Rezultati predstojećih europarlamentarnih izbora, po ocjeni većine političkih analitičara, odredit će sudbinu Davora Bernardića na čelu SDP-a. Uvriježilo se mišljenje da će, ako SDP ostvari loš rezultat, to biti onaj konačni impuls koji će pokrenuti procese u stranci i rezultirati smjenom predsjednika stranke. Taj se stav toliko ukorijenio da čak i sami kandidati za Europski parlament koji su neskloni Bernardiću govore kako im je mučna spoznaja da njihov uspjeh na izborima ujedno znači pomaganje Bernardiću u preživljavanju na čelu stranke.
Moglo bi se, međutim, dogoditi nešto sasvim drugo. Loš izborni rezultat SDP-a na izborima za zastupnike u Europskom parlamentu mogao bi širom otvoriti vrata kandidaturi Zorana Milanovića za predsjednika države, i to kao SDP-ova kandidata iza kojega bi stajao upravo Davor Bernardić. Premda na prvu zvuči nevjerojatno, više je razloga zbog kojih je ovaj scenarij vrlo moguć. Iako Milanović nije potvrdio da se želi vratiti u aktivnu politiku i kandidirati za šefa države, ni jednom tu mogućnost nije otklonio. Namjerno je ostavio dilemu koja pridonosi njegovu statusu da, među svim političarima lijevo od HDZ-a, izaziva najviše pažnje i budi najviše emocija među biračima.
Ukoliko ima ambiciju useliti se u Ured predsjednika, Milanović se uvijek može kandidirati kao neovisni kandidat iza kojega bi zasigurno stale stranke Amsterdamske koalicije. Ali je to malo vjerojatno. U toj bi varijanti sam morao naći financijere kampanje, sam bi si morao osigurati logistiku, bio bi odgovoran za mogući raskol u SDP-u, a šanse za izborni uspjeh su upitne. U slučaju da je SDP-ov kandidat, to bi bila posve drukčija priča. Ne samo u odnosu na financije i logistiku, nego bi Milanović tada nastupio kao predsjednički kandidat cijele oporbe (s izuzetkom Mosta i Živog zida) što bi godilo njegovu egu, a kandidaturi dalo znatno veću težinu i zamah.
Milanović nije otpisao mogućnost da SDP stane iza njega u pohodu na Pantovčak, i s toga kuta valja promatrati činjenicu da nikada nije izgovorio ni jednu negativnu rečenicu na račun Davora Bernardića kao njegova nasljednika na čelu SDP-a.
U scenariju po kojem bi Milanović bio SDP-ov kandidat za predsjednika države Bernardić bi jednako profitirao, ako ne i više. U, po SDP lošem, ishodu svibanjskih izbora Bernardić će se sigurno naći pod paljbom kritika i zahtjeva da podnese ostavku. No, jasno je da on ostavku neće dati, kao i da ga nitko u SDP-u neće smijeniti. Ali će se opet naći u situaciji da ga svako malo netko buši iznutra, a da rejting stranke nastavi slobodni pad.
Isticanjem Milanovića kao predsjedničkog kandidata maknuo bi fokus sa sebe, a svim oponentima u stranci koji se u pravilu svrstavaju u Milanovićevu struju jednim bi potezom začepio usta i svezao ruke. Doduše, skapanjem pakta s Milanovićem naljutio bi svoje pristaše u stranci, no njima bi mogao podastrijeti argument da je on predsjendik koji ujedinjava i staviti na stol činjenicu da je vratio Ivu Josipovića u SDP, a Mirelu Holy stavio na listu za Europski parlament unatoč svim kritikama na račun stranke i njega osobno.
Uostalom, kada bi i ostale oporbene stranke, podržale Milanovića kako su to već najavile, Bernardić bi s pravom mogao reći da je SDP ponovno stožerna oporbena stranka. A njemu najvažnije, ako Milanović izgubi izbore, to se ne bi doživljavalo kao njegov poraz niti bi od toga imao štetu.