Tijekom prošla dva tjedna došlo je do eskalacije sukoba na istočnoukrajinskim bojištima, najintenzivnije od veljače. Teško je doći do provjerljivih podataka o broju žrtava. Ukrajinski izvori govore o gubitcima prouzročenim separatističkim napadima sjeverno od Mariupolja, a TASS tvrdi da su ukrajinska bombardiranja odnijela živote 23 civila u Donjeckoj oblasti. Nisu poznate ni nakane ruskih snaga. Priprema li Moskva novu ofenzivu ili želi isprovocirati Kijev i uvući ga u „gruzijski scenarij“ iz 2008., dakle, na napad protiv ruskih i separatističkih snaga, što bi opravdalo novo preuzimanje ukrajinskog teritorija, ali i gubitak potpore, što Ukrajina još uživa na Zapadu? Bilo kako bilo, nedvojbeno je da Moskva provjerava čvrstoću zapadnog savezništva, u čemu vidi rijetku priliku za popravljanje nepovoljnih posljedica agresije na Ukrajinu.
Zapad, uvijek zatečen potezima raznih diktatora, bio je podijeljen oko reakcije na Putinovu politiku kasapljenja Ukrajine. Poljska i baltičke države bile su ponajviše angažirane u traženju zajedničke doktrine, ali na kraju je ipak prihvaćena taktička pomoć Ukrajini u obliku sankcija i porasta NATO-ova angažmana u srednjoj i istočnoj Europi. Nevolja je u tomu što je administracija Baracka Obame ograničila stvaranje jedinstvene strategije prema Rusiji te je, sukladno politici outsourcinga europskih pitanja europskim partnerima, povjerila vodeću ulogu u oblikovanju ukrajinske politike kancelarki Angeli Merkel i (u manjoj mjeri) predsjedniku Françoisu Hollandeu. Oni, pak, na ukrajinsku krizu gledaju kao na lokalno pitanje i traže na čin da ga skinu s dnevnog reda kako bi iznova normalizirali odnose s Rusijom, prije svega gospodarske.
No, postoje podjele i u američkoj politici. Nasuprot zaključku administracije da je Rusija tek jedna od trenutnih opasnosti, Pentagon već neko vrijeme insistira na tomu da je Rusija najveća opasnost američkoj sigurnosti. Premda niz generala, među njima posebno Philip M. Breedlove i Joseph F. Dunford, ali i tajnica za zrakoplovstvo Deborah James, javno zastupaju takav stav, Bijela kuća im se suprotstavlja tvrdnjom da takve prosudbe nisu u skladu s razmišljanjem Obamina tima za nacionalnu sigurnost (The Daily Beast, 15. kolovoza).
Kad je riječ o naoružavanju Ukrajine, Obama je dosljedno protiv isporuke letalnog oružja Kijevu, unatoč mišljenju niza visokih funkcionara - državnog tajnika Johna Kerryja, ministra obrane Ashtona Cartera i generala Breedlovea. Sad doznajemo da je Obamina administracija u veljači i ožujku 2014. savjetovala Kijevu da se vojno ne suprotstavlja ruskoj invaziji Krima, uz (pogrešnu) pretpostavku da će umjerenost umekšati Putinovu agresiju (Bloomberg View, 15. kolovoza). Ukratko, suprotno protuameričkoj reciklaži naših ljevičara, Obama nije želio ukrajinski konflikt i ne radi što bi mogao da ga privede kraju.
Putinov izazov nije samo u ruskom nuklearnom arsenalu, koji je doista impresivan. Ruska nemoć također predstavlja izazov. Po cenzuriranoj priči u listu Delovaja žizn, Rusija je u Ukrajini do 1. veljače 2015. izgubila 2000 svojih vojnika. Posve je jasno, unatoč agresivnosti i pokazivanju moći, da u zemlji gdje je tijekom srpnja palo čak pet vojnih zrakoplova, među njima i TU-95 tipa “Medvjed”, i gdje se u istom razdoblju u Omsku urušila vojarna za zračne trupe uz gubitak 23 vojnika, vladajuća elita više ne vjeruje kako će se dugoročno održati. Štoviše, u zemlji gdje nafta i plin čine polovinu državnih prihoda, pad cijena nafte predstavlja katastrofu. Što se tiče plina, Gazpromova proizvodnja ove će godine pasti za jednu trećinu. Iz ovih razloga Rusija više ne može izdržavati veliku oružanu silu. Ako je vjerovati najnovijem izvješću iz Pekinga, Rusija je izmjestila najveći broj svojih postrojbi s kineske granice, tako da na dijelovima granice stražu čuvaju modeli ruskih vojnika, nalik strašilima za ptice (russian.rt.com, 25. kolovoza). Planovi za restrikciju raznih zapadnih internetskih pretraživača (Google, Yahoo, WhatsApp) također nisu znak samopouzdanja (regions.ru, 25. kolovoza).
Zato se, na krilima krupnih kadrovskih promjena u Putinovu užem krugu (razrješenje šefa državnih željeznica Vladimira Jakunina i mogući odlazak Putinova tajnika za tisak Dmitrija Peskova te prozivanje jednog od Putinovih bliskih poslovnih prijatelja Gennadija Timčenka), šire priče kako kremaljsko vodstvo slabi Putina uklanjanjem ili kompromitiranjem njegovih najbližih. Najnovije glasine govore ne samo o sukobima u oligarhiji, nego o mogućem državnom udaru (Forbes, 20. kolovoza). Paralelno se govori kako Putin namjerava očuvati vlast novim napadom na Ukrajinu (ru.espreso.tv, 23. kolovoza). Krajnje je vrijeme da se troma Obamina administracija trgne i počne preuzimati svoj dio odgovornosti za situaciju u istočnoj Europi. Ne bi bilo dobro kad bi Milanovićeva intelektualna lijenost (“Hrvatska ne može imati strategiju mimo Europske unije, a Europska unija je, nažalost, još nema”, vlada.gov.hr, 24. kolovoza) postao model političkog ponašanja u našem vrlo uzburkanom okruženju.
P.S.: Prošlog tjedna umro je Egon Bahr, desna ruka Willyja Brandta i jedan od glavnih stratega zapadnonjemačke istočne politike (Ostpolitik) od ranih 1960-ih do kraja 1980-ih. Resile su ga brojne vrline, ali i nedostatci, tipični za demokratsku ljevicu, od kojih bi - i vrlina i nedostataka - naša zapuštena socijaldemokracija mogla mnogo naučiti. Kraj rata Bahr je dočekao u Berlinu, gdje je radio u tvornici nakon što mu je 1944. poništen časnički čin u Luftwaffeu zbog bake Židovke. “Unatoč tomu”, govorio je Bahr, “nikad nisam prestao biti domoljub”. Njegov je politički angažman počeo u borbi protiv komunista, koji su preuzeli list Berliner Zeitung, gdje je radio kao novinar. Bio je glavni urednik RIAS-a, američke radioslužbe za Nijemce u sovjetskoj okupacijskoj zoni. Razočaran slabim zapadnim odgovorom na izgradnju Berlinskog zida 1961., zaključio je da Nijemcima nitko neće pomoći ako si sami ne pomognu te da Zona (Istočna Njemačka) “mora biti transformirana u sporazumu sa Sovjetima”. Iz ovoga je izrasla Bahrova formula “Wandel durch Annäherung” (promjene kroz približavanje).
Za Henryja Kissingera, koji je u Bahru vidio “staromodnog njemačkog nacionalista”, političko nijemstvo izvan granica FRNJ nije bilo atraktivno. Nasuprot tomu, za Bahra su njemačko zajedništvo i jedinstvo bili glavni politički ciljevi. Zbog njih je bio spreman na razne ustupke Moskvi i istočnonjemačkom režimu. U tomu je imao mnogo uspjeha, ali ostaje pitanje koliko je takva politika umekšala lagersko vodstvo.
Bahrova je veličina i u tomu što je svoje propuste priznao. Tri godine nakon pada Zida rekao je: “Moja je prava pogreška bila, kao što to vidim sada, da sam u proteklih trideset i pet godina vjerovao kako je središte stvari u pitanjima sigurnosti, pitanju moći, u potrebi da se onemoguće ratovi. Onda će uslijediti politika i sve drugo, uključujući njemačko jedinstvo, uključujući prevladavanje istočno-zapadne podjele u Europi. To je bilo krivo. Politika je sustigla pitanje sigurnosti”. Zapravo, političke promjene omogućile su ujedinjenje i sigurnost. No, na djelu je bilo još nešto. Promjene na vrhu komunističkih režima nisu bile esencija politike. Odlučujuća politika, ne samo u Njemačkoj, došla je iz velikog nezadovoljstva koje je pokrenulo mase. Nema te žice i zida koji mogu zaustaviti mase. To znaju i neprijatelji demokracije. Zato tako ustrajno kuju svoje teorije zavjere. Izbjeglice i pokreti za demokratizaciju na daljinski? Koješta!