Da, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava apsolutno je u pravu kad tvrdi da ćirilične ploče nisu najvažniji problem u njegovu gradu.
Mnogo su veći problem nezaposlenost i općenito socijalna besperspektivnost, koje ne prave razliku između Hrvata i Srba. A kad je riječ o međunacionalnim odnosima, mnogo su veći problem po krvnim zrncima odvojeni vrtići i škole, jedan naopako postavljen sustav koji ni djeci ne dopušta da žive zajedno, nego današnje, od rata punih dvadeset godina udaljene generacije uporno odgaja u etničkoj distanci i separaciji i služi trajnom konzerviranju - a ne potrebnom prevladavanju - ratnih podjela.
Ćirilica nije krucijalni, ali je svakako važan problem jer je posljednjih godina postala mnogo više od pisma kojim se služi jedna nacionalna zajednica. Pretvorena je u lakmus papir koji pokazuje faktičku razinu manjinskih prava i sloboda. Odnosom prema ćirilici danas se mjeri prihvaćenost i ravnopravnost građana srpske nacionalnosti u hrvatskoj državi i društvu. Antićirilična kampanja koja je lani protutnjala Hrvatskom dubinski je bila gonjena antisrpskim raspoloženjima. Sada je rukopis razbijača dvojezičnih ploča po Vukovaru ozvaničen odlukom tamošnjeg Gradskog vijeća. Zato se ona druga Penavina izjava, ona da su voljom njegove vlasti Srbima garantirana maksimalna prava, bezobrazno izruguje i sprda s činjenicama.
Opozvane odluke
HDZ-ova vlast u Vukovaru faktički je opozvala svoje odluke otprije šest godina, kada je u dogovoru s tamošnjim Srbima u gradski Statut ugradila odredbe o upotrebi srpskog jezika i ćiriličnog pisma. Recentna promjena tog dokumenta, koja praktično onemogućava postavljanje dvojezičnih tabli na gradskim institucijama, ustanovama i ulicama, suprotna je Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, ali i obavezama koje je Hrvatska u tom pogledu preuzela pred međunarodnom zajednicom. Po novom, ostvarivanje se manjinskih prava na različite načine uvjetuje, otežava i zapravo isključuje. Uvodi se tako taksa na ćirilicu! Pripadnici srpske zajednice mogu dobiti na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu gradske službene akte ili isprave, ali to moraju pismeno zatražiti i posebno se naplaćuje: svaki put 20 kuna u gradski proračun. Skupa ćirilica!
Također, ostvarivanje se kolektivnih manjinskih prava, poput dvojezičnih natpisa po vukovarskim lokalitetima, uvjetuje ocjenom gradske vlasti o stanju odnosa između Hrvata i Srba. Gradsko će vijeće svake jeseni pretresti ‘’dostignuti stupanj razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među građanima Vukovara”, pa će na osnovi vlastite impresije onda odlučivati o tome hoće li se Srbima udijeliti neka ćirilična ploča. Nema tu neotuđivih ljudskih prava, imperativa zakona ni međunarodnih obaveza. Nema objektiviziranih kriterija. Većina odlučuje što će i koliko manjini dopustiti. Presuđuje voluntarizam gradskih vijećnika. Ako se stvari tako postave, onda se spirala nedobrih, poremećenih, pa i opasno zatrovanih hrvatsko-srpskih odnosa nikada neće prekinuti. Takav model ne vodi razvijanju međuetničkog razumijevanja i uvažavanja, nego faktički podržava i nagrađuje one koji rade na njihovu pogoršavanju. Ritam ne udaraju mirotvorci, nego dileri napetosti i nesnošljivosti. Dovoljno je proizvesti neke incidentne situacije, pa da prava srpske zajednice ostanu na ledu. Prvo organiziraš razbijanje legalno postavljenih ćiriličnih tabli, a onda tvrdiš da odnosi između Hrvata i Srba nisu dovoljno dobri, pa se uvođenje dvojezičnosti beskonačno odgađa.
Odluka Penavina jata, kojom se jednoj etničkoj zajednici praktično onemogućava ostvarivanje Ustavom zagarantiranih prava, mijenja u prvom redu karakter Vukovara. Kako konstatira Žarko Puhovski, grad koji simbolizira legitimnu hrvatsku obranu i istodobno koljački srpski nacionalizam sve više postaje simbolom agresivnog hrvatskog nacionalizma prema manjinama. Naravno da se pri implementaciji manjinskih prava mora voditi računa i o osjećajima većinskog naroda, kako to zakon i nalaže. Ali ta zakonska odredba ne može biti razlog ni opravdanje za suspenziju prava srpske zajednice. Zbog onoga što su Srbi učinili Hrvatima u ratu devedesetih ne može se danas oduzimanjem prava kažnjavati cijela srpska manjina, kao kolektivitet.
Na žalost, oni koji u ime svojih poginulih sinova ili iz nekih drugih razloga razbijaju ćirilične ploče osvećuju se generaciji koja s tim zlom nikakve veze nema. Nije u Vukovaru lako ratnim stradalnicima, ali nije lako ni klincima koji rastu pod stigmom da im je “agresorska ćirilica” materinji jezik. Kako se jedan dio njihova manjinskog identiteta stalno pribija na stup srama, mali se Srbi od pelena kljukaju porukom da su građani drugog reda, nepouzdani, moguće i neprijateljski element. Osigurati prava manjinskim zajednicama, to nije stvar ničije dobre volje ni milosti, nego je obaveza većinskog naroda. Ali, problem je kad pjevačima ustaških pjesama zapadne da odlučuju o dopustivosti ćirilice. Teško se oteti dojmu da odnos HDZ-ovih prvaka u Vukovaru prema Srbima vuče korijene iz njihovih osobnih ustašofilskih raspoloženja i uvjerenja. Urlati ustaške budnice i odlučivati o srpskim manjinskim pravima, ta kombinacija možda objašnjava, ali i potpuno kompromitira odluke HDZ-ove vlasti u Vukovaru.
Uzaludan poziv
Drugo, odgađanje implementacije ćirilice u vukovarski milje pokazuje kobnu promjenu HDZ-ova karaktera. Ta je stranka uvijek bila sklona vrućem nacionalizmu, pa i antisrpstvu (“Sretan sam što mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja”, Franjo Tuđman), ali je u njemu čak i u ratnim vremenima znalo biti i razuma te političke i državničke odgovornosti.
Ne govorimo ovdje samo o 2009., kada je HDZ-ova vlast u Vukovaru otvorila vrata za uvođenje dvojezičnosti i primjenu drugih manjinskih prava. Hrvatska je država otpočetka, dobrim dijelom pod utjecajem međunarodne zajednice, u svoje temeljne dokumente ugradila visoku razinu zaštite etničkih zajednica. U Vlaku slobode, kojim je 1997. označen kraj mirne reintegracije Podunavlja, Tuđman je po dolasku u Vukovar izgovorio rečenice koje bi Penava i društvo vjerojatno danas proglasili nedomoljubnim, možda i četničkim.
Svoje putovanje na istok prvi je hrvatski predsjednik nazvao vlakom pomirbe te je u Vukovaru pozvao na praštanje i suživot. “Pobjednik koji ne zna praštati, sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi”, rekao je tada. Tražio je da se jastrebovima na obje strane, i među Srbima i među Hrvatima, podštucaju krila.
“Kao što znate, ekstremista ima posvuda, ali je stvar razboritih ljudi da ih onemoguće u interesu većine, u interesu ljudske i božanske ljubavi, u interesu toga da ne dopustimo više zlo kakvo smo preboljeli i preživjeli.” Spomenuo je da dolazi s općim oprostom, amnestijom i pomilovanjem za sve one koji nisu počinili ratne zločine ni okrvavili ruke. Objavio je da zajedno s kompletnim državnim vrhom “svim Srbima koji žele ostati” jamči uživanje pune ravnopravnosti te svih građanskih i etničkih prava.
Današnji HDZ ne zagovara zaustavljanje ekstremizma, nego stopiranje manjinskih prava.
Karamarkova družba na Penavine odluke nema primjedbi, ali je zato iz teškog oružja upravo raspalila po pripadnicima srpske zajednice i aktualne vlasti optužujući jedne i druge za spregu sa “službenim Beogradom”. Proskribiranje ćirilice u Vukovaru jasno pokazuje da je HDZ postao jedna primitivno i rigidno nacionalistička stranka. Duh i potrebe modernog vremena ne uspijeva razumjeti. Ekstremisti nisu onemogućeni, kako je Tuđman nekad tražio, nego su ekstremizirali cijelu stranku.
Promjena karaktera države
Treće, ostane li sporna odluka vukovarskog Gradskog vijeća na snazi, ako je Vlada i Ustavni sud ne budu stornirali, radikalno se mijenja i karakter hrvatske države. Duh iz Penavina kabineta, eho svojedobnog antićiriličnog histeriziranja, već prodire i u mainstream medije, gdje pripadnici srpske zajednice - vidimo! - bivaju izloženi nevjerojatno bezobraznim ispadima. A to onda više nije samo pitanje hrvatskih Srba, njihova statusa i prava koja im pripadaju, nego pitanje ravnopravnosti i čuvanja demokratskih standarda nužno postaje stvar svih hrvatskih građana.
Da, izbacivanje ćirilice iz Vukovara tiče se cijele Hrvatske. Na žalost, čelni ljudi države, od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nadalje, o teškom se udaru na građanska i etnička prava jedne manjine uopće ne oglašavaju.
O lizanju sladoleda i sličnim državničkim zanimacijama podrobno će obavijestiti naciju, ali o ugrožavanju demokratskog karaktera hrvatske države ni riječ da bi rekli.