Vraćam se doma - rekao je Boris bez mnogo uvijanja čim smo sjeli za stol.
Gotovo da se nije nimalo promijenio u protekle dvije godine otkad smo se posljednji put vidjeli. Istina, imao je nešto više sijedih nego tada, i ponešto je smršavio, ali inače ništa nije upućivalo na to da mu je bez mene bilo loše.
Pogledala sam ga upitno. Je li se on to šalio ili se stvarno namjeravao vratiti doma? Nakon svega!
- Ne razumijem - zatresla sam glavom.
Otkako me prije četiri i pol godine onako bezobzirno napustio, sve je ukazivalo na to da nas dvoje nikad više nećemo biti zajedno. Prije nekoliko mjeseci sam na nagovor djece konačno pokrenula i brakorazvodnu parnicu, a sad ovo.
- Što se tu ima razumjeti? Vraćam se doma - ponovio je kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu.
Tipično za Borisa: on, on, pa dugo, dugo nitko, pa opet on! Kako si je on to zamišljao? Odbacio me kao staru, istrošenu krpu, uvukao se u krevet skoro dvostruko mlađoj, za djecu i mene uopće nije pitao, kao da ne postojimo, a sad bi se, eto, vratio kao da se ništa nije dogodilo!
- Čuj, Borise - govorila sam polako, dok su mi se kotačići u mozgu okretali velikom brzinom. Znala sam da su ovo presudne sekunde u kojima odlučujem o svom budućem životu. Ako sad pogriješim, pitanje je hoće li ikad više biti prilike za popravak.
- Neće to tako ići. Kako si ti to zamislio jednostavno se vratiti? Znaš da sam pokrenula i razvod.
- Da, i? Kako si ga pokrenula, tako ćeš ga i obustaviti! - prekinuo me sliježući nonšalantno ramenima.
On mora da se šali! Kad se samo sjetim koliko sam se nadala da će mi doći s ovakvim riječima. Ali, telefon i zvono na vratima godinama su šutjeli. Nije se udostojio pitati za mene čak ni kad sam operirala žuč, a djeca su mu rekla da sam u bolnici. Kao da je čudo što sam dobila žučne kamence, s obzirom na sekiraciju koju mi je priredio!
- Istina - progovorila sam nakon dulje stanke. - Možemo obustaviti razvod. To svakako možemo. No, to ništa ne mijenja na stvari. Ti i ja ne možemo nikad više biti pod istim krovom.
Jesam li bila sigurna u to što sam upravo rekla? Jesam li bila sto posto sigurna? Boris je ipak bio ljubav mog života, nije li? Moja alfa i omega. Trideset smo godina bili u braku, no poznavali smo se mnogo dulje. Pa ja sam imala tek petnaest kad sam se zatreskala u njega! Moja je mama, naravno, odmah znala da on nije za mene i pokazalo se da je bila u pravu.
Boris je prešao preko mojih riječi kao da me nije čuo i osvrnuo se ispitivački oko sebe.
- Lijepo si uredila stan - rekao je uz odobravajuće kimanje glavom.
Da, jesam, i to sama samcata! Nisam imala nikoga tko bi mi pomogao oko farbanja zidova ili tko bi mi izmasirao križa kad me zaštekalo u njima nakon što sam navlačila namještaj, pomislila sam ogorčeno.
- Aha - rekla sam šturo.
- Sigurno su ti pomogli Ana i Borna - rekao je kao da je pročitao moje misli.
Kako je samo bio samouvjeren! Ponašao se kao da je otišao na plac po špeceraj pa se malo zadržao i sad se vratio. Pa što je on mislio, da naša djeca nemaju pametnijeg posla nego uređivati moj stan? Ana je imala vlastitu obitelj, dvoje male djece i poprilično zahtjevnog muža koji joj nisu ostavljali ni minute slobodnog vremena, a Borna, naš mlađi sin, završavao je studij medicine i nije stizao dignuti glavu s knjiga.
- Naravno da nisu - napravila sam kiselu facu. - Kao da oni imaju vremena za takve stvari.
- Da, vrijeme je postalo dragocjenije od novca - kimnuo je znalački glavom. O kako sam samo mrzila kad se tako pravio važan! Sad je odjednom bio stručnjak i za vrijeme.
- Istina, a mi smo naše potratili - složila sam se suho. Nisam izdržala da ga ne podbodem. Iako sam nakon operacije obećala samoj sebi da nikad više neću dopustiti da me Boris izbaci iz takta, on je u tome i opet uspio.
- Sve se da nadoknaditi - i dalje je pametovao.
E pa ne da! Kako je on meni mogao nadoknaditi sve one proplakane noći? Onu hladnoću u krevetu dok je bio zabavljen grijanjem druge žene? Onaj sram koji sam osjećala prema svima poznatima koji su znali što mi je učinio? Pred očima su mi se opet zaredale ružne slike iz proteklih godina. Ma nikako on to nije mogao meni nadoknaditi!
- Bojana? - Borisov glas me vratio u sadašnjost. - Kamo si odlutala? Sigurno razmišljaš kako će nam biti lijepo sad kad…
- Vraga! - grubo sam ga prekinula. Kako je uopće mogao pomisliti da ću moći izbrisati njegovu nevjeru i nastaviti tamo gdje smo stali?
- Djeca će biti sretna… - opet je započeo, uvjeren da su mu djeca glavni adut.
- Hah, djeca! - nasmijala sam se cinično.
On to, naravno, nije znao, no djeca su u potpunosti bila na mojoj strani. I Ana i Borna odavno su me nagovarali na razvod. Kći me čak poticala da si nađem nekoga.
- Slobodna si žena, mama - govorila mi je. - Zašto ne bi imala nekoga s kim bi sretno dočekala starost?
Eh, da je Boris znao kakvo su njegova djeca imala mišljenje o njemu. U njihovim je očima on izgubio svaki kredibilitet.
- Borise, zaista mislim da to neće ići. Žao mi je ako su tebi prestale cvjetati ruže tamo kamo si otišao, ali ovdje nema mjesta za tebe - rekla sam konačno ustajući od stola.
Bila sam vrlo odlučna u svom nastupu. Svakome sa strane činilo bi se da Boris nema baš nikakve šanse kod mene. Uostalom, i logika je govorila da bi tako trebalo biti. Koja žena želi natrag muža koji nekoliko godina nije pitao za nju? No, Boris se nije dao smesti.
- Ma znam ja, ti to ne misliš ozbiljno - rekao je i u nekoliko se koraka našao pokraj mene. Obuhvatio je svojim dlanovima moje lice i zagledao mi se duboko u oči. Osjetila sam miris njegove kolonjske vode.
Kakva sam ja glupača, prošlo mi je kroz glavu. Koja normalna žena može pasti na tako plitki šarm? Ipak, kad me privukao k sebi, osjećala sam se poput krpene lutke, nemoćna bilo što učiniti. Osjetila sam njegove usne na svojima, i to je bilo to. U tom, samo jednom trenutku uspio je izbrisati svu moju nagomilanu bol i ljutnju.
- Što si učinila?! - dreknula je Ana kad sam joj rekla novost. Nisam joj htjela govoriti o posjetu njezina oca preko telefona, nego sam je radije pozvala da još istog popodneva dođe k meni.
- Ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati - ponavljala je odmahujući glavom u nevjerici. - Kako si mu mogla dopustiti da se vrati? Zar si zaboravila koliko te povrijedio? Sjeti se samo kroz što si sve prošla zbog njega. Sjeti se da si čak završila u bolnici!
Svega sam se ja dobro sjećala. I nije da se nisam ljutila na samu sebe zbog svoje slabosti! No, tu jednostavno nije bilo pomoći. Htjela-ne htjela, morala sam priznati poraz: Boris je i opet pobijedio.
- Ne razumijem te, mama - u Aninim očima se zrcalila ljutnja. Otvoreno mi je predbacivala moju popustljivost.
- Kako možeš biti tako slaba! Sjećaš li se kako si obećala i sebi i meni da ga nikad više nećeš ni pogledati? Pa ostavio te je zbog one… one…
Anin je glas zamro u pola rečenice. Ana je imala posebnu averziju prema Borisovoj ljubavnici. Sjećam se još vrlo dobro dana kad su se njih dvije upoznale kod Borisa. Moja je kći nakon toga poput furije uletjela u moj stan.
- Kako te je mogao ostaviti zbog one vještice? Da je samo vidiš kakva je! Odvratna! - vriskala je. I sada je Ana bila jednako uzrujana kao tada.
- Dušo, smiri se - rekla sam joj i privukla je u zagrljaj.
Kako sam joj mogla objasniti da njen pogled na svijet nije isti kao moj? Ona je sa svojih trideset godina još uvijek imala onaj prkos i odlučnost da istjera pravdu. Ja, sa svojih pedeset i nešto, bila sam pomalo umorna od svega. Jedino što sam željela bio je miran život.
Boris mi je jako falio, mnogo više nego što sam to ikome htjela priznati. Sad, kad se bio spreman vratiti, jednostavno ga nisam mogla odbiti. Naravno da sam znala da nije zaslužio moje razumijevanje, baš kao ni moj oprost, ali moj je razum govorio jedno, a srce stoto.
- Čemu da se sad još i nas dvije svađamo oko toga? Rekao je da se namjerava vratiti doma, a budući da razvod još nije završen, on na to ima i zakonsko pravo. Što bih ja imala od toga da se svađam s njim? - pokušavala sam se opravdati pred Anom.
Dok sam joj govorila, pokušavala sam zvučati ležerno, kao da mi je svejedno što se Boris vraća. No, Ana je bila premudra da bi mi povjerovala.
- Nisi ti njemu popustila samo zato što misliš da mu ne možeš osporiti pravo na povratak. Ti izgaraš od želje da se on vrati! Ali, mama, to je velika pogreška. Zapamti što ću ti reći: netko tko te jednom prevari, učinit će to vjerojatno opet!
Ugrizla sam se za usnicu. Eh, da je Ana samo znala. Ona je mislila da je ovo bio Borisov prvi preljub. Što bi tek rekla da je znala kako ona i njen brat Borna imaju polubrata kojeg njihov otac nikad nije priznao? Bi li mi mogla oprostiti što sam joj to prešutjela?
- Ja te stvarno ne razumijem, mama - Bojana je uprla svoje zelenkaste oči u mene kao da me želi probosti pogledom.
- Zašto ti njemu sve opraštaš? Kakva si ti to žena? Zar mu ne možeš jednostavno reći "ne"?
Zamislila sam se nad njenim pitanjem. Jesam li mogla reći "ne" njenom ocu? Hm, očito nisam. Niti danas, niti dok smo bili mladi. Koliko me sjećanje služilo, uvijek sam pronalazila opravdanja za Borisove "izlete".
Sjećam se, bila sam u osmom mjesecu trudnoće s Anom kad sam prvi put saznala da me Boris vara. Da stvar bude gore, taj put je za to saznala i moja mama.
- Zašto ne otjeraš gada dok je još vrijeme? Zapravo, trebala si to učiniti davno prije nego što ti je napravio dijete! Kako ćeš ga sad sama odgajati? - iz očiju moje mame izbijala je otvorena mržnja prema Borisu. Čim su do nje doprle glasine da se njen zet smuca uokolo s nekakvom konobaricom, dojurila je k meni lica crvena poput raka. Dok je ona vikala i hvatala se rukama za glavu, ja sam zabila lice u dlanove i neutješno plakala.
- Plač ti tu neće pomoći! - rekla je grubo, izazvavši time kod mene samo još jače jecaje. Znala sam da je u pravu.
- Da si me samo htjela slušati, ne bi se sad morala lupati po glavi. Svatko normalan je od samog početka mogao vidjeti kakav je Boris probisvijet. Svatko normalan, osim tebe!
Zabila sam jače lice u ruke i pokušala prigušiti jecaje. Bezuspješno. Najgore od svega bilo je to što sam i ja od početka dobro znala da je Boris vjetropir. Nosio je kosu do pola leđa, kožnu jaknu i izlizane traperice. Nije išao u školu, nije želio raditi, a džepovi su mu uvijek bili prazni, tako da me rijetko kad uspio počastiti sladoledom ili kavom. Povrh svega, bilo je očito da je slab na žene. I nakon što smo prohodali, nastavio se okretati za drugim djevojkama, uvjeravajući me svojim dječačkim šarmom da "na cijelome svijetu ne voli nikoga osim mene".
Uglavnom, priču s konobaricom sam mu oprostila, ali ona svejedno nije imala sretan kraj. Naime, konobarica je ostala u drugom stanju i osam mjeseci nakon mene rodila Borisovo dijete. Ja sam za to saznala kad se pojavila na našem kućnom pragu s dječačićem u naručju. Boris nije htio mi čuti za maloga, ali ja sam znala da je njegov jer je bio pljunuti on. Naravno da nikome nisam rekla. Bila je to samo Borisova i moja tajna. Štoviše, umirala sam od straha da istina ne iziđe na vidjelo jer tada definitivno više ne bih imala ni trena mira od moje mame.
Boris me uvjeravao da je to bila samo bezvezna avantura za jednu noć, a ja sam, luda, čak pronašla opravdanje za njegov preljub. Jasno mi je bilo da mu nisam mogla biti privlačna onakva s trbuhom do zuba i otečenih zglobova. Osim toga, mislila sam da je Boris naučio svoju lekciju i da ću ubuduće biti mirna po pitanju drugih žena. No, prevarila sam se. Iako sam vrlo brzo nakon poroda vratila stari izgled, Boris se ponovo okrenuo drugoj. Ovaj put je to bila starleta čiju sam obnaženu fotografiju pronašla u Borisovu telefonu.
- Što je sad ovo? Kako te nije stid! - vikala sam gurajući mu kompromitirajuću fotografiju pod nos.
Nisam mogla vjerovati da me opet vara. Bila sam lijepa i mlada, možda tek koju godinu starija od djevojke na slici.
- Ma nije to ništa, ljubavi - uvjeravao me ležerno, ne pokazujući pritom ni trunku srama.
- Kako nije! - vriskala sam. - Tko je ona?
- Selma - odgovorio je savršeno mirno. - Frendica. Zamolila me da joj napravim par fotkica za neki natječaj u modnoj agenciji. Znaš mene, nisam mogao odbiti.
O da, znala sam Borisa! I baš zato jer sam ga tako dobro poznavala, njegova priča nije držala vodu. Nekoliko dana sam uvrijeđeno šutjela, a onda sam se ipak smekšala kad je preda mnom teatralno izbrisao Selmine fotografije te je čak nazvao i obavijestio neka više ne računa na njega.
Nakon Selme uslijedile su Tina, Anđela, Nikolina i još nekoliko njih kojima ni imena ne pamtim. Sve su one, prema Borisovim riječima, bile "frendice" uz koje je bio vezan na ovaj ili onaj način. Uglavnom, poslovno.
Ako sam se ranije trudila prikriti istinu zbog svoje mame, sad sam pokušavala zadržati mir u kući zbog djece. Ana je već bila dovoljno velika da shvati kad bi se tata i mama svađali zbog "drugih teta", a sad je tu bio i Borna koji bi plakao čim bi nas dvoje povisili glas.
Vrijeme je prolazilo u neprestanim usponima i padovima, i lagala bih kad bih rekla da nisam često pomišljala na razvod. Međutim, nikad ozbiljno jer je Boris uvijek pronalazio načina da me obrlati i uvjeri kako me voli.
A onda, kad sam se tome najmanje nadala, kad su nam djeca već postala odrasli ljudi i kad smo oboje ušli u ozbiljnu životnu dob, on je spakirao torbe i objavio svoj odlazak. Ovaj put nisam morala zataškavati njegov preljub ni zbog koga. Djeca su bila odrasla, a mama u staračkom domu i senilna. Dakle, mogla sam ga mirno poslati dovraga i zalupiti vratima za njime.
No, ovaj put ga nisam željela pustiti zbog sebe. Nakon svih godina koje smo zajedno proveli, nakon svega kroz što smo zajedno prošli, nisam mogla zamisliti život u samoći.
Stala sam ga preklinjati neka me ne napušta. Ponizila se do krajnjih granica sklapajući ruke pred njime. No, ništa nije pomoglo. Koliko je znao biti slatkorječiv, toliko je ponekad znao biti i neumoljiv. Taj put mi je pokazao svu svoju okrutnost. Na izlazu iz stana bacila sam se pred njega i obujmila ga rukama oko nogu.
- Molim te, nemoj me ostavljati. Znaš ionako da neće potrajati. Znaš da ćeš se opet vratiti. Samo mene voliš, zar ne? Nisi li mi se uvijek kleo da je tako? - ponižavala sam se jecajući.
- Hajde, nemoj sad praviti scene - bilo je sve što mi je tada rekao. Kad se oslobodio mog stiska, još je dodao:
- Sve je to život, Bojana. Ljubav nema veze s tim. Naravno da te volim, ali treba mi ova promjena. Ti si pametna i shvatit ćeš to.
Promjena? Ne, nisam shvaćala. Ja nikad nisam osjećala potrebu ni za kakvom promjenom. Jedino što bih eventualno bila mijenjala bio je Borisov način razmišljanja, no to, na žalost, nije bilo moguće.
Kad su se za njim zatvorila vrata, na mene kao da se spustila tama. Kako ću sad sama dalje, pitala sam se. Kako će izgledati moj samački život nakon trideset godina zajedništva? Boris mi nikad nije pružao mnogo, to je bila istina, ali praznina koju je ostavio za sobom bila je svejedno golema.
Nakon što je otišao, danima nisam izlazila iz kuće. Lagala sam djeci da imam migrenu i pred svima skrivala što se dogodilo. No, kako to obično biva, istina je ubrzo isplivala na vidjelo.
"Kako ti je to mogao učiniti? Svinja jedna!" revoltirane su bile moje prijateljice. "Započni novi život, bez njega!" hrabrila me Ana. "Je'l te Boris još uvijek vara s onom konobaricom?" pitala me moja mama za koju je vrijeme u nekom trenutku stalo.
Svima sam strpljivo odgovarala, praveći se da nisam previše povrijeđena Borisovom odlukom, no u sebi sam molila Boga da mi se što prije vrati.
Prošla je godina, pa još jedna, i još jedna. Ukupno četiri i pol duge godine u kojima sam uzalud čekala Borisov povratak. I onda, baš kad sam se pomirila s tim da mi se nikad više neće vratiti, on je iskrsnuo pred mojim vratima.
- Slušaj - Ana je imala zavjerenički ton glasa dok mi se obraćala. - Pronjuškala sam malo i otkrila pravu istinu o dragom tatici i njegovoj curi. Dakle, nije on ostavio nju, kako je to tebi prikazao, nego je ona nogirala njega! Navodno ga je izbacila iz stana u širokom luku zajedno s njegovim stvarima kad je saznala da nešto muti s njenom najboljom prijateljicom. Zamisli, varao je ljubavnicu s ljubavnicom!
Šutke sam slušala što mi je kći govorila i, ako ću biti iskrena, nisam bila suviše iznenađena. Takav je bio Boris. Ako ćemo pravo, moglo mu je biti jer sam mu sve tolerirala.
- Ti si kriva za sve! - Ana kao da je pročitala moje misli. - Da mu nisi sve i sva tolerirala, ništa se od ovoga ne bi dogodilo!
Sva sreća pa Ana ni pola toga nije znala. Što bi mi tek rekla da je znala koliko sam uistinu bila blaga prema njezinu ocu.
Kad je Ana ponovo progovorila, shvatila sam da je zapravo znala sve.
- Nisam više dijete, mama. Znam za sve njegove gadosti. Čak i za Romana, mog polubrata kojeg nikad nije priznao.
Na spomen Borisova izvanbračnog djeteta širom sam razrogačila oči. Kad je Ana za to saznala? I kako?
- Ne želim sad o tome u detalje! - podigla je ruku kao da se brani. - Zanima me samo misliš li ga zaista primiti natrag? Nakon svega?
Bespomoćno sam raskrilila ruke i duboko uzdahnula. Nikad mira! Ako me nije gnjavila moja mama, onda me varao moj muž, a ako on nije stvarao probleme, onda su me napadala djeca!
- Dušo, što bih sad imala od toga da se sudim s njime? Realno gledano, stan nam pripada oboma. Što bih po tvome trebala učiniti?
- Trebala bi uzeti odvjetnika i riješiti taj problem jednom zauvijek. Očito je da niste stvoreni jedno za drugo i čemu se onda navlačiti!
Čudno. Čak je i naša kći mislila da Boris i ja nismo jedno za drugo. Svi su tako mislili. Svi, osim mene. Usprkos brojnim razočaranjima koja sam s njim doživjela, neki glas u meni uporno je ponavljao da smo nas dvoje suđeni jedno drugome. Nisam se to, naravno, usuđivala nikome reći, jer bi me jamačno proglasili ludom, ali bila sam mu spremna i opet oprostiti.
- Onda? - Anin glas me prenuo iz razmišljanja. - Što si odlučila?
Šutjela sam.
- Joj, mama! Ne mogu vjerovati! - lupila je nogom o pod kao nekad kad bi se ljutila. - Dobro, oprosti mu, baš me briga! Ali nemoj mi plakati kad ti ponovo priredi onakvo "iznenađenje"!
Kad i opet nisam ništa rekla, unijela mi se u lice.
- Zar si stvarno zaboravila onaj žučni napadaj koji si dobila od nerviranja? Klela si mi se tada na bolničkom ležaju u hitnoj da nikad više ne želiš čuti za njega!
Sve je to bila istina.
- Nisam zaboravila, naravno. Ali, shvati, Ana, ni on ni ja nismo više mladi. Ja nisam tip žene koji se lako nosi s promjenama. Ako se sad ne pomirim s tvojim ocem, cijelog ću života ostati sama.
Na kraju sam zanemarila sve dobronamjerne savjete, upozorenja i crne prognoze. Odlučila sam se pomiriti s Borisom, pa kud puklo da puklo. Glupo bi bilo reći da sam mu odlučila pružiti drugu šansu, jer ovo što sam mu pružala bila je već ne znam koja šansa po redu. Možda ovaj put ispadne dobro. Možda uspijemo konačno živjeti u miru o kakvom cijeloga života maštam. Ipak, ni on nije više u cvijetu mladosti da bi se okretao za svakom suknjom koja mu prijeđe preko puta, a imam osjećaj da se ovaj put gadno opekao. Naša djeca, rodbina i prijatelji morat će prihvatiti moju odluku ma koliko im se ona činila glupom. Na kraju krajeva, ovo je moj život, a nešto mi govori da bi Boris i ja ovaj put mogli uspjeti!