Malo smo obećavali, skoro ništa - rekao je, ponovno, Zoran Milanović, ovoga puta na konferenciji s naslovnom temom o ekonomskoj strategiji Hrvatske, u organizaciji Zaklade Konrada Adenauera. Premijer voli tvrditi kako njegova koalicija prije dolaska na vlast narodu ništa nije obećavala. Što jednostavno nije točno. Šef Vlade, izgleda, nije pročitao vlastiti izborni program.
Prije četiri godine, uoči izbora, Kukuriku je na sve strane euforično najavljivao “Imamo plan!”, baš kao što se HDZ danas na neviđeno hvali da su upravo oni skovali spasonosnu platformu spasa za, aktualnom vlašću uništenu, Hrvatsku.
Nije istina da glasoviti Plan 21 ništa nije obećavao. Obećavao je mnoge lijepe stvari. Na primjer, stabilan ekonomski oporavak, s rastom BDP-a u ovoj godini od pet posto. Znamo kakav je rezultat. Najavljenih 5 posto s jednom se nulom ispred pretvorilo u 0,5 posto. Premijer danas, na kraju mandata, s čežnjom govori o rastu od 3 do 4 posto godišnje. Ambicije se s vremenom, izgleda, reduciraju. Ciljevi postaju sve niži, ali i dalje jednako nedohvatni. Ni plan da se državna uprava iz “utočišta neambicioznih i nesposobnih kadrova” pretvori u “rasadnik stručnih i učinkovitih službenika” nije realiziran. Od najavljenog poboljšanja radničkih pozicija ništa. Kukuriku je faktički zaštitio samo zaposlene u državnom sektoru. Teritorijalni preustroj države, spajanje županija u regije te smanjivanje broja općina i gradova mrtvo slovo na papiru. Bez obzira na Milanovićev zaborav, njegova je Vlada s Planom 21 osvojila mandat, pa je na koncu valja ocjenjivati i vrednovati upravo prema ostvarivanju onoga što su sami zacrtali i na sebe preuzeli.
Čvrsta jezgra
Ili, tvrdeći da biračima “skoro ništa” nisu ni obećali premijer zapravo cilja na budućnost? Da u borbi za novi mandat ništa ne kani ponuditi? Primjetno je da, za razliku od HDZ-a, čvrsta jezgra Kukuriku koalicije o vlastitom ekonomskom programu još nije ni zucnula. Što je jednako skandalozno kao i ignoriranje obaveza koje su na prošlim izborima sami sebi zadali. Jer, izbori su neka vrsta društvenog ugovora: vi nama vlast, mi vama to i to. Misli li Milanović da glasove može dobiti na lijepe oči, da za povjerenje ničim ne mora uzvratiti i ništa nije dužan napraviti? Takvim diskursom biračima se veli da su blentavi. Da će se zadovoljiti staklenim perlicama i šarenim lažima.
Najporaznije je ipak da u više od sat vremena, koliko je na spomenutoj konferenciji govorio, Milanović nije rekao baš ništa o temi, o ekonomskim planovima svoje Vlade. Njegovo se izlaganje pretvorilo u nepodnošljiv galimatijas svega i svačega. Od evociranja uspomena na vlastitu babu do komentiranja političkih uvjerenja njemačke kancelarke Angele Merkel, za koju je rekao da nije ni desnica ni ljevica. Unatoč stručnoj podlozi za raspravu, koja tvrdi da je gospodarsko stanje nacije katastrofalno, da zemljom vladaju nemoć, apatija i entropija, hrvatski je premijer izrazio zadovoljstvo “žilavom ekonomijom” te činjenicom da u recesiji Hrvatska nije pala za 20 posto, koliko se sunovratio BDP u Latviji. Nikakav reformski paket nije spomenuo. Pohvalio se da je “Hrvatska danas uređenija država”, “pravila se znaju i moraju se poštivati”, kako je rekao. Znači, status quo. Milanović je tako demonstrirao fatalno nepostojanje bilo kakve ozbiljne ekonomske strategije. Ako se strateškim ponašanjem ne smatra jahanje na repu događaja. Nevjerojatna indolentnost, pogotovo dok se konkurentski HDZ iz petnih žila trudi predstaviti kao nositelj rješenja, a eho dramatičnih događaja u Grčkoj zloslutno odjekuje i unutar Hrvatske.
Jednako je razočaravajuće i ono što dolazi iz HDZ-a. Kad se malo razgrnu silne mistifikacije koje je stranka oko svoga ekonomskog programa sama proizvela, onda izranjaju obrisi nečega što je ovdje već viđeno. Detalji koji su o tom pompozno najavljivanom i istodobno pomno skrivanom planu netom dospjeli u javnost neodoljivo podsjećaju na Kukuriku plan. Med i mlijeko! Investicijski bum, porezno rasterećenje... Smanjenje PDV-a, “kad za to dođe vrijeme”. Najava da se razmišlja o povećanju mirovina, kad se steknu uvjeti. S jedne strane, rezanje javnog duga i deficita uz istodobno smanjivanje poreza, s druge strane, mahanje novim pravima i troškovima. Kako taj raskorak pomiriti - enigma! Ključne reforme u prvih pola godine, ali koje? Teritorijalni preustroj zemlje sveo se na ukidanje nekoliko općina, dok županije ostaju nedirnute. Javna će uprava, tvrde, služiti građanima, premda je reformski paket Martine Dalić na tu temu stranka svojedobno šutnula. Ukratko, planovi koje je HDZ pustio u javnost djeluju realno baš kao i one zamisli da će probijanjem tunela po jadranskom podmorju Hrvatska odjednom ekonomski procvjetati. O vlastitoj ekonomskoj politici stranka Tomislava Karamarka trenutno mnogo više i jasnije govori svojim pokušajem rušenja Croatia osiguranja, potpuno indiferentna prema činjenici da hajkom na navodne privatizacijske vještice ugrožava radna mjesta, stabilnost kompanije, pa i nacionalne interese.
Ukratko, umjesto programa ekonomskog oporavka na obje strane prodaju blefove. Umjesto ozbiljne politike suočavanja sa stvarnošću, HDZ i SDP bježe u ideološke ratove. Lakše je paliti publiku Bleiburgom i ćirilicom, nego recesiji stati nogom za vrat i voditi gospodarski oporavak. Zato je politička klasa, ne nalazeći izlaz iz ekonomske krize, dijelom i ciljano, proizvela dramatičnu političku krizu. Dvije godine od ulaska u Europu ukorijenjenost u europskim vrijednostima nije se povećala, nego frapantno kopni. Hrvatska je valjda jedina država koja je ulaskom u briselski poredak postala manje europska nego što je to bila u pretpristupnom periodu.
Namjerna manipulacija
Nije riječ samo o nesposobnosti i namjernoj manipulaciji. Riječ je i o činjenici da su političke elite potpuno odvojene od života ostatka nacije. Politička nomenklatura, sasvim svejedno vladajuća ili opozicijska, uopće ne vidi ekonomsku i socijalnu stvarnost zemlje. U tom su pogledu apsolutno autistični. Žive u nekom svom paralelnom svijetu, koji nije ispunjen tlakom. Njima je situacija sasvim dobra. Ne lovi ih egzistencijalna panika, ne razumiju odakle depresija. Pokazuju nevjerojatan deficit osjećaja za realitet. Zapanjujuće je kako Kukuriku momci mogu biti zadovoljni vlastitim rezultatima. Ili, kako u HDZ-u mogu biti potpuno slijepi i gluhi na činjenicu da čemer u kojem se Hrvatska nalazi potječe iz godina njihova vladanja.
Politički agresivac
Tako će HDZ-ov Miro Kovač, sve manje diplomat, a sve više politički agresivac, ovih dana ustvrditi da je HDZ ostvario sve strateške ciljeve Hrvatske, argumentirajući to obranom zemlje i pristupanjem međunarodnim integracijama. Dok će gotovo istodno ministrica Vesna Pusić, pobijajući HDZ-ovo dizanje panike oko “egzodusa iz Hrvatske” - u čemu je Karamarko eskalirao u potpunu posvađanost s faktima, tvrdeći da državu “napuštaju stotine tisuća ljudi” - fenomen novog kruga iseljavanja nazvati rezultatom osvojenih sloboda. Kako se može govoriti o realiziranim nacionalnim ciljevima u zemlji koja je na rubu ekonomske katastrofe? Ulazak u NATO i Europsku uniju nisu ciljevi koji sami po sebi ispunjavaju svrhu. Mogu biti samo sredstvo za realizaciju strateških interesa Hrvatske. A osnovni je cilj da narod može živjeti dostojanstvenim životom. Bez toga - uzalud vam trud, svirači!
Jednako je problematično kad se sve masovniji odlazak mladih i obrazovanih ljudi trbuhom za kruhom nojevski proglašava slobodom. Kao da odlaze od svoje volje, a ne, nerijetko, iz ljute potrebe ili iz teške razočaranosti onim u što se država pretvorila. Ne mogu ili ne žele živjeti u Hrvatskoj. Ne zato što je ne vole, nego zato jer su izgubili svaku nadu. Što je vrlo lako razumjeti. Kako izbjeći depresiju kad zemlji kao jedina perspektiva prijeti vlast HDZ-a ili SDP-a? Kad je sav izbor Milanović ili Karamarko! Kad se državljani Hrvatske, šačica jada od 4,5 milijuna stanovnika, unutar sebe žele potamaniti! Hrvatska je zemlja od koje njeni građani počinju odustajati. Država koja sve više sama od sebe diže ruke. Izbori mogu proizvesti smjenu vlasti, ali ne mogu dovesti - to se još nije dogodilo - do dubinske političke i društvene promjene. Možda zato jer bolje nije ni moguće? Ovakva vlast, ovakva opozicija, ovakav narod, možda je to stvarna mjera Hrvatske? Mjera naših mogućnosti?