Davidu H. Petraeusu (62), umirovljenome američkome generalu, da je Japanac, preostao bi samo jedan častan izlaz: da uzme svoju samurajsku sablju i da sebi raspori trbuh, prvo vodoravno, od boka do boka, pa zatim okomito, od pleksusa do pelvisa. To bi bio uredan seppuku, u nas poznat i kao harakiri, nakon kojega su svi prigovori utopljeni u aromatičnoj smjesi vlastite krvi i crijevnoga blaga. Nije apetitlih, priznajem, ali nema pomoći: tako su japanski vitezi prali svoju čast, još u doba kada viteška kasta u Evropi baš nije marila za pranje i kada je jedino averzija spram vode i sapuna ujedinjavala plemstvo i podčinjene kaste (pošto su kupatila proglašena poganskim nemoralom, a posljedice maskirane tamjanom). Da je, ne dao Bog, bio skojevac, Petraeus bi bio moralnopolitički obavezan posljednji metak ispaliti sebi u glavu.
Ali general je za svoj (eventualno) posljednji metak izabrao drugi, mekši cilj, pa ga je to tek posredno koštalo glave, ali u prenesenome, političkom smislu - a sada bi ga moglo stajati i slobode, u doslovnom smislu. Petraeus je i formalno optužen da je, dok je bio ravnatelj američke Središnje obavještajne agencije (CIA), predao povjerljive dokumente svojoj ljubavnici, sada pričuvnoj potpukovnici Pauli Broadwell, njegovoj službenoj biografici, zloj stalkerici. Šaptalo se da ga je sličan meki cilj i popeo na vrh: Petraeus se oženio kćerkom generala Williama A. Knowltona, svojedobno zapovjednika američkih snaga u jugoistočnoj Evropi.
Tko se mača laća, od mača i gine - glasi pouka iz evanđelja. U ovom slučaju mač valja zamijeniti prikladnijim, naizgled samo anatomskim terminom. Odnosno zaključiti: jahao pa najahao.
Petraeus svakako nije ni prvi ni jedini vojskovođa koga je donja stajala gornje, doslovno ili bar karijerno.
Cezar je bio pragmatik, znao je što se šika (pazite: u hrvatskome šikati i šiknuti nisu istoznačnice). Otarasio se supruge koju je opsjedao prevarant i ženskar Klodije Lijepi, ne sumnjajući u njezinu vjernost, ali pontificirajući (ta bio je pontifex maximus) da “Cezarova žena mora biti iznad svake sumnje”. Za svojih dugih boravaka na bojišnicama nije bio u opasnosti odati nešto ljubavnici: ondje je preferirao ljubavnike, u samoj vojsci, tu nema izdaje. Istina je da je ušao u vezu s Kleopatrom (što je naknadno glavom platio njihov sin, Ptolemej XV Cezarion, koga je kao 17-godišnjaka dao ubiti Cezarov pranećak i posinak August), ali je također istina da se nije tom vezom dao uvjetovati, za razliku od svog rođaka Marka Antonija, koji je tako zaslijepljen omogućio Augustu da ga porazi - pa se Marko Antonije, u skladu s običajem, uredno bacio na svoj gladij i glatko poginuo (Kleopatra se, prema Plutarhu, povjerila rodbini: dala se ujesti guji ljutici). Nije onda čudo da je, za otvorenje Sueskog kanala Ghislanzoni napisao Verdiju libretto baš s egipatskom temom: kako Aida od svoga ljubavnika generala Radamesa izmami vojnu tajnu, pa generala živog zakopaju. Sve je to, naime, melodrama.
Sjetimo se kako je zbog radoznale profesionalne ljubavnice morao svojedobno odstupiti i britanski ministar obrane John Profumo (nomen est omen: i Da Ponteov don Giovanni njuši “miris žene”, kakav je je Dino Risi stavio u naslov filma “Profumo di donna”, a Martin Brest u njegov remake “Scent of a Woman”).
Kad je izbila afera Petraeus, krajnje ozbiljan i mjerodavan Financial Times je flegmatično savjetovao da tu vrstu njuha koja lovi feromone časnici inhibiraju nosnim sprejem oksitocinom, jerbo su istraživanja u Njemačkoj pokazala da su ispitanici koje su nasprejali tim neuro-hipofiznim hormonom (on, kažu, jača afektivne veze između roditelja i djece, te između stalnih partnera, valjda kad ženu poimaš kao sestru, odnosno muža kao brata, tja) pokazali znatno manje sklonosti za preljub nego oni koje su sprejali nekim placebom. Ako ništa drugo, oksitocin pouzdano olakšava laktaciju, što bi bila krasna razbibriga za generale ako se odluče prekvalificirati u dojilje.
Možete li zamisliti generala koji, umjesto nekoliko redova odlikovanja, ističe nekoliko redova dojki, poput kapitolinske vučice, ili Artemide Efeške? I to sve da se odrekne opasnosti od preljuba, iako vele da je moć najefikasniji afrodizijak (doduše, mafijaši tvrde baš obrnuto, da je zapovijedanje slađe od vođenja ljubavi: “megghiu commannari che futtiri”)?
Dakako, u načelu se očekuje da onaj koji zna zapovijedati drugima bude kadar zapovijedati i sebi, da pobornici vojne stege moraju znati stegnuti i same sebe i svoje nagone (pa i onaj koji sisavce nagoni da vrstu očuvaju i diversificiraju raznoseći svoj genotip kud god mogu).
A osobito da obuzdaju svoju jezičinu, makar im ona, s obzirom na dob, postala jača strana od muškarčeva “najboljeg prijatelja”.
Doduše, nije zgorega podsjetiti da afera Petraeus, pored ovoga drevnog aspekta, ima i sasvim moderan. Prvo, afere ne bi ni bilo da se Broadwell nije, u slobodno vrijeme, upuštala u opak kyberstalking, maltretirajući čeljad anonimnim prijetnjama preko Interneta. Nevjerojatno, ali istinito: ni u početku ovog desetljeća nije bila svjesna da je praktički vazda moguće ući u trag budali koja druge maltretira e-porukama. Drugo, i Broadwell i Petraeus su bili uvjereni da će, budu li ubacivali svoje poruke u anonimni pretinac e-pošte, nitko neće ući u trag njihovoj prepisci, tim prije što su koristili šifru, alternativna imena, pa odmah brisali poruku onoga drugoga čim bi je pročitali - očito ne razmišljajući o činjenici da na serveru ostaju metapodaci, pomoću kojih je moguće rekonstruirati ono što je izbrisano.
Lijepo su Rimljani parafrazirali Sofokla: “Quem Deus perdere vult - dementat” (koga Bog hoće pogubiti - liši ga pameti).