Tko zna kako to ide na javnoj televiziji? Javna televizija je nešto kao ozbiljna institucija. Obično, kad se spomene javna televizija, napravi se usporedba s BBC-jem, kao da je riječ o susjednim programima na svakom daljinskom i kao da prosječni Hrvat bira hoće li gledati prognozu na BBC-ju ili čekati Vakulu.
Javna televizija beskrajno je moćna organizacija. Svaki Hrvat i hrvatski građanin dostupan je HRT-u. I svaki im je Hrvat, Hrvatica, majka i sestra, mlađi brat i onaj ujak kojega se svi odriču jer bitanga ne radi, dužan HRT-u. Pretplatu. To stoji u zakonu i nema tu izvrdavanja i bježanja.
Na HRT se obično svi nabacuju drvljem, kamenjem i lopatama u Saboru, jer se tamo raspravlja o tome što je napravio, svi redom viču kako tamo ništa ne valja, kako je zaposleno tisuće ljudi, a da realno ne znaju da se većina trudi obaviti svoj posao najbolje što može, a pozornost ionako privuku neki drugi. Između ostalih, netko tamo na telki radi program, raspored emisija koje prosječni Hrvat i njegova obitelj gledaju.
Sjedne za radni stol u kancelariji i ispunjava kućice u rasporedu. I lijepo se zna, jutro počinje TV kalendarom pa Dobro jutro Hrvatska, malo vijesti, a kada to završi, malo telenovela, malo dokumentaraca otkupljenih na sajmovima, kviz, Loto, Dnevnik, možda kakav film, “Otvoreno” i još nešto za kraj dana. Osmi svibnja, na dan kada je oslobođena Europa i Zagreb, javna je televizija prikazala o tome - ništa. Pustili su “Fury”, film. Ove će subote, 16. svibnja, javna televizija emitirati prijenos sarajevske mise u povodu obilježavanja, kako je nazvana, 75. godina bleiburške tragedije, potom dokumentarac “Čuvari bleiburške uspomene”, koji je producirao Hrvatski križni put i, nakon toga, ako nekome usfali, novi dokumentarac “Naličje pobjede 15. 05. 1945. - Bleiburg”.
Pošteni bi tekst spomenuo kako je na dan proboja ustaškog logora Jasenovac ta ista javna televizija prikazala dva dokumentarca o NDH i film “Dnevnik Diane Budisavljević”, ali s Bleiburgom stvar ipak ne štima. Primjerice, ta ista javna televizija neće obilježiti dan kada je NDH potpisala kapitulaciju, kada su partizani, antifašisti pobijedili u ovoj zemlji. Ne ide im s pobjedama i antifašizmom.
Ovo čak nije ni materijal za diskusiju, osporavanje i protuargumentiranje. To su činjenice, povijesni događaji. U priči o Bleiburgu odnosno “križnom putu” koji je uslijedio nakon toga ima svega, cijela vrlo burna epizoda prepuna krvi, ubojstava, odmazde, prevare i tuge. Zato je idealna za relativiziranje ustaštva i NDH. Naravno da to koriste oni koji iz svojih razloga slave NDH. Imaju divnu priliku, pobijene iz osvete. Odlično za manipulaciju i prikaz kako su pripadnici NDH bili samo žrtve. Jedino što im u tome ne smije pomagati javna televizija, to nije ono za što je plaćamo. Jednostavno zato što loše servirana priča može djelovati kao da joj je cilj spasiti ustaški pokret od činjenice da je bio zločinački, da je za njegovo ostvarenje bilo unaprijed osmišljeno progoniti, napadati i ubijati nevine ljude. Otkako je suvremene Hrvatske, ni jedno obilježavanje na Bleiburgu nije prošlo kao trenutak sjećanja na poginule.
Uvijek je izgledalo kao oplakivanje režima NDH, uvijek su tu bile crne uniforme i ustaški pozdravi. Tako će ispasti i sada na javnoj televiziji.
Uvijek je to obilježavanje bilo prevara i manipulacija. Kao i bijeg iz Zagreba u svibnju 1945., kada su, skriveni između civila, ustaše mislili samo na sebe. I opljačkano zlato.