Da, premda sam svojedobno bio među relativno malobrojnim otvorenim kritičarima Franje Tuđmana, ne bih danas glasao protiv prijedloga da se zračna luka u Zagrebu nazove njegovim imenom, kaže mi ovih dana Slavko Goldstein, podsjećajući da je 1993. zajedno s grupom istomišljenika (I vo Banac, Krsto Cviić, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec) uputio Tuđmanu javno pismo sa zahtjevom da se zbog svog uplitanja u sukobe u Bosni i Hercegovini pouče s funkcije predsjednika države.
Iz recentnog iskustva pisanja knjige o Titu priznaje da se perspektiva s vremenom mijenja i na kraju ostaje ono najvažnije. Goldstein nije promijenio mišljenje.
Prvog predsjednika Hrvatske smatra odgovornim ne samo za pogrešnu politiku prema BiH, nego i za promašenu privatizaciju, kao i nedemokratske tendencije. Ali, činjenica da je bio osnivač samostalne Hrvatske i da je bitno pridonio obrani i oslobađanju države, to je ono po čemu Franjo Tuđman ulazi u povijest, smatra Goldstein. Čini se ipak da veliki povratak Tuđmanu, s gromoglasnim licitiranjem tko će ga počastiti većim trgom ili spomenikom, nije samo civilizacijski iskorak koji uvažava činjenicu da je riječ o prvom predsjedniku samostalne hrvatske države. Više je riječ o pokušaju posthumne obnove njegova kulta ličnosti. Jer, kritički je diskurs danas potpuno iščezao, kao da ga nikad nije ni bilo. Tuđmanova stranka i obitelj taj novopokrenuti trend vide kao priznanje da je politika detuđmanizacije doživjela poraz te najavljuju retuđmanizaciju Hrvatske. Ali, to je nemoguća misija.
Uz ostalo i zato što dvije ključne stranke, koje se trenutačno otimaju za Franju Tuđmana, teško zloupotrebljavaju, pa i falsificiraju njegovo naslijeđe. SDP i HDZ zapodjenuli su pravi rat, svaka ga stranka pokušavajući reinterpretirati na svoj način.
Tako Zoran Milanović, koji je krenuo da HDZ i Tomislava Karamarka tuče njihovim oružjem, podsjeća da je Tuđman bio antifašist i partizan, ali pritom zanemaruje i prešućuje sve problematične aspekte njegove politike. Dok iz HDZ-a, gromoglasno se zaklinjući u svog utemeljitelja, Tuđmana prekrajaju i redizajniraju po vlastitoj mjeri. Tvrde da je u nekim stvarima bio naivan - nacionalna pomirba ili lustracija! - pa će ga oni korigirati i ispraviti. Bolje od njega znaju što je zapravo htio. Čije će viđenje na kraju prevladati? Je li Tuđman HDZ-ov ili SDP-ov? Jedni i drugi amputiraju neka bitna svojstva njegove politike. Sakate ga i zapravo detuđmaniziraju. Pokušaj ponovnog uzdizanja prvog hrvatskog predsjednika u status neupitne i svevremenske političke ikone izraz je nemoći aktualne politike da sama artikulira agendu za današnje vrijeme. Tuđman je u najboljem slučaju bio političar, ponekad i državnik, prošlog stoljeća. Hrvatska mu je država bila opsesivni cilj, ali je svojim nemodernim shvaćanjem vlasti državu opteretio mnogim problematičnim i štetnim, još nesavladivim elementima. Htio je u Europu, ali nije razumio njezine vrijednosti i zato je Hrvatska ta vrata mogla otvoriti tek nakon njegove smrti.
Tuđman je jedna od karijatida hrvatske prošlosti, ali ne može biti putokaz za budućnost. Nije pitanje treba li dobiti ulicu, trg, zračnu luku ili spomenik. Treba! Zrele nacije uvažavaju svoje povijesne ličnosti. Ali to ne znači da će zatvoriti mogućnost njihova propitivanja. Niti se zakopati u njihove okvire. Što se s uzavrelim povratkom Tuđmanu upravo događa. Ovdje nije riječ o suočavanju s prošlošću, nego o bijegu od sadašnjosti. Milanović i Karamarko bježe Tuđmanu jer pojma nemaju što bi s Hrvatskom.