Prvi citat: James Carville, strateg izborne kampanje Billa Clintona, u petak u Financial Timesu: “Političke stranke ne postoje zato da bi njima ovladale frakcije i da gube izbore sve dok ne popusti stisak gubitničke frakcije. Stranke postoje da bi pobijedile na izborima. Bez snage izborene pobjedom, stranke nisu ništa.
Rezultati predizbora u Iowi pokazali su nam da natjecanje sa za glasače rizičnim politikama neće dovesti do magičnog preokreta. Caucus je privukao manje demokrata nego što smo očekivali. Sirene za uzbunu morale bi vrištati.
Prošle smo godine pobijedili na izborima za kongres jer smo bili relevantni. Pobjeđujemo kada se natječemo u odgovorima na prava pitanja, kada se znamo suprotstaviti nepopularnoj politici Trumpove administracije. Ne pobjeđujemo maštarijama kojima ćemo otjerati glasače i koje nikada neće moći proći kroz Kongres.
Moramo se odlučiti: želimo li biti ideološki kult koji nas otuđuje od velikog dijela Amerike ili stranka koja traži većinsku prevlast?”
Drugi citat: Zoran Milanović, izabrani hrvatski predsjednik, u svojem oproštajnom govoru pred SDP-om: “Da je istina jedini kriterij na izborima, SDP bi bio na vlasti vječno. Imali smo vlade i iz tih vlada ljudi nisu odlazili niti bili prognani zbog korupcijskih afera, nepoštenja, iznevjerenja javnog povjerenja praktički nikada.
Ljudi prije svega biraju po željama. Te želje mogu biti idealističke, nadahnute, ali mogu biti i niske, prljave i protkane mržnjom. Istinu i želje u politici treba odvojiti. Vaši birači su zahtjevni ljudi, što ne znači da su birači druge opcije loši ljudi. Bitna je borba za istinu, mimo politike, jer u politici će još dugo dominirati želje, strasti, emocije, a u današnje vrijeme digitalizacije i prožetosti cijeloga svijeta sve više i manipulatori, lažovi i mrzitelji. Vrednovat će vas se i procjenjivati samo po jedinom kriteriju: pobjeda ili ništa.”
Nije teško zaključiti da Milanović i Carville zastupaju, načelno, slično koncipirane politike. Lako je zaključiti i da je takav pristup izrazito netipičan za emocijama, strastima i starinskim ideologijama zasićenu hrvatsku političku scenu.
Milanović je već jednom prošao američki trening, ali je odlučio značajno odstupiti od preporuka te je izgubio. Njegov tadašnji konzultant Alex Braun sudjelovao je i u kampanjama obitelji Clinton (radio je za Hillary), ali okušao se i u Europi s Milanoviću bližim britanskim laburistom Tonyjem Blairom. Carville, čiji je članak porukama gotovo identičan Milanovićevu govoru, za Clintona je radio pobjedničku kampanju 1992.
Je li Milanovićeva poruka doprla do SDP-a? Vjerojatno nije, kao što vjerojatno ni Carvilleova neće promijeniti predizbornu utrku američkih demokrata. Je li, međutim, njihova poruka stigla do ušiju HDZ-a, koji je, za razliku od konceptualno izgubljenog SDP-a na vlasti, pa zato i u prilici da odmah primijeni pobjednički recept: identificiraj problem koji možeš riješiti, riješi ga i kreni dalje. Tako je i dosad radio Zdravko Marić i pokazao se uspješnim. Je li to u Hrvatskoj moguće samo ministru koji nema stranačkih ambicija?
Milanovićeva pobjeda dala je SDP-u zamah devet mjeseci prije izbora. To, međutim, ne može biti trajni impuls koji će stranku dovesti na vrh države. Tu je ujedno i jedina usporedba Hrvatske i Amerike - tko god želi pobijediti na izborima, javnosti mora predstaviti snažan tim pragmatika spremnih za akciju, od koje će na kraju korist imati svi građani.
Postoji, doduše, i drukčiji, manje pošten, ali provjereno (Brexit, Trump) funkcionalan način političkog uspjeha. Još jedan kratak skok preko Atlantika.
McKay Coppins, autor mjesečnika Atlantic, odlučio je u svrhu istraživanja o tome kako američka politika putem društvenih mreža utječe na puls nacije napraviti lažnu stranicu na Facebooku. Izabrao je ime, postavio zamagljenu fotografiju i kliknuo “like” na stranicu kampanje kandidata Donalda Trumpa. Facebookov algoritam napravio je ostalo - postao je pretplatnik i “sljedbenik” niza protrumpovskih stranica.
Bio je uvjeren, napisao je u jednom od članaka koji su preplavili medije nakon informatičke katastrofe koja je pogodila prvi krug predsjedničkih predizbora u Iowi, da su njegov urođeni skepticizam i medijska pismenost dovoljni da ga spriječe da “zastrani”. Ipak, vrlo brzo se uhvatio u tome da mu se svaki naslov u medijima činio upitnim. Ni dalje nije vjerovao vijestima iz Bijele kuće, ali sada je sve teže pronalazio sadržaje za koje je vjerovao da su istiniti. Coppins je bio zatečen učinkom Facebooka koji, priznaje, nije očekivao. Istražujući dalje prepoznao je obrazac nove strategije nedemokratičnih političara diljem svijeta. Umjesto da se, kao nekad, prihvate ušutkavanja protivnika, oni su naučili kako da demokratizirajuću snagu društvenih medija pretvore u motor vlastitih politika. Zamutili su signal.
Kako bi predsjedniku osigurala drugi mandat, organizacija kampanje Donalda Trumpa planira potrošiti više od milijardu dolara. U taj trošak ulazi pokretanje niza “prijateljskih” medija, financiranje “nezavisnih” političkih grupa, angažman slobodnih profesionalaca. Na pragu smo, smatra Coppins, povijesno najveće političke kampanje u jednoj demokratskoj državi temeljene na dezinformacijama. Tko god pobijedio, posljedice takve akcije bit će nepopravljive. To će postati dio standarda, ne samo u SAD-u.