Čini se da smo opako pogriješili kad smo nedavno s ovog mjesta inzistirali da se predsjednica države oglasi u povodu dramatičnog pogoršavanja političkih odnosa u Hrvatskoj, odnosno sve glasnijeg govora netrpeljivosti i mržnje na javnoj sceni. Šutnja je ipak bila pametnija. Pametnija od njenog dolijevanja ulja na vatru.
Načelno će Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu Jutarnjem listu u povodu prve godine svog predsjedničkog mandata reći da političke podjele otežavaju provođenje potrebnih reformi, da tenzije treba smiriti te će pledirati za više uljudnosti u političkoj komunikaciji. Ali, čim s razine deklaracije krene prema konkretnom, principi se urušavaju. Njen odgovor na pismo Milorada Pupovca, koji je upozorio na recentnu eksploziju političke nesnošljivosti i agresivnosti, funkcionira kao pravi nacrt za protuliberalni udar s vrha države. Kao da je prepisivala s medijskih potjernica koje su devedesetih producirane s Pantovčaka. Ili su ga pisali ljudi koji su u ono vrijeme ispekli zanat HDZ-ovih goniča utjerivanja Hrvatske u jednoumlje.
Franjo Tuđman - o čijim su demokratskim deficitima znali svjedočiti čak i njegovi bliski suradnici - običavao je grmiti protiv kritičara vlasti nazivajući ih, vrlo živopisno, vragovima svih boja, jalnušima ili judoškudašima. Kolinda Grabar-Kitarović nema takvih nadahnuća. Ali i ona problem vidi isključivo u političkim neistomišljenicima. Krajnje neobjektivno, za širenje ozračja netrpeljivosti optužuje prvenstveno šefa SDP-a Zorana Milanovića, koji u toj stvari nije nevinašce, ali svakako nije i jedini krivac. Još skandaloznije, predsjednica će žrtve političkog nasilja prozvati kao odgovorne za ono što im se događa. Oni su zapravo, imputira predsjednica, proizveli ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije. Uvrede ili prijetnje na njihov račun samo su posljedica njihovih krimena. Kojih? Provociraju, iritiraju i vrijeđaju, tvrdi, osjećaje većinskog hrvatskog naroda. Kako? Tako što se usude izraziti svoje mišljenje! Šefica države smatra da se, naprimjer, satirom protiv rigidnog domoljublja izruguje Domovinski rat, čak sama ideja hrvatske države. Da su bili kuš, nitko ih, valjda, ne bi nazivao četnicima ni pljuvao na cesti.
Znamo taj diskurs, i Židovi su bili krivi za holokaust. Kolinda Grabar-Kitarović pokazala je ponovno potpuno nerazumijevanje i neuvažavanje osnovnih postulata demokratskog sustava, kao što su zaštita ljudskih i manjinskih prava, sloboda govora ili medijski pluralizam. Ispisala je opravdanje za sve dilere nesnošljivosti i mržnje. Kreirala ispričnicu za zloćudne manifestacije desničarsko-nacionalističkog radikalizma i agresivnosti. Nastupila je ne kao predsjednica svih građana, ni kao promicateljica državljanskog zajedništva, kako se voli predstavljati, još manje kao zaštitnica slabih i ugroženih, nego kao glasnogovornica retrogradnih snaga u hrvatskom društvu. Nije riječ samo o pokušaju restauracije nacionalno-konzervativne političke paradigme, nego o protudemokratskim inklinacijama.
Predsjednica je tako prvu godinu svog mandata zaključila s tri enormna skandala, od kojih bi svaki ponaosob mogao biti dovoljan razlog za propitivanje njene odgovornosti. Naprasno je, neargumentirano i, po svemu sudeći, iz osobnih razloga pokrenula smjenu šefa jedne tajne službe, otvarajući tako prostor tumačenju da pogoduje vlastitim, sa zakonom teško posvađanim prijateljima. Istodobno pomilovala je neke protagoniste HDZ-ove financijske mreže, povezane s vlastitim donatorima. Na koncu, ispisala je platformu za politički obračun s kritičarima vlasti, svoje i HDZ-ove.
Pismo s Pantovčaka posve se uzglobilo s novim antidemokratskim, totalitarnim provalama šefa HDZ-a, koji je sada poistovjetio svoju stranku, a onda valjda i samog sebe, s hrvatskim narodom. To nije čak ni pokojni Tuđman radio. Iako su ga smatrali ocem nacije ili ćaćom hrvatske države. “Kada pričaju protiv HDZ-a, to je kao da pričaju protiv vlastitog naroda!”, rekao je Tomislav Karamarko svojim stranačkim drugovima. Izjava bi se možda mogla protumačiti kao izraz razumljive ljudske potrebe da se bude voljen. Nije lako biti u koži permanentno najnepopularnije ličnosti u državi. Izgleda da je i hrvatski Srđa Zlopogleđa željan ljubavi. Ali kako to kani postići? Redukcijom naroda samo na one koji ne “pričaju protiv HDZ-a”.
Karamarko, baš kao i predsjednica države, ne barata elementarnim politološkim kategorijama. Usto, poznato je, autoritarci preferiraju navodno izravnu vezu s narodom. Nikakva posredništva, procedure i izborne obligacije! Sami će sebe predstavljati kao komprimiranu volju naroda. Nikako kao predstavnike jednog dijela biračkog tijela. Tako je šef HDZ-a godinama SDP-ovu vlast nazivao nenarodnom. Premda je imala izborni legitimitet i podršku barem istog broja građana kao i koalicija koju sam vodi. Sada je otišao korak dalje: narod su samo oni koji ljube HDZ. Karamarko je tako barem polovicu nacionalnog korpusa otfikario i odbacio. Politički se neistomišljenici ili - ne daj Bože! - konkurenti potpuno delegitimiraju, zapravo ih se uopće ne priznaje. Dosad su bili nedomoljubi, sada su jedno veliko ništa, ne pripadaju hrvatskom narodu. Tako je lijeva ili, još šire, nehadezeovska Hrvatska ne samo politički izopćena, nego je potpuno amputirana iz hrvatskog narodnosnog tijela.
Kako se ne zna nositi s javnim propitivanjem i kritikom, Karamarko pokušava, inzistirajući na svojoj navodnoj povezanosti s narodom, ovladati cijelim političkim prostorom. Bjesni da mu neće mediji smjenjivati ministre. Kao da je problem u jakim medijima, a ne u lošim ministrima. Baš kao da su devedesete, smatra da će sve biti riješeno kad ovlada Prisavljem. Svaka vlast želi imati svog čovjeka na čelu javne televizije. Pitanje je s kojim se argumentima i kojim ciljem to radi. HDZ proizvodi atmosferu obračuna, čistke i okupacije HRT-a. U ime jednoumlja. Nacionalnog, ideološkog i političkog. U ime ideje da oni koji nisu uz HDZ uopće nisu Hrvati. Hoće li ih početi stavljati izvan zakona, možda oduzimati državljanstvo?
Taj isljednički diskurs, zov lova na vještice, kontaminira sve veći prostor. Sada već iz Mosta dolaze lude ideje o tome da se nepoćudni, poput Olivera Frljića, privode u Sabor na saslušanje. Na taj bi način, navodno, pokazali da priznaju hrvatsku državu. Sramotno potpisivanje izjava lojalnosti datira iz, po mnogim aspektima, olovnih devedesetih. Izjava jedne od frontmenica Mosta, intencijom frapantno podudarna s idejama HDZ-ova šefa, pokazuje sklonost hrvatske politike prema komesarskom duhu.
Između goropadne Grabar-Kitarović i jezuitski ledenog Karamarka, koji svesrdnu pomoć imaju iz opozicije, u Milanovićevu uličarskom fajtu, premijer Orešković djeluje kao glas razuma. Njegov poziv na smirivanje političkih tenzija i više tolerancije u javnoj komunikaciji te podsjećanje da su pluralizam i dijalog temelj demokracije, djeluje kao vapaj umirućeg u pustinji. Nije dovoljno. Nije dovoljno oglasiti se s nekoliko rečenica na društvenim mrežama. On je prvi čovjek izvršne vlasti i njegova je odgovornost najveća. Poluge su moći u njegovim rukama. Neka izađe pred građane i zatraži podršku javnosti. Ne samo za ekonomske reforme, nego i za političke promjene. Premijeru, počnite se ponašati shodno svojoj funkciji, kao predsjednik Vlade! U suprotnom, propast ćete zajedno s ovima koji vam svojim političkim idiotizmima sapunjaju dasku!