ISTINITA PRIČA: 'Zaljubio se u mene tek kada sam zavela njegovog najboljeg prijatelja!'

U vrijeme kad sam bila ludo zaljubljena u Davora, majka mi je stalno ponavljala:

- Upamti, slijedi ljubav pa će ti bježati. - I još bi dodala: - Prestani trčati za Davorom, probaj se radije malo udaljiti od njega, vidjet ćeš da će upaliti...

Tada bih obično samo slegnula ramenima i rekla:

- Pokušala sam dan ili dva mama, ali ne ide. To je jače od mene. Previše ga volim.

Davor je bio moj školski kolega, pametan i lijep kao san, barem meni. Brojne moje prijateljice smatrale su ga umišljenim, previše svjesnim svog izgleda. Nije bio neki tip koji je visio u teretani, ali priroda mu je podarila visinu, lijep, skladan izgled i neodoljiv šarm. Bili smo prijatelji i povjeravao mi je brojne stvari, ali ne i one koje se tiču ljubavi jer je znao što osjećam prema njemu.

- Nikad se neću zaljubiti, Nora. Nisam sposoban za to - govorio mi je kad bih mu se pokušala približiti. - Toliko je lijepih i zanimljivih cura, ne mogu se ograničiti samo na jednu. Ne mogu se prisiliti da te volim. Draga si mi kao prijateljica.

- Griješiš - uvjeravala sam ga.

- Možda, ali ne mogu protiv sebe.

Provela sam cijelu srednju školu uzdišući za njim i ne primjećujući nikog drugog. Posebno Jakova, njegova najboljeg prijatelja. Ponašao se kao da me ne podnosi, ali slutila sam da se iza te mržnje skriva nešto sasvim drugo. To mi je govorila i moja najbolja prijateljica Helena.

- Mislim da je Jakov zaljubljen u tebe. Da mu se samo nasmiješ, bacio bi ti se pred noge. Zašto ne pokušaš?

- Jer me ne zanima, eto zašto.

- Baš si tvrdoglava!

Napokon je došla toliko očekivana matura koju smo svi prošli više ili manje uspješno. Davor je nakon toga upisao studij medicine, a ja sam se, naprotiv, s još nekoliko kolega odlučila za pravo. Među njima bio je i Jakov.

- Baš si se ti od svih morala upisati na isti faks kao ja - rekao mi je.

- Čuj, da sam znala da će i tebe primiti, upisala bih jezike ili književnost, bilo što drugo.

- Meni govoriš! Morat ću provesti još četiri godine s najomraženijom kolegicom iz razreda...

Govorili smo si to u šali, s osmijehom na usnama. Zapravo mi nije bilo mrsko što je Jakov na istom fakultetu, na kraju krajeva, možda otkrijem i da nije tako loš kad ga upoznam. Nisam htjela zaboraviti Davora, on je i dalje bio apsolutni gospodar moga srca, iako sam bila svjesna da mi osjećaji nikad neće biti uzvraćeni. Mom tužnom srcu upravo je zato godila pažnja njegova najboljeg prijatelja. Zapravo, nekadašnjeg najboljeg prijatelja jer, kako se to često događa kad ljudi krenu na fakultet, Jakov i Davor počeli su se sve više udaljavati. Nalazili bi se eventualno za vikend na nekom tulumu, ali to više nije bilo isto. Sad su imali različite interese, počeli su se družiti s drugim ljudima.

Ja sam i dalje razmišljala o Davoru kao o svojoj ljubavi, ali sad je Jakov bio stalno uz mene. Često smo se nalazili ili kod mene ili kod njega i zajedno učili. Tada već nije bio moj neprijatelj broj jedan, već kolega s faksa s kojim sam spremala ispit. Shvatila sam da mi je zapravo vrlo ugodno u njegovu društvu i da volim s njim provoditi vrijeme. Ponekad bih primijetila da me gleda na poseban način i to me uvjerilo da je moja prijateljica Helena bila u pravu: Jakov me nije mrzio, naprotiv... Njegovo podbadanje i šale samo su imali za cilj da provjeri što osjećam. Iako isprva nisam primjećivala, zaslijepljena velikom ljubavlju prema Davoru, sad sam osjećala da mi je drago otkrivati neke pojedinosti na njemu koje su mi ranije promakle. Sve češće sam mislila na njega i jednog sam se dana povjerila majci.

- Napokon! - povikala je veselo. - Bilo je krajnje vrijeme da se oslobodiš one besmislene jednosmjerne ljubavi prema Davoru.

- Da, malo je predugo trajalo, skoro četiri godine. Ali, još ponekad mislim na njega - priznala sam majci.

- Da, ali s vremenom će i to nestati. Nitko normalan ne može voljeti u beskonačnost, bez imalo nade, Nora. Nadam se da si sad to napokon shvatila.

- Mislim da jesam.

- To što si počela primjećivati Jakova znak je da si na dobrom putu.

- Ali, on se još nije otvoreno izjasnio, iako mislim da mu se sviđam.

- Muškarci imaju velik strah od osjećaja, velike su kukavice što se toga tiče. Ljubav ih zapravo plaši. Ali, vidjet ćeš, prije ili kasnije reći će ti što osjeća prema tebi.

Ja još nisam bila posve sigurna u svoje osjećaje, ali morala sam priznati da mi godi njegova pažnja. U srcu sam ga ohrabrivala, potaknuta prije svega željom da posve izbacim Davora iz svoga srca. Tako je bilo sve dok Jakov i ja nismo isti dan položili prilično težak ispit, i to s odličnim uspjehom. Odlučili smo zajedno proslaviti.

- Večeras slavimo! - rekao je Jakov.

- Hoćemo li pozvati i druge kolege s faksa?

- Nipošto. Nas dvoje smo prošli ispit i red je da sami proslavimo. Zaslužili smo to, zar ne?

- Slažem se!

- Onda, vidimo se večeras - rekao je uputivši mi pogled pun obećanja.

Osjećala sam da je došao naš trenutak i nisam se prevarila. Jakov i ja smo nakon pizze otišli u intimni lokal s nježnom muzikom i prigušenim svjetlima, idealno mjesto za razgovor. U lokalu je te večeri bilo puno parova, koji su sjedili po separeima i šaputali.

- Znaš zašto sam te doveo ovamo, Nora, zar ne? - upitao me u jednom trenutku.

- Pa, mislim... - promucala sam.

- Već dugo sam zaljubljen u tebe, ali nikad nisam uspio skupiti hrabrosti da ti to priznam. Prije nisi vidjela nikog osim Davora, vjerojatno ti zato nikad nisam rekao koliko patim za tobom. Nadam se da se to sad promijenilo.

- Naravno. Ne mislim više na Davora - rekla sam brzo.

- Drago mi je to čuti. Ja te volim, Nora, ludo te volim...

- I ja tebe volim, Jakove.... I sretna sam što smo upisali isti faks, inače te vjerojatno nikad ne bih imala priliku upoznati. Mislila sam da me mrziš.

- A ja sam mislio da ti mene mrziš - priznao mi je.

Usne su nam se spojile u strastveni poljubac, a nakon toga sam dugo ostala u njegovu zagrljaju. Nikad prije nisam doživjela tako snažne osjećaje. U jednom trenutku sam pomislila što bi se dogodilo da je na njegovu mjestu bio Davor, ali brzo sam otjerala tu pomisao. Ne smijem se vraćati unatrag. Previše sam se loše osjećala i previše vremena potrošila na nekoga kome nije bilo stalo.

Moja sadašnjost i budućnost je s Jakovom, s njim i ni s kim drugim! Ako sam htjela zasnovati taj odnos na dobrim temeljima, morala sam izbrisati svaki trag osjećaja prema Davoru. Znala sam da neće biti lako jer je predugo bio u mojim mislima, ali sad sam bila zrelija i odlučnija i znala sam da ću uspjeti.

Tako sam započela novi život. Jakov i ja smo od te večeri postali nerazdvojni. Viđali smo se svaki dan na fakultetu, a budući da je imao stan blizu fakulteta, često smo provodili vrijeme kod njega. Uživali smo u našoj ljubavi. Vijest da smo skupa brzo se proširila u krugu naših prijatelja i došla je, naravno, i do Davora.

Jedne večeri, kad smo se svi našli na proslavi rođendana moje prijateljice Helene, ponovno sam ga vidjela nakon mnogo vremena. Srce mi je zadrhtalo kad su nam se pogledi sreli, ali uvjeravala sam samu sebe da je to samo refleks nekadašnjih osjećaja, ništa više. Neka vrsta podsjetnika na nekadašnju ljubav. Što se tiče njega, gledao nas je s nekom mješavinom znatiželje i ironije, kao da ne može vjerovati svojim očima.

Kako je umišljen. Ne može zamisliti da sam ga prestala voljeti, iako mi je on sam to savjetovao, pomislila sam pomalo ljutito. Ali, nisam se trebala obazirati na njega: Davor je za mene već bio kao svaki drugi dečko, ništa više.

Godine su prolazile, a prilike da se opet svi okupimo bile su sve rjeđe. Svatko je krenuo svojim putem. Na kraju smo posve izgubili kontakt s Davorom. Jakov i ja smo bili sve bliskiji i toliko sigurni u našu vezu da je on u jednom trenutku počeo spominjati brak. Bila sam pomalo iznenađena jer još nismo diplomirali.

- Mislim da bismo prvo trebali završiti faks - usprotivila sam se. - I ne samo to, trebamo naći posao, stan...

- Istina, ali volio bih da se što prije vjenčamo.

- Zašto?

- Ne znam. Možda se bojim da ću te izgubiti.

- Ti si lud! Želiš reći da mi ne vjeruješ?

- Ne, ali... želim te samo za sebe. Zar je to čudno? Već smo skoro četiri godine skupa, volio bih da napokon živimo skupa.

Jakov je bio u pravu, ali ja sam željela prvo naći posao i osigurati si neku osnovu za život, zato sam brak pokušavala odgoditi koliko god sam mogla, s racionalnošću koja se njemu nimalo nije sviđala. Oboje smo diplomirali u samo nekoliko mjeseci razlike i tom prilikom smo odlučili pozvati stare prijatelje i proslaviti.

Neki od njih su također već diplomirali, neki su već bili u braku i imali djecu, a nekima je ostao još koji ispit do kraja. Naravno, došao je i Davor, sa svojom novom curom, atraktivnom dugonogom plavušom. Davor je već stažirao u bolnici, a nakon diplome želio je specijalizirati kirurgiju. Djelovao je vrlo zrelo i ozbiljno kad je pričao o poslovnim planovima za budućnost, ali djevojka koju je te večeri doveo djelovala je prilično plitko i površno. Jakov je zajedljivo prokomentirao:

- Davor će uskoro biti pravi profesionalac, ali sa sobom je doveo pravu gusku. Bez obzira na svoj posao, uvijek će biti nezreo!

- Uh, kakve riječi! Zar niste bili veliki prijatelji? - prokomentirala sam iznenađena njegovom izjavom.

- Očito nismo. Kao što vidiš, okolnosti su nas udaljile. I bolje je tako! Znaš što? Prije sam bio pomalo fasciniran njime. Sada više nisam. Recimo da sam se i ja u određenom smislu oslobodio njega, baš kao i ti. I sretan sam zbog toga. Sad sam svoj i znam da nije nimalo bolji od mene.

Možda je Jakov bio u pravu. Davor je imao karizmu koja je pretvarala u robove ljude koji su mu bili u blizini. To se dogodilo i njegovu prijatelju i meni. U određenom smislu oboje smo se spasili i zajedno nam je bilo super. Kako bilo, bila sam zadovoljna jer sam otkrila da je Davor daleko od mog srca. Nakon diplome odmah sam počela intenzivno tražiti posao.

Jakov je imao sreće jer je poznanik njegova oca imao dobro uhodan odvjetnički ured i odmah ga je zaposlio. Sa mnom, na žalost, nije bilo tako. Činilo se da me nitko ne treba. Tako sam, da ne bih financijski ovisila o roditeljima, prihvaćala kojekakve privremene posliće: subotom sam pomagala teti u njezinu butiku u šoping centru, a preko tjedna sam čuvala djecu u susjedstvu. U međuvremenu sam pročešljavala oglasnike i odlazila na razgovore za posao, ali bez rezultata. Jakov je držao da sam previše nestrpljiva, ali što je više vrijeme prolazilo, bila sam sve obeshrabrenija.

- Nemoj se uzrujavati ako ne nađeš posao, ionako ćemo se vjenčati, a ja zarađujem dovoljno za oboje - govorio mi je. - Barem u prvo vrijeme ne bi trebala raditi, a kasnije...

Oštro sam se usprotivila kad mi je tako govorio.

- To je jako ljubazno od tebe, ali nisam završila fakultet da bih bila domaćica. Namjeravam raditi, a ne sjediti kod kuće.

- Govorim ti to samo zato da se ne nerviraš toliko i da si uzmeš vremena - pravdao se. - Samo zato...

Možda je zaista mislio tako, ali nisam se mogla smiriti. Pomalo sam mu zavidjela na poslu i pitala se kako bi se on ponašao da je na mom mjestu, da se dogodilo obrnuto. Njegov muški ponos sigurno bi jako stradao.

Prošlo je još nekoliko mjeseci, a zatim se napokon ukazala prilika i za mene. Uspjela sam dobiti svoj prvi posao u odvjetničkom uredu u susjednom gradu.

Jakov nije bio oduševljen.

- Morat ćeš putovati svaki dan, isplati li ti se to? Na kraju krajeva, plaća i nije baš bajna.

- Ako želim steći neko iskustvo, nemam izbora.

- Ne isplati ti se to, Nora, radije čekaj neku bolju priliku.

- Ne. I previše sam čekala. Ambijent mi se čini dobar.

- To ti misliš, vidjet ćeš...

Prihvatila sam posao unatoč njegovu protivljenju. Umjesto da me podrži i bude sretan zbog mene, on se na svaki način trudio da me obeshrabri. Naravno, znala sam da će mi u početku biti teško, ali šef mi se na prvi pogled učinio korektnom osobom. I ne samo to, svi kolege su me izvrsno prihvatili. Prva osoba s kojom sam se zbližila, Renata, rekla mi je da je za dobru atmosferu u uredu najzaslužniji upravo šef.

- Ako primijeti i najmanje zavisti ili netrpeljivosti među kolegama, odmah se potrudi to riješiti i izgladiti. Potiče nas da budemo solidarni jedni prema drugima. To je lijepo, zar ne?

- Da, mislim da sam imala sreće što sam dospjela baš tu.

- I ja. Vidjet ćeš da će ti biti lijepo ovdje s nama.

Bila sam zadovoljna poslom, a kako su dani prolazili, osjećala sam se sve bolje, toliko da je Jakov čak postao ljubomoran. Držao je da s više entuzijazma govorim o svom poslu nego o njemu.

- Možeš li prestati s tom besmislenom ljubomorom? Samo sam zadovoljna što radim u super sredini. Obično se ljudi žale na atmosferu na poslu i na kolege. Veselim se što meni nije tako.

- Pazi se. Svugdje ima zamki, nikad ne znaš kada će ti netko zabiti nož u leđa.

- Uh, kako si pesimističan, uvijek vidiš zlo, i tamo gdje ga nema.

- Samo sam realan, a ti si previše naivna, dobro te poznajem.

Osim tih neslaganja i sitnih ljubomora, sve je među nama bilo dobro. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a situacija se nije mijenjala. I dalje sam bila zadovoljna svojim poslom i imala izvrstan odnos s kolegama. Tad je Jakov opet počeo navaljivati da se vjenčamo.

- Sad imaš posao i sviđa ti se, dakle možemo napokon odrediti datum, zar ne? Nemaš više izlike...

- Istina, ali...

Jakov je bio u pravu, ali zašto sam onda oklijevala? Na kraju krajeva, nije bio posve u krivu kad je govorio da je ljubomoran na moj posao. Toliko sam bila zadovoljna svojim životom da nisam željela baš ništa mijenjati. Odgađala sam jer sam se bojala da bi brak mogao nešto promijeniti. I moja je majka navaljivala da se udam.

- Iskušavaš strpljenje tog jadnog dečka - govorila mi je. - Pazi da na kraju ne ode s drugom, a ti ostaneš stara cura! Tako bi ti i trebalo!

- Mama! Ne kaže se više stara cura, nego samac.

- Sve je to isto. Danas izmišljaju svašta, pokušavaju dati neko drugo značenje dobro poznatim stvarima.

- U ovom slučaju to je u redu. Društvo se promijenilo i žena može biti savršeno sretna čak i ako je sama...

- Želiš reći da se ne namjeravaš udati? Jesi li poludjela?!

Zapravo, voljela sam Jakova, ali ne do te mjere da sam se željela udati za njega. Radije sam išla polako, ali sve češće sam se zapravo pitala želim li uopće dijeliti život s njim. Događalo mi se da sam razgovarala s prijateljicama koje su bile jako zaljubljene u svoje dečke i imale posve suprotan problem od moga: željele su se udati, ali njihovi zaručnici su izvrdavali. Možda ja nisam toliko zaljubljena kao one ili sam jednostavno drukčiji karakter, tko zna. Na kraju sam ipak popustila navaljivanju svog dečka i majke i odredila datum vjenčanja.

Svi su izgledali zadovoljno što sam napokon donijela odluku, ali ja sam i dalje bila puna sumnji i postavljala sam si tisuću pitanja: kakav će mi biti život nakon udaje, što ako se Jakov promijeni i ne svidi mi se zajednički život s njim. Bojala sam se da se ne pokajem. Jedan dan sam o tome razgovarala s kolegicom Renatom. Saslušala me, a zatim mi je mirno rekla:

- Nora, ti zapravo nisi zaljubljena u svog dečka.

- Misliš?

- Jesi li ikad voljela nekog drugog muškarca?

- Da - odgovorila sam automatski pomislivši na Davora.

- I htjela si se udati za njega?

- Naravno.

- Onda vidiš da sam u pravu? Ne voliš Jakova!

Osjećala sam da je Renata u pravu, ali ipak nisam htjela dalje istraživati svoje sumnje jer nisam željela povrijediti Jakova. Slomila bih mu srce kad bih mu rekla da bih ga više voljela imati za prijatelja nego za supruga. S druge strane, nije bilo u redu ni da ga dalje zavaravam ako nisam bila sigurna u svoje osjećaje. To ne bi bilo fer prema njemu. Nisam znala što da radim. I upravo tada dogodilo se nešto što je zauvijek promijenilo moj život...

Te sam večeri kasno izišla iz ureda jer je trebalo hitno nešto dovršiti. Provela sam cijeli dan zatrpana poslom, ali u ugodnoj atmosferi. Bila sam zadovoljna jer mi je šef počeo povjeravati najvažnije slučajeve, a kolege su bili maksimalno susretljivi i ljubazni. Tako sam, budući da sam kasno izišla iz ureda, javila Jakovu da ćemo se naći u restoranu, a ne kod njega kako smo se prije dogovorili.

- Idem se samo doma na brzinu istuširati i dolazim - rekla sam mu.

- Kao i uvijek, kolege te iskorištavaju - prigovorio mi je.

- Uh, prestani s tim! Baš si gunđalo!

Ali nisam stigla doma. Na semaforu sam krenula kad se upalilo zeleno svjetlo, ali drugi vozač je projurio kroz crveno i udario u moj auto. Sudar je bio silovit i nakon toga se ne sjećam više ničega. Probudila sam se u bolnici, s jakim bolovima u nogama i lijevom ramenu. Moja majka je bila uz mene, nije me ostavljala ni na trenutak, Jakov također.

- Imala si sreće - govorili su mi. - Vozač u drugom automobilu ostao je na mjestu mrtav.

Nisam se osjećala nimalo sretno, iako nisam skrivila sudar. Dežurni liječnik rekao mi je da bih nakon operacije trebala biti dobro te da nema opasnosti da ostanem u kolicima.

- Operacija je ipak operacija - rekla sam.

- Imajte vjere. Liječnik koji će vas operirati je mlad, ali zna svoj posao.

Zatim sam čula kako govori medicinskoj sestri da javi kirurgu da je pacijentica spremna. Koje iznenađenje kad sam čula da izgovara Davorovo ime! Zar je moguće da će me operirati muškarac kojeg sam se svim silama trudila zaboraviti. Nakon toga sam opet utonula u dubok san bez snova. Probudila sam se nekoliko sati kasnije na odjelu, a kraj mene je bila majka, sva u suzama.

- Hajde, mama, ne plači - rekla sam joj. - Bit ću dobro. Gdje je Jakov?

- Otišao je doma. Bio je preumoran. I rekao je da nema volje ponovno vidjeti Davora.

Nasmiješila sam se. Nije moguće da je još uvijek ljubomoran na njega? To mi se činilo besmislenim i smiješnim nakon toliko vremena, jer već dugo nisam osjećala ništa prema svojoj nekadašnjoj velikoj ljubavi. Ipak, moram priznati, kad sam ga ponovno vidjela te večeri, srce mi je zadrhtalo. Imao je isti onaj vragolast šarm kao nekoć.

- Kako je čudno vidjeti te u bijeloj kuti! Moram li ti se obraćati s doktore ili te mogu zvati imenom? - upitala sam kroz smijeh.

Nasmijao se i lupnuo me prstima po obrazu.

- Još uvijek smo prijatelji, zar ne?

Nikad zapravo nismo bili prijatelji, pomislila sam, ali odmah sam odagnala staru ljutnju koja je još uvijek tinjala u meni.

- Naravno, naravno... - odvratila sam.

- Operacija je zakazana za sutra ujutro. Bit ćemo i primarijus i ja.

- Stvarno se ne trebam brinuti? - upitala sam kroz smijeh.

- Kažu da nisam loš... - odvratio je mangupski.

Zatim je otišao ostavivši me da se odmorim. Dali su mi sedativ, ali svejedno nisam uspjela odmah zaspati. Nisam mogla prestati razmišljati o toj čudnoj slučajnosti. Sjetila sam se razdoblja kad sam patila za njim i stari osjećaji odjednom su isplivali na površinu gotovo netaknuti. Sjetila sam se stranica dnevnika ispisanih njegovim imenom, ljubavnih pjesama koje sam mu pisala.

Bila sam smiješna, pomislila sam. Izgubila sam toliko vremena na neuzvraćenu ljubav, za koju se nije vrijedilo boriti. Ponovno sam pomislila na svoj sadašnji život, na posao koji volim, kolege, Jakova...

Idući dan je bila operacija i budući da sam bila pod anestezijom, vrijeme mi je prošlo za tren. Cijeli dan mi je bio kao u izmaglici. Predvečer me došao posjetiti Jakov i kolege s posla, ali jedva da sam uspijevala razabrati njihova lica. Davor je bio vrlo pažljiv i u nekoliko navrata nakon operacije dolazio je provjeriti kako sam, a kad mu je završila smjena, došao se pozdraviti sa mnom.

- Ostavljam te u dobrim rukama. Vidjet ćeš da će sve biti u redu. Vidimo se sutra.

Sljedećih sam dana počela s rehabilitacijom. Jako me boljelo, ali trudila sam seda se to ne vidi, naročito zbog majke, da se ne uplaši.

Jakov me ohrabrivao, ali činio mi se nekako odsutan, a kad je Davor bio u blizini, postajao je šutljiv i ponašao se još neprirodnije nego sa mnom. Kad sam upitala mamu što se događa, odgovarala mi je da se ne trebam brinuti i da je to normalno.

- Još je ljubomoran na Davora i to jasno daje do znanja svojim ponašanjem - rekla je.

- Čudno je što sa mnom uopće ne razgovara o tome.

- Zaboravljaš da se muškarci stide svojih osjećaja? - rekla je majka nasmijavši se.

Ipak, Jakov je sve rjeđe dolazio u posjet, dok je Davor bio vrlo brižan. Činilo mi se kao da se cijeli svijet okrenuo naopačke!

Kad sam otpuštena iz bolnice, nadala sam se da će Jakov doći po mene, ali on mi je javio da ima neodgodive obaveze na poslu i da ne može doći. Davor je bio vrlo iznenađen što Jakov nije uz mene.

- U smjeni sam i na žalost ne mogu te ni ja odvesti doma - rekao je - inače bih to rado učinio...

Nije zlobno komentirao ponašanje svog nekadašnjeg prijatelja, ali u očima sam mu pročitala blagu zaprepaštenost. Na kraju se moja kolegica Renata pobrinula da me prebaci doma.

- Ne brini, svi iz ureda bi to napravili. Znaš koliko nam nedostaješ, jedva čekamo da se vratiš na posao.

- Uh, to neće biti tako skoro, na žalost. Čeka me još duga rehabilitacija prije nego što budem sposobna ponovno raditi! - objasnila sam joj.

Kod kuće mi je svaki, i najmanji pokret predstavljao ogroman napor i prvih dana sam se osjećala tužno i deprimirano. Ali uz vježbe koje su mi pokazali u bolnici stanje se počelo poboljšavati, a dvaput tjedno sam odlazila i na fizikalnu terapiju u bolnicu. Ni tada nisam mogla računati na Jakova, nego sam morala moljakati rođake, kolege, prijatelje da me voze. Počelo me zabrinjavati ponašanje mog zaručnika jer to nije nimalo nalikovalo na njega.

U prvo vrijeme nakon nesreće bio je divan i nisam mogla ne pitati se što se sada događa. S druge strane, Davor mi je često telefonirao i ti razgovori su mi ponekad bili jedino društvo i utjeha: pitao bi me kako sam provela dan, ili bismo raspravljali o nekoj knjizi budući da je i bio veliki zaljubljenik u literaturu. Ohrabrivao me da se ne prepustim i ne padnem u depresiju. Ispričao mi je i brojne stvari o sebi. Tako sam saznala da nije u vezi i da živi u kući na selu, među mačkama, psima i konjima, koji su njegova velika strast.

- Trebaš doći jednom da vidiš gdje živim. S Jakovom, naravno. Ne bih volio da postane previše ljubomoran.

Šalio se, ali ja sam zaista već bila ozbiljno zabrinuta. Nisam znala na čemu sam sve do jednoga dana kad mi je kolegica Renata rekla nešto uznemirujuće.

- Čuj, Nora, moram ti reći nešto malo osjetljivo.

- O čemu se radi?

- O tvom zaručniku. Žao mi je što ti to moram reći, ali sinoć sam ga vidjela zagrljenog s jednom djevojkom. Poznajem je, zove se Sanja, kolegica mi je iz bivšeg ureda. Znam da sada radi u istom uredu kao tvoj suprug. Nisu me vidjeli, na sreću.

Mogla sam pretpostaviti da će mi reći nešto takvo. A ja sam se još do jučer nadala da će me moj zaručnik napokon moći odvesti na fizikalnu terapiju! U posljednji tren je nazvao i rekao da ima neki neodgodiv posao. Vidjeli smo se tek navečer na nekih sat vremena i tada je bio nekako nestrpljiv i kao da je jedva čekao da ode. Sada sam znala i zašto!

Došao je trenutak da raščistim s njim, ne može dalje ovako, rekla sam bijesno. Mora mi objasniti što se događa.

Idućeg popodneva sam ga nazvala, ali izrecitirao mi je uobičajenu ispriku i našli smo se, već po običaju, tek nakon večere.

- Ne mogu dugo, preumoran sam - rekao mi je čim smo se našli, ne gledajući me u oči. - U posljednje vrijeme sam zatrpan poslom, znaš kako je...

- Oh, sigurna sam. Sastanci sa Sanjom su vrlo zahtjevni, zar ne?

Trgnuo se kao oparen.

- Molim? Što ti znaš o Sanji?

Ako sam imala i trunke sumnje, vidjevši izraz njegova lica, više je nisam imala.

- Tvoja nova ljubav, zar ne? Ali, zašto mi cijelo vrijeme lažeš? Što imaš od toga?

Spustio je glavu i uzdahnuo.

- Nemam ništa. Ali dobro znam da me ne voliš. Samo sam čekao...

- O čemu pričaš?! - prekinula sam ga, iako sam znala da nije sasvim u krivu.

- Otkad si ponovno vidjela Davora, više nisi ista. Zar misliš da nisam shvatio? Još si zaljubljena u njega, kao prije!

Zaprepašteno sam ga pogledala. Dakle, u tome je stvar! Nikad nisam pomislila da bi mogao biti toliko ljubomoran!

- Nije istina. Davor je bio samo ljubazan prema meni, to mu je uostalom posao da bude ljubazan prema pacijentima, a ja prema njemu osjećam samo prijateljstvo.

- Ne vjerujem ti, vidi se kako ga gledaš. A sad, sad i on tebe gleda na taj način. Ne preostaje mi ništa drugo nego da se povučem. Doviđenja i hvala!

Poludjela sam.

- Ako si imao neke sumnje, mogao si mi reći, a ne pobjeći u zagrljaj drugoj ženi!

- Zar bi nešto koristilo da sam ti rekao?

- Naravno! Zajedno bismo to riješili, a ti si se bacio u zagrljaj prve kolegice koja ti se nasmiješila.

I tako smo prekinuli vrlo ružno, uz međusobne optužbe. Iako je Jakov djelomično bio u pravu, pogodilo me što me ostavio na taj način. To me ispunilo velikom gorčinom.

Vjerojatno je više bio povrijeđen ponos jer me prevario, ali bilo je zaista kukavički što mi je zabio nož u leđa baš u trenutku kad sam ga trebala. On je radije dao petama vjetra, odbijajući se boriti s duhovima prošlosti. Na kraju krajeva, nisam puno izgubila, govorila sam si, ali svejedno sam patila jer je jedan važan dio mog života zauvijek nestao. Kad je Davor saznao što se dogodilo, jako se iznenadio.

- Bio sam uvjeren da ćete se vjenčati, bili ste tako lijep par! - rekao je iskreno.

- Nije zlato sve što sja.

- Ne mogu vjerovati da je nakon toliko godina još uvijek ljubomoran na mene.

- Ni ja, ali tako je.

Nakon toga, malo-pomalo Davor i ja smo počeli zajedno izlaziti. Isprva su to bili prijateljski odlasci u kino, kazalište, na pizzu, a zatim mi je jedne večeri otkrio nešto što me iznenadilo.

- Nora, dogodilo mi se nešto nevjerojatno, znaš?

- Što?

- Zaljubio sam se... Zaljubio sam se u tebe. Ja, koji nikad nisam vjerovao u ljubav i osjećaje.

- Ne mogu vjerovati... - rekla sam bez daha.

- A ti? Ne osjećaš više baš ništa prema meni?

Osjećala sam kako mi srce snažno udara. Shvatila sam da sam cijelo to vrijeme pokušavala ignorirati ono što sam stvarno osjećala jer sam se bojala razočaranja. Ali sad...

- Ne znam. Ipak mislim da još uvijek osjećam nešto čarobno i posebno prema tebi...

- Ne mogu vjerovati, Nora, tako sam sretan!

Slijedi ljubav pa će ti bježati, bježi od ljubavi pa će te slijediti, kaže stara poslovica. To sam iskusila na svojoj koži, ali sad više nema bježanja, sad se napokon možemo samo voljeti!