KONTROLNA TOČKA

Je li svijet doista poludio, hoće li biti rata? Velike krize i velike selidbe gotovo su uvijek završavale krvoprolićem...

Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije
 REUTERS

Politika je Zagreb opet učinila dalekim od Beograda, morat ćemo ponovno aktivirati zagrebačku podružnicu Komore, tako nekako rekao je u petak Marko Čadež, predsjednik Privredne komore Srbije. Obično, iza takve bi najave slijedio uzdah 'balkanska posla', politika bi izložila svoj otrov na površini, biznis bi ispod kolao kao i obično. Sada se međutim čini da su stvari daleko nadrasle balkanske okvire. Zapravo termin 'balkanizacija', nastao tijekom teškog raspada Jugoslavije, u raspravama danas sve češće zamjenjuje donedavno vladajuću 'globalizaciju'.

- Je li svijet doista poludio, hoće li biti rata? - pitao me, sasvim ozbiljno, ovih dana jedan od najboljih bankara u Hrvatskoj. Nije, naravno, očekivao precizan odgovor, ali u diskusiji koja se razvila malo tko ostao je ravnodušan. Kratak osvrt na povijest nije ohrabrujući. Velike krize, kao i velike selidbe naroda, gotovo su uvijek završavale krvoprolićem. Hrvatskoj je, čini se, napokon krenulo nabolje, jesmo li opet zakasnili?

Svjetska financijska kriza koja je započela 2007. nakon svojeg kraja 2012. ostavila je previše pitanja otvorenim. SAD je kao posljedicu dobio Donalda Trumpa za predsjednika, Europa trajni problem Grčke koji je poslužio kao okidač prvo za ozbiljnu krizu eurozone, a onda i same Europske unije. Brexit i viseća prijetnja raspada EU posljedice su nesklonosti politike da se suoči s korijenima problema.

- Nigel Farage i Boris Johnson napravili su zločin kada su svoj brod okrenuli od Europe, a onda sami, kada je zagustilo, skočili preko palube - rekao je ovih dana slikovito Emmanuel Macron, jedan od proeuropski orijentiranih pretendenata na mjesto francuskog predsjednika. Jesu. Danas, međutim, više nema smisla raspravljati o šteti koju su napravili. Iz naše perspektive neučinkovito je i filozofirati o budućnosti Europe. Premali smo da bismo utjecali na tijek događaja. Možemo, međutim, tražiti za nas najbolji način da se prilagodimo novim okolnostima.

Što za nas u Hrvatskoj znači 'Bijeli papir' šefa Europske komisije Jeana-Claudea Junckera, i njegovih pet scenarija europske budućnosti?

Prvi scenarij, onaj u kojemu se priča nastavlja linearno, ne odgovara nikome, jer već britanski odlazak dovodi do prekida kontinuiteta i Uniju tjera na promjene. Svođenje EU na zajedničko tržište (drugi scenarij) donosi nam premalo, jer mi, barem zasad, nemamo robu za trgovanje. Europa više brzina, treći Junckerov scenarij koji je najvjerojatniji, ne dođe li do raspada, nama donosi i prijetnju da zaglavimo u najsporijem rukavcu. Dva posljednja - 'činiti zajedno manje, ali učinkovitije', i 'raditi puno više toga zajednički', čine se više kao izgovori nego kao prijedlozi.

Silom prilika, pod pritiskom geografske povijesti i loših politika u susjedstvu, osim o Junckerovim scenarijima, mi danas moramo razmišljati i o posljedicama moguće štete od eskalacije nemira u Makedoniji i u BiH (i na turističkoj i na investicijskoj karti Europe takve se udaljenosti mjere milimetrima) i već danas razraditi modele preživljavanja za slučaj da ionako rijetki investitori odustanu, a turizam presahne, ma koliko se to iz današnje perspektive i uz odličan rani booking turističkih kapaciteta činilo malo vjerojatnim.

Ne manje važno, na tom je popisu i pitanje arbitraže i naših budućih odnosa sa Slovenijom. Junckerova poruka podrške arbitrima i njihovoj budućoj odluci, ma kakva bila, nije stigla slučajno. Između ostaloga, ta je poruka i znak da naša diplomacija nije odradila posao. To što mi mislimo da je arbitraža mrtva, znači malo ako to nismo znali objasniti svima koji su na bilo koji način uključeni u proces.

Pred nas se danas postavlja pitanje - jesmo li dovoljno odrasli da u korist zajedničkih interesa ostavimo po strani ipak prolazne idejno-političke i svjetonazorske granice. U svijetu čija budućnost u ovom trenutku ne izgleda najbolje, u Europskoj uniji koja proživljava dosad najteže od svih kriznih razdoblja odrastanja i u situaciji kada prilično izvjesno da nećemo skoro biti unutar schengenske granice, ali da ćemo zato biti pod snažnim utjecajem turbulentnog istočnog susjedstva, važno je znati koristiti svakog čovjeka.

Neven Mimica, nekad ministar u Vladi Ivice Račana i glavni pregovarač Hrvatske u pregovorima sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO), danas je europski povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj, Ivana Maletić, vrsna poznavateljica mehanizama europskih fondova, zastupnica je u Europskom parlamentu, Martina Dalić, ministrica gospodarstva, bila je uz guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića uključena u gospodarski dio hrvatskih pristupnih pregovora s EU kao zamjenica glavnog pregovarača Vladimira Drobnjaka, koji je danas šef hrvatske misije pri Ujedinjenim narodima.

Svatko od petero nabrojenih, osim nesporne stručnosti, ima zavidnu mrežu međunarodnih kontakata. Svatko od njih spreman je i sebe i cijelu tu mrežu upogoniti u korist poboljšanja prilika u Hrvatskoj, bez obzira na to koja stranka trenutačno ima najveći utjecaj u Banskim dvorima. Dajmo im posla. Neovisno o smjeru kojim krene EU, njihov doprinos može biti značajan. Dopustimo li da prevladaju uski stranački interesi, u budućem scenariju Europe bit ćemo zadnja zemlja iza željezne zavjese.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2020 22:34