Između ljubavi i bludnosti

Zašto čovjek prečesto ne nalazi smisao ni sreću ni u radu, ni u ljubavi, ni u stjecanju, ni u uživanju? Biblija upućuje na razlikovanje plodnoga rada od pohlepe i ljubavi od bludnosti.

Nadahnuti pisac biblijske Knjige Propovjednikove oko 3 st. prije Krista unosi u biblijsku cjelinu gotovo sablažnjivu misao da je sve što čovjek postiže i sve što uživa zapravo isprazno. Dok čovjek nema, može se zavaravati mišlju da je sreća imati, dok ne uživa, da je u užitku sreća. Kad postigne jedno i drugo, doživljava gorčinu.

Zar je čovjek za tu gorčinu rođen? I što zapravo znači biti čovjek? Tu kao da je u jedno zbijena sva bezizlaznost življenja (Prop 1,2; 2,21-23). “Stari čovjek” ne može se usrećiti dok ne postane “novi čovjek” jer “stari čovjek” je zapravo nečovjek, manjka mu ljubav kao osnovni životni stav. Tek kad se preporodi djelatnim prihvaćanjem nesebične ljubavi - a to znači krenuti Kristovim putem - postaje sposoban da radom i ljubavlju čini i ovozemni život sretnijim (Kol 3,1-5.9-11).

U vrlo jednostavnoj prispodobi iz životne svakidašnjice (Lk 12,13-21) Isus ne omalovažava ovozemno privređivanje, nego upozorava da ono ne donosi sreću ako odvraća čovjeka od punine njegova bića, od njegove sličnosti s Bogom po nesebičnoj ljubavi.

Doista može biti strašna misao da bi nas naša djela nadživjela, dok nismo mi potonuli u potpuno nepovratno ništavilo. Tko se, pak, uskrsnuću nada, zna da sve dobro što je postigao, svi plodovi njegove stvaralačke ljubavi na ovome svijetu, ne ostaju samo za potomke dok se ne potroše ili raspadnu, nego da također po onome što je u njima zaista novo, dobro i lijepo, čime je oplemenio stvaranje, ulazi s njime u vječnu budućnost.