Džaba krečio! - tako mi, porukom iz poznatog vica koji govori o uzaludnosti nekog posla, ugledni član HDZ-a ovih dana odgovara na konstataciju da se njegovo ustrajno zagovaranje Tomislava Karamarka pokazalo promašenom investicijom. Tomo je privatno sjajan čovjek, njegova desničarska retorika služi homogeniziranju HDZ-ova biračkog tijela, evo, čim to obavi, kreće, umiven i presvučen, prema osvajanju centra, sve to govorio mi je protekle tri godine, uvijek iznova pokušavajući racionalizirati postupke HDZ-ova šefa. Najave su promašile pa ni moj sugovornik danas ne krije razočaranost. Karamarko je postao veliki gubitnik izbora i sada za sebe i stranku traži izlaznu strategiju.
Premda je HDZ-ova koalicija prema izbornim rezultatima u blagoj prednosti, Tomislav Karamarko teško može biti premijer, a veliko je pitanje dokle će potrajati i njegova funkcija šefa stranke. HDZ je jako uzdrman. Izborni podbačaj rezultirao je unutarnjom destabilizacijom. Otvorena je potraga za krivcem. Istodobno listaju se kandidati za novog lidera. Otvara se borba za prijestolje. Već se zna tko će mu na izbornom saboru HDZ-a izaći na megdan. Imena koja se vrte sugeriraju da će stranka radikalno mijenjati svoj imidž. Jačaju, čini se, snage koje traže i garantiraju modernizaciju HDZ-a. Dođe li do ponovljenih izbora, priznaju u stranci, javnosti moraju ponuditi neko novo lice. S ovim su im šanse za pobjedu nikakve. Istodobno iz Domoljubne koalicije izjavljuju da u pregovore s Mostom ulaze bez uvjeta da Karamarko bude premijer. Čini se da bi poljuljani, možda već i otpisani šef HDZ-a bio presretan da ga zapadne utješna funkcija predsjednika Sabora. Premda bi na tom mjestu trebala biti osoba od javnog autoriteta, dokazane širine i tolerantnosti. Sve što Karamarko nije.
Premda je nizom grešaka jako pomogao HDZ-ovom izbornom neuspjehu, ovdje nikako nije riječ tek o osobnom porazu Tomislava Karamarka. Riječ je o porazu njegove politike jahanja na radikalizmu. Politike raspojasanog i mahnitog nacionalizma. Konzervativne talibanije. Totalitarnog antitotalitarizma. S tim da se antitotalitarno kod njega iskazivalo u odnosu prema prošlosti, i to uglavnom onoj crvenoj. Totalitarane tendencije projektirao je u sadašnjost i budućnost, uglavnom govoreći o rješenjima koja u Hrvatsku kani implementirati. Lako se moglo predvidjeti da će mu se takvi tvrdi i sektaški stavovi na koncu obiti o glavu. Na svim dosadašnjim izborima, europskim i predsjedničkim, naime, čijim se rezultatima Karamarko jako voli hvaliti, nije pobijedio njegov HDZ. U jednom i u drugom slučaju pobijedila je ona druga, umjerena struja HDZ-a.
U Europski parlament izabrani Andrej Plenković i Davor Stier pristojni su europski demokršćani. Kolinda Grabar Kitarović uspjela je osvojiti Pantovčak samo zato što je pokupila i dio glasova centra. Koje Karamarko nije ni pokušao dobiti. Njegova je izborna strategija bila veliki promašaj. Stigla ga je kletva Drage Prgometa, koji je početkom godine napuštajući HDZ i visoku funkciju u stranačkom vrhu najavio da će radikalskom retorikom izgubiti izbore. Stranački ga šef nije htio čuti, pa mu se dogodio Most. Koji mu je odmah povadio zube. Već ovotjedna Kolona sjećanja u Vukovaru pokazala je opoziv dosadašnje HDZ-ove politike podjele i destrukcije. Također, otvoreni su pregovori s manjinama, premda je Karamarko svojedobno koaliciju svoje stranke s predstavnicima Srba proglasio sramotnom i snažno je puhao u krila kreatorima antisrpskih raspoloženja. Sada mijenja ploču. Čak kad bi i ostao na čelu stranke, ni HDZ ni on više nisu isti. Promjena je neposredna posljedica neslavnog izbornog rezultata.
Čini se da je Tomislav Karamarko na odlasku, ali se ni Zoran Milanović ne može osjećati dobro. Šefu SDP-a sastavljanje vlade također može predstavljati nesavladiv problem. Oba su zapravo pala! Premda su mu koalicijski potencijali veći od HDZ-ovih, ni SDP ne uspijeva navući 76 glasova potrebnih za parlamentarnu većinu. Milanovićeve šanse za sklapanje koalicije s Mostom umanjuje i činjenica da se on - za razliku od Karamarka - ne želi odreći premijerske funkcije. Zatim, način na koji je iskoristio razgovor s Prgometom, koji po svemu sudeći nije snimljen ni obnarodovan bez njegova znanja, homogenizirao je Most, a nije ga razvalio, kako se vjerojatno očekivalo. Na koncu, pregovori s ekipom Bože Petrova - suprotno izjavama iz SDP-a, koje ih proglašavaju uzorom razumijevanja i suglasja - nipošto nisu idilični i u ovom je trenutku posve nemoguće prognozirati što će iz njih zapravo proizaći. Milanović je navodno vrlo blizu zaključku da na koncu neće moći osvojiti mandat za sastavljanje vlade i već je, kako tvrde njegovi suradnici, počeo pripreme za iduće izbore, za koje vjeruje da će biti vrlo skoro.
Šef SDP-a neće imati većih pretumbacija u partiji. Za razliku od Karamarka, njegova je pozicija na čelu stranke prilično neupitna. Neke ozbiljne potrese ne treba očekivati, čak ni ako ode u opoziciju. Ali promjena koja se uzletom Mosta na političkoj sceni dogodila neminovno će utjecati i na SDP. Ne samo zato što je platforma Bože Petrova pokupila i dio razočaranih lijevih birača, nego i zato što njihov prodor uništava poredak zasnovan na trulom duopolu, na kojem je Milanović dosad prosperirao. Kao treći jaki igrač na nacionalnoj sceni Most je tu godinama nepromjenjivu političku konstelaciju rasklimao i doveo do promjene perspektive. SDP i HDZ dosad su se isključivo fokusirali jedni na druge. Živjeli su od međusobnih sukoba. Kontriranje Karamarku i HDZ-u više ne garantira politički opstanak. Milanović će morati smisliti neki novi razlog postojanja.
Bez obzira na to što su mnoge stvari oko Mosta još nejasne, a neke su i problematične, s njihovim se pojavljivanjem i izbornim uzletom već dogodilo nekoliko bitnih pomaka. Prvo i najvažnije, u žižu postizbornih razgovora stavljene su reforme. To je kapitalna promjena kakvu Hrvatska nikada dosad nije uspjela proizvesti. Nisu sve reforme koje Most predlaže pogođene, neke su vjerojatno i promašene, ali prvi put se ozbiljno razgovara o tome što treba mijenjati u gospodarstvu, što u teritorijalnom ustroju države, administraciji, pa pravosuđu… Dosad nevjerojatno, Most je natjerao i SDP i HDZ da se natječu u nuđenju reformi. Na obje strane sada licitiraju tko će od njih dublje zarezati. Licemjerno, naravno! Jedni i drugi pokušavaju kupiti mogućnost formiranja vlade, ali svojim izjavama stvaraju drugačiju, novu političku atmosferu. Već danima nitko ne spominje ustaše i partizane, crne i crvene, zločinačku desnicu i nenarodnu ljevicu… Dižu se ideološke magluštine koje su Hrvatsku dosad pritiskale.
Drugo, ljekovito je prizemljenje političke elite, dosad prvaka bahatosti, kakvo na političkoj sceni Hrvatske još nije viđeno. Šefove ključnih stranaka Most trenutno uči poniznosti. Dosad su se osjećali silno moćnima, pokazivali su prezir prema javnosti. Nisu htjeli na sučeljavanja, s elitističkih visina nosom su parali nebo. Do Milanovića nisu mogli ni strani ambasadori, nedostojni, kako je smatrao, njegove premijerske razine. Karamarko, koji je prijetio polovici Hrvatske, sada uvlači rogove, na ranu bi ga previo. Javnost u Mostu vidi povratak tako joj dragim vrijednostima skromnosti i poštenja. Ne iznevjere li, čitava će se politička močvara morati početi bistriti.
Treće, s Mostom ni HDZ ni SDP više ne izgledaju tako loše kao dok su sami. Bez obzira na koga će na koncu izbor pasti, jedni i drugi mogu formirati podnošljivu vlast. Jer će njen karakter u velikoj mjeri određivati upravo novi igrači na političkoj sceni. Ako ljevica dobije mandat i s Mostom složi vladu, više neće moći bježati od reformi. Ako desna koalicija skuje parlamentarnu većinu i oformi kabinet, ne treba se bojati HDZ-ovog političkog ekstremizma. Svijet koji su predstavljali Tomislav Karamarko i Zoran Milanović više nije dominirajući, možda je u nestajanju, pa će i njih dvojica logično prema političkom zalasku. Ne promijene li se, postaju prošlost