Još nisu ni došli na vlast, a iz Domoljubne koalicije već najavljuju da bi vladali željeznom rukom. Za početak nacionalnim bi manjinama ukinuli slobodu odlučivanja. Njihove bi predstavnike u Saboru pretvorili u zastupnike drugog reda ili ograničenog mandata i suvereniteta.
Neposredno nakon što su novoizabrani manjinski zastupnici preliminarno podržali lijevu koaliciju oko SDP-a, šef minornog HSLS-a Darinko Kosor osjetio se pozvanim da im drži lekcije i određuje mjesto u parlamentu. Po njemu, nemaju se oni što izjašnjavati, nego neka se izvole pridružiti saborskoj većini, bez obzira na to tko je sastavljao. Potom je i šef osovinskog HDZ-a Tomislav Karamarko usvrdio da bi “manjinci u budućnosti uvijek trebali ići s onim tko formira vladu” te je zloslutno dodao da će u tom pogledu promijeniti postojeći sustav, ne precizirajući što bi to imalo značiti.
Problematiziranje statusa manjinskih zastupnika posve je legitimno. Hrvatski model nije bez mana. Ideje o njegovu redizajniranju povremeno su se znale čuti i prije.
Glas svakog zastupnika u Saboru jednako je vrijedan, ali nije jednako vrijedan i mandat svakog zastupnika, upozoravala je svojedobno profesorica Mirjana Kasapović, aludirajući pritom na činjenicu da su neki manjinci ulazili u Sabor tek s nekoliko stotina glasova. Participacija nacionalnih manjina u parlamentu nerijetko se povezuje s posve problematičnim modelom glasanja dijaspore, koji faktički nema mnogo veze s dijasporom, odnosno iseljenom Hrvatskom, ali ima veze s nerealnom i propalom idejom Franje Tuđmana da Hrvati u Bosni, a pogotovo Hercegovini, zajedno s teritorijem na kojem žive, moraju biti sastavni dio Hrvatske. Prije osam godina, na izborima 2007. kad se činilo da bi dijaspora mogla odlučiti o izbornom pobjedniku, važni politički čelnici javno su se deklarirali da će pobjednikom smatrati onu stranku koja osvoji većinu glasova u Hrvatskoj. Ni Kosor ni Karamarko ne vide danas ništa problematično u činjenici da su SDP-ov blok uspjeli nadigrati samo s tri glasa kvazidijaspore, u kojoj bosanskohercegovačke Hrvate - gorkog li apsurda! - zastupa bivši ministar Ivan Šuker, već četrdesetak godina stacioniran u Velikoj Gorici.
Svejedno, o zastupljenosti nacionalnih manjina u Saboru moguće je raspravljati, ali način na koji su čelnici Domoljubne koalicije to učinili apsolutno je neprihvatljiv i dubinski skandalozan. Iz više razloga. Prvo zato što Karamarko i Kosor kao njegov novopečeni trbuhozborac manjinsko sudjelovanje u parlamentu svode na puko trgovanje interesima. Kao, manjine moraju biti uz vlast jer im samo onaj tko drži ključeve proračuna može osigurati ispunjenje prava. Od onih koji se u politici ponašaju pragmatično, a nikad principijelno drugačiji se savjet vjerojatno nije ni mogao očekivati. Ispunjenje manjinskih prava i zaštita manjina nisu stvar dobre volje ni političke trgovine, nego su ustavna obaveza svake vlasti. Ako u HDZ-u to ne znaju ili su zaboravili, stranka koja se naziva liberalnom ne bi u tom pogledu smjela imati nikakvih dilema.
Drugo, Karamarkovoj ambiciji da sugerira ili čak određuje kako će se manjine držati prethodile su godine u kojima je HDZ vodio izrazito antimanjinsku politiku. Sad kad mu treba svaki glas kako bi sklepao parlamentarnu većinu, šef se HDZ-a sjetio razgovarati s Miloradom Pupovcem i još nekim manjincima. Očekujući valjda da se zaboravi kako je svoju karijeru predsjednika HDZ-a započeo proglašavajući svojedobnu koaliciju svoje stranke sa Srbima, odnosno SDSS-om sramotnom. Praktično je odbacio sve što je savez Ive Sanadera s Pupovčevom strankom donio Hrvatskoj. A donio je mnogo dobroga. Pomogao je prevladavanju posljedica ratnih sukoba i stišavanju međunacionalnih tenzija. Sanaderov presedanski “Hristos se rodi”, pozdrav s kojim je Srbima otišao čestitati Božić, što se s čela hrvatske države do njega nije dogodilo, bio je velika i važna gesta međunacionalnog pomirenja i normaliziranja Hrvatske.
Karamarko je, posve suprotno, šurovao s razbijačima ćiriličnih ploča, hrabrio antimanjinske stavove. U svoju je koaliciju uvezao i jednu otvoreno proustašku stranku, koja se zalaže za ukidanje prava nacionalnih manjina. Super ako se spreman korigirati. Ali takvog znaka od njega još nije vidjeti.
Manjinama bi sada pružio ruku, ali je ona i dalje prazna. Ništa ne nudi, najmanje obnovu povjerenja. Ruka je pružena samo kako bi se pokupili manjinski glasovi. I još se čudi “zašto bi svi Srbi u Hrvatskoj podržavali lijevu opciju?” Pa zato što se njegova desnica predstavila kao antisrpska. Svojim ponašanjem gurnula je Srbe u SDP-ovo krilo. Treće, svoja izvolijevanja kako bi se zastupnici manjina imali ponašati šefovi Domoljubne koalicije debelo su natopili prijetnjama. Karamarko najavljuje promjenu modela, kao da je to stvar jedne stranke. Kosor ih “prijateljski savjetuje” da paze što rade: ne priklone li se većini, tvrdi, najviše će naštetiti vlastitim interesima.
Manjine će, dakle, same biti krive za zatiranje svojih prava.
Umjesto distanciranja od HDZ-ove prema nacionalnim manjinama netrpeljive politike, šef je HSLS-a praktično abolira i potpisuje.
U desnoj koaliciji njegova je stranka trebala biti čuvar liberalnih vrijednosti, a pretvoriše je u kerbera sitnih pojedinačnih interesa. Darinko Kosor sigurno zna čemu uvezivanje s većinom zapravo služi.