Prema svemu sudeći, Amerikanci predvode u projektiranom podvođenju biračkog tijela, svojevrsne manufakture što se odnedavno proširila Hrvatskom. Možda to i nije slučajno otkako je Zoran Milanović počeo slušati svojeg američkog konzultanta Alexa Brauna. Važno je pronaći veliku opasnost i onda joj se organizirano suprotstaviti u izbornom procesu, posebno ako nemaš što ponuditi osim obrane od upravo takve opasnosti. Sličnu atmosferu nedavno je opisao Frank Bruni, kolumnist New York Timesa (6. lipnja), koji veli da pored operativaca “goleme desničarske zavjere” (i kod njih je nepojmljiva opasnost na djelu) postoji još jedna skupina koja ne može smisliti Hillary Clinton. To su, za veliko čudo, pripadnici Demokratske stranke. Što je još čudnije, ni ne pomišljaju okrenuti leđa kontroverznoj kandidatkinji. Jedan od Brunijevih sugovornika tako je bijesan na bračni par Clinton da je zaključio da su posve pokvareni. Paradoksalno, ipak će glasovati za Hillary, štoviše angažirat će se na njezinoj strani, jer tko zna što bi sve neki republikanski predsjednik mogao učiniti. Možda napuniti Vrhovni sud konzervativcima. I tako, raznježeni svim što Hillary zagovara, a puni odbojnosti prema svemu što ona predstavlja, lojalni demokrati raspolućeni su između želje da dožive svečanu zakletvu prve američke predsjednice i očaja zbog blatnjava puta kojim će ona zasigurno nastaviti. Preslika je to SDP-ovih lojalista i njihova odnosa prema Milanoviću - onako kako se otprilike osjećaju Komadina i Picula te mnogi drugi koji su posve otvoreni u napadima na Milanovića kad nema svjedoka.
Lako će oni s paradoksom, jer strah ih upućuje da je sve bolje od Karamarka. Što je potpora jednom nedoraslom i nekompetentom pozeru sa zagrebačkog asfalta, koji je sa svojim Katzenjammer dečkima dokrajčio ono malo života što je preostalo u hrvatskom gospodarstvu, prema prijetnji Crnog kneza desnice? Strah ih upućuje da je Karamarko lustracija, plinska boca na Savskoj i Hakenkreuz na Poljudu. Zato su mu otkrili da je udbaš, što će reći “naš čovjek”, ali odmetnuti, pa je “jasnije zbog čega se u njemu nakupilo toliko mržnje prema antifašizmu i komunistima. Osjeća se silovanim od tajne službe i traži kolektivnu krivnju” ( Danko Plevnik u Slobodnoj Dalmaciji, 7. lipnja). On svojom “ekstremističkom retorikom prokazivanja ljevice kao nedomoljubne, pa i neprijateljske, mobilizira ne samo SDP-ovo biračko tijelo” ( Jelena Lovrić u Jutarnjem listu, 11. lipnja). Ukratko, strah i moralna panika. Povratak otpisanoga Zokija nije prava stvar, recimo poput drugog dolaska Josipa Broza Tita. No, dok nam prijeti neposredna opasnost ne možemo tek pasivno iščekivati Maršalovu Parusiju.
Premda nije dobro što jedino moralna panika legitimira Zokija, ona ipak zahtijeva lako prepoznatljive krivce - tajkune, lopovske “kradezeovce”, kriptofašiste - protiv kojih se cijelo društvo mora mobilizirati. Ili mi ili oni. Oni su “nacionalno-hermeneutički sloj” (?!), kojemu bi i jedan pošteni intelektualac poput Deana Dude mogao presuditi: “Eto vam, sve je na stolu, pa sad razmišljajte koja je prava strana povijesti (uz napomenu: samo je jedan točan odgovor, nema “i-i” rješenja)“ (Forum.tm, 15. lipnja). Badava prosvjedi Benjamina Perasovića iz Instituta Ivo Pilar, koji poriče da mladi Hrvati, anketirani unutar međunarodno spozoriranog projekta “MyPlace”, veličaju NDH kad tvrde (73 - 77%) da je razdoblje NDH važno u hrvatskoj povijesti. Po njemu su takve optužbe primjer medijskog ispoljavanja moralne panike (Hina, 15. lipnja). Ali što učiniti kad je samo jedan odgovor točan, kad nema “i-i” rješenja? Doduše, za širenje moralne panike prijetnja mora biti ne samo uvjerljiva, nego ni “krivci” ne smiju imati društvenog uporišta. Kad su “krivci” jedina realna opozicija, štoviše u usponu, onda se moralna panika brzo raspada te stvara jaka protutijela koja mogu postati izuzetno opasna.
To se i dogodilo kad je SDP-ova uprava za moralnu paniku dobila taktičkog saveznika u udbaškoj kompromitaciji Karamarka. Akcija je uzela maha u Nacionalu - tjedniku podzemnici, koji izvire kad god se spomene lustracija. Ne samo da Manolić, Mesić i Ante Barišić nisu uvjerljivi izvori, nego su njihovi spinovi postali posve nekontrolirani. Kako uopće možemo govoriti o kritičkoj historiografiji kad Manolić uz nedokumentirane objede na račun Karamarka (“o agentima se nisu vodili papiri”, Nacional, 2. lipnja) želi da povjerujemo kako su on i Stevo Krajačić zapravo bili dobročinitelji nadbiskupu Stepincu (Nacional, 16. lipnja)? Što zaključiti na osnovi Barišićeve lagano prokuhane tvrdnje kako je Karamarko spadao među ljude “s kojima se namjeravalo surađivati, ali s njima još nije bio zasnovan nikakav formalni odnos” (isto)? I što reći na opasku još neobičnijeg svjedoka, Nacionalova kolumnista Srećka Jurdane koji veli “da nema mjesta čuđenju kad je riječ o Udbi. Ako je cijeli vrh HDZ-a bio s njom povezan, od Tuđmana na niže, zašto bi Karamarko bio iznimka?” (isto). Ili naša Udba ili njihova Udba. Što je Udba sve više među nemrtvima, sve je jasnije zašto je lustracija potrebna. (Usput, najpodrobnija definicija lustracije jest da njezino sprovođenje pretpostavlja kako jedan bivši šef Udbina zagrebačkog Odsjeka 1/3, poput Ante Barišića, koji se bavio “neprijateljskom aktivnošću” u Crkvi, ne bi mogao raditi kao docent na Fakultetu političkih znanosti.) Teoriju o “jugoslavenskoj posebnosti” prepuštam praktičarima oralne povijesti. Nikakva posebnost ne može se naći u arhivima jedne policijske države.
Da se ne pomisli kako su političke kampanje i interesi jedini generatori društvenog straha i moralne panike, valja upozoriti na svakodnevnu konzumaciju političke mržnje, na koju su rijetki otporni. “Ili mi ili oni” je sustav vođen potražnjom, a može postati i izvor orgazmičkog ushićenja: “naravno da je i kultura polje ideološke borbe”, veli Frljić u istom Nacionalu, “nemojmo se praviti da kultura živi u ideološkom ili političkom vakuumu”.
Kod nas je takva pojava ipak najvidljivija u ponašanju internetskih trolova, anonimnih komentatora svega i svačega, ali uglavnom na uvredljiv i zapaljiv način. Poznata studija troje kanadskih istraživača ( Buckels, Trapnell i Paulhus u časopisu Personality and Individual Differences, rujan 2014.) govori u prilog premoći Mračne tetrade u ponašanju trolova (narcizam, makijavelizam, psihopatija, sadistička ličnost). Premda u svojoj manipulativnoj poremećenosti uglavnom djeluju kao samotnjaci, važni su prenositelji devijantnih društvenih tumačenja, pa tako igraju i političku ulogu.
P.S.: U jednomu se slažem s Jelenom Lovrić. Bez osvajanja centra nema pobjede na izborima, premda se ne slažem da Karamarko “cijelu građansku Hrvatsku gura u Milanovićevo krilo” (Jutarnji list, 11. lipnja). Možda je SDP-u vratio njegovu staru partijsku bazu, uključujući one koji su pomalo zaboravili da su nekoć bili u SKJ, ali to nije isto što i građanska Hrvatska. Ona pak očekuje program izlaska iz zombijevskog svijeta socijalizma - korporativizma. Naglasak treba staviti na Hrvatsku tržišnog rasta, kompetentne vlade, učinkovite države, koja će ujedno biti bolje organizirana i ekonomičnija, moderniziranog školstva i samosvjesne kulture te jasne vanjske i obrambene politike.