U još preliminarnoj i nedovoljnoj raspravi oko Cjelovite kurikularne reforme (prijedlog Ekspertne radne skupine Borisa Jokića) dosad je u javnosti zabilježena samo jedna, ali značajna, kontroverza - o popisu predloženih književnih djela za cjelovito čitanje, koji, ako se ono “cjelovito” uzme za ozbiljno, predstavlja značajan napad na hrvatski i europski književni kanon. Doduše, stvarne vrijednosne intencije ovdje su zakrabuljene metodološkim frazama. Svatko će se složiti da nastava mora biti zanimljiva, da je bubanje kobno i kontraproduktivno, da je važno poticati razmišljanje o raznim aspektima gradiva i da hrvatske škole moraju biti temeljito reformirane. Pitanje je, međutim, može li se to postići izvan jasnog vrijednosnog sustava, nasuprot tradicionalnih struktura, čiji autoritet ne podliježe mišljenju pedagoga. Odgovor je jednostavan za one koji negiraju univerzalne istine te ljudska iskustva i kulturna dostignuća reduciraju na uvijek relativizirajuće konvencije. Za nas preostale ostaje borba za nastavu koja izražava smisleno tumačenje naše baštine. Ona će biti posebno oštra u nastavi povijesti.
Premda nas od kraha komunizma dijeli već više od četvrt stoljeća, tranzicija je dovela u pitanje dogmatske marksističke sheme (bez obzira na razna nastojanja, drugih praktično i nije bilo), ali ih u javnom životu, a posebno u nastavi, nije zamijenila ničim osim pragmatičnim “demokratskim” premosnicama. Zato danas kod nas pod istim krovom, u raznim ustanovama i strankama, koegzistiraju etatisti i liberali, konzervativci i iracionalisti, a u sjenama se naziru kriptofašisti i neokomunisti. U nastavi povijesti Marxove su “društveno-ekonomske formacije” tek donekle ispražnjene od međuovisnosti između načina proizvodnje i društvene organizacije. Na taj kostur, s kojeg još kapa raspadnuta govedina, natovareno je nešto kariranog materijala iz raznih zabrana onoga vremena, ali ne i neko uvjerljivo tumačenje. Zato je Jokićev prijedlog tako važan. On predstavlja kompromis između stare ljevice i onih idejnih raspoloženja koja su preko raznih modernih gnosticizama ovladala znatnim dijelom zapadnih društvenih znanosti. Upravo zato, kriza naše historiografije može se mjeriti i činjenicom da se ovaj prijedlog do sada i nije pokazao naročito spornim.
U javnosti, naime, postoji rašireno mišljenje da se u hrvatskoj historiografiji vodi odlučan boj između “antifašista” i njihovih osporavatelja. Buka i galama što ju je par titoističkih apologeta stvorilo svojim medijskim angažmanom, ali ne i uvjerljivim istraživačkim radom, zapravo skriva dosta rasprostranjeno suglasje oko niza naoko nekontroverznih tumačenja, koja ipak naginju, ako ne marksisoidnosti iz starih vremena, onda barem kolektivističkom shematizmu. Takvo stanje ne demantira sastav predlagatelja. U izradi Jokićeva Prijedloga nacionalnog kurikuluma nastavnoga predmeta povijest izravno je iz Ekspertne radne skupine sudjelovao Tomislav Reškovac, profesor filozofije i etike u zagrebačkoj Privatnoj klasičnoj gimnaziji, koji je u jednom ranijem intervjuu, na temu nastave u Crnoj Gori, značajno primijetio da kurikulum “može u određenoj mjeri, poput svojevrsnog ‘trojanskog konja’, inicirati cijeli niz promjena u učionici i školi u cjelini” (Novosti, 8. srpnja 2012.). Pored njega (i dvoje predstavnika iz državne administracije) u Stručnoj radnoj skupini za povijest sudjelovalo je devet članova, od kojih je samo jedan redoviti sveučilišni profesor povijesti ( Neven Budak, specijalist za srednji vijek), a voditeljica je bila Snježana Koren, viši predavač na Odsjeku za povijest, FFSZg.
Tekst Prijedloga opterećen je naslagama metodološkog paperja, koji se reproducira u neznatno izmijenjenim varijantama, kao da se doista želi izbjeći pretjerano normiranje, koje se inače osuđuje. Zajednička je crta insistiranje na različitim interpretacijama i perspektivama, što je samo po sebi korisno, ako ne pridonosi ozračju relativizma. Ovdje ću se ipak pozabaviti samo onim aspektima Prijedloga koji su sami interpretativni, a odnose se na povijesna razdoblja od rane modernosti do suvremenosti. Tako, primjerice, nije jasno zašto bi iznimna razina usvojenosti (najviša ocjena) u konceptu Vrijeme i prostor za sedmi razred bila u učenikovoj primjeni “naprednog rječnika” s terminima “doba nacija, modernizacija i sl.”, za razliku od tek “primjerenog rječnika” (proljeće naroda, doba revolucija) koji bi ukazivao na dobru razinu usvojenosti (srednja ocjena)? Što se podrazumijeva pod različitim idejama prosvjetiteljstva (uključuje li ono što pojedini povjesničari nazivaju “mračnom stranom prosvjetiteljstva?”) i zašto se o prosvjetiteljstvu raspravlja u kontekstu prosvijećenog apsolutizma, a ne razvoja svjetovne filozofije? Kad je riječ o Francuskoj revoluciji, zašto se povezuje sa “značenjem pojma građanske revolucije” nešto što je postalo sporno i među marksistima?
Ipak, za nas je najzanimljiviji aspekt kurikularne reforme vezan uz nacije i nacionalne pokrete te 20. stoljeće. Premda Prijedlog tek postavlja pitanje “Bude li se nacije ili se stvaraju?” (kao da je riječ o pretpostavci ili/ili) te premda je jezik relevantnih dijelova krajnje nedorečen i dvosmislen, može se nazrijeti duboko konstrukcionistički koncept nacije. No, ne možemo biti posve sigurni, jer se na jednom mjestu, bez dodatnih objašnjenja, spominje “pretvaranje staleške u modernu naciju”. Za Prijedlog koji se kloni pukih činjenica ostaje nejasno zašto se jugoslavenski fenomen uvodi ovom formulom: “Učenik istražuje nastanak Države SHS i Kraljevstva SHS proučavajući povijesne izvore i različite interpretacije o stvaranju nove državne zajednice južnoslavenskih naroda”. I na osnovi čega će učenik kategorizirati “uzroke i posljedice prema različitim kriterijima” kad “prati promjene [!] nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature”? Uzima se u obzir “značenje i uloga Stjepana Radića i HSS-a”, ali ne i Mačeka i njegove borbe protiv diktature. Cijelo međuratno razdoblje postavljeno je gotovo neutralno, uz prizemno pitanje: “Koliko se Europa 1939. razlikovala od Europe 1919. godine?” Dok se u segmentu o fašizmu i nacizmu ipak spominju ideologije i povijesni izvori, premda ne i partijska-država, toga uopće nema kad je riječ o “međuratnom SSSR-u”. Nema staljinizma, nema revolucije odzgo, nema terora, tek se “objašnjava utjecaj Oktobarske revolucije na međunarodne odnose te širenje komunističkih ideja u svijetu”.
Začudo, tih ideja nema kad je riječ o Drugom svjetskom ratu “na prostoru Jugoslavije” (zašto je baš Jugoslavija zadatost?). Istina, spominje se perspektiva revolucije, ali ne kaže se čije ili kakve. Općenito status Hrvatske “u socijalističkoj Jugoslaviji” (zašto socijalističkoj, kad su na vlasti bili komunisti?) dosta je misteriozan. Proučava se “dolazak KPJ na vlast”, premda se ne kaže kako i s kojim učinkom. Spominju se “nasilje i stradanja ljudi iz političkih i ideoloških razloga”, ali samo u prvim poslijeratnim godinama. Spominje se i “kriza SFRJ”, ali se uopće ne povezuje s raspadom istočnoeuropskog komunizma, niti ima jednog slovca o tomu što se događalo u Istočnoj Europi nakon 1945., kao da se to nas uopće ne tiče. Nema ni pada Zida, ni tranzicije, nema revolucije, makar baršunaste. Nema Tita, nema titoizma, nema ničega osim samoniklog “oblikovanja samostalne hrvatske države nakon 1990”. Možda Minervina sova još nije poletjela kad je riječ o “položaju socijalističke Jugoslavije”. Ostaje samo pitanje, tko je ovo podmetnuo Tomislavu Karamarku?
Moglo bi se zaključiti da metodološke inovacije Prijedloga ne prate nužne interpretativne preinake, zapravo dekomunizaciju, u nastavi povijesti. To se jednako odnosi i na tumačenje povijesti hrvatskog identiteta i nacionalnog pitanja u svim modernim državama na ovom prostoru. Možda ovaj Prijedlog trenutno i obrani kontinuitet apologije i ideologema titoizma, ali povjesničarski će ceh prije ili kasnije morati objasniti zašto je to tako. Može li metodologija zamijeniti nužni sadržaj reforme?