Recentna događanja vezana uz fenomen tzv. srpanjske rupe razbila su uobičajenu kolektivnu lobotomiju podrivanu od urednika nacionalne i ostalih televizija koji su iz godine u godinu nekritički izvještavali o kolonama vozila na graničnim prijelazima, a aktualni se resorni ministri hvastali odlično obavljenim dionicama na inozemnim turističkim tržištima i još jednoj rekordnoj turističkoj sezoni. Na spomenuti se način, kada je naš turizam u pitanju, godinama stvarala javna percepcija da znamo što, kako i kada radimo.
Ipak, srpanjske turističke brojke, usprkos gotovo izvjesnoj činjenici da će aktualni minusi biti kompenzirani kolovoškim i posezonskim prometom, definitivno su pokazali da nam se turizam događa, te izazvali do sada nezapamćeni interes i polemike u javnosti.
Problem, naravno, nije od jučer. Geneza improvizacije upravljanja sektorom seže u 70. godine prošlog stoljeća, kada je i uspostavljena matrica kojom se novostvorena vrijednost u turizmu uglavnom izvlačila iz prirodne rente, a ne iz performansi tehnologije, rada i upravljanja. Interes tadašnje države bili su puna zaposlenost i devize za nabavu repromaterijala i opreme, dok se interes lokalnog stanovništva zadovoljavao sivom ekonomijom i samoindetifikacijom mještana s njihovim lokalnim poduzećima.
U takvoj konstelaciji javnog interesa turizam je uživao brojne javne benefite, poput tečajnih razlika, deviznih stimulacija, swap poslova (otkupi dugova bivše države na sekundarnom financijskom tržištu kroz koje su se ostvarivali diskontni efekti), preraspodjele društveno priznatih reprodukcijskih potreba (tzv. šticung deviza), kredita za osnovna i trajna obrtna sredstva, pripremu turističke sezone i izvoz turističkih usluga, koji su u naravi predstavljali donacije bankarskog sektora turističkim poduzećima. U tom je razdoblju, kada je turizam u pitanju,u potpunosti zaživjela sintagma, ideje naše - benzin vaš, baš kao i ona o našem turizmu kao “zlatnoj koki”. Nastao je mit koji u stvarnosti nije imao nikakvo pokriće.
Do prvih otriježnjenja po tom pitanju, ali i regresija kada je u pitanju svijest o potrebi javnog upravljanja turizmom dolazi s nastankom hrvatske države. Ponajprije osnovano izostaju svi benefiti koje je sektor uživao u bivšoj državi, a turizam počinje živjeti realnu ekonomiju.
Uz rat, kao vis a major okolnost, najveći udarac, kada je u pitanju upravljačka komponenta sektora, turizam dobiva kroz proces pretvorbe i privatizacije. Na žalost, danas jasnije nego ikada, možemo konstatirati da nije došlo do zadovoljavajućeg pomaka u postizanju vlasničke i upravljačke odgovornosti u turističkim poduzećima. U procesu je potpuno izostalo učešće stranih ulagača, a u inicijalnoj fazi pretvorbe kroz vlasništvo raznih paradržavnih institucija (HFP,...) stvoren je vlasnički sustav koji je predstavljao civilizacijsku regresiju čak i u odnosu na zatečeni sustav društvenog vlasništva.
U tom razdoblju, završni udarac sektoru zadala je tzv. kuponska privatizacija, proces u kojem su uz državu, što je nepobitno utvrdila državna revizija, prevareni i branitelji i stradalnici Domovinskog rata, kojih dionice danas vrijede višestruko manje nego prije 15-ak godina. Da ne postoji svijest o značaju turizma za nacionalnu ekonomiju a kamoli ona o potrebi javnog upravljanja sektorom političke elite 90-ih manifestirale su i na način da su posrnulom sektoru odrezale najvišu stopu PDV-a, te ga takvog, svezavši mu “okove oko nogu” poslale u bezizglednu utrku s konkurencijom.
Turizam nije doživljavala ni Središnja narodna banka, koja je učestalo, kroz politiku jačanja kune u razdobljima odvijanja glavne turističke sezone, odnosno periodima realizacije naplate turističkih usluga, u značajnoj mjeri utjecala na smanjenje kunskih prihoda sektora.
Pomanjkanje svijesti o potrebi javnog upravljanja turizmom, kada su političke elite u pitanju, na simboličkoj razini možda najbolje oslikava činjenica da je politika u dva navrata (1992., 2003. g.), smatrajući ga efemernim, dokidala samostalno ministarstvo turizma, dok je isto ministarstvo, u okolnostima formacijske samostalnosti, outsorcirala junior koalicijskim partnerima (HSS, IDS). Totalna improvizacija u upravljanju procesima u sektoru u konačnici je rezultirala činjenicom da se Hrvatska u gotovo 25 godina samostalnosti nije uspjela značajno odmaknuti od performansi proizvoda stvorenog u bivšoj državi.
Premda nitko ne spori da je došlo do određenog pomaka u kvaliteti turističkog proizvoda, nesporno je da je hrvatski turizam danas zatočen ne samo u krivim uvjerenjima i predrasudama, već i u nekvalitetnoj vlasničkoj i smještajnoj strukturi, kod čega gotovo 70% kapaciteta čine domaći smještaj i autokampovi, dok na hotele kao najkvalitetniji segment smještaja otpada 13%, pri čemu valja napomenuti da je 90% hotela izgrađeno prije 1990. g., njih 60% je uz to i knjigovodstveno otpisano. O činjenici da gotovo 70% noćenja ostvarujemo u srpnju i kolovozu da i ne govorimo.
Stoga je u kontekstu navedenog prilično deplasirano za srpanjski podbačaj prozivati aktualnog ministra turizma. Lorencina je kletva snašla isključivo zbog činjenice što je svojatao dobre rezultate lanjske turističke sezone, na koju ni ministarstvo ni HTZ nisu bitno utjecali. Naime, ne samo da problemi našeg turizma nisu od jučer, već je isto tako nedvojbeno da resorni ministar ne raspolaže polugama koje bi mu dopuštale značajnije upravljanje sektorom.
Zahtjevi hotelijera za tematskom sjednicom o turizmu i dizanju problema na razinu predsjednika Vlade više su nego osnovani, što se ne može reći i za njihov hipokritički prijedlog koji ide u pravcu redefiniranja Strategije razvoja turizma, koji je neosnovan, prvenstveno stoga što su kroz istu Strategiju pored izuzetno dobro odrađenog screeninga sektora, ponuđena i postavljena kvalitetna razvojna načela, strateški ciljevi i zadaci razvoja turizma, te ponuđene operativne strategije marketinga, razvoja turističkog proizvoda i ljudskih potencijala, kao i ona koja se tiče investicija.
Stoga je conditio sine qua non promjena u sektoru isključivo i samo dosljedno provođenje Strategije razvoja turizma. U protivnom, i tako nategnuti ciljevi iz Strategije, na prvome mjestu onaj o 14,3 milijarde eura prihoda od turizma u 2020. g. ostat će science fiction, dok će svi oni koji žive za turizam i od turizma, očiju uprtih u nebo, i dalje voditi svoje političko-propagandne ratove.