ISTINITA PRIČA: 'Zaljubila sam se u anđela tame! Njegovi zahtjevi postajali su sve bizarniji!'

Damira sam prvi put vidjela na sprovodu. Ja sam se ondje našla jer je umrla baka moje najbolje prijateljice, a za Damira mi Snježana nije znala reći tko je, kad sam je upitala.

- Tko je ono tamo? Odmah iza tvog tetka - gotovo sam neprimjetno pokazala glavom prema prezgodnom muškarcu.

Snježana je podigla suzni pogled. Gledala je nekoliko trenutaka u dotičnog muškarca, a onda slegnula ramenima.

- Nemam pojma. Vidim ga prvi put u životu.

Čudno, pomislila sam, ali ništa nisam rekla. Dovoljno je bila tužna zbog svoje bake, nisam je htjela dodatno opterećivati nebitnim stvarima. Ipak mi nije bilo jasno kako ne poznaje nekoga tko stoji u prvim redovima među članovima najuže rodbine. Mladi muškarac mogao joj je biti neki bratić, no da je bilo tako, valjda bi znala.

Kad je sprovod završio i svi se počeli razilaziti, a ja se sa Snježanom uputila prema njenom autu, zastala sam kao ukopana kad sam na parkiralištu ponovo ugledala njega. Upravo je ulazio u auto parkiran kraj našeg.

- Pogledaj - nisam izdržala a da ponovo ne skrenem pozornost Snježani na njega. - Jesi li sigurna da ga ne poznaješ?

- Naravno - odgovorila je gledajući upitno u crni auto koji je polako izlazio sa snijegom zametenog parkirališta.

- Nikad ga ranije nisam vidjela. Ne razumijem što je radio na bakinom sprovodu. Možda je neki prijatelj moje sestrične. No, da je tako, ne znam zašto onda ne bi stajao uz Jasnu nego uz tetu i tetka. Ma, nemam pojma! - ponovo je slegnula ramenima i otključala vrata automobila.

Dok smo se vozile kući, obje smo uglavnom šutjele, svaka utonula u svoje misli. Ona, razmišljajući o svojoj baki, svako je malo prstima brisala suze s lica, dok je meni neprestano pred očima lebdio misteriozan lik. Bio je to najzgodniji muškarac kojeg sam ikad vidjela. Imao je markantne crte lica: pune senzualne usne, pravilan nos, naglašene jagodice i visoko, pametno čelo. No, najupečatljivije na njemu bile su njegove oči. Tako plave nikad ni na kome nisam vidjela. U kombinaciji s njegovom tamnom puti i poput ugljena crnom kosom, djelovale su poput dva blistava plava safira.

Lijep i tajanstven, poput nekog anđela, pomislila sam u sebi i zaneseno uzdahnula. Isto je učinila i Snježana. Okrenula sam se prema njoj, osjetivši odjednom grižnju savjesti što razmišljam o neznancu, umjesto da pružam podršku svojoj prijateljici.

- Hej, sunašce moje, nemoj biti tužna. Tvoja bakica je sada među anđelima. Riješila se svih muka i ponovo je mlada i slobodna - rekla sam položivši joj blago ruku na rame.

Snježana se kratko osvrnula prema meni i dobacila mi zahvalan pogled. Nešto kasnije, kad smo se zaustavile ispred moje kuće, pozvala sam je na kavu, no ona je odbila. Kako je rekla, bila je umorna i jedino je željela doći doma i leći. Dok sam polako, s noge na nogu hodala prema ulazu u dvorište, misli su mi ponovo odlutale prema zgodnom muškarcu. Šteta, pomislila sam. Da smo se barem sreli u nekim normalnijim okolnostima. Tada bih mu se mogla nekako približiti i zapodjenuti s njim razgovor. Naravno da je na sprovodu takvo što bilo nemoguće. Eto, kakve sam ja sreće, prevrnula sam očima. Konačno ugledam nekoga tko mi se zaista sviđa, a onda to mora biti baš na groblju!

Zgodan neznanac još se nekoliko dana vrzmao po mojim mislima, a onda je njegov lik počeo polako blijedjeti. Pomirila sam se s tim da ga nikad više neću sresti i baš zato je moje iznenađenje bilo tim veće kad sam ga relativno brzo ponovno ugledala. I gle čuda: dogodilo se to ponovo na sprovodu!

- Primi moju duboku sućut zbog tate - rekla sam svojoj kolegici s posla i privukla je uplakanu u zagrljaj.

Znala sam dobro kako se osjeća jer sam i sama ne tako davno ostala bez oca. Bila je to praznina za koju mi se dugo činilo da je baš ništa ne može ispuniti. S vremenom je duboka bol ipak počela jenjati, a život se, suprotno mom očekivanju, nastavio. Htjela sam joj nekako reći da će tako biti i njoj, da neće zauvijek biti ovako tužna, no znala sam da takve riječi nisu od velike pomoći tugujućima i da svatko mora sam izaći na kraj sa svojom boli.

Dok sam se kretala kroz gomilu ljudi prema donjem dijelu ceremonijalne dvorane krematorija, odjednom sam zastala kao zaleđena. Ta dva plava oka svugdje bih prepoznala! Iako u dugom crnom kaputu, svojom se markantnom pojavom izdvajao iz gomile u crno odjevenih ljudi i smjesta sam ga uočila. Kakva slučajnost, pomislila sam i kao hipnotizirana promijenila smjer kretanja prema njemu. Kad sam došla do vrata kraj kojih je stajao, kao slučajno sam se zaustavila. Velika gužva mi je išla na ruku tako da su nam se sada ramena gotovo doticala.

Bila sam odlučna da ovaj put ne propustim svoju priliku. Kad su nam se pogledi na trenutak sreli, odvažila sam se i kao usput ga upitala:

- Poznajete li Majdu?

- Ne - odmahnuo je glavom.

Očekivala sam da će reći zbog koga je onda došao na sprovod, no on to nije učinio. Neobično, pomislila sam, no valjda je poznavao nekoga drugoga iz Majdine obitelji ili samog pokojnika. Kad me iz tišine prenuo neznančev duboki glas, gotovo sam radosno podigla glavu.

- Vi ste rodbina? - upitao me.

- Ne, nisam. Ja sam Majdina kolegica - brzo sam odgovorila. Na trenutak sam zastala, a onda vidjevši njegov zbunjeni izraz lica dodala: - Majda je kći od preminulog.

- Ah, tako - kimnuo je glavom.

- A vi, poznavali ste Majdinog tatu? - upitala sam tek toliko da se ne prekine konverzacija.

Jedva primjetno neznanac je klimnuo glavom. Je li sad bio pravi trenutak da mu kažem kako sam ga prije nekoliko mjeseci već srela na jednom sprovodu?

- Nekako ste mi poznati - preduhitrio me. - Čini mi se kao da sam vas već negdje vidio.

Znači, i on je zapazio mene, iako nam se onda pogledi niti jedan jedini put nisu sreli!

- Istina! - rekla sam jedva prikrivajući uzbuđenje. - Sreli smo se već jednom.

Upitno je podigao jednu obrvu dok mu je u kutu usana zatitrao smješak.

- Na sprovodu Snježanine bake. Vjerojatno se sjećate, bilo je to relativno nedavno.

- Ah, tako - rekao je isto što i malo prije i ponovo zašutio.

Iako sam se nadala da će mi barem sada reći u kojem je svojstvu bio na tadašnjem sprovodu, objašnjenje je i opet izostalo.

Neko vrijeme smo šutke stajali jedno pokraj drugoga, a onda se on nagnuo sasvim blizu mene i šapnuo mi na uho:

- Što kažete da nakon sprovoda odemo na čaj. Da se malo ugrijemo. Vidim da ste i vi promrzli.

Ne vjerujući svojoj sreći, samo sam nijemo kimnula glavom. Njegov me poziv doslovce ostavio bez teksta. Bacila sam pogled na svoje ruke tamnocrvene od hladnoće i brzo ih gurnula u džep. Mogla sam se samo nadati da mi nije pocrvenio i nos i da ne izgledam poput klauna!

- Kako sam nepristojan, nisam vam se ni predstavio. Damir, drago mi je - rekao je kad smo već ušli u kafić.

Prihvatila sam ispruženu ruku i uzvratila mu življe nego što mi je bila namjera:

- Tamara. Hvala vam na pozivu, spasili ste me!

Kafić koji se nalazi u blizini groblja nikako ne može imati ugodnu atmosferu, no zagrijani zrak i miris kave vratili su život u moje promrzle udove.

- Na grobljima je uvijek nekako hladno. Čak i usred ljeta. Znam se ponekad pitati je li to zbog njihovog specifičnog položaja i strujanja zraka ili energije koju ljudi donose sa sobom. Pretpostavljam da se radi i o jednom i o drugom - rekao je znalačkim tonom.

Krišom sam mu dobacila pogled ispod oka. A da nije bio nekakav pogrebni djelatnik, odjednom mi je palo na pamet. Način na koji je govorio o grobljima išao je u prilog takvoj pretpostavci.

- U pravu ste - rekla sam trudeći se potisnuti misao koja mi je prošla kroz glavu. - Velika tuga visi nad grobljima pa se onda valjda taj osjećaj hladnoće još i pojačava.

- A ne bi trebalo tako biti - nastavio je cijedeći limun u svoju šalicu čaja. - Smrt nije konačan kraj. Smrt je samo kraj jednog oblika postojanja i vid novog početka. Dakle, nema realne potrebe za tako dubokom tugom. Ne mislite li?

Čula sam već mnogo puta takve teorije. Na takav su se način ljudi tješili, no za mene je smrt prvenstveno značila gubitak za one koji su ostajali. Takvo je bilo moje razmišljanje, no nisam mu ga iznijela. Naravno da nisam htjela proturječiti tim najljepšim plavim očima koje sam ikad vidjela i zato sam rekla:

- U potpunosti se slažem s vama.

Ne bih li izbjegla daljnja objašnjenja, brzo sam srknula vreli čaj i gadno spržila jezik. Dok sam se pretvarala da mi nije ništa, Damir je umjesto mene nastavio govoriti. Pričao je, između ostalog, o tome kako je vrlo zainteresiran za arhitekturu groblja, što se s obzirom na zanimanje koje mi je naveo nije činilo čudnim. Hvala ti Bože, pomislila sam olakšano u sebi, kad mi je rekao da je arhitekt. Samo da nije grobar!

Kad smo otprilike sat kasnije napuštali kafić, Damir me uhvatio za ruku i uputio mi pogled od kojeg su mi cijelo tijelo proželi žmarci.

- Tamara, ne mogu ti reći koliko mi je bilo ugodno s tobom u društvu. Čovjek rijetko sretne nekoga tko u svemu dijeli njegovo mišljenje. Gotovo bih se usudio reći da smo srodne duše!

Tim riječima i obećanjem da ćemo se čuti, razišli smo se. Dok sam se spuštala niz ulicu prema autobusnoj postaji, imala sam osjećaj da ne dotičem tlo nogama. Jesam li to sve sanjala ili mi je zaista najzgodniji muškarac na kugli zemaljskoj upravo rekao da smo srodne duše?

U meni je sve klicalo. Kad to samo kažem Snježani, neće mi vjerovati!

- Stvarno nevjerojatno - odmahivala je glavom kad sam joj sljedeći dan prepričala svoj neobičan susret.

- Mislim, to da se dvaput sretnete na groblju! Je li ti rekao zašto je bio na sprovodu moje bakice? - zanimalo ju je.

Zamislila sam se.

- Zapravo i nije - odmahnula sam glavom.

- A o čemu ste razgovarali?

- Pa o grobljima, sprovodima, životu i smrti! - slegnula sam ramenima, shvaćajući odjednom i sama da nam niti teme za razgovor nisu bile baš uobičajene.

Snježana se glasno nasmijala.

- Baš ste našli o čemu ćete razgovarati! - rekla je, a onda u svom otvorenom stilu nadodala: - Meni se čini da je on neki čudak.

Uvrijeđeno sam je pogledala. Kako je to mogla reći! Zar nije vidjela kako Damir izgleda? Pa bio je prezgodan! Najzgodniji muškarac kojeg sam ikad vidjela. A da možda nije bila ljubomorna? Snježana doduše nije bila takav tip, ali nikad se ne zna.

- Ne znam zašto bi bio čudak samo zato što nije prosječan! Zar bi bilo bolje da me davio s nogometom ili politikom? Što fali ako ima filozofski način razmišljanja? Život i smrt su duboke teme i nisu za svakoga.

- U pravu si - rekla je pomirljivo i potapšala me po ramenu.

- Uostalom, sigurno je manje čudak od onog Kreše koji mi je predložio da ga bičujem!

Na spomen Snježanina posljednjeg obožavatelja, pogledale smo se i obje istodobno prasnule u smijeh. Taj Krešo, o kojem je govorila, doimao se tako finim i povučenim. Sjećam se kako ga je Snježana opisivala kao pravog intelektualca, kad ga je upoznala na otvorenju jedne izložbe. No, kad su se prvi put našli nasamo u njegovom stanu, izvadio je bič i kožno erotsko rublje, tražeći od Snježane da izigrava dominu i udara ga bičem!

- Čini se da nema veze upoznaš li nekoga na groblju ili na izložbi! Očito nema pravila! - zaključila je smijući se.

Tu sam se morala složiti s njome. Mjesto susreta zaista nije ništa značilo. Uostalom, taj njen plavokosi Krešo izgledao je prema mom Damiru poput bljedunjave čovječe ribice!

- I? Kad ćete se ponovo naći? - zanimalo ju je. - Pretpostavljam da ste razmijenili brojeve telefona.

- Uskoro, draga, uskoro! - kimnula sam potvrdno glavom.

Rastapala sam se pri samoj pomisli na Damira. Kakav je to muškarac bio!

- Znaš što - rekla je Snježana pucnuvši prstima. - Dovedi ga k meni na rođendan!

Pogledala sam je širom razrogačenih očiju. Zbog svog uzbuđenja oko Damira, umalo sam zaboravila da se bližio prijateljičin rođendan.

- Misliš? Ne znam - uhvatila sam se palcem i kažiprstom za donju usnicu. Nisam je željela povrijediti, ali Damir mi se nekako nije uklapao u to društvo.

- Misliš da je suviše fin za dernek kakav ja priređujem? - upitala me izravno.

- Ma ne! - pravila sam se iznenađenom, dok sam zapravo upravo to mislila. Kako se čovjek koji je na tako filozofski način govorio o životu mogao snaći na Snježaninom hipijevskom tulumu?

- Onda? U čemu je problem? - Snježana je razvukla osmijeh od uha do uha.

- Ni u čemu - slegnula sam ramenima praveći se nevještom. - Ako želiš, prenijet ću mu tvoj poziv pa ćemo, bude li htio, doći zajedno.

- Naravno da želim. Zapravo jedva čekam upoznati tog misterioznog ljepotana koji ti je tako pomutio pamet.

- Dobro, onda se vidimo na rođendanu!

Da budem iskrena, nadala sam se da će Damir odbiti Snježanin poziv, ali on ga je prihvatio. Čak štoviše, zvučao je oduševljeno.

- Jako se radujem, Tamara, što ću upoznati tvoje prijatelje. Ako su i upola tako ugodno društvo kao ti, onda će to bez sumnje biti večer za pamćenje!

Zamišljeno sam podbočila bradu o dlanove kad sam spustila slušalicu. Znala sam dobro da na Snježaninom tulumu neće biti nikoga tko bi raspravljao s Damirom o temama koje su njega zanimale i to me sad mučilo. Što ako mu se društvo ne dopadne? Ako ga bude smatrao ispraznim i ako za propalu večer okrivi mene? Damir je bio tako užasno zgodan, nisam ga željela izgubiti! No, sad je bilo prekasno za takvo razmišljanje.

Te subote, kad sam se našla s Damirom u gradu, kako smo se i dogovorili, došlo mi je da mu predložim da odemo nekamo drugamo. U međuvremenu sam bila potpuno sigurna da se Damir ni po čemu ne uklapa u društvo kakvo je oko sebe okupljala Snježana.

Moj strah se zaista pokazao opravdanim. U strogom sivom odijelu, s tamnom kravatom i crnim, ulaštenim cipelama, Damir je djelovao otprilike poput slona u staklarskoj radnji. Na pitanja koja su njemu postavljali odgovarao je s izrazom gađenja, a kad bi on o nečemu progovorio, svi bi blenuli u njega kao da je izvanzemaljac! Usprkos svemu, ženski dio publike nije mogao ne primijetiti njegov izuzetan izgled. Kad je Damir prije mene otišao doma, mogla sam čuti komentare tipa "koji dobar frajer" ili "pomalo čudan, ali vraški zgodan"!

Slušajući ih, duboko sam uzdisala. Htjela to priznati ili ne, bila sam beznadno zaljubljena u Damira. Istina, nisam gotovo ništa znala o njemu, no njegov lik mi je neprestano lebdio pred očima.

- Čini mi se da te ovaj put Amorova strijela gadno pogodila - rekla mi je Snježana kad su se gosti razišli i kad smo ostale same u njezinom stanu. Bila je zadovoljna kako je protekla večer i dobro raspoložena.

- I meni se čini - duboko sam uzdahnula i bacila se s ukrasnim jastučićem u naručju u naslonjač.

- Koliko sam uspjela shvatiti, svima se dopao. Neki su doduše rekli da je čudak, ali znaš kakvi su ljudi: tko bi svima ugodio! - brzo je nadodala.

- Zašto su rekli da je čudak? Koje budale! - bijesno sam povikala.

- Ali, draga, nisi li i sama rekla da je pomalo čudan? - podsjetila me blago. - Na koncu, što ti uopće znaš o njemu?

- Znam dovoljno da mogu reći da je normalniji od većine ljudi koja je večeras bila ovdje! - uzvratila sam glasnije nego što mi je to bila namjera. - On si barem postavlja neka životno važna pitanja, a ne hoda poput drugih kroz život kao guska u magli!

Mjesec dana nakon Snježanina rođendana, kad sam i službeno prohodala s Damirom, moj sukob s prijateljicom se produbio.

- Tko ne voli mog dečka, ne voli ni mene! - rekla sam ljutito Snježani s kojom sam praktički odrasla, okrenuvši i njoj i cijelom starom društvu leđa.

Svi su naime uporno govorili da je Damir čudak, no što su oni znali! Uostalom, iz njih je progovarala samo ljubomora. Kao da nisam vidjela kako ga žene gutaju očima!

Ono što ipak nisam htjela nikome priznati, pa čak ni samoj sebi, bila je činjenica da često ni sama nisam shvaćala Damira. Ponekad bi bio tako drag i divan, a onda opet tako dalek i neshvatljiv.

- Tebe i mene, Tamara, nas dvoje je spojila smrt! - znao mi je često reći.

Naravno da sam ja mislila kako nas je spojila ljubav, no bojala sam mu se proturječiti kako ga ne bih udaljila od sebe. Pa što ako ima čudne stavove, mislila sam. Nitko nije savršen.

Inače, bila sam presretna što uza se imam nekoga kao što je on. Bio je zgodan, pametan i vrlo nježan ljubavnik. Istina, ponekad su mi se njegovi zahtjevi činili bizarnima. Kao na primjer kad bi u krevetu tražio od mene da ležim mirno kao da sam mrtva, dok bi me on s divljenjem promatrao. Ali, možda sam ja samo bila suviše kruta u svojim svjetonazorima? Ne kaže li se kako je u ljubavi sve dopušteno?

Poželjela sam o svojim nedoumicama porazgovarati sa Snježanom, no otkako sam joj onako bezobrazno odbrusila, naši su se odnosi zahladjeli. A nedoumica je bilo sve više. Što je vrijeme više odmicalo, to me Damir iše iznenađivao. Kao na primjer onda kad sam shvatila da su mu omiljeno štivo osmrtnice. Meni, koja sam uvijek „preskakala“ te stranice u novinama, tako nešto bilo je neprihvatljivo.

- Kako možeš čitati to svaki dan? - napala sam ga jednom dok smo zajedno doručkovali. Umjesto da komunicira sa mnom, Damir je zabio nos u novine pozorno prateći tko je preminuo.

Kad me samo upitno pogledao, još sam i više povisila glas.

- Ovako se ne ponaša ni moja baka, a praćenje osmrtnica joj je važno! Još donekle i mogu shvatiti stare ljude koji s pažnjom prate je li umro netko od njihovih vršnjaka, ali ti… To nema nikakvog smisla!

Sljedeći šok koji sam doživjela zbio se kad sam jednom prilikom ostala sama u Damirovu stanu. On je skoknuo u trgovinu po još neke namirnice, a ja uzela prelistavati njegove fotoalbume. Otklopivši jedan, uvijen u crni satenski omot, gotovo istog trena sam ga zatvorila kad sam vidjela kakvim je fotografijama ispunjen. Ipak, znatiželja je bila jača i nastavila sam ga listati.

Bile su to snimke groblja, snimane iz svih mogućih kutova, kao i one pojedinačnih grobova. Bilo je tu najrazličitijih grobova: izrađenih od raznih vrsta kamena, ukrašenih na razne načine, sa slikama pokojnika ili s uklesanim stihovima na nadgrobnom spomeniku. Ježila sam se dok sam prelistavala stranicu za stranicom, a kad sam okrenula jednu na kojoj se nalazila fotografija otvorenog lijesa s pokojnikom unutra, srce mi je stalo. Brzo sam zalupila album i bacila ga od sebe kao da je kužan!

Što je to bilo s Damirom? Sve te njegove priče o životu i smrti, koje sam smatra filozofskim načinom razmišljanja, odjednom sam vidjela u krajnje morbidnom svjetlu. Pa taj je čovjek doslovce bio opsjednut smrću!

Čim se vratio doma, okomila sam se na njega. Bila sam toliko šokirana da više nisam mogla susprezati emocije. Hodala sam gore-dolje po sobi, lamatajući rukama po zraku i vičući. Kad sam se konačno smirila, Damir mi je otvoreno sve priznao.

- Istina je, čemu poricati: smrt je moja fascinacija. Otkad znam za sebe, uvijek sam rado pratio roditelje na svaki sprovod na koji su išli. Svi su se čudili kako tako malo dijete ne zazire od smrti, no nitko nije ni slutio da su pogrebi trenuci u kojima ja uživam. Sva ta dostojanstvenost, tišina, cvijeće, svijeće, ona posebna hladnoća o kojoj sam ti govorio, koja ti prožima tijelo kad stupiš u hladne mramorne dvorane.

Dok je Damir govorio sa sve većim žarom, ja sam sve više širila oči. Blenula sam u njega otvorenih usta kad je rekao:

- Neki ljudi odlaze u kazalište da bi doživjeli nešto posebno. Ja odlazim na sprovode. Zar je to tako teško shvatiti?

- Čekaj, čekaj… - podigla sam ruku koja mi je sad podrhtavala.

- Je li ti to meni želiš reći da odlaziš na sprovode nepoznatih ljudi kao na kazališne predstave? Znači li to da na ona dva sprovoda, na kojima smo se sreli, nisi nikoga poznavao? Samo tako si upao tamo i gledao sa strane kako ljudi tuguju? - usnice su mi se iskrivile u gadljivu grimasu.

- Možeš to reći i tako, ako baš želiš - slegnuo je ramenima.

Polako, kao u transu, ne osvrćući se na Damirove pokušaje da me zaustavi, uzela sam svoj kaput i uputila se prema izlazu. Dok sam se sve bržim korakom udaljavala od Damirove zgrade, u glavi mi se uvijek iznova vrtjelo isto pitanje: kako sam mogla biti tako zaslijepljena Damirovom vanjštinom da ne shvatim na vrijeme koliko mu je duša zastranila? U jedno sam bila sigurna: nikad se više neću dati tako zavarati vanjskim sjajem!