Da bi se pojavio u Srebrenici, Aleksandru Vučiću zaista je trebalo odvažnosti, kako je to u svom govoru posebno naglasio Bill Clinton, i to prije nego što je srpski premijer na komemoraciji u Potočarima napadnut kišom uvreda i kamenja. Hvaleći Vučićevu hrabrost, bivši američki predsjednik vjerojatno nije mislio na junaštvo pred fizičkom prijetnjom. Takve se stvari u takvim prigodama rješavaju snagom sigurnosnih službi, koje su u ovom slučaju neoprostivo zakazale.
Premijeru Srbije trebalo je smjelosti zbog njegove vlastite ratne prošlosti. Dobro su poznate njegove svojedobne huškačke, radikalne, četničke izjave. Također, trebalo je imati petlje pa doći na beskrajna polja smrti i pokloniti se u ime zemlje koja je sudjelovala u zločinu. Srbija je iz ratova devedesetih, pa i iz srebreničkog masakra, izišla do lakata krvavih ruku. Vučić u Potočarima nije kleknuo poput Willyja Brandta u varšavskom getu, ali bijeli ljiljan koji je položio na spomenik žrtvama podsjeća na gestu legendarnog njemačkog kancelara. Nažalost, umjesto slike premijera Srbije kako se klanja uspomeni na tisuće pobijenih stanovnika Srebrenice, rame uz rame s njihovim majkama, ženama i kćerima, slike koja je mogla simbolizirati veliki korak u detantu između Srba i Bošnjaka, medije su preplavile scene mučnog Vučićeva spašavanja iz osvetom uzavrelog grotla u Potočarima.
Možda je ipak najviše hrabrosti bilo potrebno da se nakon takvog iskustva ne odustane od pomiriteljskog diskursa. Kad je nakon evakuacije iz Srebrenice potresen izišao pred javnost, premijer Srbije izrijekom je naglasio da njegova ruka i dalje ostaje pružena “prijateljima Bošnjacima”, dok je napad kojem je bio izložen pripisao, doslovce, budalama kakvih “ima u svakom narodu, ni mi tu nismo u deficitu”. Srbija nedvosmisleno osuđuje užasan zločin u Srebrenici i gnuša se onih koji su ga počinili, objavio je, precizirajući da je poklon žrtvama njegova obaveza, “čin kojim se određujemo prema budućnosti”. Mogu se sada analizirati razlozi tog njegova presvlačenja, megatransformacije iz velikosrpskog radikala u mirotvorca, ali promjenu svakako treba cijeniti. Jednaku su hrabrost i ozbiljnost pokazali i oni koji su u Srebrenici imali pravo zastupati žrtve. Redom su osudili napad na premijera Srbije, tvrdeći da je taj incident najveća uvreda onima čiji zemni ostaci, jedva prikupljeni, leže pod bijelim nišanima. U kritičnom trenutku reis-l-ulema Kavazović pozvao je na smirivanje, upozoravajući da su mir i dostojanstvo dužnost prema žrtvama. Za načelnika Srebrenice Durakovića atak na Vučića zapravo je napad na žrtve zločina. Njegovi su počinitelji, rekao je, fukara koja ne poštuje ni Srebrenicu ni žrtve. Majke Srebrenice iz svoje su moralno superiorne pozicije poručile da je kamenovanje gosta iz Beograda zapravo napad na njihovo dostojanstvo.
Takvo je držanje tim važnije jer je odmah po društvenim mrežama razularena internetska rulja zalajala golemim količinama mržnje. Čak i neki navodno ozbiljni hrvatski mediji izražavaju žaljenje za svakim kamenom koji nije pogodio Vučića, otvoreno prizivajući da mu se nešto slično priredi i ovdje. Valjda kako bi se i Hrvatska pokazala kao država kojoj fukara udara ritam. Bože sačuvaj!