Posve iznenađujući javni angažman Ive Josipovića u obrani Tomislava Karamarka od optužbi da je bio doušnik Udbe više pitanja otvara nego što ih zatvara. Bez obzira na namjere, izjavu bivšeg predsjednika da je vidio detaljan popis suradnika zloglasne tajne policije pokojne jugodžave na kojem nije bilo imena HDZ-ova šefa nemoguće je gledati izvan konteksta nadolazećih parlamentarnih izbora
Je li Karamarko zaista radio za Udbu, kako to tvrdi nepoderivi Josip Manolić, utvrđivat će se na sudu. Bivši premijer i u prelomnim devedesetima jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika morat će podastrijeti dokaze za svoje navode. Ali, to gotovo da nije ni važno. Ako je aktualni predsjednik HDZ-a zaista imao neke veze s Udbom, s prilično se sigurnosti može tvrditi da nikako nije mogao biti neki njen važan suradnik, špijun ni denuncijant. Uostalom, danas više nije nikakva tajna da je obavještajni aparat bivše države aktivno sudjelovao u stvaranju samostalne Hrvatske. Manolić u svojoj nedavno objavljenoj knjizi donosi o tome cijeli niz intrigantnih podataka. Na primjer, od 45 ljudi iz najužeg Tuđmanova kruga njih 38 bilo je na neki način povezano s Udbom ili KOS-om (jugoslavenska vojna tajna policija). Karamarkovi eventualni kontakti s Udbom mogu biti važni najviše zbog njegove političke vjerodostojnosti. Kako je sam sebe stilizirao kao terminatora svega što ima bilo kakve veze s Jugoslavijom, potvrđena povezanost s tajnim službama te države ruši mu politički i ljudski integritet. No, o tom potom.
Ivo Josipović svojom izjavom nije zatvorio ni jedno pitanje o Tomislavu Karamarku, ali je, sasvim mu nepotrebno, otvorio mnoga pitanja o samome sebi. Što je u studentskim danima radio šef HDZ-a, to nije ni upola tako važno kao bistrenje enigme što to upravo radi bivši šef države. Iz kojih se to razloga, ničim izazvan, javno ponudio Karamarku za advokata ili barem svjedoka obrane? Što je svojim istupom htio postići? Posve je nejasno i kakve je to liste udbaša Josipović vidio, tko ih je radio, koliko im se može vjerovati? “Imao sam prilike vidjeti vrlo detaljan popis suradnika Udbe i KOS-a, s imenima i prezimenima, kodnim nazivima, vezama i drugim detaljima. Bilo je tu profesora, biskupa, svećenika, danas istaknutih boraca za ljudska prava, ljevičara i desničara, HDZ-ovaca i SDP-ovaca, kulturnjaka i sportaša”, rekao je u intervjuu Večernjem listu. Ne znamo je li riječ o službeno napravljenom registru ili o nekoj konstrukciji. Na koncu, ali jednako važno, ne znamo ni zašto ih je ex-predsjednik iščitavao. S kojim ciljem? I, može li svoja saznanja o navodno povjerljivim informacijama u koje je imao uvid sada slobodno krčmiti po medijima? Pomažući Karamarku, Josipović je sam sebe zapleo u pitanja iz kojih se teško može izvući, barem ne bezbolno.
U ovom trenutku sigurno je samo jedno: njegovo javno svjedočenje u korist HDZ-ova šefa nikako se nije dogodilo slučajno. Dogodilo se s razlogom, navodno i u dogovoru s Karamarkom. Medijskom scenom raširene sumnje da je taj postupak povezan sa skorim izborima i pokušajem da se odškrinu vrata za postizbornu suradnju s HDZ-om posve su legitimne i djeluju prilično uvjerljivo. Josipović će doduše reći da njegova koalicija s HDZ-om nije moguća, ali je uvijek raspoložen za suradnju na dobrim projektima. Karamarka analizira kritički, tvrdi da je sve desniji, da se s njim sve manje slaže, ali ga također naziva ozbiljnim političarem čije rezultate treba respektirati. Pjesmu za uši vlastitih birača kombinira s bacanjem lira mogućim izbornim pobjednicima. Čovjek koji se pokušava prikazati kao istinska lijeva opcija - za razliku od, navodno, lažnih ljevičara u Kukuriku ekipi! - mora se izjašnjavati protiv HDZ-a. Ali, pragmatičnosti radi, tako da to ne ostane zauvijek cementirano. Aspirirati na ulogu lidera ljevice i istodobno kovati poziciju pričuvnog partnera desnice - skoro pa nemoguća misija. Ili barem situacija u kojoj se lako pogubiti i skrenuti s pravog puta.
Sličnu dezorijentiranost ili političko glavinjanje demonstrirao je ovih dana i bivši ministar Slavko Linić, koji će na izbore ići na Josipovićevoj listi kao nezavisni kandidat i koji također pokazuje sklonost neprincipijelnim koalicijama, pa je tako pozvao na okup nikog drugog nego Milana Bandića. Njegovoj se prognozi da će zagrebački gradonačelnik na izborima postići dobar rezultat ne može prigovoriti. Ali može preporuci da ga stoga treba zadržati na ljevici i to povezivanjem s lijevim listama i pojedincima. Bandić zaista nije bez šanse. Mogao bi proći u Sabor. Očekuje se da će nešto uloviti u dijaspori, a njegovi već spremni kandidati (jedan Bošnjak i jedna Romkinja) gotovo sigurno osvajaju i dva manjinska mjesta u parlamentu. Ništa epohalno, niti je izgledno da bi funkciju gradonačelnika Zagreba mogao zamijeniti premijerskim položajem, ali sasvim dovoljno za postizborno trgovanje kada će se svaki mandat zlatom plaćati. Za razliku od Bandića, šanse njegovih potencijalnih saveznika prilično su turobne. Zagovarati danas politički komplot s čovjekom koji je hodajuća afera, kojem pravosuđe puše za vratom i koji je bez ikakvih političkih uvjerenja, koji miksanjem lijevog i desnog proizvodi nesvarljiv politički bućkuriš? Tko je tu lud?
Ljevica na izbore ide ne samo neobjedinjena, raspršena, nego - pokazuje primjer Josipovića i Linića - politički izgubljena te moralno indiferentna i rastočena. SDP je stranka neprepoznatljiva političkog identiteta. Socijaldemokracija? Kaj god!, kako bi rekao pokojni Ivica Račan, koji je barem znao mahati porukom da se izbori mogu izgubiti, ali obraz nikada. Problem je što se ni oni koji se predstavljaju kao alternativa i sami sebe vide na mjestu stožerne lijeve stranke, ne uspijevaju predstaviti kao ozbiljan izbor. Jer, nije dosta promijeniti šešir i uzeti novo ime, bitno je pokazati se drugačijim. Ovdje toga nema. Dapače, postoji među njima fatalna sličnost. Današnja je hrvatska institucionalna ljevica beskrajno konfuzna i prazna. Zapravo pojma nema što jest ni što bi trebala biti.
Za razliku od ljevice koje nema, desnice u Hrvatskoj itekako ima. HDZ nastupa u čvrstom bloku, desniji nego ikad. U Tuđmanovom vremenu HDZ je, između ostaloga, imao zadaću da pod svojom kontrolom drži radikalnu desnicu. Da joj pritegne uzde, da ne dozvoli divljanja. Danas je obratno: ekstremizam snažno kapacitira HDZ. Stranka više nije brana, nego je instrument njegova nadiranja. Politički sljepačkim i neodgovornim vođenjem HDZ-a utire se put recentnoj ofenzivi otvoreno ustaške desnice. Nakon svastike na Poljudu i stadionskog verbalnog ustašluka, pojavljuje se peticija, s tisućama potpisa, kojom se ustaški Za-dom-spremni! pokušava pretvoriti u službeni pozdrav Hrvatske vojske, s nesagledivim negativnim implikacijama, da bi - najnovije! - svoje sudjelovanje na izborima najavila i koalicija u osnivanju Spremni, posve jasna imena i profila.
Sve dosad moglo se tvrditi da je ustaška guja fatamorgana. Eskalacija neonacističkih incidenata pokazuje da je stvarna i vrlo živahna. Paluca jezikom! Možda bi se među akterima te poplave ustaške simbolike našla i neka udbaška zmijica u njedrima s onih Josipovićevih spiskova. Ali ne može se reći da je HDZ u tome nevin. Aktualno rukovodstvo stranke koja ima ambiciju vladati Hrvatskom konstantno koketira s ljutom desnicom. Daje joj legitimitet. Karamarko se slika u zagrljaju s tipovima koji vole paradirati okićeni crnokošuljaškim znamenjem. Slika govori više od tisuću riječi! Sada bi se moglo dogoditi da zbog provale takvih, na naslijeđe NDH naslonjenih, provokacija izgube izbore, po onoj poznatoj: tko sije vjetar, požnjet će oluju. HDZ-ovu medijsku konjicu jako je zabrinula mogućnost poraza, zabrinutost zbog trovanja nacije prodorom ustašluka nisu pokazivali.
Dobro jutro izborima? Ne, dobar dan, hrvatska tugo! Hrvatska će uskoro morati birati između nikad gorih solucija. Između fantomske ljevice i avetinjske desnice.