Ivan Đikić: "Novac za znanost i novac za obrazovanje se mora povećati"

Prvo pitanje

Postavila bih jedno pitanje iz područja znanstvene politike. Već postoji dosta velik broj ljudi koji se slažu oko toga da hrvatska znanstvena politika promiče prosječnost, ako ne i nerad. Koja bi bila Vaša sugestija, kako promijeniti taj trend, odnosno kako poboljšati sustav da promiče izvrsnost. Sad smo organizirali sedam centara znanstvene izvrsnosti u Hrvatskoj. Je li Vaše mišljenje da ih je premalo, dovoljno, Trebaju li nam uopće - i kako sve to komentirate.

Odgovor

To je dugo pitanje. Ja ću probati odgovoriti na par nivoa, a Vi me prekinite ako sam predug. Sve potiče od toga da sam sinoć radio do jedno tri ujutro. Pisao sam odgovor za novinarku 24 sata. Svi mi imamo svoje krive percepcije. Mi se moramo boriti protiv toga. Kad me novinarka zvala u Brazil pa velim - nemam vremena. Pa je zvala kad sam došao u Frankfurt - opet sam zaposlen. Pa sam došao u Dortmund. I onda sam sletio jučer u Zagreb, i ona veli - ali, razgovarali smo, mi bismo htjeli pisati u 24 sata o obrazovanju, zašto je to važno. I onda bismo htjeli učenike da pišu o svojim iskustvima. I profesore. Da se vidi slika iznutra. Od Vas bismo htjeli da napišete neki uvodni članak. Onda sam se ja na kraju osjećao kriv da to nisam napravio. I onda sam sinoć išao pisati. I kad je čovjek malo nervozan, i kasno je, onda sam se zapisao u znanstvenu politiku i u ministre. Onda sam sve to izbrisao i zaspao. Onda sam se ujutro morao dići i sve to ponovo pisati. Kad sam bio bolje volje.

Ono što sam htio reći u tom članku je da na temelju iskustava zemalja koje su uspješne… ali ne samo uspješne u gospodarstvu, u novcima, nego u kvaliteti života. Kvaliteta života je današnja najveća vrijednost, jer mnogi ljudi shvaćaju da je vrijeme, naše vrijeme naših života je najvažniji, nije novac i ništa drugo, nego vrijeme koje čovjek provede mirno, sretno, zadovoljno i da možeš reći - vau ja sam odživio 30 godina ali sam imao gušt. I u tom periodu, kad vidite te zemlje, one su vam shvatile da je obrazovanje budućnost novih generacija koje će vam osigurati da vi živite bolje kad budete malo stariji. I zato oni ulažu toliko u obrazovanje.

Od Finske koja sve plaća, do Amerike koja natjera bogataše da plate najviše. A oni koji nemaju novca – nemaju. I onda Amerikanci uvedu besplatno školovane ljude izvana i - opet su sretni. Do Njemačke koja ima malo miješan sustav. Onda sam objasnio tamo da su ljudi shvatili da se to radi na temelju toga da se politika ne miješa previše u obrazovanje. Obrazovanje je jedna vrlo visoko stručna kategorija koja mora imati dugotrajni cilj, strategiju i ulaganje. Ono što se u Hrvatskoj događa u zadnjih 15 godina evidentno je da se kontinuirano deklasira jedan nivo onih koji moraju to obrazovanje napraviti. A to su profesori, učitelji, pedagozi - oni koji rade.

Vi danas ne možete biti političar koji će doći na funkciju i reći: ja sam to uzeo jer me premijer postavio, hoću biti poslušan njemu, a nemam baš nikakvog iskustva pa se uopće ne sjećam kad sam bio zadnji put u školi. I to je ono što se dogodilo kod nas. Ili dođe taj mladi nadobudni ministar iz Amerike i veli ja sam najpametniji, ja sve znam. I sve hoće napraviti na jedan način. To je problem hrvatskog obrazovanja u zadnjih dvadesetak godina, gdje se vrlo rijetko dogodilo da je netko iz struke došao, znao, slušao stručnjake i pustio stručnjake da rade svoj posao. A njihov posao, ministara, je trebao biti samo osigurati budžet koji je veći. To je sve što ministar mora napraviti.

Ako netko želi danas biti ministar obrazovanja i znanosti, a dobije budžet u kojem je 101 posto budžeta već potrošeno, to automatski znači da je taj čovjek poslušnik koji neće ništa napraviti. Jer nema moć, nema novac, ne može uložiti ništa. I ako to pokušate malo preorijentirati, vrlo je teško jer je sustav vrlo zacementiran. Ima puno stvari koje se ne mogu promijeniti.

Jedine promjene koje se u Hrvatskoj mogu dogoditi su ako se kontinuirano sljedećih deset godina odvaja najmanje duplo koliko se sad odvaja. I s tim duplim, vi ćete onda moći napraviti to što ste Vi počeli spominjati: centre izvrsnosti, kvalitetne ljude. Profesori će postati ljudi koji će biti cijenjeni, koji će imati normalne plaće, i koji poslijepodne neće doći doma volontirati, davati neke šalabahtere i instrukcije drugima, nego će imati dovoljnu plaću da ne moraju to raditi. I onda ćete biti kao u Finskoj gdje je učitelj vrlo, vrlo cijenjen i najpametnija djeca Vam odlaze u tu struku. Ja mislim da je tu budućnost ovoga tko god bude premijer u budućnosti, ako hoće slušati, novac za znanost i novac za obrazovanje se mora povećati da bi se kroz sljedeće desetljeće Hrvatska unaprijedila i dobila više novaca kao što su druge uspješne zemlje uspjele. (aplauz)

(…)

Drugo pitanje

Načeli smo jednu temu, a to je znanstvena politika. Vi ste spomenuli jedan od velikih problema znanstvene politike u Hrvatskoj, a to je da se u Hrvatskoj za znanost izdvaja jako malo. To je poznato da je Hrvatska po izdvajanjima za znanost i inovacije i obrazovanje na samom začelju Europe. Tu također postoji još jedan problem, a to je da Hrvatska nema baše nekakvu razvijenu industriju, privatni sektor, koji bi sam ulagao u znanstvena istraživanja. Poznato je da u mnogim zemljama zapravo privatni sektor ulaže u znanstvena istraživanja ulaže značajno više nego sama država. I sad, tu imamo ta dva problema, međutim neki ljudi smatraju da bi se svejedno s tih malo novaca moglo puno više kad bi se napravila neka ozbiljna znanstvena reforma. Drugim riječima, kada bi bilo znanstvenog vrednovanja kvalitete. Ako možete prokomentirati.

Odgovor

To je jako kompleksno pitanje. Ja sam Vama i drugim medijima dosta često pisao o tome. Tu postoji jedna rezistencija sustava. Kako bi to čovjek rekao - loše stvari isplivaju na površinu i drže se na površini vode. I onda vam je jako teško doći ispod površine, a ne zaprljati ruke. U Hrvatskoj, nažalost, oni koji su najkvalitetniji, koji imaju uvjete i mogućnosti stvoriti nešto dobro, oni su vam periferno postavljeni. Nemaju ni moć, niti ih se čuje. A među njima ima jako puno mladih, a mladi su stvarno željni nešto ostvariti. To je zbog toga jer je sustav napravljen tako da ljudi kad dođu do neke funkcije, oni prihvate svoju slabost, da su ostali u Hrvatskoj. Napravili su kompromis da se ne moraju više razvijati, a za to dobiju plaću. Pa makar plaća bila mala. I tako funkcioniraju do mirovine.

Ali, zbog toga što sustav sam sebe hrani, čak ni mirovina nije dosta. Tako mnogi od profesora umjesto da zasluženo vele - ja sam radio relativno slabo cijeli život, oni sebe uvjere pa vele - vau, ja sam među najboljima. I onda zaslužujem da imam novac i nakon što uđem u mirovinu. Pa ću zamoliti svoje kolege, koji su isti kao ja, da me proglase najboljim pa će mi dati novac za još šest godina. A mladi, koji trebaju taj novac dobiti - ne mogu ga dobiti. I to je jedan od problema gdje vidite da zašto je jedan okoštali sustav teško promijeniti. I zato sam, kad sam odgovarao na prvo pitanje, rekao: tko god bio ministar i želio se boriti protiv tih - čovjek bi ih nazvao - negativnosti u društvu, neće uspjeti. Jer sastavni dio tih negativnosti u društvu je i pola predsjedničkog ureda i pola vlade. Jer neki od njih su također profesori na sveučilištu. I imaju isti princip vladanja i ponašanja. Tako da vam je teško nešto promijeniti revolucionarno. Revolucije su uvijek jele svoju djecu, i to se dogodilo svima.

Pametan ministar bi došao i rekao, ja neću prihvatiti poziciju. Pustit ću vas da budete u mirovini i imate svoju plaću, ako mi Sabor ili premijer osigura da imam dupli budžet. Pa ću ja onda ulagati u ove mlade. One koji su kvalitetni. One koji su periferno postavljeni i koji rade tiho i kojih ima dosta, ali jednostavno nemaju snagu. Novac im se ne da.

(…)

Oba ova odgovora su imali još neke nastavke, a i cijelo predavanje i pitanja su bili izvrsni tako da toplo preporučujem da se nakon čitanja posluša i cijelo predavanje. Zahvaljujem se Tomislavu Portadi na pomoći oko transkripcije prvog dijela ovog teksta, a svima se ispričavam za tipfelere i sve što sam loše ili pogrešno uhvatio.

-- Saša Ceci