Mažena i pažena kao i većina jedinica, odrasla sam u većem gradu na jugu Hrvatske. Djetinjstvo pamtim po lijepom, no unatoč svemu roditelji me nisu razmazili. Od malih nogu raznim sam sitnim kućanskim poslovima zarađivala svoj i uvijek znala na što ću potrošiti novac. Baka i djed upozoravali su majku da bi me tvrdoglavost i svojeglavost mogle stajati u životu, no roditelji su na to odmahivali rukom.
- Dobro je da već sada zna što hoće. I nema ništa loše u tome da se od malih nogu nauči izboriti za sebe - branila me mama.
Ipak, kad sam ušla u pubertet, zabrinula sam roditelje željom da vikendima i praznicima radim preko učeničkog servisa. Nisu me podržali, govorili su da za to nema potrebe i strahovali da ću popustiti u školi.
- Ako se to dogodi, prestajem raditi - izbila sam im adut.
Bila sam najbolja učenica u gimnaziji. Vjerojatno ne zato što sam doma puno učila nego stoga što sam pazila na nastavi. Kod kuće bih samo pročitala lekciju i zapamtila je od riječi do riječi. Tek ponekad potkrala bi mi se koja lošija ocjena, ali na kraju godine imala sam same petice.
Kako sam odrastala, bubice u mojoj glavi bivale su sve rjeđe. No, i dalje sam bila poznata po otkačenosti, ludosti, a najviše po tvrdoglavosti. Da uz podršku svojih roditelja nisam bila takva, ni danas ne bih bila ovo što jesam - zadovoljna i sretna žena.
Iako sam među prijateljima u gimnaziji slovila za najveću buntovnicu, moja se razmišljanja nisu razlikovala od drugih tinejdžerica. I ja sam maštala o studiju, zaposlenju, a potom i braku s muškarcem koji će me oboriti s nogu, djeci, sreći. Poslije gimnazije odselila sam se iz rodnog grada i upisala studij stomatologije. Iako je moj otac liječnik opće prakse, a mama medicinska sestra, što se njih tiče mogla sam upisati i studij elektrotehnike. I nisu mi držali duga predavanja o tome što sve čeka djevojku u velikom gradu. Baš naprotiv, unajmili su mi garsonijeru koju su plaćali svih godina mog studija.
Selidba i prvi dani studija za mene su bili velika promjena. Svidjelo mi se što sam prepuštena sama sebi, što odlučujem o svom životu. Mislila sam da sam važna, samostalna mlada žena kojoj je cijeli svijet pod nogama. Nisam imala cimericu jer sam voljela učiti u neka čudna doba - ili kasno navečer ili rano ujutro. Te dane pamtim kao najljepše u životu.
Samo dva mjeseca kasnije potpuno sam se prilagodila. Okupila sam oko sebe mnoštvo novih ljudi, upoznala sva dobra mjesta za izlaske, a nerijetko bismo do dugo u noć sjedili baš u mojoj garsonijeri. Dogodio se i poneki flert, no u mojem indeksu zbog toga nije bilo loših ocjena. Prvu sam godinu očistila kao od šale, već u ljetnom roku.
Jedne večeri potkraj druge godine stajala sam na autobusnoj stanici. Preda mnom se zaustavio neki crni automobil.
- Hajde, dušo, upadaj! - čula sam dubok muški glas.
- Ti znaš tko sam ja? - začudila sam se.
- Naravno. Ti si Danijela, kći mog nekadašnjeg liječnika, zar ne?
Znala sam da bi sve moje prijateljice vrištale od sreće da im se ovo dogodilo, no ja nisam bila takva. Uostalom, moj je rodni grad bio rasadnik pjevača, lijepih žena, od kojih su se mnoge okitile nekom lentom ili uspijevale u manekenstvu. Nismo u njima gledali zvijezde jer smo ih sretali na svakom koraku. Tako me Damjan, trenutačno najpopularniji pjevač i faca s malih ekrana, zapravo i nije impresionirao.
Poznavala sam ga iako je bio deset godina stariji od mene. Odrastao je u mom kvartu i kao srednjoškolac nije bio baš uspješan, a još manje ambiciozan. Visoke ga škole nisu zanimale, ali je zato bio silno snalažljiv i znao je unovčiti svoj glas i izgled. Završavala sam osnovnu školu kad je pod svjetlima velegrada počeo graditi karijeru. Tri godine kasnije objavio je svoj prvi CD, koji je jako odjekuno i odjednom su se svi hvalili da ga poznaju. Iako ni moje prijateljice ni ja nismo slušali zabavnu glazbu, na njegovim smo koncertima vrištale. U tim tinejdžerskim godinama maštale smo da se slikamo s njim i dobijemo autogram. Damjan je vrlo brzo postao poznat i bogat.
- Kako si me prepoznao? - upitala sam.
- I ja dolazim doma. Ljetos sam te vidio kako s tatom sjediš na rivi i piješ kavu. Iznenadio sam se kad sam primijetio da je njegova žgoljavica izrasla u lijepu djevojku. Čekaš nekoga ili ti treba prijevoz?
- Čekam autobus.
- Hajde, ulazi! Ja ću te odbaciti - ponudio se.
Nisam dvojila, sjela sam u njegov auto i odvezao me prijateljici. Putem smo razgovarali o njegovim uspjesima i mom studiju. Sviđalo mu se što sam i na fakultetu među najboljim studentima.
- Tvoji mora da su jako ponosni. I ja bih bio - rekao je.
Kad smo stali ispred zgrade moje prijateljice, pozvala sam ga da nam se pridruži. Damjan je odbio, rekao je da već ima neki dogovor. No dao mi je broj svog mobitela i rekao da mu se javim.
Nije bilo nikakva razloga da to doista učinim. Imala sam svoje društvo i puno obaveza. Osim toga, bio je deset godina stariji od mene i nas dvoje, mislila sam, nemamo zajedničkih tema. No naši su slučajni susreti postali sve učestaliji. Damjan je kupio stan u istom kvartu gdje su moji unajmili garsonijeru i svako malo vidjela bih ga u nekom kafiću. Nisam mu prišla jer je uvijek bio u društvu zgodnih djevojaka. Pomislila sam kako je teško biti njegova djevojka. Kad bi me ugledao, vikao bi za mnom i pozivao da mu se pridružim. Uvijek sam imala izgovor da ga odbijem, no osjećala sam se loše.
Nije pristojno stalno nešto izmišljati, za to zapravo i nema razloga. Zato sam jednom pristala i sjela. Toga dana razgovarali smo gotovo jedan sat, a onda sam morala na predavanje. Obećala sam mu da ćemo sutra navečer nastaviti naš razgovor.
Damjan je pripadao meni nepoznatom svijetu. Dok je kava meni značila ugodnih pola sata ili sat čavrljanja, on je pod tim podrazumijevao sate i sate ludog provoda. Tako me je i te večeri odveo u otmjeni restoran, gdje smo jeli specijalitete kuće. Uz prigušenu glazbu razgovarali smo dok nas konobari nisu ljubazno upozorili da je vrijeme zatvaranja odavno prošlo.
Damjan nije bio ni nametljiv niti slatkorječiv. Baš naprotiv. Ljubazno je slušao moje priče o fakultetu, ispitima, prijateljima. Ponekad bi se slatko nasmijao, a cijelo vrijeme gledao me ravno u oči. Od tog pogleda osjetila sam slatku jezu. Nakon prve boce vina zaboravila sam na obožavateljice i u njemu vidjela svog princa na bijelom konju. Nakon druge boce željela sam da ova noć nikad ne prestane. Na kraju sam i dobila ono što sam tražila. Ni jedna djevojka na mom mjestu ne bi odbila takvog ljepotana. Završili smo u mojoj garosnijeri i budni dočekali jutro. Damjan je bio prvi muškarac u mom životu. Nikad prije nisam išla dalje od poljupca, a još manje pomislila da ću nevinost izgubiti već nakon prvog izlaska. Na žalost, jutro je donijelo otrežnjenje. I od vina i od strasti. Probudilo me zvono njegova mobitela. Damjan je ustao iz kreveta, otišao u kupaonicu i tamo, da ga ne čujem, tiho govorio.
Nas dvoje smo dva različita svijeta. Ne želim biti uz muškarca za kojeg sam sigurna da nikad neće biti samo moj, pomislila sam i sjetila se djevojaka koje su ga gledala kao Boga.
Zato sam odlučila da se ova noć nikad više ne ponovi. Damjan me zvao, no nisam odgovarala na njegove pozive. Uostalom, pred njim je ljetna turneja, a preda mnom tri mjeseca boravka kod kuće. Za to vrijeme, mislila sam, zaboravit ćemo jedno na drugo. I dok sam to ljeto uživala sa starim društvom, odlazila na kupanje i sunčanje, jednog sam dana iznenada izgubila svijest. Kad sam otvorila oči, vidjela sam svog zabrinutog oca. Moji su me prijatelji odmah odveli u njegovu ordinaciju. Tata je prvo posumnjao na sunčanicu, ali nije dopustio da sve ostane na njegovim pretpostavkama pa je inzistirao na pretragama.
Dva dana kasnije imali smo i nalaze krvne slike, a tek oni su izazvali pomutnju. Nalazi su, naime, bili u redu, a ja sam se osjećala loše. Bila sam bez apetita, razdražljiva, umorna. Doslovce sam se vukla po kući. Slutila sam što se događa i prije nego su moji roditelji potražili mišljenje specijalista. Test na trudnoću napravila sam tek da potvrdim svoje sumnje i bila sam u pravu. Bio je pozitivan. Čekala sam Damjanovo dijete.
Nisam znala kako to reći roditeljima. Uvijek su imali povjerenja u mene, a ja sam strepila da ću ih sada razočarati. Ipak, činilo mi se poštenije pregristi i sve im priznati nego do kraja prokockati njihovo povjerenje. Zato sam im istog poslijepodneva sve priznala. Moji su roditelji bili iznenađeni, ali nikako šokirani niti ljuti.
- Kažeš, ostavio te? - tata je zagrizao donju usnicu.
- Na žalost - tiho sam odgovorila.
Nikad im nisam lagala, no sada mi se to učinilo jedino pametno.
- On, znači, ne zna da čekaš njegovo dijete? Ima li šanse da se pomirite? - ubacila se mama.
- Ne znam. Reći ću mu, ne mogu to prešutjeti, ali mislim da nikad više nećemo biti zajedno. Nisam sigurna da bih s njim bila sretna. Voli biti u centru pažnje, provodi su mu najvažniji, a oko njega je uvijek puno žena. Želim miran i skladan brak kao vaš - priznala sam.
- A dijete? - upitao je otac.
- S vašim blagoslovom ili bez njega... - počela sam govoriti, ali su mi suze krenule niz lice.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se priberem, glas mi je drhtao, a ja bila na rubu. Mislila sam da ću eksplodirati od silnih emocija.
- Ne želim se cijeli život kajati jer sam ubila vlastito dijete. Znam da mnoge djevojke danas odlaze na pobačaj, ali meni to zvuči strašno. Možda ću izgubiti godinu na fakultetu, ali želim roditi svoje dijete - priznala sam.
Nisam se uplašila tišine koja je zavladala. Sekunde su mi se činile kao vječnost, gledala sam u pod i čekala da mi moji nešto odgovore.
- Ne moraš zato izgubiti godinu na studiju, je li tako, Ratko? - obratila se tati.
- Naravno. Trudnoća nije nikakva bolest i možeš normalno učiti i polagati ispite. Kasnije ćemo se već nekako dogovoriti. Kako god odlučiš, na našu pomoć možeš računati - dodao je tata.
- Hvala vam - odgovorila sam i ponovno osjetila suze na obrazima.
Ovaj put bile su to suze olakšanja. Znala sam što će to značiti za moje roditelje, svi susjedi će ih ogovarati, no ja sam im bila važnija od tračeva. Bez razmišljanja stali su uz mene, iako nisu ni znali tko je otac mog djeteta.
Cijelo ljeto razmišljala sam trebam li reći Damjanu da će postati otac. Ljubavi među nama nije bilo, a splasnula je i strast koju smo te noći osjetili. Nisam ga željela proganjati, još manje tjerati da plaća alimentaciju. Prevagnule su emocije, razmišljanja da ću jednoga dana svom djetetu trebati položiti račune.
Kako ću mu reći da njegovog otac ne zna da postoji? I možda, ako mu kažem, Damjan poželi biti tata. Možda moje dijete tako neće odrastati bez jednog roditelja. Ne trebamo se zato Damjan i ja ženiti, razmišljala sam.
Roditelji su me početkom jeseni dopratili do autobusa. Čim sam ušla u svoju garsonijeru, potražila sam Damjana. Iznenadila sam se jer se iskreno razveselio mom pozivu. Nadala sam se da je dovoljno zreo muškarac pa ćemo naći rješenje najbolje za sve. Na kraju krajeva, dijete je bilo i njegovo. Ispostavilo se da je Damjan došao s nadom da će se ona strastvena noć ponoviti i zapravo je samo to želio od mene.
- Danijela, kakve ja veze imam s tvojom trudnoćom? - ozbiljno me upitao.
- Znaš da si mi bio prvi muškarac, logično je da si mu ti otac. Kako bih drugačije zatrudnjela, od zraka?
- Mislio sam da si moderna djevojka koja koristi zaštitu - nasmijao se.
- Zašto bih koristila zaštitu kad nikad nisam ni bila s muškarcem?
- Dakle, tko bude prvi, taj te mora i ženiti. A to sam ja! To je po tebi ključ za brak? Nevinost za prsten? - ozbiljno je upitao i zapalio cigaretu.
Gledala sam ga puna nevjerice. Ponos mi nije dopuštao da ga uvjeravam u bilo što. Činilo mi se poštenim reći mu da će imati dijete, a on me optužio da ga lovim, da ga tjeram pred oltar jer sam trudna. Šutjela sam i jedva čekala da ode.
- Nemam pravo djetetu uskratiti oca, mora znati barem tko je on. Jednom će me pitati, a sada znam što ću mu reći. Ništa ne očekujem od tebe, ali mislila sam da ćemo se moći dogovoriti - jedva sam izgovorila.
- Dogovoriti oko čega? Nemamo se što dogovarati. Očito te ne mogu spriječiti da rodiš dijete, ali na mene zaboravi. Nemam se namjeru ženiti, a još manje izdržavati vječitu studenticu. Upravo to ćeš uz dijete postati. Razmisli još jednom, za sve bi bilo pametnije da to središ - rekao je i na stol stavio poveću svotu novca.
Silno su me zaboljele njegove riječi. Za njega je naše dijete bilo 'to'. Jedva sam se suzdržala da mu ne pokažem vrata. Srećom, Damjan je sam izašao. Zgadio mi se. Da je ostao još samo trenutak, ne znam kako bih reagirala. Prošao je pored mene kao da ne postojim i izašao bez pozdrava. Moj cijeli svijet u tom se trenutku srušio.
Trudnoću sam dobro podnosila. Učila sam i redovito polagala ispite. Nikša se rodio jednog proljetnog travanjskog jutra. Rasplakala sam se od sreće kad su mi ga prvi put stavili na grudi. Sljedećih pet mjeseci provela sam doma, s roditeljima. Silno sam cijenila podršku koju su mi tada dali, zahvalna za sve što su činili za mene.
Nije im bilo lako. Naš mentalitet ovakve kao što sam ja voli povlačiti po ustima, no mama i tata se ni na što nisu obazirali. Ponosno su gurali kolica u kojime je spavao njihov unuk. U tih pet mjeseci doma sam učila i vratila se na jesenske rokove polagati ispite. Nisam očistila godinu, ali stekla sam uvjete za upis u četvrtu godinu.
Sve dok nisam diplomirala, živjela sam u petoj brzini. Tijekom tjedna išla bih na predavanja i učila kao manijak kako bih vikende provodila sa svojim sinom. Oduvijek sam bila borac, ništa mi nije bilo teško činiti da budem uz svoje dijete. Majčinstvo mi je još dalo snage, pretvorilo me u lavicu, toliko snažnu da sam se ponekad divila samoj sebi. Kad sam diplomirala, dobila sam posao asistentice na fakultetu i moje je dijete napokon moglo živjeti sa mnom.
Znala sam da roditeljima to neće biti drago. Tata se pripremao za odlazak u mirovinu pa se pribojavao viška slobodnog vremena. No oboje su znali da je Nikši mjesto uz mene. Htio nam je dati krov nad glavom, maštao o tome da svi budemo na okupu. Zato je prodao djedovinu i stan u kojem smo živjeli. Za unuka i mene odrekao se i mora bez kojeg svoj život nije mogao zamisliti. Kupio je poveću kuću u kojoj smo opet svi bili na okupu. Ja bih odlazila na posao, a djed i baka nastavili šetati voljenog unuka.
U prizemlju kuće namjeravala sam otvoriti privatnu ordinaciju i učinila to puno prije nego što sam planirala. Opet su mi, financijski, uskočili roditelji. Tako sam već godinu dana kasnije imala privatnu praksu. O Damjanu nisam razmišljala, iako sam svako-malo negdje pročitala da mu je karijera krenula nizbrdo. Pisalo se o njegovim dugovima, poročnom životu zbog kojeg su nove pjesme bile sve lošije. Sledila sam se kad me Nikša jednom upitao gdje je njegov tata. Iako sam znala da će i za to doći vrijeme, njegovo me pitanje zateklo nespremnu.
- Sine, umorna sam. Radila sam cijeli dan i želim se naspavati. Možemo li sutra razgovarati o tome? - izvukla sam se.
Kimnuo je glavom, poljubio me u obraz i otrčao u svoju sobu. Znala sam da je preda mnom duga besan noć u kojoj trebam smisliti odgovor na jednostavno dječje pitanje. Nisam mu htjela lagati, govoriti da mu je tata umro ili da je na nekom dalekom putu, a istina bi mu bila bolna.
Sljedećeg jutra mama i tata otišli su na tržnicu, a Nikša i ja doručkovali sami. Moj je sin slatko jeo krafne i jedva čekao da se ode igrati s prijateljima.
- Zaboravio si da trebamo razgovarati? - upitala sam ga.
- Nisam, ali nakon doručka uvijek žuriš na posao - slegnuo je ramenima.
- Danas je subota, ne idem nikamo - nježno sam ga povukla za nos.
- Zašto ja nemam tatu? - upitao je.
- Svako dijete ima tatu. Da ga nemaš, nikad se ne bi rodio - odgovorila sam.
- A gdje je on sada? Zašto nije s nama? - uslijedio je rafal pitanja.
- Ne znam gdje je, s nama nije jer me nije volio. Ostavio me.
- A voli li mene? Je li mi ikad kupio neku igračku?
- Ostavio me dok si još bio ovdje - rekla sam i pokazala rukom na svoj trbuh.
- Ne zna ni kad mi je rođendan? - tužno je upitao.
- Ne zna - tiho sam odgovorila.
- Takav mi tata ne treba. Možemo zajedno potražiti nekog boljeg - šokirao me.
Rekao je to bez boli u glasu, kao da je tražio da mu kupim novu igračku jer se stara potrgala. I nakon tog razgovora više nikad nije pitao za oca.
Kaže se da sve dođe na svoje pa sam i ja tako jednom pred vratima svoje ordinacije ugledala Damjana. Zamalo se nisam srušila od šoka.
Kolo sreće se okreće, pomislila sam dok sam ga gledala.
Damjan nije bio u skupom, besprijekornom odijelu već u nekoj sportskoj kombinaciji. Djelovao je iscrpljeno i zapušteno.
- Mogu li? - upitao je.
- Izvoli, ali kratko. Za deset minuta stiže mi pacijentica - rekla sam i pokazala mu da sjedne.
- Vrlo ću kratko. Žao mi je. Znam da ti nije bilo lako, povrijedio sam te, ali kajem se zbog svoje nepromišljenosti. Ako me još uvijek želiš, rado bih se oženio tobom i brinuo o svom sinu. Htio bih da budemo obitelj.
Gorko sam se nasmijala.
- Ti meni prezime, a ja tebi sve ostalo? Lijepo si to zamislio, no što se mene tiče, ne bi išlo - odgovorila sam.
- Ne razumijem?! - začudio se.
- Jednom si mi rekao da ne želiš izdržavati vječnu studenticu, a još manje ženiti se jer sam trudna. Možda bih i bila vječita studentica da sam tada ostala s tobom, ali srećom nisam. Imam sređen život i sretna sam. Danas ja ne želim izdržavati propalu estradnu zvijezdu - rekla sam.
Otišla sam do sefa i izvadila tisuću eura, koliko je u njemu bilo. Stavila sam ih na stol.
- Eto, otprilike toliko si i ti meni jednom dao. Nema razloga da ti ostanem dužna.
I sad te molim da odeš i više nikad ne potražiš ni mene ni Nikšu - rekla sam.
Pomaknula sam se u stranu kako bi prošao kroz već otvorena vrata. Nismo se čak ni pozdravili, okrenula sam glavu na drugu stranu.
Od tada su prošle tri godine. Moji divni roditelji i danas su mi podrška, posebice Nikši, koji je već krenuo u školu. Rijetko ga viđam s knjigom u ruci, no ipak doma donosi same petice. I moj otac se smije, govori da je od mene pokupio dobre gene.
Pucam od ponosa dok gledam svog sina. Puno radim, ali baš ta financijska sigurnost danas mi dopušta da bez ikakvih trzavica uživam u životu. Nađem vremena i za izlaske s prijateljicama, ali i s Vinkom, kolegom stomatologom kojeg sam upoznala prije šest mjeseci. Lijepo se slažemo i sve miriše na to da će među nama biti više od prijateljstva. I Nikša govori kako bi volio Vinka za oca. Gledam ih kako se igraju i lovim se kako i ja sanjarim o tome, no prvi korak prepustit ću Vinku.