Otvaranjem Markova trga za prosvjednike - tako je mandat počela Vlada Zorana Milanovića. Završiti ga može potezom koji je apsolutna suprotnost toj demokratski intoniranoj inicijaciji - otimanjem referendumskih građanskih inicijativa i njihovim zatvaranjem u državne urede. Kao što je HDZ-ova vlast teško pogriješila kad je prostor ispod prozora Vlade i Sabora učinila nedostupnim za glas naroda, pa ga je tek ustoličeni premijer Milanović morao oslobađati, tako i njegova ekipa sada pokazuje prezir prema javnosti, otimajući ono što legitimno pripada ulici - skupljanje potpisa za raspisivanje referenduma.
Zakonsko uređivanje problematike u posljednje vrijeme silno popularnih referenduma treba pozdraviti. Način neposrednog izjašnjavanja građana normiran je kaotično, s mnogo nelogičnih i loših rješenja. Nužno je unijeti više transparentnosti u dosad sivu zonu njihova financiranja. Odrediti set tema o kojima se na referendumu ne može odlučivati. Zakon također mora stati na kraj različitim zloupotrebama do kakvih je dosad znalo dolaziti. Škole i crkveni prostori zaista nisu mjesta na kojima bi potpise trebalo skupljati. Ali, ideja da se taj proces s trgova i javnih prostora preseli u tijela državne vlasti nije način uređivanja, nego sabotiranja neposredne demokracije. Takvim podržavljenjem skupljanje se potpisa ne olakšava, nego otežava, obeshrabruje i guši. Usto, izmještanjem u državne kancelarije, pod skute općenito nezainteresirane uprave, cijeli se postupak silno birokratizira. Odsijeca od energije zainteresiranih pokretača, koji su dosad nerijetko bili važan razlog njihova uspjeha.
Politička klasa općenito pokazuje ogromnu strepnju i strah od vlastite javnosti. Ne samo zakonom o referendumu. Političke stranke okupiraju sav politički prostor, pa i sfere koje su donedavno barem nominalno bile nestranačke. Protekli su tjedan svojim kadrovima nafutrale i Državno izborno povjerenstvo, koje su dosad činili nezavisni stručnjaci. U tom prefarbavanju vlastitih vojnika partije u navodno stranački neutralne osobe dvije su ključne stranke bratski surađivale. Izgleda da je jedini konsenzus koji SDP i HDZ mogu postići onaj na štetu građana. Kooperacija im je u zaposjedanju DIP-a bila savršena, baš kao u ono vrijeme kad su rame uz rame svojim ljudima - jedan moj, jedan tvoj - dijelili stolce po Ustavnom sudu.