Nova je vlast u rekordnom roku priznala poraz. Mjesec i pol dana nakon formiranja Vlade o novim izborima kao mogućem rješenju nefunkcionirajuće vlasti više ne govore samo u opoziciji nego i u vladajućim redovima. Darinko Kosor prvi je zavikao da je car gol. Pukao mu film ili opet nabildava vlastitu važnost, ali šef je HSLS-a nakon kaotičnog otvaranja čistke na Prisavlju objavio da se samonametnuta blokada vlasti više ne može trpjeti: Ili će se sve resetirati ili idemo na nove izbore, rekao je. Bez obzira na namjere, izjava implicira da u tek formiranu vlast više ne vjeruju ni oni koji je čine. Još se nije pravo ni sastala ni zasjela, a već se raspada.
Kosorova ili-ili verbalizirana provokacija mišljena je kao neka vrsta pritiska na Most, koji se sada u vladajućoj koaliciji proziva kao glavni remetilački faktor, ali - mnogo važnije - i kao poruka nezadovoljstva premijeru Tihomiru Oreškoviću. Kosor izričito proglašava nekorektnom okolnost da predsjednik Vlade već desetak dana ne nalazi vremena primiti novog HDZ-ova kandidata za ministra branitelja. Njegove se izjave zapravo nastavljaju tamo gdje je u zavrtanju premijerove ruke Tomislav Karamarko netom stao. Zveckanje novim izborima trebalo bi funkcionirati ne samo kao prijetnja Mostu, čija je izborna slava počela kopniti, nego jednako tako i Oreškoviću, koji vlastitu izbornu bazu uopće nema.
Naravno, nemoguće je preskočiti činjenicu da je dosadašnji Vladin saldo razočaravajući. Tri mjeseca ničega, tako o vremenu od izbora do danas govori sveučilišni profesor Ivan Rimac. Vlast se sporo konstituira, upravljačka se vertikala ni po ministarstvima još nije uspjela kompletirati. Komisija za kadrovsko prosijavanje već se tjednima ne sastaje. Nepovjerenje i neslaganje između HDZ-a i Mosta, ključnih partnera vladajuće koalicije, vrišti do neba. Karamarko i Božo Petrov, koji od prvog dana evidentno voze paralelku, sada javno demonstriraju nesuradnju: svaki obaška primaju iste inozemne goste, u istom danu drže svaki svoju presicu s kojih jedan drugom šalju poruke. Iz Vlade je izašlo ništa zakona, ništa reformi, u Saboru se prežvakavaju bajata izvješća. Tko upravlja državom? Čini se kao da je Hrvatska zemlja bez vlasti.
Dio je problema strukturne prirode. Vlada u sebi ima ugrađen niz elemenata koji je čine teško funkcionalnom. Prvo, na čelu je Vlade ne samo nestranačka nego i nepolitička osoba. Premijer se u dosadašnjoj karijeri bavio biznisom, prema političkim temama i danas se odnosi kao da su trinaesto prase. Usto, nema poluge kojima bi pod kontrolom držao parlamentarnu većinu, pa je u tom pogledu posve ovisan o šefovima HDZ-a i Mosta. Njegov je premijerski suverenitet ograničenog dometa. Tri točke moći u vrhu Vlade stvaraju svojevrsnu ravnotežu nemoći. Jedni druge drže za vratove. Drugo, vladajuća je koalicija ogromna, sastavljena od previše članova i svaki legitimno ima vlastite interese. Treće, model višestrukog prava veta također je čini slabo operativnom.
Ali Vladu disfunkcionalnom čine prije sve duboke razlike koje su između njenih ključnih aktera posve evidentne. Postojeća je koalicija teška i mučna, ne zato što bi radila teške reforme, kako se najavljivala, nego zato što se teško dogovara. A teško se dogovara ne zbog ideoloških podjela, kako će se brzopleto zaključiti, nego zbog nečega što bi se moglo smatrati civilizacijskim razlikama. Karamarko je primjerice proizveo ministre koji od prvog dana funkcioniraju kao hodajući skandali, pa je izričito podržavao ideje o formiranju registra izdajnika, lustraciji, pokazao je veliko nestrpljenje da ovlada medijima i tajnim službama. Normalnu, demokraciji primjerenu smjenu vlasti pokušao je pretvoriti u prevrat. Od ministra unutarnjih poslova Orepića otvoreno traži čistku u MUP-u i smjenu ljudi koje će sam, bez suda, proglasiti kršiteljima zakona. Premijeru Oreškoviću višekratno javno poručuje da mu istječe vrijeme za smicanje šefa SOA-e. Pritom, njegovi se razlozi za Lozančićevu smjenu ne poklapaju sasvim s onima što ih je istakla predsjednica države. Ona je, kaže, izgubila povjerenje, navodno zbog vlastitog ulijetanja u nadzor nekih suspektnih osoba; šef HDZ-a prije svega jer želi svoje ljude na čelu tajnih službi, između ostalog, kako tvrde dobro obaviješteni izvori, i zbog kompleksa problema vezanih uz odnose Ine i MOL-a.
Premijer Orešković međutim nikako ne želi da mu šefa SOA-e oktroiraju Karamarkovi prijatelji bliski MOL-u. U tom pogledu ima puno razumijevanje i podršku kruga oko Bože Petrova. Most je nesumnjivo sporovozan i nema političko iskustvo, ali svejedno, on danas svojom umjerenošću funkcionira kao sidro koje Hrvatskoj koliko-toliko osigurava da ne bude bačena u neveru. Ili će kao svojevrsni korektiv razblažiti HDZ-ovu žestinu. U konstituiranju vlasti Most se možda pokazao prljavim i neučinkovitim, ali od neefikasne Vlade mnogo je gora ona skrojena po mjeri Karamarkove ekspeditivnosti.
Premda do reformi još nije stigla, vladajuća je većina vidljivo rascijepljena na one koji Hrvatskoj spremaju političku radikalizaciju, sličnu onoj kakva divlja Mađarskom ili Poljskom, i onih koji svoje saveznike traže u politici pristojne konzervativke Angele Merkel. S jedne su strane HDZ i njegovi desničarski sateliti, s druge premijer Orešković s Mostom. Jedni su drugima prava opozicija. Zato sporovoz u formiranju vlasti, o kojem se sada glasno debatira, nije tek početno nesnalaženje, neuigranost koja će se ispraviti u hodu, kako spuštajući loptu iz vladajuće koalicije netom tvrde. Realnije je očekivati da će to postati neprolazno stanje. Da će Vlada biti u permanentnoj, više ili manje otvorenoj krizi vlastite političke koherentnosti.
Ideja da bi se takva naporna, po cijelu državu iznurujuća situacija mogla prevladati novim izborima ili preslagivanjem vlasti unutar sadašnjeg odnosa snaga u parlamentu nije previše realna. Premda se sada čine pravom frankenštajn koalicijom, teško da će se HDZ i Most razići. Vlast je moćno, najjače ljepilo. Njihov se brak već sada pokazuje silno nesretnim, ali znamo da ih nije vezala ljubav nego interes. Unatoč političkom neslaganju karaktera, zajedno bi mogli izgurati sve do kraja mandata. Promjena vlasti bez izbora, novim kombinacijama unutar sadašnjeg Sabora, također se ne čini izglednom. Bilo da je riječ o ideji da HDZ definitivno otpili prezahtjevni Most i utali se s dokazano klijentelističkim te stoga potkupljivijim HNS-om, ili o scenariju po kojem bi SDP trebao oteti Most kako bi onda zajedno formirali novu, lijevu Vladu. To su izmaštani scenariji, prave političke bajke.
Ubrzavanje procesa i izlazak iz zone nefunkcionalnosti moguć je samo stekne li premijer s vremenom vlastiti politički autoritet , bez kojega je došao na funkciju. Orešković se pokazuje čvršćim nego što se to od njega očekivalo. Odbija biti lutka na koncu ili HDZ-ov premijer od kužine. U nekoliko je važnih stvari demonstrirao autonomnost. Nije se dao impresionirati željama predsjednice države niti je poklekao pred Karamarkovim zahtjevima. Neke je ministre već pozvao na raport, da objasne poteze koje su vukli mimo njegova znanja. Deficite i hendikepe koje ima na domaćem planu, u hrvatskom političkom prostoru, pokušava kompenzirati tražeći saveznike po Europi. Koristi priliku jer ga međunarodna zajednica vidi ne samo kao premijera, nego i kao jedino razumno rješenje u Hrvatskoj. Dok se HDZ i Most međusobno tlače i čerupaju, on gradi vlastitu snagu i poziciju. Možda ga upravo zato sada iz redova vlastite parlamentarne većine pokušavaju saplesti. Boje se njegove emancipacije. Strahuju da će se posve oteti. Pa, kao dokaz njegove nedopustive neefikasnosti spominju da nije našao vremena za HDZ-ova operativca Brkića. Da, to bi zaista trebalo biti mnogo važnije od činjenice da je premijer boravio u jako dobro ocijenjenom službenom posjetu Berlinu. Lakše se, izgleda, dogovoriti s njemačkom kancelarkom, nego s onima koji su ga doveli na čelo Vlade, a sada bi ga malo resetirali.