ISTINITA PRIČA: 'Za mene je bio tek prolazna ljetna avantura, ali njegov brat je probudio strast u meni!'

- Manuela, dušo, baš mi je drago što si odlučila otići na Hvar. Zaslužila si malo odmora - majčino lice odavalo je radost zbog moje odluke da nakon mnogo godina odem na kraći odmor u hvarsko mjesto odakle su potjecala oba moja roditelja.

Otkako mi je prije osam godina umro otac, a majka se preselila k meni u Zagreb, nisam bila na otoku na kojemu sam provela djetinjstvo i ranu mladost. Obiteljska kuća polako je propadala, iako se majka najprije trudila redovito odlaziti na Hvar. No, s vremenom su se i njeni odlasci na otok prorijedili, pa je kakvu-takvu brigu o pustoj kući preuzeo očev brat, stric Jure koji je živio u blizini.

- Najavljuju lijepo vrijeme, a red je da ti i Boris konačno budete malo sami - dodala sam i pomogla majci da na stol spusti pladanj s kavom i kolačima.

- Dušo, pa ne moraš ti zbog nas … - počela je majka obazrivo, ali sam je uz smijeh prekinula:

- Mama, tek ste se vjenčali - podsjetila sam je. U hodnik je ušao Boris i majka ga je pohitala pozdraviti. Bila sam sretna što je nakon tri godine poznanstva i druženja odlučila prihvatiti Borisovu bračnu ponudu.

Boris je bio divan i pažljiv šezdesetogodišnji sveučilišni profesor. Bio je udovac već deset godina i otac dviju odraslih kćeri. Mlađa Tatjana imala je, kao i ja, trideset i jednu godinu. Dok sam slušala kako majka Borisu prepričava kako nam je jutros mladić iz salona pokućstva skupo naplatio montiranje vitrine, misli su mi već odlutale na rodni otok.

Veselila sam se desetodnevnom odmoru na Hvaru. Iako je bilo tek rano proljeće, vrijeme u Dalmaciji bilo je prekrasno. Bila sam poslovna tajnica u jednoj uspješnoj zagrebačkoj tvrtki u kojoj sam se zaposlila kad sam diplomirala ekonomiju. Poslom sam bila više nego zadovoljna, kao i životom u Zagrebu, iako je iza mene bio propali brak s Lucijanom.

Srećom, nisam bila od onih koji previše žale zbog pogrešaka. Nakon samo godinu dana braka shvatila sam da smo Lucijan i ja previše različiti da bismo dalje mogli zajedno kroz život i nisam se ni trudila spasiti brak. Štoviše, kada sam doznala za njegovu nevjeru, preko noći sam zatražila razvod, a to što nismo imali djecu samo je ubrzalo moju odluku.

Posljednju godinu radila sam bez odmora te sam bez problema uspjela dobiti godišnji koji sam namjeravala iskoristiti za ljenčarenje uz more.

- Znači, sutra putuješ - prekinuo me u razmišljanju Boris kad je s mamom ušao u dnevnu sobu.

- Da, odlučila sam ipak otići na Hvar. Nakon dugih… koliko točno? Sedam godina - prisjetila sam se da sam samo jednom nakon očeva pogreba bila u rodnom mjestu.

- Kuća je u dobrom stanju. Javio mi je Jure da je Borka prozračila i promijenila posteljinu. Imaš i napunjen hladnjak - ponavljala mi je majka. Popila sam kavu i onda krenula u kupnju stvarčica za put. Namjerava sam nakon povratka s Hvara unajmiti, a možda i kupiti vlastiti stan, jer više nisam htjela iskorištavati Borisovo gostoprimstvo.

Naime, otkako se majka ponovno odlučila udati, obje smo se iz unajmljenog dvosobnog stana preselile k Borisu. Iako su me oboje nagovarali da ostanem živjeti s njima, jer je Borisova kuća bila velika, to sam prihvatila samo kao privremeno rješenje. Sada su oni ipak bili muž i žena, a ja sam se osjećala kao višak. Uostalom, bilo mi je pomalo i nezgodno zbog Borisovih kćeri, od kojih je jedna i sama živjela u podstanarstvu.

No, nisam htjela već sada potezati pitanje preseljenja jer sam znala da je majka za mene kao jedinicu jako vezana. Otkako sam se razvela, a onda se ona preselila u Zagreb, živjele smo zajedno, te sam znala da će joj rastanak teško pasti. Sutradan sam se autom uputila do Splita, a onda se ukrcala na trajekt za Hvar.

- Stigla sam, mama. Sve je u najboljem redu. Nazvat ću te kad se smjestim - javila sam majci čim sam se parkirala pred kamenom kućom koju je sagradio još moj djed. Iz susjedne kuće upravo je izišao stric Jure.

- Malena naša Manuela. Koliko te dugo nismo vidjeli - dočekao me srdačno.

- Odavno više nisam malena - nasmijala sam se jer sam znala da sam se u posljednjih sedam godina, otkako smo se posljednji put vidjeli, prilično promijenila. Udebljala sam se nekoliko kilograma i umjesto duge smeđe kose, danas sam bila obojena plavuša, kratke dječačke frizure.

- Za nas si i dalje malena. Dođi, Borka je pripremila objed. Ribu na gradele i blitvu. Nadam se da to još jedeš? - pogledao me glumeći sumnjičavost.

- Naravno, striče. I mi u Zagrebu imamo blitvu - bila sam odlično raspoložena. Nakon objeda kod strica i njegove supruge Borke konačno sam se zatvorila u svom nekadašnjem domu.

Bila sam umorna od puta, ali ipak sam nakon lagane večere odlučila prošetati po mjestu. Već se spustio prvi mrak te sam se uputila uskim i dobro poznatim uličicama. Ovdje se ništa nije promijenilo, mislila sam prolazeći gotovo pustim mjestom. Kako je bio radni dan, nije bilo vikendaša, a starosjedioci su uglavnom bili u svojim kućama. Stigla sam do plaže na kojoj sam nekoć kao djevojčica provodila dane. Sada je bila pusta.

Hodala sam polako, gledajući more. Rodni otok zauvijek sam napustila s devetnaest godina. U Splitu sam završila srednju školu, a onda sam otišla u Zagreb na studij i ondje ostala živjeti. Zapuhao je vjetar te sam se malo stresla od hladnoće, pomislivši kako sam ipak trebala odjenuti jaknu. I tada sam začula muški glas:

- Emma! Emma! - dozivao je netko. Razabrala sam da muškarac još nešto dovikuje, ali uspjela sam shvatiti tek to da ne govori hrvatski. Osvrnula sam se po mračnoj plaži i ugledala visoku mušku priliku udaljenu dvadesetak metara od mene kako se okreće, tražeći nekoga.

- Emma! - ponavljao je čovjek i tada sam pored svojih nogu ugledala psa. Tamni terijer njušio me je i mada nije izgledao prijeteće, malo sam se ukočila. Nisam se bojala psa, ali bila sam na mračnoj i pustoj plaži, a prema meni je upravo išao nepoznati muškarac, koji je očito govorio njemački jer se upravo na tome jeziku obraćao psu.

Kad mi se približio na samo nekoliko metara, preneraženo sam se zagledala u njega. Klaudio! Zar je to moguće? Iz sjećanja mi je izronilo lice plavokosog i mršavoj momka kojega sam upoznala prije trinaest godina. Tek sam bila navršila osamnaestu kad sam upoznala Klaudija, dečka koji je živio u Njemačkoj, a čija je baka potjecala iz istog hvarskog mjesta kao i ja. Tog je ljeta Klaudio prvi put došao k baki. Tog se ljeta zaljubio u mene. Ali za mene je dvotjedno ljubakanje s njim bilo tek prolazna ljetna avantura.

Povrijedila sam ga i gotovo bez objašnjenja prekinula kratku vezu. Nije me bilo briga što je o meni mislio tada, kao ni svih ovih godina. Preda mnom je onda bio studij, novi život u kojem nije bilo mjesta za dečka iz Njemačke. Sada je on stajao pored mene i gledao me bez riječi. Da, bio je to on, bila sam uvjerena.

- Ne brinite se. Neće vam Emma ništa - obratio mi se ljubazno, sada na engleskom jeziku koji sam, za razliku od njemačkog, dobro govorila. Prišao mi je bliže i zagledao se u mene. Ali nešto mi se učinilo neobičnim. Jer u njegovu pogledu opazila sam tek znatiželju, ni trunke prepoznavanja. Zar me ne prepoznaje, upitala sam se začuđeno, a onda shvatila. Ipak je prošlo dugih trinaest godina. Ja sam sada izgledala prilično drukčije od dugokose i mršave osamnaestogodišnjakinje.

Osim toga, vidjeli smo se samo desetak dana u životu. Ipak, on se nije mnogo promijenio. I dalje je bio vitak i svijetle kose, osim što je sada imao nešto dužu kosu nego onda. Izgledao je starije i nekako zrelije, možda čak i zgodnije nego kao devetnaestogodišnjak, mislila sam i dalje šuteći kao zalivena.

- Ne razumijete engleski? Žao mi je, moj hrvatski… puno loš - drugu rečenicu izgovorio je na hrvatskome.

- Razumijem engleski - potvrdila sam, pomislivši kako je Klaudio očito s vremenom zaboravio hrvatski koji je onda govorio prilično dobro. Isto tako, uvjerila sam se da me nije prepoznao. Pogledala sam psa koji je sada veselo trčkarao oko nas.

- Živite ovdje? - upitao je.

- Rođena sam tu. Ali ne živim ovdje. Živim u Zagrebu. Došla sam na odmor - odgovarala sam uživljavajući se u situaciju koja mi je odjednom postala zanimljiva. Klaudio me nije prepoznao iako smo nekad bili intimni.

Obraze mi je najednom oblilo rumenilo kad sam shvatila da sam prije trinaest godina s ovim muškarcem vodila ljubav. Bio je drugi muškarac u mome životu iako sam se s njim, za razliku od Ivana s kojim sam hodala dvije godine, viđala tek nepuna dva tjedna. Dobro što me se ne sjeća, mislila sam kako sam pošteđena neugodne situacije jer sam ga ostavila grubo i bez objašnjenja.

- A vi? - upitala sam ga želeći produljiti razgovor.

- Ja živim u Njemačkoj. U Hamburgu - rekao je ono što sam znala.

- Došli ste na odmor? - nastavila sam na engleskom.

- Pa… može se reći i tako. Zapravo, moja baka potječe iz ovog mjesta. Umrla je, a… ostala je kuća koja propada. Želim je obnoviti i dolaziti ovamo češće - objašnjavao je.

- S obitelji? - ispitivala sam ga jer me zanimalo je li se oženio.

- Možda - odgovorio je zagonetno, a onda se nasmijao.

- Zapravo… razveden sam. Imam devetogodišnju kćer Angelu. I, naravno, neposlušnu Emmu - pokazao je na psa i dodao:

- To je moja obitelj. Za sada.

- I ja sam razvedena - rekla sam, na što je kimnuo glavom, nekako s razumijevanjem.

- Što ćete? Nije lako naći pravu osobu - zaključio je, a Emma se opet udaljila.

- Emma! Dođi! - pozvao je kuju na njemačkom i ispričao mi se:

- Oprostite, moram ići. Obećao sam večeras napisati Angeli mail. A ona ide rano u krevet.

Pozdravio me brzo se udaljavajući za psom. Nakon nekog vremena naglo se okrenuo dok sam ja i dalje gledala za njim, pa sam se trgnula pomalo u nelagodi.

- Nadam se da ćemo se još sresti - doviknuo mi je. Otpozdravila sam mu rukom i polako i sama krenula kući, drugom stranom. Iako sam se na Hvar došla odmoriti i nadala se dobrom snu, gotovo pola noći sam probdjela. Neočekivani susret s dečkom s kojim sam nekad kratko izlazila u meni je probudio buru neobjašnjivih emocija. Kad smo se upoznali, bila sam mlada cura, prilično slobodna ponašanja.

Roditelji mi nikad ništa nisu branili i mada smo živjeli u maloj sredini, bili su liberalna svjetonazora. Klaudio me privukao jer je u neku ruku bio stranac. Bio je iz imućnije obitelji i odgovarali su mi izlasci na kojima je on uvijek sve plaćao. Godila mi je i njegova pažnja i naklonost koju mi je pokazivao od prvog susreta. Bilo je jasno kao dan da se ludo zaljubio u mene. Mada tek godinu stariji od mene, djelovao je mnogo ozbiljnije od svih mojih vršnjaka. Iako je volio zabavu i ples, najradije je vrijeme provodio nasamo sa mnom.

Nije bio osobito zgodan i u usporedbi s njim, moj dotadašnji dečko, Ivan, bio je pravi ljepotan. Ali Ivan je upisao studij u Zadru te smo se sve rjeđe viđali, a onda se zaljubio u drugu. Bila sam povrijeđena i možda sam baš iz tog razloga prihvatila Klaudijeva udvaranja, iako me nije osobito privlačio. Klaudio je već onda odavao obrazovanog i načitanog momka, a odlično je govorio i hrvatski, iako je njegova majka još kao mlada djevojka došla u Njemačku.

Bio je impresioniran malom otočnom sredinom i često je ponavljao kako će ovdje ljetovati svake godine. Upravo je počeo studirati strojarstvo i paralelno se namjeravao zaposliti te već od prve plaće početi graditi kuću na Hvaru, gdje je posjedovao dio bakina zemljišta. Takve njegove planove više sam doživljavala kao maštanje nego kao stvarnost.

Često ga zapravo nisam ni slušala, već bih se pretvarala da me zanima ono što govori. Nakon prvog tjedna otkako smo se počeli svakodnevno viđati, već sam razmišljala kako da prekinemo.

- Kad završim studij, već ću imati kuću - pričao je gledajući me značajno. Shvatila sam da je za njega veza sa mnom više od flerta, ali nije mi se dalo objašnjavati. Dva dana prije njegova odlaska u Njemačku otputovala sam u Zagreb potražiti smještaj u studentskom domu. U mislima sam bila daleko od Klaudija, pa i od rodnog otoka. Kad mi je rekao da će mi redovito pisati, bez razmišljanja sam uzvratila:

- I ja ću tebi.

Naravno, to mi nije bilo ni na kraj pameti. On je živio u Njemačkoj, a ja ću studirati u Zagrebu. Osim toga, moja kratka početna zaljubljenost posve je nestala. Nisam ga voljela i smatrala sam ga previše dosadnim. Njegove ozbiljne analize o životu i citiranje poznatih pisaca išli su mi na živce. Odahnula sam kad sam otputovala u Zagreb. Posljednja slika vezana uz Klaudija ipak mi se urezala u pamćenje. Stajao je na rivi i mahao mi dok se trajekt za Split udaljavao od obale.

- Volim te, Manuela - čula sam ga kako mi dovikuje i osjetila laganu grižnju savjesti. Počela su stizati njegova pisma, puna izljeva ljubavi i žudnje za mnom. Nakon tri takva, poslala sam mu iz Zagreba razglednicu s pozdravom i kratim objašnjenjem kako imam puno obaveza na fakultetu.

Nisam imala hrabrosti ni dovoljno poštenja otvoreno mu reći da ne želim nastaviti vezu. Klaudio nije odustajao, slao je pisma i dalje. Nakon petog, u kojem mi je već spočitavao kako bih trebala pronaći za njega vremena jer i on studira, naljutila sam se i odaslala mu novu razglednicu. Dok sam se prisjećala onoga što sam mu tada napisala, osjetila sam kako mi srce jače udara.

Sada, trinaest godina poslije, sramila sam se svog grubog postupka. Klaudiju sam napisala, točnije nažvrljala na poleđini razglednice grube riječi: "Nemoj mi više pisati. Naša veza je završila već odavno. Mislila sam da ćeš sam shvatiti, ali očito ti treba više vremena nego drugima. Zbogom. Manuela."

Više se nikad nismo ni čuli niti vidjeli. Od jedne prijateljice koja se udala na Hvaru doznala sam da ni ona više nikad nije vidjela Klaudija. Njihova kuća u kojoj je toga ljeta boravio s roditeljima propadala je.

Danas sam se jedva sjećala o kojoj se točno kući radi. Ipak, čim sam se ujutro probudila, prva pomisao bila mi je koliko dugo će Klaudio ostati u mjestu. Rekao je da je razveden i da ima devetogodišnju kćer. Sigurno je jako vezan uz nju i nastoji biti odgovoran otac, prisjetila sam se kako je otišao napisati joj obećani dopis. Nisam ni sumnjala da je postao odgovoran čovjek.

Cijelog jutra mislila sam o njemu. Iako je bio mrak kad smo se vidjeli na plaži, Klaudio mi se učinio daleko zgodniji nego nekad. Što je to sa mnom, pitala sam se pomalo ljutito. Do ovog trenutka nisam ga se ni sjećala, a sada ga ne mogu izbaciti iz misli. Krenula sam u trgovinu s nadom da ću ga sresti, a kad sam ga ugledala među skupinom ljudi, noge su mi se odsjekle.

Dan je bio sunčan i imao je na sebi bermude i majicu kratkih rukava. Ruke i noge bile su mu mišićave i više nije bio mršav kao nekad. Kad me opazio, usne su mu se razvukle u osmijeh. Bilo je očito da mu je drago što me vidi.

- Kako ste? - doviknuo mi je odmah na engleskom.

- Jako dobro. Hvala na pitanju - uzvratila sam i zastala na trenutak pozdraviti Štefaniju, stariju gospođu koja se odmah počela raspitivati kada sam stigla.

- Ostajem do iduće subote. Da, da, na godišnjem sam - odgovarala sam joj pomalo odsutno, pogledavajući krišom prema Klaudiju koji je nedaleko od nas razgovarao s dvojicom mlađih muškaraca koje nisam poznavala. Upravo ih je pozdravio i udaljio se, a onda je prolazeći pored nas još jednom pogledao u mene. Kao i nekad, u njegovu pogledu prepoznala sam divljenje. I dalje mu se sviđam, shvatila sam i toliko se zbunila da mi je torbica ispala iz ruku. Dok sam se brzo sagnula po torbicu, začula sam gospođu Štefaniju kako mu otpozdravlja riječima:

- Dobar dan i vama, Julijane.

Naglo sam se uspravila misleći da nisam dobro čula. Muškarac za kojeg sam bila sigurna da je Klaudio produžio je dalje, a gospođa Štefanija ispratila ga je sa smiješkom. Bilo je očigledno da se upravo njemu obratila jer pred trgovinom više nije bilo nikoga.

- Julijan? - upitala sam je začuđeno.

- Da, to je unuk pokojne Bosiljke. Znaš one gospođe čija je kći davno otišla u Njemačku. Ne znam u koji grad, ali …

- Zar se on ne zove Klaudio? - bila sam posve zatečena. Nije mi valjda slagao za ime? Ili ga je u međuvremenu promijenio? Ali zašto, nisam shvaćala.

- Ma ne, Manuela. Klaudio mu je bio brat. Oni su bili blizanci. Zar ti to ne znaš? - čudila se. Osjećala sam kako mi izmiče tlo pod nogama. Muškarac koji me privukao na prvi pogled uopće nije onaj s kojim sam nekad imala kratku vezu. On nije Klaudio, već njegov brat blizanac Julijan! Bila sam posve šokirana. Nisam ni znala da Klaudio ima blizanca. Možda mi je to i rekao, ali ja često nisam ni slušala o čemu priča, prisjećala sam se. Tada mi je u glavi zazvonilo još nešto što je rekla Štefanija. "Klaudio mu je bio brat blizanac." Zašto bio? Zar više nije? Štefanija je krenula u trgovinu, a ja sam pojurila za njom:

- Gospođo Štefanija, rekli ste da mu je Klaudio bio brat - zadržala sam je na samim vratima. Okrenula se sa sažaljivim izrazom na licu:

- Da, jadnik je stradao. Čula sam da je poginuo u nekoj nesreći. Ali ja ti ne znam previše o toj familiji. Većina ih je davno otišla u Njemačku. Možda zna Miljenko… - više je nisam slušala. Promrmljala sam pozdrav i udaljila se.

Nisam ni ušla u trgovinu kao što sam namjeravala, već sam se vratila kući. Bila sam posve osupnuta. Klaudio je mrtav! Poginuo je. Osjećala sam se tako čudno da nisam mogla odgonetnuti vlastite osjećaje. S jedne strane, bilo mi je jako žao što je stradao i što više nije živ, dok sam s druge strane bila posve zatečena otkrićem.

Zato me, dakle, Julijan nije prepoznao. Jer me nikad nije ni vidio. Tko zna je li ikad uopće čuo za mene, palo mi je na pamet. Sada mi je bilo jasno zašto nije dobro govorio hrvatski. Bio je to, dakle, za mene posve strani čovjek. Iako je nevjerojatno nalikovao Klaudiju. Pa naravno kad su blizanci, čudne misli izmjenjivale su se u mojoj glavi. Kad sam se malo pribrala, shvatila sam da ga silno želim ponovno vidjeti.

Nikad me nijedan muškarac nije tako zaokupio na prvi pogled. Odjednom me je zanimalo sve o njemu: gdje radi, kakva mu je kći, tko mu je bivša žena. Iako mi se sviđao i izgledom, htjela sam razgovarati s njim i doznati o njemu što više. Naravno, zanimalo me i kako je stradao Klaudio. Već istog poslijepodneva tumarala sam mjestom, nadajući se da ćemo se opet slučajno sresti. Ali, nisam imala sreće. Nešto me ipak gonilo da ga po svaku cijenu vidim.

Toliko da sam se kod prvih mještana na koje sam naišla raspitala gdje je točno kuća njegove bake Bosiljke. Kad sam se približila niskoj kamenoj kući sa zapuštenim vrtom, ugledala sam ga. Julijan je upravo kosio visoku travu. Od brujanja kosilice nije me čuo. Tek kad se okrenuo, opazio me i odmah isključio kosilicu. Prišao mi je s osmijehom:

- Moram vam priznati da sam se nadao da ćemo se opet vidjeti. Jeste li za sok? - pozvao me odmah u dvorište.

- Vidim da ste u poslu - malo sam glumila dvoumljenje. Bio je plavokos, ali preplanula tena, promatrala sam ga, ne skrivajući da mi se sviđa. Ušla sam u dvorište i Julijan je donio rashlađeno piće. Sjeli smo u hladovinu pod staru smokvu i razgovor je krenuo. Govorili smo engleski iako se on trudio i s našim jezikom. Kad sam pohvalila njegov hrvatski, iznenada je rekao:

- Znam da loše govorim. Ali zato je moj brat odlično govorio hrvatski. Bio je nadaren za jezike - nabrojio je neke od stranih jezika, a lice mu je ispunila tuga.

- A… gdje je on sada? - jedva sam izgovorila, u strahu da se ne razotkrijem.

- Poginuo je prije mnogo godina - odgovorio je i popio sok.

- Davno? - upitala sam nakon kratke stanke.

- Da, ima već deset godina. Studirao je strojarstvo kad se dogodila nesreća. Vraćao se s predavanja i… bio je na biciklu kad ga je udario kombi. Dva mjeseca je bio u komi. Nikad se nije probudio. Znali smo za njegovu veliku želju da daruje organe ako bi to bilo moguće. Roditelji su odlučili prekinuti agoniju. Jer nije bilo izgleda. Mozak je, naime, bio previše oštećen - Julijan je govorio polako. Zanijemjela sam. Bila sam posve ganuta onim što sam čula. I bez toga sam znala da je Klaudio bio divan momak. Preplavilo me silno kajanje, toliko da su mi se oči napunile suzama.

- Oprosti. Nisam te želio rastužiti - ispričavao se.

- Stvarno mi je žao zbog Kla… - zastala sam jer sam se sjetila da mi Julijan nije rekao njegovo ime. Iznenađeno me pogledao, a ja sam u strahu skrenula pogled:

- Zar si ga znala? On je jedno ljeto bio ovdje. Ja sam tada bio na nekoj stručnoj ekskurziji u Danskoj pa nisam išao s njima - gledao me čekajući odgovor.

- Sjećam se da je bio neki Klaudio iz Njemačke - samo sam rekla. Julijan je kimnuo glavom i osmjehnuo mi se.

- Kako je u Zagrebu? - prešao je na drugu temu, te sam odahnula. Puna dva sata sjedili smo pod smokvom. Doznala sam o Julijanu mnogo, a sve što mi je rekao oduševilo me. Bio je liječnik, pedijatar. Radio je u maloj privatnoj klinici i obožavao je djecu. S puno ljubavi govorio je o kćerkici Angeli.

- Supruga Heidi se preudala, ali Peter je divan otac. Imaju dva sina, ali Angela im je mezimica. Ipak, volim nadgledati kako je odgajaju. Zasad se ne mogu ni na što potužiti - priznao je kroz smijeh.

- Imaš li djevojku? - upitala sam ga spontano i zacrvenjela se.

- Trenutačno nemam. Prekinuo sam jednu dulju vezu. I ona se udala. Valjda nemam sreće s tim Njemicama - pogledao me značajno, pa sam još jednom skrenula pogled.

- Ne mogu vjerovati! - odjednom je uzviknuo.

- Što?

- Da nismo jedno drugome rekli ime - rekao je, pa smo se nasmijali i službeno upoznali, iako sam ja već znala kako se on zove. Na moje zadovoljstvo, moje ime kod njega nije izazvalo nikakvu sumnju. Kad smo se konačno rastali, bila sam u Julijana ludo zaljubljena. Pozvala sam ga sutradan na večeru. Nisam htjela gubiti vrijeme bojeći se da neću imati dovoljno vremena dokazati mu kako mi je do njega iskreno stalo.

Bio je sasvim drukčiji od mog bivšeg muža Lucijana. Bio je, istina, sličan Klaudiju, ali ja sam sada bila drukčija. Puno sam se promijenila od one lakomislene osamnaestogodišnjakinje koja je željela samo zabavu. Već godinama sam bila sama. Nisam željela neobaveznu vezu, a zbog lošeg braka izgubila sam povjerenje u muškarce, tim više što sam sretala uglavnom neozbiljne i neodgovorne momke. Prevarili su me i prvi dečko Ivan, a onda i muž.

Jedino je Klaudio u mene bio iskreno zaljubljen. A sada sam se ja isto tako zaljubila u njegova brata blizanca. Kako je život neobičan, pomislila sam u trenutku kad sam shvatila da će me Julijan poljubiti. Jutro smo dočekali zajedno. Sve je bilo idilično. Sve osim činjenice da mu nisam rekla istinu o svojoj vezi s Klaudijem. Šutjela sam o tome, strahujući da bi mi zamjerio.

Bilo je očito da je bratova smrt na njega ostavila dubok trag. Ako sazna za moj grubi postupak prema Klaudiju, neće mi nikada oprostiti. Kako sam znala da će se Julijan uskoro vratiti u Njemačku, a ja u Zagreb, bojala sam se da naša veza nema budućnosti. Kad mi je rekao da će mi svakodnevno slati mailove, srce mi se stegnulo. Sve je previše podsjećalo na već doživljeno. Samo što sam sada ja strahovala da on ne misli ozbiljno.

- Imaš tamo svoj život. Posao, kćerkicu… - počela sam stegnuta grla.

- Manuela, zar mi ne vjeruješ da ću ti pisati? I ne samo to. Već naljeto vraćam se na Hvar. Ako ti ne možeš uzeti godišnji, ja ću doći u Zagreb. A to je već za nekoliko mjeseci - poljubio me i moju prtljagu stavio u svoj automobil. Ispratio me do pristaništa, kao nekad Klaudio. Dok smo se rastajali, poželjela sam mu reći istinu jer nisam htjela da naša veza počiva na takvoj tajni. Bila sam dovoljno razborita da znam kako se to uvijek može saznati. Uostalom, i neki u mjestu sjećali su se da sam kao mlada djevojka imala vezu s Klaudijem. Ali umjesto toga rekla sam mu da ga volim.

- I molim te, nemoj zaboraviti što si obećao - podsjetila sam ga na obećanje da će pisati.

- I ja tebe volim, Manuela. Nisam ni sanjao što će mi značiti ovaj posjet Hvaru.

Brod se udaljavao, ali ja sam mu i dalje mahala. Nadala sam se da će poslati mail čim se vrati u Hamburg, no Julijan mi je počeo slati poštu još s Hvara. Redovito smo se dopisivali, a onda sve češće čuli i mobitelom. Više nisam sumnjala da je on onaj pravi. Kad mi je poslao i slike svoje djevojčice, ispričala sam majci da sam na rodnom otoku pronašla ljubav. Majka je bila iznenađena, ali i sretna.

- Tko bi to rekao, dušo! A tko je on? Neki turist - mama još nije znala sve. Kad sam joj rekla nastavak priče, kako je riječ o bratu dečka s kojim sam nekad izlazila, bila je zatečena. Znala je za tu moju kratku ljetnu avanturu, ali ne i kako je točno završila.

- To si mu napisala! - bila je neugodno iznenađena. Posramljeno sam potvrdila, a onda sam se iznenada rasplakala.

- Mama, ne znam što ću. On ne zna da sam to bila ja. Želim biti s njim, a bojim se da će on to saznati. Znam da je bilo davno, ali Klaudio je poginuo. Time je sada sve još gore - bila sam očajna.

- Manuela, moraš mu reći istinu. Ako te voli, prihvatit će to. Uostalom, bila si tada mlada i postupila si ružno, ali nije Klaudio prvi kojeg je djevojka ostavila. Mislim da to Julijanu ne smiješ tajiti. Ako ti on to zamjeri, onda i nije onaj pravi - savjetovala mi je majka.

Ipak, nisam se nikako mogla odlučiti napisati mu istinu. Umjesto toga slala sam mu pisma puna ljubavi, vjerojatno u tome i pretjerujući. Često smo se čuli i Julijan mi je rekao kako namjerava na desetak dana doći na Hvar s Angelom te smo dogovorili susret. Kad sam ga ugledala na rivi, potrčala sam mu u zagrljaj. Nakon dugog poljupca Julijan se zagledao u mene. Istog trenutka znala sam da se nešto dogodilo. Jer gledao me kao da očekuje da mu nešto kažem.

- Teško ti je to priznati, zar ne? - upitao me. I tada sam mu konačno rekla istinu. On ju je već ionako znao, shvatila sam.

- Julijane, bila sam onda s Klaudijem. Naša veza bila je kratka i ja… ostavila sam ga - pokrila sam lice rukama.

- Želio sam da mi sama kažeš. Ali razumijem da ti je bilo teško priznati - bila sam zatečena njegovim razumijevanjem.

- Kako si saznao? - čudila sam se.

- Od jednog Klaudijeva prijatelja. Kad sam mu nedavno rekao za tebe, ispričao mi je da je Klaudio ovdje volio neku djevojku i slao joj pisma. Dugo te nije prebolio iako nikad o tome nije govorio. Čak ni meni. Nisam bio siguran jesi li to bila ti. Ali u tvojim pismima čitao sam između redaka. Naslućivao sam kajanje i ispričavanje - otkrio mi je.

- Ne ljutiš se? - htjela sam se uvjeriti.

- Manuela, ne možemo birati u koga ćemo se zaljubiti, a u koga nećemo. Ja sam dvaput odabrao pogrešno. Ovaj put računam na treću sreću. I to ozbiljno - privukao me opet u zagrljaj, a prije nego što me je poljubio, upitala sam ga:

- A gdje je Angela?

- Ostala je u kući s Emmom. Priprema nam voćnu salatu.

Za samo pola godine bila sam Julijanova supruga, danas imamo i prekrasnu trogodišnju kćerkicu. Iako živimo u Hamburgu, na otok na kojem mi je sudbina pružila novu šansu za sreću vraćamo se svakog ljeta.