Jučer je bio blagdan Blagovijesti - spomen na onaj trenutak kad je Isus začet u utrobi Djevice Marije. Toga je časa vječni Bog počeo živjeti i kao čovjek u ljudskom vremenu. Uzeo je sebi uz vječnu božansku i stvorenu ljudsku narav - dušu i tijelo.
Od tada Bog koji je po svojoj naravi besmrtan ima i ljudsko smrtno tijelo. Morat će rasti, roditi se, učiti, raditi, trpjeti i umrijeti. Sva kršćanska misao svih stoljeća pokušava tu stvarnost - osobno jedinstvo nestvorenog i stvorenog - promisliti i izraziti - nikad dovoljno. Ali tek je tim događajem ostvarena punoća Božjega nauma.
Nestvoreni odlučio je biti i stvoren, vječni je htio zaživjeti u vremenu, nevidljivi postati vidljivim, rasti, trpjeti i umrijeti - da tako vremenitog i nesavršenog stvora, čovjeka uvede u svoju besmrtnost, u vječnost kojoj nema kraja - u kojoj je stalno stanje neopisiva i nikad dorečena radost ljubavi.
Govoriti tako iz ove zemaljske moralne kaljuže može djelovati idealistički, barem pjesnički, ali utjelovljeni Bog, Isus iz Nazareta, sin Marijin, taj će idealizam provesti kroz strašnu patnju beznađa, tu pjesmu kroz metež ljudske zloće.
Cijeli će mu zemaljski život proteći između radosnog razgovora s nebeskim Ocem i neshvatljivog jauka, očajničkog pitanja tom istom Ocu “zašto si me napustio?”.
Bit će to blagoslovljeni, ali preteški put božanskog očovječenja i ljudskog pobožanstvenja.
Zapravo neizrecivo, ali jedino moguće pobožanstvenje čovjeka.
Zato nam je i povijest ovakva kakva jest. Zato je i svaki život radosni zalet i očajnički vapaj.
No, zato je ovaj Bogočovjek jedini Bog po ljudskoj mjeri - zato je ovo čudna vjera kadra izdržati sve osobne i povijesne krize, sva uzdignuća i sva sramoćenja.
Ona zaista vodi kroz sramotu u proslavu, kroz bolest u ozdravljenje, kroz patnje u pobjede - kroz smrt u život.
Kad vjernik to shvati više se ne pita ima li Boga nego s tim Bogom ide kroz ljudske poraze u božansku pobjedu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....