Očito su zastave pod kojima su dosad vodili rat protiv legalno izabrane vlasti jako olinjale. Nakon što je HDZ ovladao Vukovarom, čekićarski ustanak protiv ćirilice naglo je zamukao, više nema smisla. Bojna protiv jugoslavena, programatska parola pod kojom je šator na Savskoj ustoličen, nekako se nije primila. Preočito je da nema veze sa stvarnošću. Ali “registar agresora”! To bi moglo funkcionirati! Protiv prokazivanja onih koji su devedesetih napali Hrvatsku, tko bi mogao biti?
Ali, hajmo vidjeti o čemu se ovdje zaista radi. Takvo će razlaganje pokazati pravu prirodu najnovijeg konstrukta iz arsenala alata za histeriziranje javnosti. Na što se i na koga zahtjev za utvrđivanje i objavljivanje liste agresora zapravo odnosi? Čija bi se imena trebala naći u toj zbirci dušmana? Onih koji su devedesetih izvršili agresiju na Hrvatsku? Pripadnika ondašnje Jugoslavenske armije i čitavog ratnog konglomerata pod kapom Slobodana Miloševića? Teško da se ovdje na to mislilo. Nerealno je da se do takvog popisa može doći i veliko je pitanje što bi ta imena uopće značila Hrvatskoj. Što bi s podatkom da je neki Šumadinac ili Vojvođanin bio pod Vukovarom ili u Kninu? Očito se ovdje referira na onu drugu dimenziju rata koji se vodio u Hrvatskoj, a to je srpska pobuna. Veteranski pobunjenici iz šatora na Savskoj zapravo traže da se napravi i objavi registar onih koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv hrvatske države.
Velikodušni pobjednici
Haaški je sud u svojim presudama jasno razlučio da je Hrvatska devedesetih bila izložena vanjskoj, velikosrpskoj agresiji te da se istodobno odvijao unutarnji sukob, između dijela hrvatskih Srba i većinskih Hrvata, koji je imao karakteristike građanskog rata. Hrvatska je rat dobila. Od pobjednika se očekuje velikodušnost, pa je tako i Franjo Tuđman sve sudionike srpske pobune zakonski abolirao. Nije to učinio samo od vlastite pameti, nego i pod utjecajem, pa i uvjetovanjem međunarodne zajednice. Ali, ništa se drugo, ni manje, nije ni moglo očekivati. Zakonski je oprost jedini produktivan način na koji se takvi ratni sukobi između građana jedne države, vođeni unutar iste političke nacije, mogu riješiti. Bez toga, pravi je mir nemoguće postići. Rat koji teče pretvara se u trajno stanje države. Hrvatska je svoje pobunjene Srbe morala abolirati sebe radi. Za njih, bio je to čin milosti, za hrvatsku državu - akt državničke odgovornosti.
Konkretno, to znači da svi oni koji su devedesetih sudjelovali u pobuni danas uživaju status punopravnih građana Hrvatske. Važno je pritom znati da se to ne odnosi na one koji su počinili zločine. Za njih oprosta nema. Njih je uvijek moguće i potrebno procesuirati. Utoliko izjave nekih žena da svoje zlostavljače i silovatelje susreću na ulici ozbiljno treba istražiti i, pokažu li se točnima, svaki se takav slučaj mora sudski goniti. Ali, činjenica da je netko devedesetih nosio uniformu nehrvatske, krajinske vojske, ne može više biti kažnjiva. Štoviše, mirna je reintegracija ne samo istočne Slavonije nego i preostalog srpskog stanovništva u hrvatski državni korpus podrazumijevala da se neki od aktera pobunjeničke srpske vlasti uključe u postratne strukture hrvatske države. To je jednom zauvijek zaključena stvar i takvom mora i ostati.
U svemu ovome nemoguće je zanemariti činjenicu da je najveći dio srpskih pobunjenika napustio Hrvatsku. Kao što je poznato, broj se Srba u hrvatskoj državi drastično smanjio. Sveo se otprilike na trećinu predratnoga. S današnjih ni četiri posto u ukupnom broju stanovnika, hrvatski Srbi, sve da i hoće, zaista više ne mogu predstavljati nikakav remetilački faktor ni problem. Ali, na antisrpskoj retorici još je prilično lako zapaliti javnost. U taj kontekst smješta se onda i zahtjev šatoraša o objavi “registra agresora”, faktički liste pobunjenih i aboliranih Srba.
Teško je ne primijetiti da se veterani u tom pogledu naslanjaju na ponovno oživljene ideje o “čistoj Hrvatskoj”, odnosno “čišćenju države”, kojima je rodonačelnik konzervativka Ruža Tomašić, koja danas funkcionira kao glasnogovornica etničkog čišćenja. Ovdašnjim je Srbima nedavno zaprijetila da će, “počnemo li mi čistiti svoje dvorište”, u velikom broju morati napustiti Hrvatsku i otići u Srbiju. Zašto? Ne zato jer bi možda nešto zgriješili ili rovarili protiv države, nego zato što, kako će doslovce, “žive na račun hrvatskih građana”, odnosno “do Hrvatske im uopće nije stalo”. Tomašić se, dakle, ne zaustavlja na nekadašnjim pobunjenicima koji su obuhvaćeni zakonom o oprostu, a dio ih radi u strukturama hrvatske države. Ne, ona je svoju listu - Svi kojima do Hrvatske uopće nije stalo! - jako proširila i učinila posve voluntarističkom, do neba rastezljivom. Znamo kako to već ide, prvo Srbi, pobunjeni pa onda svi ostali, zatim valjda jugoslavenčine, komunjare i udbaši, potom nedovoljno dobri Hrvati, svi kojima do Hrvatske nije stalo… i hop, evo nas u totalitarnom društvu.
Denunciranje drugih
Ni zahtjev o objavi “registra agresora” ne cilja samo na denunciranje onih koji su svojedobno, prije četvrt stoljeća, nosili uniformu srpske pobune, nego udara mnogo šire. Prije svega cilja na Srbe generalno, jer želi zapriječiti donošenje zakona o civilnim žrtvama rata, kroz koji bi se možda i neko dijete ili invalid stradao na srpskoj strani mogli provući. Takva se mogućnost naziva izjednačavanjem žrtve i agresora. Dodatni je bonus što se inzistiranjem na objavljivanju svojevrsne knjige srpskih zlotvora može održavati nekima vrlo privlačno stanje ratnog ozračja. Pokušaji militariziranja Hrvatske iz šatora na Savskoj nisu samo nostalgija za vremenom u kojem su branitelji bili odlučujući faktor u državi. Ratotvorno djeluju i određene političke opcije. Ne samo “oni koji vole mrziti” nego i oni koji računaju da će na mržnji politički profitirati.
Fatalna privlačnost
Nasuprot politici za koju aranžiranje ratne halabuke u mirnodopskim uvjetima ima fatalnu privlačnost, Papa je prije tjedan dana u Sarajevu pokazao potrebu i snagu mirotvornog programa. Njegove poruke nisu bile namijenjene samo teško ranjenoj i na tri etnička dijela razdrtoj Bosni i Hercegovini, nego svim državama koje su prošle kroz iskustvo unutarnjeg sukoba i, naravno, cijelom svijetu za koji će reći da je već jednom nogom u Trećem svjetskom ratu. Politički čelnici nisu vjerski poglavari, ali neke su poruke univerzalne. Po Franji, nekadašnje ratne protivnike povezuje zajednički otac na nebu i tim odnosom zadano bratstvo. Moderan bi političar morao znati da je politika umijeće povezivanja i da je dužan njegovati, kako bi Bergoglio rekao, “kulturu susreta”. To ne znači brisanje političkih razlika, nego njihovo uvažavanje. Znači da se ljudi različitih političkih uverenja ne gledaju preko nišana.
Politike koje na mržnji prema drugima zbijaju svoje jato mogu imati uspjeha. Ponekad se čini da su ratotvorci politički uspješniji od peacemakera. Ali, onaj tko Hrvatskoj ponudi suradnju i mir u punini razlika, etničkih, vjerskih, ideoloških, političkih i tako dalje, i tako dalje, pokazat će odgovornost prema naciji i državi. Rat je ovdje davno završen, ali mir još nije uspostavljen. Zato jer su oni koji prizivaju netrpeljivošću i ostracizmom zadojene sukobe moćniji od graditelja mira. Ratove, kako reče Papa, smišljaju trgovci oružjem, oni koji zarađuju od ubijanja ljudi. Isto je i s politikama koje se baziraju na “kulturi rata”: i one svoj profit grade na ljudskoj nesreći. Nasuprot sarajevskom “Mir vama!”, u Hrvatskoj su još vrlo glasni oni koji kriče “Rat nama!”.