Zločin šutnje, za koji se - kad je o bleiburškoj tragediji riječ - s pravom optužuje režim bivše jugoslavenske države, na jučerašnjoj je komemoraciji na Bleiburškom polju ponovljen. Ali, sada se šutjelo o nekim drugim važnim aspektima krvavih događaja s konca Drugoga svjetskog rata. Da je među tada stradalima bilo i ustaša, nitko nije ni zucnuo. Čak je i kardinal Bozanić u svojoj homiliji isključivo govorio o nedužnim žrtvama, kao da drugačijih nije ni bilo. Svi su pobijeni bili žrtve, ali svi sigurno nisu bili i nevini. Koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima.
Bozanić je napravio izvjestan iskorak kad je antifašizam, ali samo istarski i dalmatinski, spomenuo u pozitivnom, domoljubnom kontekstu, priznajući mu zasluge za oslobađanje hrvatskog nacionalnog teritorija. Također kad je upozorio da današnja Hrvatska svoje uporište ne smije tražiti u ideološkim sukobima otprije sedamdeset godina, odnosno kad je kao osnovu novog hrvatskog zajedništva istaknuo opraštanje i traženje oprosta. Ali je svoje zalaganje za istinu debelo doveo u pitanje sasvim neutemeljenom i zlonamjernom insinuacijom da današnje pozivanje na antifašizam tendira staljinizmu (“Danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća”), kao i implicitnim optuživanjem aktualne vlasti da skriva istinu o žrtvama Bleiburga. I to samo dan nakon što je premijer Milanović položio vijenac na masovnoj grobnici u Teznom, a njegov ministar otkrio spomenik kojim je sadašnja Vlada, za razliku od svih prethodnih, počela obilježavati stratišta iz komunističkog režima.
Lani je na Bleiburškom polju dubrovački biskup Mate Uzinić, pozivajući da se konačno završi Drugi svjetski rat, doslovce zavapio: “Prestanimo se već jednom ponašati kao djeca ustaša i partizana. Prestanimo jedni drugima biti neprijatelji i postanimo jedni drugima braća i sestre”. Na žalost, po ovogodišnjoj bi se komemoraciji moglo zaključiti da su njegove riječi bačene u vjetar.