim ručkom proslaviti moju novu titulu. I tada se opet dogodio razgovor koji je moj život okrenuo naopačke. Romana je, naime, na naš sastanak došla s dnevnim novinama.

- Pročitaj ovo! - rekla je i pokazala na naslovnu stranicu.

Na njoj velika fotografija mlade žene, liječnice optužene za primanje mita.

- Zašto bi me to trebalo zanimati? - upitala sam sluteći da Siniša ima veze s tim tekstom.

I bila sam u pravu. Tijekom tih nekoliko mjeseci razdvojenosti završio je specijalizaciju, vratio se doma i zaposlio u tamošnjoj bolnici. Njegova dvije godine starija djevojka 'uvela' ga je u posao. Za operaciju prije reda uzimali bi po tisuću do dvije eura. Siniša je, stajalo je u članku, odmah sve priznao i uspio se nagoditi. Kako je tek nedavno specijalizirao, nije se stigao okoristiti. Za razliku od njegove djevojke, koja je pune dvije godine dobro naplaćivala svoje usluge. Otkrio ju je jedan pacijent od kojeg je također tražila novac, a on joj je, u dogovoru s policijom, dao označene novčanice. Dokaže li joj se na sudu da je primala mito, uvjeravala me Romana, izgubit će licenciju i vrlo vjerojatno neko vrijeme provesti u zatvoru.

- Osim toga, sav će novac trebati vratiti - rekla je Romana.

- I ja bih sada trebala likovati? - nisam znala što bih joj odgovorila.

- Ne, ali bi trebala biti sretna što nisi ostala s njim.

- Da je završilo drukčije, da sam ostala s njim, možda Siniša ne bi ni bio u toj priči - ravnodušno sam kazala.

Dvije godine kasnije, Siniša je bio tek bolna uspomena. Nakon njega odustala sam od ljubavi i posvetila se poslu. S lakoćom sam se zaposlila u jednoj od naših vodećih tvrtki, a zahvaljujući obrazovanju i marljivosti napredovala sam. Slali su me posvuda po svijetu i zahvaljujući tim iskustvima tvrtka u kojoj sam radila doživjela je preporod. Na jednom od takvih putovanja, kad sam s grupom ekonomista otišla na simpozij u Atenu, slučajno sam srela Sinišu. S grupom turista razgledavao je Akropolu, a moji kolege i ja također smo iskoristili slobodno vrijeme da obiđemo grčke znamenitosti. Kad sam ga ugledala, zavrtjelo mi se u glavi. Morala sam sjesti. Kolege su se zabrinuli i pitali trebam li liječnika. Odgovorila sam da mi je loše zbog vrućine i tražila samo malo vode. Mislila sam da me neće primijetiti, no privukla ga je gužva oko mene. I dok su moji kolege glasno ispitivali ima li tko vode, Siniša se progurao kroz njih.

- Ja sam liječnik. Treba li nekome pomoć? - ponudio se i potom problijedio.

Pogledi su nam se nakon toliko vremena ponovno sreli. I on je bio iznenađen.

- Jesi li dobro? - blago je upitao.

- Jesam.

Opipao mi je puls i zaključio da je sve u redu.

- Mučnine i vrtoglavice nisu neuobičajene po ovakvim vrućinama. Bilo bi dobro da sjedneš u hlad i popiješ malo vode sa šećerom - rekao je.

Samo sam kimnula glavom. Uzeo me pod ruku i rekao da me vodi u prvi kafić. Kad sam od šoka malo došla k sebi, po lupanju svog srca shvatila sam da ga nisam prestala voljeti.

- Žao mi je što smo prekinuli. Do danas te nisam prebolio - priznao je.

- Zato me nikad nisi potražio? I zato si odmah požurio onoj koju si zbog mene htio ostaviti? - ironično sam upitala.

- Želio sam te potražiti, ali bio sam siguran da mi nikad nećeš oprostiti. A ona je, s druge strane, navaljivala da se pomirimo. Dugo smo bili zajedno i povjerovao sam njezinim obećanjima. Govorila je da će se promijeniti, no to je bilo još jedno u nizu njezinih lažnih obećanja. Znaš, bila si u pravu kad si onako procijenila liječnike. Njoj je doista karijera bila na prvom mjestu. Kap koja je prelila čašu bila je ona afera s mitom - pričao je.

- Koliko sam uspjela shvatiti, i ti si bio u toj priči!

- I to si neću oprostiti do kraja života. Zato sam se povukao iz medicine i odselio od kuće. Do kraja života sramit ću se tim ljudima pogledati u oči.

- Čime se sada baviš?

- Imam svoju turističku agenciju. Ne mogu se pohvaliti velikom zaradom, ljudi jedva uplate one najjeftinije aranžmane, no preživljavam - rekao je.

- Trebao si specijalizirati kardiologiju umjesto ortopedije. Možda te ne bi dovela u situaciju da uzmeš novac, a svakako bi mogao liječiti slomljena srca.

- Drago mi je čuti da nisi izgubila smisao za humor.

Oboje smo se slatko nasmijali. Kao da je tom upadicom nestala sva napetost susreta nakon toliko godina. Popili smo još po jedno piće i potom se pozdravili. Siniša me bojažljivo upitao može li me koji put nazvati, a kad sam potvrdno kimnula, opet sam na njegovu licu ugledala one rupice koje sam nekad obožavala.

Ovaj put nije čekao da se vratimo iz Grčke. Prvi potez povukao je iste večeri. Ne znam kako je doznao u kojem smo hotelu odsjeli, ali pojavio se pred vratima moje sobe s velikim buketom cvijeća i kutijicom.

- Možeš li mi sve oprostiti i pružiti još jednu priliku? Nikada te više neću razočarati. Hoćeš li se udati za mene? - klečao je preda mnom.

Umjesto odgovora, i ja sam se spustila na koljena i nježno ga poljubila.

Od tada je prošlo šest godina i Siniša i ja u sretnom smo braku. Imamo dva sina i zajedno vodimo našu turističku agenciju. Povremeno, kad posjetimo njegove, vidim da mog muža još uvijek muči ona neugoda zbog primanja mita. No, sada se sve promijenilo i ja ga hrabrim da gradom šeta uzdignute glave. Istina je da se ponio nečasno, no on je svoj grijeh okajao i okrenuo novu stranicu u životu.