JANE GOODALL "Ljuti me kada političari negiraju klimatske promjene govoreći da nisu stvarne ili kada govore da ljudi ne brinu oko koronavirusa"

Jane Goodall promijenila je naš pogled na prirodni svijet, način na koji promatramo divlje životinje, posebice čimpanze. Krhka plavuša koja je prije 60 godina otputovala u Afriku i tijekom godina fascinirala generacije mladih znanstvenika, ali i običnih televizijskih gledatelja, danas je prava ikona zaštite prirode, očuvanja fine (i narušene) ravnoteže između čovjeka i svega što nas okružuje.

Jane Goodall promijenila je naš pogled na prirodni svijet, način na koji promatramo divlje životinje, posebice čimpanze. Krhka plavuša koja je prije 60 godina otputovala u Afriku i tijekom godina fascinirala generacije mladih znanstvenika, ali i običnih televizijskih gledatelja, danas je prava ikona zaštite prirode, očuvanja fine (i narušene) ravnoteže između čovjeka i svega što nas okružuje.

National Geographic snimio je biografski dokumentarni film "The Hope" (Nada), koji govori o životu i djelu dr. Goodall na blizak, intiman način, a globalnu premijeru film ima danas, na Dan planeta Zemlje, 22. travnja u 21 sat.

U dvosatnoj priči, svojevrsnom nastavku drugog nagrađivanog dokumentarca National Geographica "Jane" iz 2017. godine, pratimo dr. Goodall na njezinim putovanjima, predavanjima, pratimo kako se mijenjala od mlade, neortodoksne znanstvenice do aktivistice koja inspirira tisuće ljudi. Film otkriva njezina razmišljanja o sudbini svijeta, prirode, o budućnosti, o mladima koji su, tvrdi, najbitnija snaga za očuvanje planeta, ali i njezina sjećanja na prošlost, bogato iskustvo i anegdote.

Tijekom godina je dr. Goodall otkrila brojne tajne čimpanzi, srušila mnoge predrasude i uporno se borila za prestanak korištenja životinja u medicinskim istraživanjima. Institut koji nosi njezino ime danas pomaže nastavku istraživanja u Gombe Stream Research Centreu u Africi, gdje je cijela priča i počela, ali i kroz podružnice u 30 zemalja svijeta educira nove generacije o važnosti zaštite prirode. Posebno se ističe program Roots & Shoots, namijenjen djeci i mladima, koji im omogućuje da se uključe u aktivnosti koje pomažu lokalnim zajednicama, životinjama i okolišu, a trenutno postoji u više od 1600 škola.

Pandemija Covida-19 pokvarila je brojne planove i nezaustavljivoj Engleskinji. Umjesto da putuje svijetom ili boravi u svojem domu u Dar-es-Salaamu u Tanzaniji, ona je trenutno u obiteljskoj kući u Engleskoj, gdje je i odrasla i gdje su se dogodile mnoge bitne stvari koje će je odvesti na put prema globalnoj slavi. S tog je mjesta, gdje ponovno čita knjige koje je čitala kao dijete, poput "Dr. Dolittlea", povodom premijere filma "The Hope" dr. Goodall odgovorila na brojna pitanja o slavi, budućnosti i, neizbježno, o pandemiji koronavirusa.

Kao jedna od rijetkih osoba koja živi u skladu s prirodom i životinjama, a posebno sa samom sobom, te koja se trudi cijeli svoj život širiti nadu, koju biste poruku iz dokumentarnog filma "The Hope" prvo htjeli podijeliti sa svijetom?

Ljudi mi prilaze s različitim mislima i idejama nakon gledanja dokumentarca, ali većina mi zapravo kaže da još uvijek ima nade jer su vidjeli moj težak put i način na koji sam se nosila s raznim izazovima u životu. To im daje hrabrost da i oni krenu dalje sa svojim životima. Naravno, bitna osoba u svemu tome bila je moja majka, koja me je podupirala kad sam rekla da želim ići u Afriku i da ako želim krenuti ovim putem, moram biti svjesna da je to jako težak put i da nikad ne smijem odustati. Drugi ljudi su se samo nasmijali. Tu podršku koju sam dobila od svoje majke želim prenijeti mladim ljudima. Zbog toga mi je mnogo njih pisalo i zahvaljivalo. Upravo zato mislim da je to prava poruka - da svatko od nas može promijeniti svijet. Iako se neki od nas trude fokusirati na lijepe stvari koje nas okružuju, smatram da mediji misle da ljude općenito više zanimaju loše stvari. Tako se više fokusiraju na ubojstva i, naravno, štetu koju nanosimo okolišu. Ali priče o nadi i priče stvarnih ljudi koji su postigli mnogo u životu su ono što daje snagu ljudima za dalje. Ako dovoljno jako vjeruju u sebe i svoje sposobnosti, onda će i njihovi postupci učiniti razliku, čak i ako se radi o nečem manjem. Sitnice koje činimo svaki dan mogu promijeniti svijet.

Kada pogledate kako se pojedine države nose s ovom groznom pandemijom i kako svjetski lideri u potpunosti ignoriraju znanstvenike i njihove upute u ovoj krizi, koje je vaše mišljenje o trenutnom stanju u svijetu?

Mislim da znam na koga mislite, ali više svjetskih lidera ignorira znanstvene činjenice. Čini se da ih trenutno zabrinjavaju jedino politička karijera, vlastiti uspjeh i moć, kreiranje svijeta u kojem je jedino novac bitan. Oduvijek se govorilo kako apsolutna moć može preuzeti sve, a i sami smo danas tome svjedoci. Jako me ljuti kada političari negiraju klimatske promjene govoreći da nisu stvarne ili kada govore da se ljudi ne trebaju brinuti oko koronavirusa. To je grozno za našu budućnost i budućnost svijeta kakvog poznajemo. Ali, s druge strane, to pokazuje i ono najbolje u ljudima jer postoje prekrasne priče o onima koji si međusobno pomažu u ovim teškim vremenima.

U dokumentarnom filmu "The Hope" naglašavate važnost ljudske strane znanosti. Kako ste shvatili da je upravo to najbolji način za postizanje promjena?

Prije svega, kad sam prvi put izašla na teren, nisam imala namjeru postati znanstvenica. Žene u to vrijeme nisu imale priliku za to. Ja sam djetinjstvo provodila gledajući životinje oko kuće. Moj pas ljubimac je bio taj koji me naučio jako puno toga o ponašanju životinja. To mi je pomoglo kod čimpanzi dok sam ih promatrala. Govorila sam o njihovim emocijama, dala sam im imena, ali pričala sam i o njihovim zapanjujućim sposobnostima i različitim osobnostima.

Kad sam nakon dvije godine upisala Cambridge, rekli su mi da sam do tada sve krivo radila te da čimpanze nemaju osobnosti niti emocije. No, moj pas me naučio drugačije. Nisam htjela odustati i na kraju sam završila doktorat. Nakon toga sam shvatila da nema smisla mijenjati druge i svađati se s ljudima koji ne misle isto kao ti ili za koje misliš da postupaju krivo. Najbolji način je probati se barem malo poistovjetiti s tom osobom i pronaći priču s kojom ćete se povezati. Tako dolazi do promjene.

Na početku 80-ih čuli smo za novi virus koji se prenosio s primata, pa tako i čimpanzi. Kasnije se tek saznalo da se radi o HIV-u. Sjećate li se tog vremena? Ima li nekih sličnosti s današnjom situacijom u svijetu?

Da, sjećam se. Jako se dobro sjećam jer je to bilo otkriće koje je otkrilo porijeklo virusa. Čimpanze su ga vjerojatno dobile od neke druge životinje i to je pridonijelo otvaranju laboratorija diljem Amerike, ali mnogo, mnogo čimpanzi je od tada ugroženo jer su na silu oduzeti iz divljine. Bio je to jako veliki šok, ali to me je natjeralo da poduzmem nešto oko toga, jer su uvjeti bili katastrofalni. Sada, nakon mnogo godina, sve su te čimpanze iz laboratorija smještene po raznim rezervatima. Zašto? Zato što je skupina znanstvenika s National Institute of Healtha 18 mjeseci pregledavala ispitivanja koja su se odvijala nad čimpanzama pokušavajući naći odgovore na dva pitanja: jesu li ta ispitivanja imalo korisna za ljudsko zdravlje ili barem djelomično korisna? Nakon 18 mjeseci 11 znanstvenika potvrdilo je da niti jedno od tih ispitivanja nije korisno. Zato se i sjećam jako dobro tog vremena, jer me je odvelo van moje zone ugode. Ono što se danas događa jest da se šume uništavaju i više nego prije te životinje sve više dolaze u doticaj s ljudima. Upravo zato i dolazi do opasnosti širenja pandemije. Pandemiju su predvidjeli prije mnogo godina, ali ljudi su to ignorirali. Sjetite se SARS-a, to je isto počelo konzumiranjem mesa divlje životinje na jednoj od kineskih tržnica. Tržnice su privremeno zatvorili, ali ne zadugo. HIV je nastao jer su u Africi počeli jesti čimpanze.

Kako je to što ste naučili od čimpanzi utjecalo na vas i vaše mišljenje o ljudima?

Čimpanze i ljudi su jako slični. Ne samo biološki, nego i po ponašanju, te upravo zato čimpanze ne smatram životinjama. Ljudi pretpostavljaju da su čimpanze moja omiljena životinja. Ali nisu. One su previše slične ljudima. Moja najdraža životinja je pas, jer psi su oduvijek imali posebno mjesto u mom životu. Ono što sam naučila jest da smo mi ljudi ponekad prearogantni i mislimo da smo posebni i drugačiji od ostatka životinjskog carstva. Znanstvenici se slažu da mi nismo jedina bića s osobnostima i osjećajima. Ta potvrda je otvorila mnoga vrata te sada učimo o osjećajima i inteligenciji primata, slonova, lavova, ptica i hobotnica. Upravo je to promijenilo sve.

Mislite li da sve veći broj ljudi mijenja svoj stav prema prirodi te prestaju misliti da su "nadmoćna vrsta"?

Nažalost, mislim da previše ljudi ne želi vjerovati u to da životinje imaju emocije i osobnosti te da su osjetljive. Mi pričamo o očuvanju ugroženih vrsta, a zapravo se ovdje radi o očuvanju pojedinačnih životinja s njihovim osobnostima, životima i obiteljima. Zato ljudi, kad ih stavljaju u rezervate ili na neka druga mjesta, sami određuju koji je optimalan broj, a ostalih se rješavaju. Zato stvarno trebamo preispitati naše viđenje vezano uz životinje. Do sada smo bili jako okrutni prema njima. Ljudi mogu reći da vole životinje, a opet s druge strane rado će pojesti šunku te uopće neće pomisliti da su svinje zapravo jednako inteligentne kao i psi te imaju nevjerojatne osobnosti. Ljudi jednostavno ne žele razmišljati o tome. Zato se trebaju probuditi i razmisliti o svom ponašanju prema njima.

Koja su vaša otkrića iz životinjskog svijeta i njihove reakcije na klimatske promjene, koronavirus i slične situacije?

Kineska vlada zabranila je rad svim tim tržnicama mesa. Jako im je teško provesti sve te silne zakone, no nadamo se da će te zabrane postati trajne. Nadamo se da će Kina prestati koristiti divlje životinje za potrebe medicine i ako se to dogodi, životinje će imati mnogo bolji život. Neće više morati biti u zatočeništvu, u užasnim uvjetima.

Ali životinje ne reagiraju na epidemiju kao takvu, jer oni u divljini nisu pogođeni. Upravo suprotno. Mi znamo da je virus prešao sa životinje na čovjeka, i to ili kada je životinja bila zatvorena u nekontroliranim i okrutnim uvjetima ili zbog čestog kontakta s ljudima koji su neprestano ulazili u njihovo prebivalište.

Što radite danas? I gdje vas se može pronaći?

U pravilu neprestano držim predavanja po cijelom svijetu. Kad je moja turneja otkazana u Americi i Austriji, bila sam u svom domu u Engleskoj, u kući u kojoj sam odrasla, gdje trenutačno živi moja sestra sa svojom obitelji. I evo me, čitam knjige koje sam čitala kao dijete: 'Dr. Dolittle', 'Tarzan'. Poprilično lijepo mjesto za skrasiti se. U početku sam bila ljuta i frustrirana. No, tada sam promislila i shvatila da je ovo proba za moj duh i tijelo kada više neću biti u mogućnosti putovati. U tom trenutku dolaze društvene mreže. Nikad nisam bila zaposlenija nego sada držeći intervjue, gostujući u podcastima, čitajući knjige djeci... Razgovaram s ljudima i bavim se s puno stvari odjednom. Imam puno Skype intervjua i puno nove opreme oko koje mi nitko ne može pomoći. Poslali su mi je iz Amerike. Ali, u pravilu radim cijelo vrijeme, 'virtualna' Jane. Baš sam to htjela reći, sada sam Virtualna Jane. Zapravo sad i jesam u mogućnosti pomoći jer ima 24 Jane Goodall instituta diljem svijeta, ali svejedno se žale jer me vide samo 2 ili 3 dana u godini. No, uz pomoć društvenih mreža mogu biti više prisutna. Poprilično smiješno, zar ne?

Kad biste imali priliku putovati kroz vrijeme, koji je bio najsavršeniji period po vama?

Svakako kad sam prvi put otišla u Afriku, 1960. To je bilo potpuno drugačije mjesto. Moglo se voziti kroz gradove, ceste su i dalje bile prljave. Moglo se voziti iz jednog grada u drugi i vidjeti razne divlje životinje uz put. Nije bilo puno turista. Šume su se prostirale od zapadne i istočne Afrike sve do zapadnoafričke obale. Zato mislim da su 60-e bile najbolji period za mene, u koji bih se vrlo rado vratila. 60-e i 70-e godine koje sam provela u šumi bile su čarobne, tada sam osjetila duhovnu povezanost s prirodom.

Mislite li da ljudi nisu dovoljno hrabri da izađu iz svoje zone ugode i promijene svoj život štiteći okoliš?

Nisam sigurna da se ovdje radi o hrabrosti. Mislim da je to drugačije za svakoga. Znate, neki ljudi su vrlo nervozni i plahi. Ja također nisam željela izaći iz svoje komfort zone kad sam bila mlada. Prvi put kad sam trebala održati predavanje u Americi za National Geographic, koji je podržavao moj studij, mislila sam da ću umrijeti. Nisam mislila da mogu disati, iako nitko to nije primijetio. Ali to nije bila hrabrost. To je bilo nešto što se trebalo napraviti, dio dogovora. Tako da ne bih rekla da je u pitanju hrabrost. Ljudi kažu da sam jako hrabra jer sam otišla u šumu. Ne bih se složila. To je bilo nešto što sam oduvijek htjela učiniti. Zašto onda više ljudi ne postanu aktivisti? Zato što to ne može svatko. Ali zato svatko može napraviti nešto da učini svijet boljim mjestom.