Matoš je studenoga 1901., pišući o posjetu Heineovu grobu na montmartreskom groblju, zabilježio da je Pariz “ubilac originalnosti, oprezni, glatki i nasmješljivi Pariz, i otud sva tragičnost Heineove Kalvarije u tom raju racionalistâ”. Za Heinea je također rekao da je “taj frivolni Parizlija njemačkiji od Hoffmanna, Tiecka, Jean Paula”, premda je ujedno i univerzalan. No, kolikogod se Heine udomaćio u Parizu, pisao na francuskom, oženio se Francuskinjom, on nikada nije pomislio da je Francuz. On je o sebi i Nijemcima, čak i onda kad ih je doživljavao modernim Filistejcima, prosuđivao vlastitim mjerilima, ne onima koja su bila unosna na pariškoj tržnici mode. Kakve li nedostižnosti za našu malu suncokret republiku.
U Zagrebu je prošle subote promoviran 20. broj časopisa Europski glasnik, u izdanju Hrvatskog društva pisaca. U uvodniku pod naslovom “Dekonstrukcija Europe” glavni urednik Dražen Katunarić strpljivom se čitateljstvu obraća nizom kontradiktornih teza. Kao prvo, on misli da je Europa suočena “pred ‘reconquistom’ sebe same i svojih izgubljenih teritorija”. Europa je otkrila “da emigrantska kolonizacija danas teče u suprotnom smjeru, po neo-historističkim kvartovima gdje selafitski i vehabijski imami drže vatrene govore, određuju pravila života prema šerijatu, prisiljavaju žene da nose burke ako ne žele da ih proglase bludnicama, izbacuju homoseksualce i Židove ili na mitinzima uzvikuju anti-semitske parole”. Kako to da naš dio Europe nije suočen s takvim pojavama? U Zagrebu nisam primijetio vatrene govore selafitskih imama. U Rijeci muslimani ne prisiljavaju žene da nose burke, u Dubrovniku nitko, pa ni muslimani, ne izbacuje homoseksualce i Židove. Niti je ovdje bilo pokolja poput onog u kazalištu Bataclan.
Katunarić je uvjeren da su Francuzi “postali imigranti u vlastitoj zemlji, kolonizirani došljacima, danas i prestravljeni od terora”. Moram reći da me takav opis čudi, posebno ako se tvrdi da “došljaci” ne pokazuju ni osnovno “poštovanje prema domicilnoj kulturi koja ih objeručke prima”. Umjesto toga prevladava “isključivo mržnja” (zar doista isključivo?), jer Francuska u svojim školama “odgaja djecu koja će biti budući teroristi i koja mrze svoju domovinu”. Prije će biti da došljaci u očima domicilnih i nisu baš djeca domovine ili se tako ne doživljavaju unatoč republikanskim vrlinama. U Americi Afroamerikanci i nisu baš došljaci, ali se ni oni, čak kad su kršćani, najbolje ne uklapaju u domicilnu kulturu, makar bili birani za šefa države. Je li moguće da Francuska baš objeručke prima pauperizirane došljake iz bivših kolonija? Mogu li Katunarić, kao i njegovi gurui Alain Finkielkraut i Pascal Bruckner, odbacivati svu odgovornost za učinke kolonijalizma, imperijalizma i diskriminatorske prakse, koji su zacijelo proizveli barem djelić ovakvog stanja? Nije li “stid od sebe koji prelazi u samoponiženje” plemenitiji od poricanja odgovornosti? Ali opet, kakve to veze ima s nama? Legenda o Kroatoan Indijancima ne može potkrijepiti ni postojanje izgubljene kolonije.
Uostalom, kad malo bolje razmisli, Katunarić i sam priznaje da zapravo opisuje francuske situacije: “Europsko društvo, pogotovo francusko (jer se upravo tamo prije dva stoljeća dogodila buržujska revolucija),... shvatilo je da zahvaljujući drugome, suprotstavljenom drugom, da republikanske vrline laiciteta, univerzalistička i humanistička načela prosvjetiteljstva, koja su se zasnivala na izbacivanju religije, proglašene opskurantističkom, ne mogu organizirati i ujediniti individualistički rascjepkano i atomizirano društvo do kraja: nedostaje mu ono tkanje simboličke moći koja povezuje ljude i stvara viši tip zajedništva”. Pustimo po strani zanimljivu sintagmu “buržujska revolucija”, dokaz utjecaja marksističkog povijesnog revizionizma, jedinog relevantnog u našim krajevima, ali kako Katunarić misli “europeizirati” pet do osam milijuna muslimana u Francuskoj? Možda zanemarujući političku korektnost i šećerlemu “vladajuće ideologije multikulturalnosti i vrijednosti anti-rasizma”? On veli da se “europski rat protiv radikalnog islamizma ne može... dobiti bez pomoći umjerenih muslimana kojih je većina i koji su užasnuti ovim nasiljem, običnih vjernika, imama, intelektualaca, koji ne trpe da se u njihovo ime ubija, masakrira”. S druge strane, on drži da postoji kultura “islamskoga svijeta koji se ne može, u Europi i izvan nje, zbog svojih zakonitosti, poraza i proturječja, odvojiti od svojih integrista i modernizirati”. Dakle, umjereni muslimani su iluzija, a rješenja nisu ni u republikanskim vrlinama, koje su doduše dekristijanizirale Europu, ali nisu stvorile viši tip zajedništva. Što onda?
Pascal Bruckner, koji odnedavno propovijeda netoleranciju prema “netolerantnim muslimanima” (doduše, po potrebi zagovara dijalog, širenje tolerancije i suživota, Večernji list, 8. veljače), u prvom redu misli da se islam može pripitomiti bonapartističkim mjerama, poput stvaranja židovskog instituta (Veliki sanhedrin, 1806. - 1807.) i preporučuje neki novi oblik ugovora između Republike i islama, ali prednost ipak daje policijskim mjerama: “Francuzima je dosta. A bauk policijske države je fantazija lijevih intelektualaca. Konkretno, sloboda nam nije ugrožena... Čini se da je došlo do povratka domoljublja, i to zahvaljujući ministarstvima unutarnjih i vanjskih poslova, koji su direktno pod državnom upravom. To je vrlo neobičan fenomen u zemlji koja se smijala na račun vlastite zastave ili himne i nije imala nikakav nacionalni osjećaj”. On također smatra da je ljevica ignoriranjem francuskog identiteta i patriotizma otvorila put Nacionalnoj fronti, a ova stranka za njega “nije fašistička i smatram da tu riječ treba upotrebljavati kad govorimo o islamistima, koji su nasljednici nacizma” (Globus, 1. siječnja).
Moglo bi se zaključiti da je mnogo toga dopušteno u borbi protiv unutarnjeg neprijatelja te da je fašizam u ovom trenutku vezan samo uz nešto što Bruckner naziva islamom. Budući da je riječ o religiji koja nema ovlaštenog tumača, teško je znati kako se s takvim fenomenom dogovoriti, posebno kad je riječ o nekom francuskom ulema medžlisu. Ako se fašizam ne može vezati uz Nacionalnu frontu ili Brucknerova oca, koji je do kraja života obožavao Hitlera, nije jasno zašto Bruckner misli da je imenovanje Zlatka Hasanbegovića hrvatskim ministrom kulture međunarodno pitanje. Njegovi hrvatski sufleri došapnuli su mu nešto o Handžar diviziji i Anti Paveliću, što je čini se primio jednako tako neoprezno i nekritički kao i oni sami. Je li zaključio da je Hasanbegović fašist zato jer je musliman, ili zato, kako Katunarić tvrdi, što je za Hasanbegovića “valorizacija islama... nešto što se nalazi iznad borbe dobra i zla. Ona je najveće dobro po kojem se i ratnim zločincima oprašta” (tportal.hr, 7. veljače)?
Zapravo, svi naši napredni europski glasnici traže upravo ono pokoravanje koje pripisuju muslimanima. Brucknerova mjerila prenesena papagajskim kontradikcijama jednog nezapaženog pjesnika čak mogu suspendirati trajne teme našeg glasovitog antifašizma. Nećemo naglašavati kako Finkielkraut vjeruje da je potrebno zatvoriti europske granice i da su u tome prednjačile “Mađarska, Hrvatska, Slovenija, potom i Austrija, a zbog izvanrednog stanja i Francuska” (Globus, 11. prosinca 2015.). Nećemo spominjati kako Bruckner misli da je u Italiji bivša fašistička stranka postala klasična desna stranka. Nećemo isticati kako za Katunarića ljudska prava nisu zalog europske budućnosti. Nismo mi tà Europa. Mi smo ona Europa gdje je glavno biti europski glasnik ili poludjeli šegrt Hlapić i ne misliti vlastitom glavom. Hrvatsku mogu promišljati Finkielkraut i Bruckner, a u manjoj mjeri ovlašteni domoroci poput Hlapića. Možda to objašnjava zašto je u ovoj priči Hasanbegović opasan fašist, a Katuranić i družina mjera europske civilizacije.
