Milan i ja bili smo jako dobri prijatelji, cijelu srednju školu išli u isti razred. Upoznali smo se potkraj osnovne kad se doselio u moj kvart i odmah shvatili da imamo jednake interese, hobije. Danas se oboje slatko smijemo fotografijama iz tog vremena.
Ja sam tada bila mršava tinejdžerica s dosta prištića na licu, dok se na njegovu duguljastom licu već nagovještala zavodljiva ljepota i muževnost. Već su mu se rascvjetale pune, pravilne usnice, dok su njegove tamne oči znakovito sjajile. No, tih godina Milan još nije bio svjestan svog šarma, kao da nije vjerovao znatiželjnim ženskim pogledima koji su ga već tada mjerkali.
U tim burnim i promjenljivim godinama našeg odrastanja bili smo si najveća i jedina podrška. Ja sam, istina, tada bila preko ušiju zaljubljena u Milana, no svoju tajnu nikome ne bih priznala, čak ni njemu.
Razlika među nama najbolje se vidjela na tim razrednim fotografijama. Ja sam uvijek bila ozbiljna, uzdignute glave i duge, kovrčave kose. Milan se pak stalno smijao. Na toj uspomeni iz drugog srednje sjedili smo jedno pored drugog u prvom redu. Ja jednako ozbiljna, ali i ponosna, a on zgodan i privlačan, glave oslonjene na moje rame.
Upravo taj dodir bio je razlog što sam je često gledala i sanjarila o njegovim zagrljajima. Puknula bih od ljubomore da je tada stao pored neke druge djevojke iz razreda, srce bi mi prepuklo da taj dodir nije poklonio baš meni. Ponekad bi mi se učinilo da su moji osjećaji uzvraćeni, no bojala sam se i sebi to priznati. Svaki put kad bi mi se Milan približio, ja bih se od uzbuđenja ukočila. A on je to, priznao mi je mnogo godina kasnije, tumačio kao da ga ne želim.
- U zbilji si puno ljepša. Šteta što si tako ozbiljna na svim slikama. Neodoljiva si kad se smiješ - rekao mi je kad smo koji tjedan kasnije zajedno gledali te fotografije.
Ja sam se tada osmjelila i približila mu se toliko da su nam se obrazi dodirnuli te mu šapnula:
- Divan si!
Prstom sam mu podigla bradu i okrenula lice prema svome. Tada smo se prvi put poljubili, a nesigurne su nam se ruke dodirnule. Kad sam shvatila što sam zapravo napravila, posramila sam se i preplašila. Odmaknula sam se i pognula glavu.
- Moramo u školu - rekla sam i gotovo istrčala iz njegove kuće.
Milan taj dan nije došao u školu. Nekoliko godina kasnije priznao mi je da ni sam nije mogao povjerovati da se ljubio s najljepšom djevojkom u gimnaziji. Bio je početak proljeća, a ja sam posvuda oko sebe primjećivala samo cvijeće i leptire. Nitko me toga dana ne bi mogao uvjeriti da se pored plamena može ugrijati, ali i opeći. Taj se plamen njegova poljupca u meni razbuktao i do danas plamti istim žarom.
- Nismo to trebali napraviti. Mi smo prijatelji - rekla sam mu kad me posjetio sljedećeg dana.
Zapravo sam se nadala da će me Milan uvjeravati u suprotno, govoriti mi da smo stvoreni jedno za drugo. Umjesto toga, dugo me gledao i šutio. Umjesto riječi govorile su njegove tužne oči. No, bila sam premlada da bih tada to znala prepoznati. Umjesto uvjeravanja koje sam željela, Milan se okrenuo i otišao. U meni je probudio krivnju koju sam dugo godina nosila u sebi. Nekoliko tjedana borila sam se s vlastitim željama, a kako on ničim nije pokazao da me želi, uvjerila sam se da sam rekla pravu stvar.
Opet smo bili samo prijatelji. Milan je između ljubavi i prijateljstva odabrao ovo drugo, a ja sam se duboko u sebi nadala da će se predomisliti. Ponekad bi me nježno pogledao i to bi mi dalo nadu. Vjerovala sam da će glas njegova srca jednom nadjačati razum, nadala se da će me jednom strastveno poljubiti i reći da ne pristaje na prijateljstvo. Nisam htjela vezu koja će započeti na moju inicijativu. Željela sam princa koji će me osvajati, zaklinjati se u svoje osjećaje. I bila sam sigurna da je to baš Milan. Znala sam da i on pamti taj naš prvi poljubac.
Često smo bili zajedno, posjećivali se, razgovarali. Znali smo zajedno otići i u kino, disko. Kad bih ponekad uhvatila sjaj u njegovim očima, srce bi mi brže lupalo, a ja bila sigurna da je Milan onaj pravi. I dalje smo pričali o svemu osim o emocijama. Svoje tajne Milan mi više nije odavao. Osjećala sam se kao da sam sada ja taj plamen na kojem će se opeći ako se još malo približi. A moje se raspoloženje tog ljeta izmjenjivalo od euforičnog veselja do bezvoljnog životarenja. Ovisno o njegovu pogledu, osmijehu, slučajnom dodiru ruke.
Dočekali smo i rujan, miris pečenih kestena. Naši kolege rado su se zabavljali šutajući te kestene, a ja sam se nakon neugodnog razgovora s Milanom osjećala kao da mene šutaju.
Počeo je, naime, izlaziti s Milom, djevojkom iz susjednog razreda. Priznao mi je da nije zaljubljen, nego se u vezu upustio iz obične znatiželje. Kako su svi momci iz razreda imali djevojke, tu sam njegovu vezu shvatila kao dokazivanje, potvrđivanje pred samim sobom. Pa ipak ta je neočekivana i iznenadna promjena u meni izazvala silnu ljubomoru i zavist.
Dogodila se baš u trenutku kad sam skupila hrabrosti da mu kažem koliko mi je stalo do njega. Pripremila sam nekoliko rečenica kojima ću ga uvjeriti da moramo biti više od prijatelja. Na svako moguće njegovo pitanje spremila sam odgovor. I zato me njegova veza s Milom slomila, zato sam se povjerila Ani, djevojci s kojom sam dijelila klupu.
Iako se do tada nismo povjeravale, Ana je mjesecima slutila da između Milana i mene postoji nešto više od prijateljstva. I svako malo me o tome pitala. Na žalost, moja se lampica za uzbunu upalila prekasno. Nisam slutila da je i Ana godinama bila zaljubljena u njega.
- Što misliš o Milanu? - upitala sam je.
- Najljepši je u cijeloj školi. Žao mi je što se pravi važan - odgovorila je.
- Možda je dignuo nos zato što je odnedavno u vezi s Milom?
- Ne vjerujem. Uostalom, kakva je to veza koja se svodi na pričanje pod odmorom i šetnju do autobusne stanice? Nije zato. Prije bih rekla da je svjestan sebe i zavodi sve redom. Tip je mladića koji se voli poigravati, slamati srca - rekla je.
Prešutjela sam drugi dio njezina odgovora koji mi se uopće nije svidio. Na kraj pameti nije mi bilo da to govori iz vlastitog iskustva, da je tužna jer je Milan ne primjećuje.
- I ja mislim da Milan zaslužuje puno više od šetnji. Divan je, a ona mu nije ni blizu. Ni po ljepoti, ni po bilo čemu drugome. Nije mi jasno što vidi u njoj - rekla sam.
Nisam tada razmišljala o ljudskoj zlobi, na kraj pameti nije mi bilo da se moje riječi mogu pogrešno protumačiti, čak i zloupotrijebiti. Nije mi tada bilo jasno zašto su Ani zasjale oči, zašto se potom zagonetno smješkala. Kad danas pomislim na taj osmijeh, vidim u njemu pobjednički sjaj, kao da u rukama ima adut kojim će dobiti ono što želi. Doista sam ispala lakovjerna. Svojom nepromišljenošću sama sam joj ga servirala kao na pladnju.
- Želim ti reći nešto važno - čula sam Anu kad ga je pozvala na stranu i osjetila kako mi se srce steže.
Nisam znala što mu želi reći, ali osjećala sam da to za mene neće biti dobro. Kad ga je uhvatila pod ruku kako bi ga odvela na obližnju klupicu, pogledavala je oko sebe. Kao da se htjela uvjeriti da je cijela škola vidi. Jako mu se približila i nešto šapnula na uho. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Osjetila sam silnu ljubomoru, želju da potrčim prema njima i grubo je odgurnem. On je moj, bunilo se sve u meni, ali noge nisam osjećala. Od šoka se nisam mogla pomaknuti s mjesta. Vidjela sam da se Milan uozbiljio i stao mijenjati boje u licu. Na trenutak je bio blijed kao krpa, a onda pak crven od ljutnje. Samo jedan sat kasnije doznala sam što mu je Ana govorila na toj klupici.
Milan je tijekom školskog odmora s društvom stajao u hodniku. Izgarala sam od znatiželje i razmahala se kad sam ga ugledala. Mislila sam da će mi se obradovati i jedva čekala da mi ispriča o čemu je razgovarao s Anom. Umjesto toga, kad me ugledao, žustro je krenuo prema meni. Ustuknula sam pred ozbiljnošću njegova lica. Svaki njegov korak odisao je odlučnošću i bijesom. Vidjela sam da je ljut, ali nisam znala zašto. Kad je bio na korak do mene, unio mi se u lice. Svi su utihnuli, gledali samo u nas.
- Što si ti umišljaš! Ti ćeš komentirati moju vezu! Što te briga kako se Mila i ja zabavljamo? Moja je stvar hoću li i s kim šetati ili se ljubiti. Uostalom, o tome može govoriti samo netko tko je imao dečka, tko se barem jednom poljubio kako spada, a koliko znam, ti baš i nisi vješta u tome. Sram te bilo, nisi mi više prijateljica. Kako ti je samo palo na pamet ogovarati Milu? Za razliku od tebe, ona zna voljeti - sasuo je rafal uvreda na mene.
Nisam očekivala takvu žestinu pa sam iznenađena nepomično stajala pred njim. Pred očima mi se maglilo, u glavi vrtjelo. Oko sebe sam čula smijeh svojih prijatelja. Moja velika ljubav bolno je udarala, a ja mu nisam mogla uzvratiti. Ponizio me pred svima. Ne znam kako sam toga dana koračala školskim hodnicima, kako se vratila doma. Činilo mi se kao da svi prstom pokazuju u mene, kao da cijela škola priča o tome.
- Zašto si to učinila? - ljutito sam upitala Anu kad smo sjele u klupu.
- Koje? - pravila se nevješta.
- Zašto si naš razgovor prenijela Milanu?
- Nisi mi rekla da to treba ostati tajna. Uostalom, zašto ti smeta? - smijala mi se.
- Možda misliš da ćeš sada biti veća u njegovim očima, ali vjeruj, nikad ga nećeš imati. Ovakve zlobnice nitko ne voli. Milan i ja ćemo to izgladiti, a ti ćeš zauvijek ostati sama. I baš me zanima kako ćeš se osjećati kad nas uskoro ponovno vidiš zajedno. I kako ćeš odsad sjediti sa mnom u istoj klupi? Hoćeš li mi se moći obratiti? - šaptala sam puna bijesa.
- Kao i dosad. Ako ti je to problem, traži da te premjeste. Uostalom, nisam ja započela razgovor s tobom, nego ti sa mnom. Sjećaš se? Ti si htjela tračati njih dvoje - slegnula je ramenima kao da joj je svejedno što tko misli o njoj.
Milanu se ni dan kasnije nisam pokušala opravdati. Znala sam da te uvrede ničim nisam zaslužila. Milan je bila žrtva podmukle prijevare, a ja silno ljuta i na njega i na Anu. Najviše me boljelo to što me nije upitao za objašnjenje, nego je spremno povjerovao u Aninu napuhanu priču.
Od toga dana Milan i ja nismo razgovarali. Ponekad bih ga poželjela vidjeti pred svojim vratima, nedostajali su mi naši dugi razgovori, povjeravanja, šetnje, no s vremenom su osjećaji izblijedjeli. U jednom trenutku shvatila sam da sam ravnodušna, a on svojim gizdavim hodom i uvijek dignutom glavom u meni budi odbojnost i želju za osvetom.
Kako mi je to mogao napraviti? Zar mu je naše prijateljstvo tako malo značilo da je bila dovoljna samo jedna laž da me pred svima ponizi i uvrijedi? Zar me tako malo cijeni? Nisam mu oprostila ni kad je nekoliko tjedana kasnije ostavio Milu, a našim zajedničkim prijateljima priznao da je pogriješio jer je povjerovao Ani.
Trudio se popraviti naš odnos, no ja za njega nisam htjela ni čuti. Izgarala sam od želje za osvetom, htjela sam ga poniziti baš kao i on mene. Znala sam da će mu to naši prijatelji prenijeti, zato sam i rekla da se naš odnos može vratiti na staro samo ako mi se pred svima ispriča. Na isti način na koji me i uvrijedio. Milan to nije učinio.
Danima bih prolazila pored njega i izbjegavala ga pogledati. Kad bi me nešto upitao, onako usput, odgovarala bih s 'da' ili 'ne'. Najkraće što sam mogla, ljutito i uvrijeđeno. Stavom i držanjem pokazivala sam mu da je nepoželjan u mojoj blizini. Trudila sam se djelovati samouvjereno, čak i drsko. No svaki put kad bi tako gordo prošao pored mene, osjećaji bi se vratili i ja bih žalila zbog sebe, njega, nas, naših neostvarenih snova.
Dočekali smo i kraj srednje škole, upis na studij. Prvi put susreli smo se s podstanarskim stanovima velikog grada, upoznali nove prijatelje. Stvorila sam nova prijateljstva, voljela neke druge muškarce, ali više se nikome nisam povjerila. Nikad više nisam doživjela onakvu neugodu, niske udarce, jer reagirala sam i vraćala već na same pokušaje.
Od plahe srednjoškolke došla sam na glas otresite studentice kojoj se ništa ne smije reći, a kamoli prigovoriti. Iako sam imala dosta veza, često sam razmišljala o Milanu. Svaki put kad bismo prošli jedno pored drugoga, ja sam se nadala da ćemo jednom i zastati, okrenuti se jedno prema drugome i razgovarati. No, oboje smo bili isuviše ponosni, ni jedno nije htjelo učiniti prvi korak.
Ostvarenje svojih snova dočekala sam na drugoj godini studija. Položila sam tešku sociologiju i bezbrižno šetala gradom. Odahnula sam jer je najgori ispit na godini sada iza mene. Ostala su još dva lakša koja, čak i da ih ne položim, mogu prenijeti na treću godinu. On je pak položio matematiku i sav razdragan, nasmijan, stvorio se preda mnom. Bilo je prekasno da izbjegnem susret.
- Majo? Valjda ćeš me pozdraviti?! Možeš mi i čestitati. Položio sam zadnji ispit i očistio godinu. Nema ljepšeg osjećaja od bezbrižnog ljeta, bez razmišljanja o studiju i ispitima - cvrkutao je.
Pozdravila sam ga i čestitala mu. Nisam mu pružila ruku niti ga poljubila.
- Drago mi je da možeš planirati ljeto. I? Kako ćeš ga provesti? Ideš doma, na more, ili ćeš potražiti neki posao ovdje? - bila sam vrlo službena.
Ozbiljan izraz lica nije mu promaknuo pa je i s njegova lica nestao osmijeh.
- Zašto si tako ozbiljna? Nadao sam se drukčijoj reakciji. Nešto ti se dogodilo? - upitao je.
- Isto što i tebi. Nekad smo bili prijatelji. Tužna sam jer smo se udaljili i jer me godinama ne želiš pored sebe. Nikad mi se nisi ispričao za ono, a trebao si - priznala sam.
- To je bilo davno i, vjeruj, žao mi je zbog toga. Nisam trebao vjerovati Ani, danas bih drugačije postupio. Čemu se ispričavati za mladenačke gluposti? Oboje smo sazreli i vrijeme je da se prestanemo ponašati poput uvrijeđenih tinejdžera - rekao je.
- Imaš pravo. Odrasli smo ljudi, oboje imamo nove prijatelje, a sigurno i novu vezu - ispipavala sam.
- Tim više se ne bismo trebali izbjegavati. Baš suprotno! Mislim da oboje trebamo zaboraviti što je bilo. Možda čak razmisliti o nama i popustiti, predomisliti se. Nedostajala si mi sve ove godine, nisam se kome imao povjeriti - dodao je.
- Predomisliti se u vezi s čim? - upitala sam.
- Nikad te nisam prebolio. Volio bih da nastavimo tamo gdje smo davno stali! - glas mu je zadrhtao, a lice bilo ozbiljnije nego ikad.
Preda mnom je stajao shrvani ljepotan koji se očito pokajao za mladenačku nepromišljenost. Željela sam čuti da želi nastaviti od onog trenutka kad smo se poljubili, a sada nisam znala kako bih reagirala.
Nije mi dopustio da odem prije nego što sam obećala da ću ga posjetiti. Pozvao me u svoj unajmljeni stan na večeru. Dok sam se doma pripremala za trenutak koji sam toliko dugo čekala, srce mi je snažno lupalo. Ipak, nisam si dopustila da me emocije ponesu.
Milan odavno više nije bio muškarac kojem bih dopustila da mi opet pomuti razum. Oprez i nepovjerenje te su večeri u meni bili jači nego ikad. Kad sam sjela s druge strane stola, ponašala sam se ravnodušno, kao da uz mene sjedi običan poznanik. On je pak govorio o svemu osim o onome što me zanimalo. I danas sam htjela čuti njegovu ispriku, no za Milana je taj događaj iz mladosti bio tema koja se ne otvara.
Ne znam kako smo se našli u zagrljaju. Pod rukama sam osjetila njegovu toplu, zategnutu kožu, čvrste mišiće. Osjetila sam kako mu drhte i usne i tijelo. Neko smo vrijeme ležali jedno uz drugo i šutjeli, a onda me počeo ispitivati o mom ljubavnom životu. To je bila posljednja tema o kojom sam s njim htjela razgovarati. U meni se probudio poriv da ga uvrijedim kao i on mene nekad.
- Vjerovala sam da si bolji ljubavnik - pecnula sam ga.
- S takvim iskustvom i ovo je dobro. Uvijek sam strepio, bojao se. Zapravo ni sam ne vjerujem da se ovo dogodilo - odgovorio je kao da uopće nije čuo moju provokaciju.
- Stvarno sam očekivala više - nastavila sam.
Glas mu je zadrhtao, a kad sam ga pogledala, vidjela sam tugu u njegovim očima. Požalila sam zbog svojih riječi, no bilo je kasno da ih povučem. Sad sam se ja kajala zbog svoje brzopletosti i shvatila kako se on osjećao onoga dana.
Trebala sam mu oprostiti, tada je impulzivno reagirao, baš kao i ja sada, pomislila sam.
- Možda mi nećeš vjerovati, ali oni naši poljupci bili su jedini pravi. Nikad nisam prebolio što smo se udaljili niti sam si oprostio što sam povjerovao Ani.
- A tko je za to kriv? Tko je koga uvrijedio pred cijelim društvom? Sve bi bilo drukčije da si mi dao priliku, da smo o tome razgovarali nasamo, ali ti si vjerovao njoj i ismijao me pred cijelom školom. Nije ni čudno što ne možemo biti više od loših ljubavnika - grubo sam odgovorila.
Nisam se dugo zadržala u njegovu stanu. Trebalo mi je samo pet minuta da se odjenem i nestanem. Krenula sam prema kafiću u kojem sam često provodila duge studentske večeri. Milan je došao samo deset minuta nakon mene.
- Ovo nema smisla. Zbog mladenačke nepromišljenosti uništavamo život jedno drugome. Ne mogu biti ni s jednom drugom, a koliko vidim i ti si sama. Vrijeme je da oprostimo jedno drugome i dopustimo si ljubav. Siguran sam da baš to oboje trebamo - rekao je.
- Što želiš reći? - zamucala sam.
- Oprosti ako zbog moje ondašnje ljutnje i danas patiš. Žao mi je što sam te pred svima ponizio. Ako treba, dokazivat ću ti to cijeli život, ali ti trebaš napraviti prvi korak.
- Kakav korak? - ništa mi nije bilo jasno.
- Pa, reći da želiš nositi moj zaručnički prsten. Ti si jedina žena s kojim se vidim u starosti. Drugu pored sebe ne mogu ni zamisliti.
I opet su se njegove usne razvukle u pobjedonosni osmijeh. Znao je da je pogodio u sridu. Poljubili smo se nježno i iskreno, baš kao i onaj put u srednjoj školi. I u tom su trenutku sve maske pale, a Milan je napokon postao i ostao zauvijek moj.