Bugarski politolog Ivan Krastev napisao je zanimljiv esej o najnovijim tvrdnjama u Poljskoj kako je Lech Wałęsa 1970-ih godina surađivao sa SB-om, poljskom komunističkom tajnom policijom, te o valu demonstracija u obranu bivšeg lidera Solidarnosti i predsjednika republike, kojega značajan dio javnosti doživljava potpuno nedužnim (The New York Times, 14. ožujka). Ne ulazeći u istinitost ove priče iz sive zone kompromitacije, Krasteva u prvom redu zanima zašto je današnja poljska vlada spremna prihvatiti mogućnost da je poljsku tranziciju vodio agent SB-a, što je, opet, mnoge građane navelo na zaključak da je zapravo riječ o vladinu napadu na liberalnu demokraciju. Naime, poljski ministar obrane i potpredsjednik vladajuće Stranke zakona i pravde (PiS), stari disident i aktivist podzemne Solidarnosti, Antoni Macierewicz, rekao je da Wałęsin policijski dosje dokazuje kako je “postkomunistička Poljska bila proizvod tajne policije, a ne demokratski izabranih ustanova”.
Krastev misli da je umjerenost tranzicije - integracija komunističkih elita umjesto njihova progona - ujedno dugoročan uspjeh, ali i velika slabost cijelog tranzicijskog procesa. Po njemu, PiS-ovo tumačenje poljske povijesti (on misli i ono drugih istočnoeuropskih populističkih stranaka) svodi se na priču kako pad komunizma nije oslobodio narod nego komunističke elite. Oslobodili su se straha od čistki i ustanaka, osjećaja krivnje, nerazumne ideologije, a dobili su u privatni posjed cijele zemlje, štoviše uz blagoslov Zapada. Mlađe generacije, koje ne poznaju povijest komunizma, koje ne zanima moralna složenost komunističkog razdoblja, koje nemaju iskustva s razornošću revolucionarne politike, lako uočavaju skrivenu moć starih komunističkih elita, ali ne i prednosti umjerene i mirne tranzicije. U uvjetima nove nejednakosti traženje pravde postaje važan politički cilj. Jedino nije jasno zašto bi taj cilj bio u suprotnosti s liberalnom demokracijom i predstavljao napad na demokratski poredak.
Dva su dodatna razloga zašto Krastevljevu raščlambu ne možemo primijeniti na Hrvatsku. Prvo, naša tranzicija nije bila mirna, pa ni naročito umjerena, jer je u velikom dijelu Hrvatske pretpostavljala oružanu borbu protiv regionalne imperijalne sile. Naš rat za nezavisnost doista je bio obrambeni i prije svega usmjeren protiv nacionalne neravnopravnosti. Drugo, kod nas je glavni nositelj Jugoslavije bio komunizam, kolikogod “domaći”, što objašnjava zašto su njegovi simboli svuda padali u neposrednoj blizini bojišnice. Trg maršala Tita može još postojati u Zagrebu ili Rijeci, ali ne i u Vukovaru ili Dubrovniku. Poljska ili bugarska državnost nisu ovisile o komunizmu, jugoslavenska jest. I još nešto. Katolička crkva je bila glavna “kontra-ustanova” i u Poljskoj i u Hrvatskoj, ali kod nas se suprotstavljala ne samo režimu nego i jugoslavenskoj državi. Zato je Katolička crkva kod nas uvijek bila omiljena meta jugokomunističkog režima i njegovih ostataka. To je jasno i iz jednog recentnog primjera.
Iz nepismenog pamfleta koji se 14. ožujka pojavio na stranicama Inicijative Akademska solidarnost ( www.akadsolid.com ) tvrdi se kako se upravo “odvija plan da se zagrebački Filozofski fakultet (koji se inače, opravdano ili ne, smatra bastionom progresivne misli) integrira ni više ni manje nego s Katoličkim bogoslovnim (!) fakultetom” (KBF). Zašto bi Bogoslovni, dakle teološki, fakultet zaslužio uskličnik znaju samo fanatici iz bastiona progresivne misli koji su sastavili ovaj pamflet.
Raspon njihovih interesa uključuje borbu “i protiv svih drugih negativnih tendencija u visokom obrazovanju - od komercijalizacije, komodifikacije i privatizacije pa do nasilne retradicionalizacije i klerikalizacije”. Utješno je što ovakve gluposti doista nikada neće postići status tržišne robe - ne bi one prošle ni na Partijskoj školi “Rade Končar” 1953. godine - ali zabrinjava da su fanatici zaveli čak šest odsjeka (filozofija, klasična filologija, komparativna književnost, kroatistika, južnoslavenski jezici i književnosti, sociologija) od dvadeset i tri na Filozofskom fakultetu, i to pod izgovorom da je riječ “bez ikakve sumnje, o napadu na sekularnost visokoga obrazovanja”. Što je ovdje doista bilo sporno može se razabrati iz par rečenica u moru tehnicističkog jezika odbijenica šest odsjeka (na KBF-u “postoje neznanstveni i neakademski kriteriji za upis studenata”, “odlukom doprinosimo znanstvenom utemeljenju, odnosno sekularnom statusu našega Fakulteta”). Autori pamfleta Inicijative Akademska solidarnost, međutim, ne kriju da im je cilj spriječiti spajanja Filozofskog fakulteta “s učilištem na kojem se obrazuju vjeroučitelji, crkveni orguljaši i različiti katolički birokrati”.
Katolički bogoslovni fakultet zacijelo “obrazuje” nemali broj birokrata, premda sumnjamo da ih tamo diplomira više nego na Filozofskom, i njegovo poslanje doista jest “njegovanje, znanstveno istraživanje te sustavno i cjelovito izlaganje kršćanske Objave”, i to “u duhu slobode i u skladu s propisima Katoličke crkve, Zakona i Statuta Sveučilišta” (iz Statuta KBF-a, 2008.). Zašto bi to samo po sebi bilo “neznanstveno” uz istaknute profesore poput Stjepana Balobana, Bože Lujića, Tončija Matulića i Antona Tamaruta, poznato je samo fanaticima. Na takve rasprave i ne bi bilo dobro trošiti vrijeme jer je ova halabuka ništa nego dimna zavjesa za potrebe ideološkog rata, koji nam je Milanović najavio.
Naime, ovdje nije riječ ni o kakvoj integraciji ili spajanju nego o ugovornoj mogućnosti, gotovo kao između dvije suverene države, a ne dvije sastojnice istog sveučilišta, da njihovi studenti mogu upisati zajedničke dvopredmetne studije, koje svaki fakultet izvodi prema vlastitim prethodno odobrenim studijskim programima. Štoviše, studenti s jednog fakulteta ne mogu se upisati u zajedničke studije bez polaganja razredbenog ispita za upis na drugom fakultetu. Drugim riječima, teško je zamisliti da bi više od nekoliko studenata KBF-a uopće bilo u prilici iskoristiti mogućnost studiranja na fakultetu s kojeg “dolazi čitav niz javnih intelektualaca koji se ne slažu s konzervativnim idejama koje promiče nova vlast”. No, i to je neprihvatljivo čuvarima “sekularnosti” za koje su ugovori za zajedničke dvopredmetne studije aspekti “konzervativne kontrarevolucije”.
Zatvaranje nije samo dokaz intelektualne inferiornosti i straha od dijaloga, nego je u suprotnosti s potrebom integracije sveučilišta. Najvažnije hrvatsko sveučilište je intelektualni Obrovac i zato što predstavlja konfederaciju nepovezanih feudalnih lena. Nije točno da hrvatska država ne izdvaja dovoljno za sveučilišnu naobrazbu, nego je točno da se taj novac često rasipa nepotrebnim dupliciranjem i lošom organizacijom. Reforma koja se očekivala i u ovom području nije uslijedila. Niti je dobro da se obrazovanje općenito, ne samo sveučilišno, sve više doživljava kao pripremu za radno mjesto. O svemu tomu drugi put. Zasad, Krastevu na utuk, na hrvatskom bi se uzorku moglo dokazati da je “konzervativna kontrarevolucija” zapravo sredstvo otpora starih elita i kao takvo duboko protureformno. Kod nas su vukovi navikli vikati: “Vuk, vuk.”
P. S.: U članku Adama Nossitera u New York Timesu (12. ožujka) doznajemo da Alain Finkielkraut opravdava Féliciena Marceaua, pisca i belgijskog kolaboracionista, čije je mjesto naslijedio u Francuskoj akademiji, jer je Marceau “bio slijep na opasnosti od Hitlera zbog grozota Prvog svjetskog rata, jednako kako je francuska ljevica, opsjednuta Nacionalnom frontom zbog fašizma, slijepa na opasnosti radikalnog islama”. Zanimljivo. Izgleda da frankofonska inteligencija općenito pati od sljepila.
P. P. S.: “Reptiloidni izvanzemaljci noću haraju Stradunom” (naslov u Večernjem listu, 15. ožujka). Zar još jedan Androv party?