Sarkozyjev Savez za narodni pokret (UMP), koji korijen vuče dijelom iz golizma, prošlog je tjedna postao Les Républicains (LR, republikanci). Po mišljenju novinarke Alice Rubin (New York Times, 31. svibnja), novo ime omogućava Sarkozyju polaganje prava na tradicije republikanskog nacionalizma, što ujedno predstavlja dio europskog trenda pomicanja prema desnici i pokušaj sprečavanja odrona desnih glasova prema radikalnoj Nacionalnoj fronti Marine Le Pen. Tvrdi se kako su pobjede konzervativaca u Britaniji te Prava i pravde na predsjedničkim izborima u Poljskoj, kao i pomicanje ljevice prema centru (osim u Španjolskoj i Grčkoj, gdje je radikalna ljevica progutala ili je na putu da proguta staru socijaldemokraciju), najnovije manifestacije toga pomicanja. Koliko god to možda i jest točno, važno je uočiti dubinsko značenje toga trenda. Naime, kriza, deindustrijalizacija periferije, osipanje industrijskog radništva, rast servisnog sektora, preobrazba europske socijaldemokracije u stranke srednje klase, sve je to olabavilo stare spone između ljevice i širokih slojeva.
Taj preokret je u zapadnoj Europi ojačao desnicu, posebno među radnicima. No, dogodilo se i vrijednosno pomicanje prema krajnjoj desnici, u smislu prihvaćanja netrpeljivosti prema imigrantima, strancima i muslimanima. U tranzicijskim zemljama, gdje pitanje emigranata još nije relevantno (“Polako, to je samo prijedlog Komisije, postoje još mnoga pitanja koja treba razriješiti, uključujući kriterije ... rekla je Pusić odgovarajući na pitanje novinara je li Hrvatska spremna primiti imigrante.” Dnevnik.hr, 28. svibnja), postoje drugi razlozi za uspjeh desnih opcija. Dobar primjer je Mađarska, gdje krajnja desnica (Jobbik) odbacuje globalizirani kapitalizam i strane investicije. Zato je potrebno iznaći konstruktivne alternative za frustracije razočaranih birača, na pristojnoj udaljenosti od svih krajnosti. Sarkozyjev pokušaj, blizak jednom novom europskom demokratskom konsenzusu, po mnogo čemu je sličan Karamarkovu preuzimanju obrane nacionalnog identiteta i tradicionalnih vrijednosti, ali kod obojice to ne isključuje odgovornu gospodarsku politiku, bez primjesa ekonomskog nacionalizma. To vrijeđa nerealna očekivanja salonskih revolucionara, poznatih po kulturnom narcizmu i protuzapadnoj retorici, pa ne iznenađuje da se njihov odgovor svodi na optužbe za fašizam ili, kod krajnje desnice, za podilaženje demokratskom sustavu.
Ako zanemarimo neodgovorne izjave iz riječke kazališne ludnice ( Frljić: “U državi koja polako ali sigurno tone u fašizam...”, Večernji list, 28. svibnja), glavni otpor novom demokratskom konsenzusu dolazi od neokomunista. Oni jednostavno ne mogu preboljeti izgubljeni monopol nad svim i svačim, posebno nad tumačenjem vlastite povijesti, koju bi željeli prikazati u novom demokratskom ruhu. Oni koji im se suprotstavljaju za njih su nužno fašisti.
Treba li spominjati prošlotjedne izjave Stjepana Mesića (“Prekjučer su bili komunisti, jučer veliki nacionalisti, a danas se pretvaraju u jedva prikrivene fašiste”, autograf.hr, 24. svibnja), Milorada Pupovca (“Karamarko govori kao ordinarni totalitarist”, Novosti, 29. svibnja) i Ive Josipovića (“Ono o čemu se kroz medije govori kao o lustraciji uopće nije lustracija, nego plašenje ljudi lovom na vještice”, Večernji list, 31. svibnja)? Ipak, valja upozoriti na iskren krik Tomislava Jakića, predanog inženjera ljudskih duša. Govoreći o naravi nacističkog genocida, Jakić postavlja retoričko pitanje: “Pada li to na pamet onima koji danas tako bezočno, drsko i činjenicama usprkos izjednjačavaju komunizam i nacifašizam (ne potežući ni u jednom trenutku pitanje kriterija po kojemu je ubijao jedan poredak, a po kojima drugi, jer je to - uz osudu svakoga ubijanja - ipak ključno pitanje)?”, Novosti, 29. svibnja). Kad se jednom tobožnjem demokratu čini da je “rasno” ubijanje (plinom ili toljagom) manje opravdano od “klasnog” ubijanja (metkom u potiljak), onda imamo posla s neokomunistom, a ne demokratom. Jednako kako se s rasnog stajališta, uz priziv na prirodu, mogu opravdati sve djelatnosti fašističke države, pa i genocid, tako se s klasnog stajališta, s prizivom na povijest, mogu opravdati sve djelatnosti komunističke države, pa i likvidacije poraženih neprijatelja. S onima koji bi unijeli kriterije u masovna ubojstva nema rasprave, ali ni s onima koji ih promiču, štite i objavljuju, naravno sredstvima iz proračuna demokratske države.
Ali što s fašizmom? Pripada li taj politički pojam jednom strogo određenom povijesnom razdoblju ili se može pojaviti bilo gdje i bilo kad? U razdoblju revolucionarnog optimizma 1930-ih godina komunistički je pokret tumačio fašizam kao terorističku diktaturu velikog kapitala. Danas, u odsutnosti europskog revolucionarnog pokreta, ali i fašističke diktature, fašizam je za ljevicu sve manje objektivna politička pojava, a sve se više doživljava kao stanje duha s izvorištem u prenaglašenom nacionalnom, kulturnom ili etničkom identitetu.
No, ne smijemo previdjeti ni sofisticiranije postmarksističke ideologe koji fašizam žele predstaviti kao neku vrstu liberalne samozaštite u obrani civilizacije (= reda, vlasništva, kapitala), upravo onako kako je liberalni teoretičar Friedrich von Hayek branio nužnost Pinochetove diktature u Čileu (“diktator može vladati liberalno”). I jedno i drugo je posve jednostrano, ali daje nadu protudemokratskim aktivistima.
Premda se plašenje fašizmom savršeno uklapa u poznatu Ezopovu priču o dječaku koji je vikao “vuk”, to još ne znači da na hrvatskoj desnici nema ljudi koji su skeptični prema demokraciji. Tako Damir Pešorda, u članku kojim potiče da se Hrvati “distanciraju od sukoba velikih”, u trenutku neopreza veli: “Nekadašnja okrenutost Hrvata prema Americi i Zapadu sve više ustupa pred skepsom, pa i otvorenim razočaranjem u Zapad. Pitanje je samo vremena kada će se ta skepsa i to razočaranje preliti i na odnos prema demokraciji kao sustavu” (Hrvatsko slovo, 29. svibnja).
Srećom, političari poput Sarkozyja i Karamarka, pred kojima je rješavanje vrlo složenih društvenih i gospodarskih pitanja, nisu otvoreni za protudemokratske pokuse. Da bi uspjeli kod produktivnih slojeva, oni moraju obnoviti osjećaj za smisao zajedničkih projekata. Ideološki ih ekstremizam zabrinjava upravo zato što mu je cilj pridobiti razočarane i mlade. Zato novi demokratski konsenzus, vezivanje liberalno-demokratskih ciljeva uz nacionalni interes, ima velike izglede da postane politički putokaz u ovom malodušnom trenutku.
P.S.: Možda ipak ne tako malodušnom da ga aveti prošlosti ne bi pokušale prolongirati proizvodnjom straha. Nakon što je Karamarka bez ikakvih dokaza optužio da je bio udbaški doušnik, oberkaponja Manolić otvoreno prijeti: “S time računajte, gospodo. Revolucija nosi žrtve. Iza tih žrtava kreću se kolone udovica, kolone pogrebnih kola” (Nacional, 2. lipnja). Zna Manolić o čemu govori.